Kontajnirana svijest kao uzrok nesporazuma i sukoba

Predgovor

Čovjek koji je napisao ovu temu proveo je više od 20 godina na izgrađivanju svoje ličnosti sa izrazitim nepovjerenjem prema guruima, ezoteričkim školama, grupnim radom i bilo kakvim disciplinarnim protokolima. Njegov put je specifičan po tome što je vođen duhovnim entitema s kojima nije želio voditi uobičajenu ,,civilizacijsku komunikaciju,,. Zbog toga je vrlo rano naučio osluškivati svoju sudbinu kroz primanje asocijativnih uputa ili bolje rečeno naredbi što je nekad imalo i veoma teških posljedica. Prvih petnaest godina je bio vezan za učenje Steiner-a, a zatim jednu godinu sudbinski ,,upućen,, na ,,obradu,, kroz učenje Castanede, i ostatak je proveo što i sada čini po svom ,, izboru,,. Obzirom da je sudbinski imao vrlo ograničen teorijski materijal, znanje je plaćao teškim iskustvom. Pojavom Galaksije i njegovog websitea popunjene su neke praznine vezane za to iskusvo zbog čega mu je on najiskrenije zahvalan. Kao što je pravilo, a koje je ujedno i ,,uputa,, to prikupljeno znanje treba vratiti Izvoru.

Svo vrijeme se bavio problemom sukoba i kao svjedok ratne balkanske krvave predstave, uspio je stvoriti vlastito viđenje ove naše civilizacijske svijesti, a koje se velikim dijelom podudara sa gnostičkim učenjem. Dao je sebi pravo da taj nešto drugačiji način doživljavanja stvarnosti koji mu je olakšao stvaranje unutrašnje harmonije nazove praktična gnostika.

Sve napisano je rezultat njegovog osobnog iskustva. Iako se tema ne bavi umiranjem (lažne) ličnosti, ona indirektno opisuje to stanje i zbog toga, na izvjestan način, je neprijatna. Stanje ljudske svijesti i situacija u kojoj se ona nalazi kroz komunikaciju i nesporazume su vrlo teško objašnjivi iz perspektive tog životnog iskustva i zato je prikaz napravljen u formi modela. To je ,,holografska trodimenzionalna slika,, koju čovjek može vidjeti i vizuelno doživjeti jer njen stvarni sadržaj je vrlo teško razumljiv bez tog prezentiranog iskustva. Ta trodimenzionana koordinatna informacijska usmjerenost je zapravo pokušaj opisivanja određenih komunikacijskih odnosa iz tri različita kuta (osobno iskustvo, gnostička spoznaja i civilizacijska percepcija). Upravo ta koordinacijska usmjerenost može stvoriti kod čitaoca osjećaj autoreve emocionalne hladnoće i intelektualne arogancije.

Ovo izlaganje nije ni tvdnja, ni pretpostavka, ni ideja, već jedan model

viđenja civilizacijske stvarnosti izvan logičkih, školski naučenih pojmova

i shema rasuđivanja. Kao model on u određenoj formi pokušava oslikati

jedno bazno stanje svijesti kroz opći društveni problem kojeg poznajemo

kao sukob.

Ovaj tekst je subjektivan i kao takav služi samo kao prezentacija jedne

od mogućnosti.

Opredjeljivanje kao posljedica polariteta

Primjećeno je kroz povijest, da intelektualna logika i stečeno znanje

ponekad iskaču iz svih prosjeka civilizacijskih svijesti, a posebno kod

intelektualno visoko razvijenih ljudi. Ovdje se ne misli na političare i vođe

jer su posljedice njihove trajno prisutne psihopatije već odavno poznate.

Iskustvo kroz praktičnu gnostiku je omogućilo uočavanje civilizacijskih

normi koje mogu na određen način i pod određenim uvjetima promjeniti

strukturu civilizacijske svijesti. Da bi se izvršio uticaj, a time i izmjena

strukture civilizacijske svijesti, potrebno je znati manipulirati

civilizacijskim normama. Ta je sposobnost ,,prirodno,, data psihopatama.

