Između mnoštva zabluda kojima ljudski um u svom neznanju robuje, nalazi se i jedna koja je toliko genijalna u svojoj zlobnosti da je zaista dostojna svog kreatora – samog “Đavola“. To je zabluda kojom EGO-UM („Đavo“) bez pola muke osigurava svoju (pre)vlast; i vlada pomoću nje, kao na oštrici žilete balansira na samom rubu vlastite propasti, on je, upravo time, najstabilnije osigurao svoju diktaturu i vladavine uopće. – Riječ je o „Bogu“, odnosno našoj osobnoj (EGO-kreaciji) predstavi Boga.
EGO je toliko isprazan, lažan i nesavršen (gledajući iz perspektive Istine!), njegova tama je toliko duboka i očigledna, da se jedino slijepcu (duhovnom slijepcu) može predstavljati za „svjetlost“: jedino slijepca možete uvjeriti, da je tama jedina i prava realnost, tj. da je tama EGA jedina i najsvjetlija Istina.
Dok god slijepo vjerujemo (robujemo) EGU-UMU, mi jesmo upravo ti i takvi duhovni slijepci, koji bezuvjetno odbijaju mogućnost egzistencije bilo čega što je van dosega pet standardnih čula našeg analitičkog uma. …Međutim, budući da suština samog uma jeste Istina (Svjetlost) on neminovno, i prirodno, teži za njom; a istina također prirodno teži da se izrazi i prosvijetli tamu iluzije i laži. Zbog svega toga, racionalni um ne može a da, na određenom stupnju razvoja svjesnosti o onome što jest, ne „osjeti“ izvjesnost nečega što je, budući da ne podleže nikakvim konceptima, neobjašnjivo i njemu neshvatljivo. To „Nešto“ je, po svojoj prirodi, nešto što je neizmjerno moćnije od našeg sitnog i ništavnog ljudskog „ja“; i pošto je postojala mogućnost da se um potpuno preda služenju toj „Sili“, i time – svojim vlastitim „Utrnućem“ – okonča egzistenciju Iluzije, EGO je, po automatizmu svoje prirode, načinio savršeni kompromis: dozvolio je umu vjeru u ideal tog „Nečega“! …Tako je to „Nešto“ ljudski um prihvatio u svojoj predstavi sveopćeg „Boga“ – i upravo tu konačno dolazi do potpunog izražaja ona spomenuta „Đavolja“ genijalnost: Naša vlastita iluzija slobode postaje, upravo, najčvršći okov našeg ropstva!
Taj ingeniozni „Okov“ jest naša predstava „Boga“, jer robujući bilo kojoj predstavi, pa i predstavi o „Bogu“ (naročito njoj!), zapravo robujemo EGU-UMU. Na taj način, „Đavo“ uspijeva da nas izmanipulira maskirajući se u „Božje“ obličje – a da mi toga ni najmanje nismo svjesni; i time, klanjajući se vlastitoj predstavi „Boga“ mi omogućavamo da najveći „neprijatelj“ EGA (Bog nije ničiji „neprijatelj“, ali ga EGO tako doživljava) postane, kroz tu i takvu predstavu, upravo najmoćniji čuvar njegovog integriteta.
„Sotona“ (ta odvojena, Iluzorna energija) je majstor maske, laži i iluzije, i zato nas spašava samo savršena svjesnost onoga što jeste, a nikako slijepa vjera – pa čak ni vjera u našu fikciju Boga (pogotovo ne to!).
„Sotona“ je taj koji nas, posredstvom naše fikcije o Bogu, drži u uvjerenju da je „Mjesečeva svjetlost autentična“, a mi smo ti koji, vjerujući to, slijepo pratimo tu svjetlost, i time, nikada ne „uključivši“ svoju istinsku inteligenciju, sebi uskraćujemo spoznaju autentičnog izvora te svjetlosti: Sunca. Prema tome, vjerujući u „Boga“, mi zapravo ne vjerujemo (u) Boga već (u) našu fikciju „Predstavu o Njemu“ – time nesvjesno podržavajući EGO, i nikad Ga istinski ne spoznajući.
