.
U ovom nesvakidašnjem intervjuu sa Moojijem govorimo o ravnoteži, istini, kako uravnotežiti svoje duhovno biće sa našim egom i mnogo više.
Mooji je učenik velikog Advaita učitelja, Sri H.W.L.Poonja ili Papajija kako ga od milja znaju poklonici. Mooji odabirom posvećuje svoj život pozivu Srca. Upravo to je ono što je podiglo Monte Sahaju, ashram i retreat centar koji je u južnom dijelu Portugala. Kako Mooji objašnjava, „Osjetio sam poriv da dođem ovdje, vođen nevidljivom prisutnosti, kako bi tragači mogli susresti istinskog Zemljoposjednika unutar njihovih vlastitih srca.“
Super Souls: Ako naša duša želi biti u stanju ne-dualnosti, zašto smo ovdje? Zašto ne ostanemo u stanju jednote?
Mooji: Mi smo već u stanju jednote, ali u našem dinamičkom izričaju života i osobnosti, svjesnost mora rasti kroz iskustvo dualnosti. Na neki način je to smiješno jer možeš reći: „Mislio sam da je svjesnost savršena“, i ona jest, ali kada se manifestira kao dualnost, kao relativnost, i kao život u svijetu, dualnost je neizbježno prisutna i neophodna jer ne može biti ikakvog iskustva bez dualnosti.
Naša istinska priroda je sklad. Taj sklad je uvijek skladan. Sklad nikada ne može biti nesklad. Jedini način na koji ovaj sklad može imati iskustvo nesklada jest da ga sanja, ili ako želite, da ga zamisli. Prvo sklad sanja vrstu nesklada i tada se kreće kroz svoj svijet snova u potrazi za skladom, jer unutar našeg postojanja postoji impuls za potragom onoga što je prirodno i skladno. To možete zvati yogom života.
Nešto se unutar tog sna nesklada osjeća odvojenim i stoga nesretnim. Za većinu čovječanstva potraga za srećom poprima oblik stjecanja stvari: pronalazak prave karijere, zarada velike svote novaca, uspostava stabilne i sretne veze, odnosa, obitelji, slave, moći i tako dalje. Ali u konačnici ćemo morati shvatiti kako te stvari ne donose trajnu zadovoljštinu. Ipak, svaki je dio te igre značajan i doprinosi razmatanju te velike igre, jer kada im u konačnici ponestane dodatnih poteza, ljudska bića su ponukana okrenuti svoju pažnju prema unutra. Život im tada može postaviti pitanje: Tko sam ja zapravo? Što to ovdje postoji kao „Ja“ i koja je njegova svrha?
Ponekad pitanje „Tko sam Ja?“ nazivam piranja pitanjem – ono troši onoga tko to pitanje postavlja, te sve ono što zamišlja da je istina, sve dok ništa ne preostane trajno osim same čiste svijesti. Čak je i osjećaj za tragača, potraga za nečim, sam percipiran u toj svijesti, i to je atomsko otkriće ili prepoznavanje puta prema krajnjem poimanju Sebstva.
SS: Nedavno si rekao: „Ako si otvoren Istini onda se otvaraš prema sve većem uviđanju“. Možeš li objasniti koja je to istina točnije, kako je prepoznajemo i kako se sa njom možemo povezati?
Mooji: Prije svega želim razjasniti nešto što smatram pogrešnim razumijevanjem: Istina nije znanje, ona nije neki sveti skup koncepata ili filozofija. Ne znači da kada pronađeš istinu, da ju znaš i posjeduješ. Nije tako. Mi smo istina. Mi smo također tjelesna i dinamička manifestacija istine, ali je naše tijelo više naš prolazni aspekt te istine. Mi smo nepromjenjiva istina, bezvremeni sklad. Mi smo u stvari jedno sa ukupnošću svega što postoji. Gledaj na to kao na kolektivni izričaj života, radosti, mudrosti, mira, raznolikosti i igru očitih suprotnosti – sve to možemo reći da jesmo kao dinamično biće. Ja ne vjerujem da se to može učiti, jer to nije jednostavno sa pojmiti. Ja radije vodim pojedinca prema izravnom prepoznavanju unutarnjeg Sebstva, prepoznavanju potpunosti praznine, jer to nije teško ako je netko tomu otvoren. Često, putem jasnog i jednostavnog vodstva ljudi zaista postaju prazni, ali to nije mrtav prostor kao umna verzija praznine. Ta praznina je neodređena, nevidljiva punina. Njen miris je također sladak, jer zrači velikom srećom, mudrosti, mirom suosjećanjem i ljubavi. To je zapanjujuće otkriće koje ne dobivaš pukim verbalnim ili intelektualnim učenjem.