Nažalost, pojedinačne svijesti od najnižeg pa do najvišeg stupnja

razvijenosti nisu u mogućnosti te uticaje i njihove posljedice uočiti, a o

izbjegavanju tih uticaja ne treba ni govoriti. Najviše što se postiglo u

upoznavanju tih uticaja je spoznaja o prisustvu Matrice, prisustvu

kontrolnog globalnog sistema, zacrtanog plana o jedinstvenom novom

svjetskom poretku, planskom vođenju međudržavne i svjetske politike

računajući i ratove i prisustvu intelektualno i tehnološki viskoko razvijene

vanzemaljske inteligencije i njen negativan uticaj na čovječanstvo. Sva ta

spoznaja je na globalnom nivou i ne dodiruje direktno pojedinačnu

civilizacijsku svijest. To je jedan od razloga koji dovodi do ignorantskog

odnosa prema tim informacijama. Drugi je razlog nemogućnost

prihvaćanja tih informacija zbog ,,prekinutih,, odnosa i veza među

elementima vlastite svijesti.

Suprotstavljanje mišljenja, diskusija, replika, sumnja u istinitost,

konflikt i oružani sukob većih razmjera samo su neki oblici nesporazuma.

Već je poznato da je sukob posljedica različitih stavova, tj.

opredjeljenja. Ako čovjek prisustvuje tučnjavi dvoje ljudi pod uvjetom da

ih ne poznaje i da nezna razloge sukoba, on će biti u poziciji neutralnog

promatrača. Tu je poziciju vrlo teško postići jer život pokazuje da ličnost

teži prema opredjeljivanju kroz znatiželju za sadržajem koji je predhodio

tučnjavi i prema završnom zaključku u smislu opredjeljivanja prema

učesnicima osuđujući jednu i opravdavajući drugu stranu. Ono čega

ličnost nije svjesna, jest to da opredjeljujući se za jednu stranu u sukobu

nesvjesno i indirektno sudjeluje u tom sukobu. Iako je ovo jasno i

razumljivo, ipak je teško ,,probavljivo,, u procesu samoanalize, jer se ta

opredjeljenost doživljava kroz jedno opće moralno pravilo kojeg svako za

sebe osjeća kao pravednost, ali nažalost, na izrazito subjektivan način.

Odakle ta potreba za opredjeljivanjem? Ako se analiziraju civilizacijske

norme može se zaključiti da one predstavljaju uvijek samo dvije

mogućnosti. To se može naročito uočiti kod moralnih normi. Društvena

zajednica sa određenim društvenim pravilom kojeg je proizvoljno

podjelila na pozitivan i negativan dio, obrazovanjem usmjerava ličnost

prema pozitivnom dijelu. Kao polarizirano biće, čovjek svoju svijest

podređuje tim civilizacijskim normama i kroz takvu promatra stvarnost

oko sebe. Uzmimo za primjer neku naučnu činjenicu koja se, po tim

civilizacijskim pravilima, mora dokazati da bi imala svoju vrijednost. Da

bi se nametnuo neki novi naučni stav ili zaključak mora se pobiti valjanost

onog starog. Po toj isklučivosti se određuje što je istina a što nije.

Stav je nastao kao posljedica opredjeljenja kroz suglasnost ili

suprotstavljanje. Kada se tri strane nađu s različitim stavovima,

intelektualna svijest bez obzira bila ona jedan od predstavnika jednog od

tih stavova ili samo posmarač, skoro će uvijek izvršiti polarizaciju tog

trostranog gledišta u smislu: ja sam u pravu, a ostali nisu, jer to zahtjevaju

civilizacijske norme. Ako postoje tri ili više različitih gledišta i treba se

opredjeliti za ispravno, onda od svih tih stavova može samo jedan biti u

pravu, i kao posljedica te opredjeljenosti – da ostali nisu. Opredjeljivanje

nije pravilo, ali je skoro uvijek prisutno u komunikaciji. Možemo postaviti

pitanje: nisu li opredjeljenost i isključivost uvjetovali pojavu nesporazuma

a samim tim i sukoba?

Druga stvar koja uzrokuje nesporazum je međusobno nerazumjevanje.

Zna se da ljudi sa visoko razvijenom svijesti nemaju nesporazume sa

vanjskom okolinom. Ako se zauzme stav da je takvo ponašanje

eksponiranje njihove svijesti, a ne formalno suzdržavanje od komentara,

onda se može postaviti pitanje: nije li njihova svijest formirana bez

stavova tako da oni neznaju za nesporazume?.