Dakle; ljudski um u svom ontološkom, imanentnom, neznanju podleže raznim predstavama, fikcijama o Bogu – a opceprisutna je sljedeća:
– „Bog“ je jedno iracionalno Biće koje „sjedi tamo negdje iznad oblaka“, koje „čuje sve“, „vidi sve“, „zna sve“, i koji, u skladu sa svojom slobodnom voljom, ima apsolutnu moć nad čitavom Kreacijom.
To ne dvosmisleno podrazumijeva Boga kao Biće nekakvoga manje-više ljudskog obličja i karaktera; pa, uostalom, i u Bibliji piše: „I stvori Bog čovjeka po obličju svojemu…“, zar ne!? …No, kakvog bi drukčijeg „Boga“ ljudski um uopće i mogao da zamisli?!
Takvom „Bogu“, kao što mu to i priliči, ljudski um (dakle čovjek) je pripisao čitav spektar raznoraznih ljudskih osobina i osjećanja, pa je tako, od nečega što bi trebalo biti Savršeno, stvorio fikciju o biću koje može da se ljuti i da mrzi, da voli ili da kažnjava, da sije strah ili dijeli milost, itd. itd. Sve u svemu, takav „Bog“ ne bi imao ništa manje problema (čak naprotiv!), i ne bi bio ništa „savršeniji“, od bilo kog drugog običnog smrtnika! Međutim, ljudi to jednostavno ne shvaćaju – a ne shvaćaju ne zato što ne mogu, već zato što to, robujući EGU, ne žele. Radije, po inerciji, odabiru EGO i logiku svijeta suprotnosti; dok Svijet Istine ostaje na sasvim drugoj „frekvenciji“…
Robujući tako uobličenoj predstavi, ljudi se okreću prema nečemu što se nalazi „izvana“ i, time, iako čak i napuštaju onaj tvrdi koncept sebičnog materijalizma, ipak nastavljaju da se klanjaju onim istim svojim iluzijama – koje samo mijenjaju ruho, ali nikada suštinu. Na taj način, ljubljenjem takvog „Boga“, ljudi zaista i postaju „skrušeni duhom“ i puni „ljubavi“ (točnije maskiranog strahopoštovanja!), ali ih sve to ipak čvrsto, možda i čvršće nego prije – dok su bili „ateisti“ – drži van spoznaje same Istine, tj. van mogućnosti za istinsku spoznaju Boga. Tako, pošto Boga traže „izvan“ svog vlastitog bića, sva ta skrušenost i ljubav jesu samo laž: oni su naučili da moraju voljeti ako hoće da uđu u „Kraljevstvo Božje“, i trudeći se da to ispoštuju, njihov odnos sa „Bogom“ poprima dimenziju Trgovine – te stoga njihova ljubav nije spontana i prirodna, i predstavlja LAŽ.
Zaista je malo onih vjernika koji vam neće zamjeriti ako u njihovom prisustvu „hulite“ na Boga. Ti mudri, i istinski skrušeni i ljubeći ljudi, će vam – i pored toga što im osobno nije milo to što čuju iz vaših usta ili što vide u vašim postupcima – smireno dati svoj blagoslov, svjesni da ako ste Bogu time zaista nešto zgriješili On Sam će svakako najbolje znati kako treba da vam se „oduži“; i duboko svjesni da nitko nema pravo uzimati „Božju pravdu“ u svoje ljudske ruke i u Njegovo ime činiti bilo što osim čina istinske ljubavi!
Istina je, naravno, da se Bog ne nalazi nigdje „izvan“ nas samih već da On upravo jeste najdublja suština našeg vlastitog bića; zbog toga se On i spoznaje jedino, i isključivo, Samo-realizacijom, tj. Samo-spoznajom.