Ali unatoč tom dubokom i izravnom iskustvu istine, čini se kao da se nanovo um uvijek vraća nazad sa svim tim neistinitim idejama o nečijem osobnom identitetu i životu, što pokreće sumnju u našoj istinskoj prirodi kao slobodi bez napora, čime na kraju, čini se, to razumijevanje biva prekriveno. To je iz razloga jer mi i dalje zadržavamo osjećaj osobnog identiteta, koje je vrata kroz koja se te psihološke energije vraćaju ponovo nazad, te nam se to može činiti neodoljivim. Kada se osjeti pokolj egoističnog razmišljanja, sva će energija pohrliti na mjesto zločina, recimo tako, i imati ćeš osjećaj kako si izgubio istinu. Ako u to snažno vjeruješ, ti zapravo vjeruješ u postojanje, i tada moraš pronaći protu-uvjerenja kako bi pokušao te se izvukao van nečega, što je zapravo sve iluzorno.
Većinu našeg života živimo sa tim iluzijama, i ako se otkrije istina, tada će prirodno prokazati iluzije onakvima kakve one stvarno jesu, i one se neće moći održati u svjetlu istine. Sv. Franjo Asirški jednom je rekao, „Ono što tražiš je već tamo odakle tražiš“. To je veoma lijepa indicija. Jer se zbog našeg uvjetovanja i našeg povjerenja u teoretsko i objektivno znanje može činiti kako se istina može otkriti na pojavni način, ali istina je subjekt, a ne objekt. Ona uzima neki oblik milosti kako bi to razumijevanje pretvorila u izravno iskustvo, jer mi možemo zapeti u vrlo tradicionalnom, intelektualnom načinu percepcije. Istina ne može biti otkrivena na način na otkrivamo sve drugo. U stvari, mi smo već istina koju tražimo i nadamo se otkriti, nema potrebe tražiti izvan sebe.
Kako počinješ otkrivati svoj urođeni sklad i svoju potpunost, stare zablude isplivaju na površinu uma i nestaju kao mjehurići koji dosegnu površinu oceana. Poput toga, ti počinješ shvaćati kako si uvijek bio nepromjenjivo Sebstvo, i da vjerovanje kako ćeš „postati“ istina nikada nije bilo istinito.
„Istina je jednostavna, ali je onaj koji traga za istinom vro često kompleksan“.
SS: Kako duhovno rastemo, često možemo osjetiti otpor ega. Kako možemo uravnotežiti naše duhovno biće sa našim um/egom, te postići potpunu slobodu, biti ono što jesmo?
Mooji: Ne vidim razloga da se na bilo koji način kompromitiramo, u bilo kojoj situaciji, što bi nam onda dopustilo da povratimo ego osjećaj. Ne smatram da ima ikakve vrijednosti ili vrline u tome da se bude ego. To se može činiti vrlo smjelim za reći, ali na samom početku je vrlo važno naglasiti kako nismo ego. Ja u potpunosti znam da ono što jesmo jest van ove vrste psihološke konstrukcije koje nas navodi da vjerujemo kako smo vlastita uvjetovanost i da smo samo naša tijela. Ja bi ego nazvao vrlo ograničenim autoportretom, koji se stalno mijenja, i čak najveći portret tebe nije pravi „Ti“.
Naše je tijelo u potpunosti nevino i neophodno kako bi se iskustvo dogodilo. Stoga, ja ne odbacujem tijelo, ali samo se identificirati sa tijelom i uvjetovanjem znači ograničenost. Tijelo nije svjesno. Ono te ne poznaje, ne zna kome pripada, ono je samo biološki mehanizam kroz koje svjesnost djeluje. Ovo tijelo i svjesnost su zajedno jedno djelovanje. Ali sama svjesnost nije samo tijelo, svjesnost je ono što jesmo. Cijela pretpostavka duhovnosti ili duhovnog traganja jest otkrivanje naše istinske prirode iznad uvjetovanog identiteta i njegovih projekcija.