Kontejnirana svijest

Poznato je da naša svijest funkcionira na jasno definiranim pojmovima i

čvrstim zaključcima. Da bi neko mišljenje ili neki stav unutar

intelektualne svijesti bio prihvaćen od onoga kome je upućen, on mora

imati osim sadržaja stava ili mišljenja i vrlo jasne dokaze koji potvrđuju

ispravnost tog mišljenja ili stava. Ako to nije tako, onda se zna što slijedi:

nesporazum. Pošto svaki čovjek ima pravo, a to pravo redovno koristi, da

te ,,jasne dokaze,, doživi subjektivno tj. na različite načine, rezultat takvog

razumijevanja je ,,niko nikog ne razumije,,. To su samo posljedice u

okviru kojih neka ličnost može analizirati takvo stanje. To subjektivno

viđenje je stvarni uzrok nerazumijevanja.

Da bi se analizirali ti stvarni uzroci ,,jezičke zabune,, potrebno je početi

od osnovnih pojmova u sporazumjevanju. Na te osnovne pojmove ličnost

ne obraća pažnju jer njihov značaj nije obuhvaćen obrazovanjem, osim u

izuzetnim slučajevima kao što je preaksiomsko matematičko upoznavanje.

Zbog toga ličnost na njih gleda kroz stav: to se podrazumjeva samo po

sebi. U slučaju da netko sa strane istakne njihovo prisustvo i njihovu

namjenu, ličnost reagira stavom: Dobro jutro. Otkrio si mi toplu vodu.

Problem je s tom ,,toplom vodom,, što je tih naznačenih činjenica ličnost

svjesna samo u trenutku dok ima ,,iritirajući podražaj,,. To drugim

riječima znači da je ona svjesna određenih činjenica samo u trenutku dok

je izložena njihovom iritiranju, a trenutni zaborav je nesvjesno

suzdržavanje od tog iritiranja.

Za jasnu komunikaciju svaka riječ mora predstavljati jasno i konkretno

definiran pojam. To ,,jasno i konkretno definiran pojam,, ukazuje na to da

je svaka riječ potpuno zatvorena misaona cjelina. Postoje riječi koje imaju

više značenja, gdje se jednoznačnost određuje kroz smisao izloženog

sadržaja.

Skup riječi sastavljenih na osnovu određenih civilizacijskih (oprostite,

gramatičkih) pravila predstavlja takođe jednu zasebnu misaonu cjelinu,

koja ima svoj sadržajni, jasan i konkretan smisao. Može nekome na pamet

pasti špekulativna primjedba da nasumce izabrane riječi neće dati smisao

takvoj rečenici. Konkretnost i zatvorenost takve rečenice se očituje u

stavu: ova rečenica nema smisla. Smisao rečenice je određen strogim

redosljedom njenih elemenata koji, osim što su uređeni po gramatičkim

pravilima, imaju i logičku uređenost. Tim logičkim redosljedom se stvara

logički niz pojmova koji na kraju završavaju jednim zaključkom ili

stavom.

Skup rečenica sastavljenih po gramatičkim i logičkim pravilima čine

ponovo jednu posebnu misaonu cjelinu koja se može svrstati u zaključak,

tvrdnju, pretpostavku, dizertaciju, elaborat itd.

Svaka misaona cjelina, bez obzira bila ona osnovni ili izvedeni pojam,

ili skup izvedenih pojmova, uvijek je zatvorena misaona cjelina, koja je

određena njenim konkretnim značenjem.

Korisno bi bilo dati viđenje razlike između misli i misaone cjeline.

Misao je doživljaj, a misaona cjelina je informacijska jedinka koja pod

određenim uvjetima postaje doživljaj, tj misao. Misao bi se prema tome

mogla promatrati kao otisak misaone cjeline. Taj otisak se može

promatrati kao univerzalna tvorevina, bez obzira na kojem se ( stranom )

jeziku prezentira.

Misaone cjeline se manifestiraju na dva načina. Prvi je u formi ,,letećih,,

otisaka misaonih cjelina koje se prihvaćaju iz vanjštine preko svih pet

čula. U prihvaćanju tih otisaka (misli) u komunikaciji najznačajniju ulogu

imaju čulo sluha i vida. Na sličan način se identificiraju otisci pojmova:

ljuto, kiselo, slatko itd u momentu reakcije preko čula ukusa. Svaka

rečenica koja se pročita ili neki predmet pažnje o kojem se donese

određen zaključak, stvori određenu misao u formi misaonog otiska.