To je put realizacije onog Stanja u kojem je obitavao Isus Nazarećanin, koji je bio Krist (Pomazanik, Unutarnje BožjeObličje). Što će reći da je Isus bio Realizirani Krist, tj. Prosvjetljeno Biće. A to znači da je (što mnogi vjernici ne shvaćaju, jer u Kristu vide samo Njega kao ličnost): Isus bio nesporna povijesna ličnost, a „Krist“ jest STANJE SVJESTI, odnosno „Istinsko JA“ – Bog u nama!
Potrebno je, međutim, opet ukazati („preciznosti radi“), da istinski ne postoji Bog „u nama“ i Bog „izvan nas“: Bog je „samo“ Jedan i Sveprisutan; a samo EGO (naš um) je taj koji sputava našu percepciju istine i uvjetuje našu percepciju razdvojenosti na ono što je „izvan“ i na ono što je „unutar“ – EGO je taj koji kaže da je kapljica „kapljica“ a da je ocean „ocean“, predvidjevši u svojoj zabludi da je kapljica ocean isto kao što je i ocean kapljica. …Ocean je, ustvari, „Bog“svih kapljica, a kapljica je „Božja slika i prilika“ Oceana!!!
Bog je, kao što smo već rekli: „Sve u Jednom i Jedno u svemu“; tako da je i „Krist“ zapravo „Božja kapljica u nama samima“. Pa, stoga, dolazimo do jasnog razumijevanja da i tzv. „Sveto Trojstvo“, koje predstavlja jednu od najvećih tajni u samom Kršćanstvu, a koje čine tri Obličja Božja (tri „vida“ u kojima se Bog istovremeno javlja, odnosno manifestira, prožima Svoju Tvorevinu) – Bog Otac, Bog Sin i Bog SvetiDuh – jest zapravo tri vida egzistiranja, i izražavanja, Jednog (Njega!) u ovom pojavnom svijetu (EGO-stvarnosti):
– „Otac“ je Bog „na Nebesima“ (Bog „izvan“ nas),
– „Sin“ je Bog „u“ nama, a
– „Sveti Duh“ je suštinska kreativna Energija (Božanska Promisao), kojom Bog nadahnjuje Svoju Kreaciju i ukazuje na egzistenciju Istine.
Međutim, kao što smo do sada već jasno spoznali, sve to istinski jeste: Nerazdvojno Jedno.
Imajući sve to u vidu, zaista, zaista se nameće savršeno jasno uviđanje činjenice da svaka dualistička religija, odnosno dualističko poimanje svijeta i stvarnosti, jest istovremeno(!) i potpuna potpora i podrška svojoj vlastitoj suprotnosti. Odnosno: vjerovanje u „Boga“ a borba protiv „Sotone“, jeste upravo(!) vjerovanje u „Sotonu“ i odricanje „Boga“!
“Sotona“ je upravo ta Iluzorna Energija („Pali Anđeo“), tako da vjerom u bilo koju od dvije suprotnosti mi zapravo služimo njemu – svojoj iluziji i razdvojenosti. Zato „Sotona“ nije „Đavo“, on je i „Bog“ i „Đavo“; a Bog, odnosno Istina, je ipak nešto drugo…
Razumijevanje Istine jest razumijevanje suštine – koja je Jedna kako za tzv. „istinu“ tako i za tzv. „laž“, tj. u kojoj je sve rastočeno u sveizvornom, sveprožimajućem, Jedinstvu.
Uistinu; ako je Bog SVE, a jeste, onda, shodno tome, ne postoji ništa što nije On: svako biće, svaka stvar, svaki događaj – cijeli ovaj Univerzum – jeste On. On je najviša, i jedina postojeća, Realnost.