Ne smatram kako se trebamo previše fokusirati na pronalazak ravnoteže, već više na otkrivanje onoga što je istinito. Nitko ne može uravnotežiti ništa – ravnoteža je već ondje, urođena u našem fundamentalnom biću. U otkrivanju istine, čini se kako ravnoteža oživljava putem naše svjesnosti i mi uviđamo kako su stvari već u ravnoteži same po sebi. Nema nikog tko može održati taj sklad, i čak kada bi postojao netko tko bi to mogao, to bi bio posao sa punim radnim vremenom, bez ostatka vremena za izričaj prirodne sreće ili bilo čega drugog. Ego se uvijek osjeća malo van balansa ili poravnanja, ili odvojen od nečega što intuitivno poznaje kao centriranost ili potpunost. Tu je prisutan sklad, ali on ne može u potpunosti pojmiti što sklad jest.
Čini se kao da je gledište ega naše činjenično biće, ali to je samo vrsta autoportreta. Ideja koju imamo o tome tko smo, nije ono što stvarno jesmo i što jest.
Istinsko duhovno otkriće leži u raspoznavanju i dolasku ka živućem prihvaćanju kako nismo samo naše egoistično uvjetovanje. U stvari, da i jesmo uvjetovanje mi ne bi smo bili u mogućnosti promatrati uvjetovanje. Ako slijediš tu liniju propitkivanja i introspekcije, ti ćeš početi razvijati vrlo prirodno prepoznavanje, koje nije objektivno prepoznavanje, i shvatiti ćeš kako si iznad svih pojavnosti.
Istina je jednostavna, ali je onaj koji traga za istinom često kompleksan. Stoga, onaj koji traga smatra kako istinsko prepoznavanje mora biti nešto golemo, nešto nedohvatljivo i natprirodno, ali to su samo ideje koje se, ironično, pojavljuju iz izvora i jednostavnosti koje istina predstavlja. To suptilno razumijevanje se često propušta vidjeti.
SS: Da li je patnja neophodna za duhovni rast?
Mooji: Da. Da je na svakome od nas da odaberemo i uredimo svoje živote na način na koji mislimo da je to najbolje za nas, mi bi gotovo uvijek nastojali izbjeći neugodu ili bilo što, što čini izazov našoj perspektivi i uvjetovanju. Mi bi ispunili naše živote iskustvima sa okusom čokolade. Često, putem intenzivnih, neugodnih i izazovnih iskustava mi rastemo puno brže i dublje. Stoga ja smatram kako je dobro da život nije stvarno u našim rukama, da se tako izrazim, i da ne znamo što nam slijedi.
Vrlo često, kada prolazimo poteškoće, mi se puno lakše poistovjetimo sa drugim bićima. Kada se stvari lako odvijaju, mi ne znamo stvarno cijeniti poteškoće i bogatstvo koje one često donose u život. Zahvalnost je veliki dio stjecanja mudrosti, uvida i širine suosjećajnog izričaja. Stoga, postoje različite paradigme i pogledi o tome. U kakvoj se god situaciji nalazili, gdje god se našli, upravo su tamo vrata prema vašem intimnom biću.
Što će istinu u nekom učiniti dostupnijom nego u drugom? Sada, netko može reći kako to ovisi o tome koliko jako je vaša osobnost zasnovana na vašem uvjetovanju, vašem vjerovanju kako ste ovo tijelo i tako dalje. Ako je vjerovanje „Ja sam tijelo“ jako, tada je teško da će duhovni razgovor biti privlačan jer će vaš jezik biti više zasnovan na materijalnoj prirodi, na stvarnosti od krvi i mesa.
Za nekog drugog, kome je um priviknut na dugovnu introspekciju, ne nekog tko je samo intelektualno educiran, vrlo je lako i prirodno biti u skladu i pravovremen, da tako kažem, sa univerzalnim ritmom i strujom. Oni esencijalne stvari uviđaju vrlo spontano.
Te različite perspektive oblikuju kvalitetu, dubinu, utjecaj i „osjećaj“ iskustva. Netko bi nečiji svijet mogao percipirati kao vrlo klaustrofobičnu pojavu, dok drugi istu manifestaciju percipira kao široki prostor, čudo i užitak. Ipak, drugima, život je percipiran velikom nevezanosti i nepristranosti, kao da je prolazna i beznačajna igra. Utjecaj ili efekt različitih perspektiva, razina zrelosti i osobnosti značajno varira od osobe do osobe, naravno.