Druga manifestacija je kroz strukturu ličnosti. Dijete čim se rodi,

počinje graditi svoju ličnost učenjem osnovnih pojmova pa sve do

složenijih sadržaja kao što su govor, pismo, nauka, itd. Učenje, osim

sticanja sposobnosti identifikacije ,,letećih,, otisaka misaonih cjelina,

znači i stvaranje jedne ,,građevine,,od određenih misaonih cjelina koja se

manifestira kao znanje. U tu građevinu su ugrađene i određene misaone

cjeline koje imaju moralno, kulturno, naučno, religiozno, nacionalno,

patriotsko itd značenje, a koje osim informacijskog i identifikacijskog

smisla sadrže i naredbe u formi pravila. To su civilizacijska pravila. Ta

pravila određuju kriterije za prihvaćanje i rasporeređivanje misaonih

cjelina čineći tako strukturu ličnosti. Dalje, postoje ugrađene misane

cjeline koje se identificiraju kroz osjećaje. Osjećaji ne pripadaju strukturi

ličnosti jer se manifestiraju kao posljedica djelovanja usvojenih

civilizacijskih opredjeljenja, i vanjskih uticaja.

Kratko rečeno, od civilizacijskih pravila ovisi struktura ličnosti. Tu

strukturu i njen sadržaj ličnost doživljava iz unutrašnjosti tih zatvorenih

misaonih cjelina kao svjesnost. Ovo je vrlo značajno, jer svjesnost koja,

na primjer, djeluje iz nekog stava izolirana je od bilo kakvih uticaja

vlastite svijesti. Takva svjesnost postaje nezavisni dio vlastite svijesti.

Iz ovoga se da zaključiti da je podloga ličnosti naučeni, ili bolje rečeno

prihvaćeni intelektualni potencijal koji svojom strukturom daje

specifičnost toj ličnosti. Zato ličnost možemo promatrati kao intelektualnu

svijest.

Intelektualna svijest sadrži misaone cjeline u grupama prema

područjiima njene stručnosti, njenog interesiranja i vjerovanja, njenoj

opredjeljenosti i pripadnosti, njenom iskustvu itd. Svaka ta grupa

predstavlja jednu karakteristiku ličnosti. I ta karakteristika je takođe

jednoznačno određena pa se može smatrati misaonom cjelinom koju ta

ličnost prezentira preko svojih stavova. Unutar te grupe, misaone cjeline

se mjenjaju ili uređuju po prioritetu u vidu dopunjavanja novim

informacijama zadržavajući pri tome osnovnu karakteristiku te grupe.

Dovoljno je za primjer uzeti nacionalni identitet jedne opredjeljene

ličnosti. Korisno je napomenuti da je nacinalna opredjeljenost društvena

(civilizacijska) norma. U komunikaciji, takva ličnost neće mijenjati svoju

nacionalnu opredjeljenost, ali će zato promjeniti mjesta misaonim

cjelinama ili ugraditi nove unutar te grupe kada primi informacije koje

podržavaju njene stavove. Te misaone cjeline mogu biti osim osnovnih i

izvedenih pojmova i određeni zaključci, pretpostavke, tvrdnje itd.

Ta osobina zatvorenosti misaonih grupa sa mogučnošću njezinog

dopunjavanja i unutrašnjeg uređivanja asocira na kontejnere misaonih

cjelina, po čemu su i dobili ime.

Zna se, da svaki stav ima u pozadini određene argumente i da ti

argumenti, kao misaone cjeline, čine taj stav principijelnim. Egzistencija i

principijelnost stavova su osnovne karakteristike intelektualne svijesti

koje se u moralnom smislu smatraju pozitivnim. Čovjek sa naučnim

znanjem i iskustvom, i čovjek sa vodoinstalaterskim znanjem i iskustvom

se uvijek eksponiraju kroz teorijsko i praktično iskustvo u vidu stavova

koji predstavljaju njihovu stručnost. Skoro svaki odgovor ili pitanje je

posljedica zauzetog stava. I svi ti stavovi odražavaju karakteristiku

misaonog kontejnera iz kojeg su ,,izvađeni,,. Elementi (misaone cjeline)

unutar jednog kontejnera su uređeni prema određenim civilizacijskim

pravilima koji čine njegovu karakteristiku. Ne treba posebno naglašavati

uređenost jednog religioznog kontejnera u kojem su pojmovi koji se

normalno koriste u životu i religioznim normama – povezani. U naučnim

kontejnerima su pojmovi uređeni naučnim pravilima (aksiomskim,

teoremskim, logičkim itd).