Prema tome, kad god nam se (u)čini da se nešto dešava neovisno od Njega, mimo Njegove Volje, to znači da smo tada zapravo pod utjecajem iluzije, odnosno nerazumijevanja istine onoga što zaista jeste. Jer, kada zaista imamo svjesnost sagledavanja Božje Sveprisutnosti, tada zapravo boravimo u potpunom skladu i harmoniji sa Duhom Istine – jasno sagledavajući Stvarnost. Taj Duh Istine jeste Kristova Svijest – čista božanska Svijest – i zato predanost tom Duhu, odnosno sagledavanju Gospodove Slave svakoga trenutka i u svemu, jeste prava predanost Kristu – koji je Put, Istina i Život. Tada nas konačno prestaje opterećivati i vječita iluzija postojanja tzv. „Sotone“ – Lažova i Smrtonosca – jer počinjemo uvijek, svuda i u svemu sagledavati samo, i samo, Istinu i Život: Božju sveprisutnu Slavu, Veličinu i Milost!
Božja Milost jest samo Njegovo Biće, zato je ona prisutna Svugdje i Uvijek. Sam život jest Milost – bez obzira da li ga mi doživljavamo kao patnju ili uživanje. Život jeste Blagoslov – vrhovni čin ljubavi Tvorca prema svom vlastitom Stvaranju – i zato treba uvijek gajiti zahvalnost i samo zahvalnost, svjesni da ma što da nam se u životu dogodi nije ništa drugo do odraz Njegove Ljubavi. To je ljubav Oca prema svom voljenom „Djetetu“: oca, koji ponekad mora biti i „grub“ (iz dječjeg kuta poimanja), ali to isključivo u najboljem stvarnom interesu za dijete. Dakle, iza svake nevolje i neprijatnosti – jednako baš kao i iza svake ugodnosti i prijatnosti – stoji vječita, bezuvjetna i beskonačna Očeva Ljubav!
…Pa gdje tu, onda, uopće ima mjesta za ikakvoga „Sotonu“?!! – Samo u našem vjerovanju u njega, odnosno u našem nesavršenom povjerenju u Gospodovu Sveprisutnost, i u našoj ne-potpunoj predanosti Njemu: Apsolutnoj Istini. Dokle god vjerujemo u Iluziju, ona će za nas biti potpuno stvarna – i tako će i djelovati na nas; baš poput noćne more, sna iz koga se ne možemo probudimo… a kad se to konačno i desi, zateknemo se potpuno mokri od znoja i izmrcvareni.
Zato nam i patnja djeluje kao nekakva „kazna“ samo dotle dok iza nje ne sagledamo Božansku promisao, a čim se u toj mjeri osvijestimo, odjednom (momentalno!) nadilazimo „zlo“ Iluzije i doživljavamo je kao odraz Božje ljubavi i milosti – i više nam, naravno, ne pada teško, već svoj „križ“ primamo sa lakoćom i radošću. Tada prestaju i sve one vječite borbe sa „Silama Zla“, jer nas konačno prestaju proganjati njegove iluzije, i postižemo konačnu pobjedu nad njom, Iluzijom – „Sotonom“. …Unatoč; probajmo biti krajnje otvoreni: Zar nije upravo tzv. „Đavo“, ustvari, samo „idealan izgovor“ u cilju izbjegavanja naše vlastite odgovornosti za naše vlastite slabosti?! – Zar nismo mi sami, negdje duboko unutar vlastite svijesti, kreirali fikciju „Đavola“, kao dežurnog krivca za sve naše sudbinske neprijatnosti; kao da je „sudbina“ nešto neovisno od nas samih, i kao da „grijeh“ postoji neovisno od nas samih!?!
Čistu poantu toga je Svami Vivekananda jasno izrazio u svome divnom zapažanju: „Samo grješnik u drugome vidi grješnika.“
Stoga; jedini istinski, i istiniti Put jest put potpune predanosti Bogu – Univerzalnom, Apsolutnom Jednom, Istini. Svaki drugi put je put vjerovanja u „Sotonu“ (iluziju-Ego) i jest upravo: put u Bespuće.
Izvor: apsolutnaistina.com
Comments are closed.