SS: Ako mi stvaramo vlastitu stvarnost, kako onda objašnjavaš patnju?
Mooji: To je stvar o kojoj se puno raspravlja sa različitih točki gledišta, ovisno iz koje kulture, točnije koje duhovne kulture, dolazili. Ako bi u to uključili smisao karme i sličnih stvari, onda to postaje puno kompleksniji predmet i ovisi na koji način želimo o njemu raspravljati. Ako na njega gledamo samo u okviru života kakvog ga znamo, čini se kao da naš život, situacije, položaji, mjesto na kojem smo rođeni – sve se to može percipirati kao da je sve to samo slučaj, da se samo tako dogodilo. Netko može snažno vjerovati da je postignuće biti materijalno imućan, ali drugi mogu imati drugačije gledište, vjerujući kako postignuće leži u posjedovanju čim manje stvari, dok si iznutra bogat duhom, suosjećanjem, razumijevanjem i mudrošću. I to se smatra oblikom imućnosti.
SS: Papaji je isticao kako je učenje kroz tišinu važnije od učenja putem riječi. Kakva je situacija sa time na tvojim Satsanzima?
Mooji: Vjerujem kako pojedinac mora biti dovoljno zreo kako bi zaista učio putem tišine. Jako se teško angažirati putem tišine i mirnoće, posebno ako dolazimo iz kulture gdje puno razmišljamo i imamo puno povjerenja u više cerebralni pristup životu, gdje je veliki utjecaj razuma i veliki naglasak na intelektualno razumijevanje.
Na našim satsanzima mi često zajedno sjedimo bez da se odmah uključujemo u verbalne interakcije. Čini se dobrim na trenutak samo sjediti bez razgovora, te to cijeniti i u tome uživati. Poput toga, tišina se sama od sebe pojavljuje na vrlo prirodan način, ljudi samo utonu u mirnoću – nemaju osjećaj da išta uče, i možda je to osjećaj kojeg oni ne mogu sasvim objasniti, ali to je vrlo snažno i blagotvorno iskustvo za njih. Ipak, neki ljudi koji su došli na satsang su se od početka osjećali neugodno u tišini. Kada si u atmosferi u kojoj je prisutan veliki broj ljudi, može se činiti kako je bivanje u tišini vrsta neobične igre i čak pretencioznosti.
„Ljubav je naše esencijalno biće. Koncept povezivanja s ljubavi samo dolazi jer se nešto osjeća odvojenim od ljubavi.“
Ponekad organiziramo tihe retreate. Ljudi koji nikada nisu bili prisutni na jednom od njih žele znati točno o čemu se tu radi. Oni pitaju, „Sjedite cijeli dan i uopće ne pričate?“. Nije tako. Kako bi kreirali stabilno okruženje bez uobičajenih pritisaka naših svjetovnih ili društvenih navika, ohrabrujemo ljude da ne stupaju u nikakvu vrst komunikacije, kako vi svaki sudionik mogao usredotočiti svoju pažnju na svoje unutarnje sebstvo. Čak su i govor tijela, te kontakt očima nepoželjni, iako neki to nalaze teškim ili neprirodnim u početku, gotovo svatko je na kraju sretan i zahvalan. Na našim tihim retreat-ima, svatko se kreće u tišini, čak i kada zajedno jedemo.
Tokom centralnog dijela Satsanga, ipak postoji prostor u kojem ljudi mogu predstaviti pitanja, sumnje, svjedočenja i opažanja. U početku se to mnogima može činiti vrlo neobičnim. Drugima se može činiti kao veliki novitet – biti sa ljudima i ne razgovarati. Ipak, za većinu, takav je retreat veliki dar. Nakon dva ili tri dana, većina klizne u stanje tišine veoma prirodno. Neki ljudi stvarno ne mogu utonuti u nju, ali većina utone u tišinu koja nije održavana, već stvarna tišina koja je sinonim sa našim vlastitim postojanjem i bićem. Kada počnu stjecati iskustvo tog polja tišine, oni odgovore na svoja pitanja mogu pronaći puno lakše, te počnu zračiti meku i prekrasnu energiju čiste prisutnosti. Mnogi sudionici prolaze stanje emotivnog otpuštanja putem smijeha ili plača, te postepeno uviđaju kako ispod svih promjenjivih stanja prebiva prirodna i sreća bez napora. Prateći to, oni se kreću prema stanju u kojem postoji samo stanje čiste neutralnosti i duboke tišine, slobodnom od egoističnog identiteta.
To je ono o čemu ja Papaji govorio. U tome je stanju vrlo lako komunicirati, ne samo verbalno već i energetski, i tu je tiha razmjena, komunikacija koja je vrlo suptilna i lijepa, te je bez konflikta zato jer je to ne-konceptualna zajednica.
SS: Što je točno energija ljubavi i kako se možemo povezati sa tom snažnom energijom?
Mooji: Mi se ne povezujemo sa ljubavi – mi jesmo ljubav, baš kao što ne živimo život – mi jesmo život. Ljubav je naše esencijalno biće. Koncept povezivanja sa ljubavi dolazi samo zato jer se nešto osjeća odvojenim od ljubavi. Ono što se osjeća odvojenim je naša ideja o samima sebi, ideja o tome tko smo. Ta ideja nije skladna, ona nije stabilna i stoga s osnove osobnosti postoji potreba za pronalaženjem nečega što je stabilno.
Iz razloga što se nismo dovoljno propitkivali tko smo, osobni identitet na neki način prevladava kao stvarnost. Mi imamo intuitivni osjećaj za to da smo stabilni i cjeloviti, i sa tim osjećajem dolazi potreba za pronalaskom sklada i ispunjenosti. Ali to osoba, koja je psihološka konstrukcija, ne može pronaći. Čak i ako je osoba u mogućnosti pronaći nešto za što može reći da je stabilno i cjelovito, ona to neće moći trajno cijeniti. Osoba se uvijek mijenja, uvijek je nestabilna, a promjenjivom je nemoguće pronaći i održati ono što je nepromjenjivo.
Mi smo u oblasti neprestanog kretanja, ali u svemu tome, unutar nas je središte koje se ne kreće – naše istinsko Sebstvo. Konačni cilj svake autentične duhovne potrage je otkrivanje te mirnoće koja je srž svog kretanja. Čim to u sebi prepoznamo, tada otkrijemo da ljubav Jest. Ljubav se ne usavršava, ljubav je ono što jesmo. Ako dok na sebe gledamo samo kao na osobe, autonomne jedinke, tada se igra napora za otkrićem i postignućem čini vrlo istinitom.
SS: Jesi li ikada osjetio želju da pokreneš satsang za djecu?
Mooji: Bio sam pozvan da posjetim škole i razgovaram sa djecom, i na kraju sam se našao kako im samo pričam priče koje se zasnivaju na razumijevanju fundamentalnih stvari u životu. Djeca, kao i odrasli, veoma uživaju u pričama, i putem tim jednostavnih priča stječu važne uvide, razumijevanje za ono što je već ispravno u njima samima. Pričanje priča je sjajan način putem kojeg djeca mogu obuhvatiti esencijalne istine. Ali to vrijedi i za odrasle također.
Vrlo sam otvoren tomu da djeca prisustvuju satsangu. Neka su djeca čak došla i postavila vlastita pitanja, i to pitanja koja su bila vrlo zrela i mudra.
SS: Što osjećaš da ti u tome što radiš donosi najveće zadovoljstvo?
Mooji: [Mooji se počeo smijati, zatvorio je svoje oči te polako ponavljao moje pitanje.] Najviše mi zadovoljstva pruža slušati nekoga tko se izražava putem svojih vlastitih i istinskih uvida ponovo. Vidjeti ljude kako su oslobođeni vlastitih zabluda i koncepata koje nasljeđujemo ili upijamo u ovome plesu zvanom život, te povratak nečemu što je fundamentalno svakom ljudskom biću.
To je ono što osjećam kao sreću u svom srcu: da mogu gledati u ljudsko biće, bez ikakvog prisutnog osjećaja krivice ili srama sa obje strane – istinski susret. Ne trebam znati njihove prošle ili buduće projekcije, nade i težnje, ili koja su njihova vjerovanja, jer ja znam što oni ne mogu a da nisu – bezvremena i savršena Istina. I sreća prepravlja moje srce znajući i svjedočeći tomu.
„Mooji zahvalni smo ti na mudrosti koju si sa nama podijelio i ti si definitivno naša „Super Soul (Super Duša)!“
INTERVJUIRAO: DIRK TERPSTRA – SUPER SOULS OSNIVAČ
Izvor: www.soullove.com
Prenosi: Mooji – Croatia
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