Treba takođe napomenuti da su sve misaone cjeline međusobno

razdvojene zbog svoje jednoznačnosti. To isto važi i za kontejnere.

Logički nizovi istog značenja mogu se pojaviti u različitim kontejnerima

zadržavajući tamo stalno mjesto. To isto važi i za misaone cjeline u formi

pojmova koje su ugrađene u logičke nizove.

Izvedeni pojmovi u procesu svojeg logičkog nastajanja stvaraju logičke

nizove. Ti logički nizovi nastaju procesom učenja. Prisilnim sredstvima u

što spadaju i stimulativna sredstva, ti se logički nizovi ugrađuju u tu

strukturu. Međutim, intelektualna svijest ih najčešće pamti samo kao

zaključke, tj stavove. Kod visoko razvijene intelektualne svijesti se

prihvaćanje i ugrađivanje logičkih nizova vrši u smislu dopunjavanja i

međusobnog usaglašavanja unutar kontejnera. Pri tome intelektualna

svijest logičkom analizom utvrdi neuredno složene pojmove koje osjeća

kao nerazumjevanje ili nelogičnost, a ponekad i kao protivrječnost. Tada

se javlja potreba da se za takvo stanje nađe logičko obrazloženje, što

drugim riječima znači logičko dopunjavanje i uređivanje. To uređivanje se

obavlja prema pravilima te intelektualne strukture, tj prema njenoj

opredjeljenosti.

Komunikacija je razmjenjivanje interpretiranih misli, tj. otisaka

misaonih cjelina koji su u formi logičkih nizova, a koji potiču iz

određenog kontejnera. To isto važi i za sugovornika. Tada se kaže da se

komunikacija odvijala u okviru određene teme. Pri razmjenjivanju

misaonih otisaka svjesnost bića se ubacuje svaki put u odgovarajući

logički niz vršeći identifikaciju i poslije opredjeljivanja započinje novi

misaoni proces u obliku odgovora kroz svjesnost iz novog logičkog niza.

U tom procesu svjesnost gubi bilo kakvu predstavu o stvarnosti izvan tog

logičkog niza.

Na isti način nastaje identifikacija kada čovjek nešto promatra i pri tome

donosi određene zaključke. To isto vrijedi i za čitanje gdje svaka pročitana

rečenica predstavlja jedan misaoni otisak koji prolazi kroz identifikaciju.

Prilikom identifikacije može se našim uobičajenim rječnikom reći da ta

informacija može biti prihvaćena ili neprihvaćena. Prihvaćanje ili

neprihvaćanje je klasičan oblik kompjuterske identifikacije. Naime,

primljena informacija u obliku otiska logičkog niza, a koja se manifestira

kao rečenica prolazi kroz proces identifikacije tražeći isti takav niz

ugrađen u strukturi ličnosti radi usaglašavanja. Pri tome se svjesnost

eksponira iz unutrašniosti logičkog niza koji je uzorak identifikacije. Ako

i jedan elemenat tog otiska logičkog niza nije usaglašen, tj ako određeni

pojam nije u potpunosti usaglašen sa pojmom primaoca, dolazi do

njegovog neprihvaćanja. Jasno je, da će se vrlo mali broj otisaka misaonih

cjelina iz ateističkog kontejnera pozitivno identificirati s nekim od

logičkih nizova iz religioznog kontejnera sugovornika. Zbog velikog broja

različitih zatvorenih misaonih cjelina i polarnog opredjeljivanja male su

matematičke vjerovatnosti da se misaone cjeline podudaraju. Još ako se

tome doda da se ,,Netko,, trudi da civilizacijski sadržaj što više obogati

novim pojmovima koji uopće nisu u funkciji razvoja čovječanstva i da

uvođenjem novih civilizacijskih normi broj kombinacija uređenih

misaonih cjelina uveća, jasno je da će to za posljedicu imati još veće

nerazumjevanje.

Ovakvo viđenje nesporazuma stavlja svaku intelektualnu svijest pod

istu ,,mjeru,, jer postoji civilizacijsko uvjerenje da viši intelektualni nivoi

imaju veće mogućnosti razumjevanja što se po ovom izloženom materijalu

ne može prihvatiti. Postoje slučajevi gdje viši intelektualni kapaciteti traže

što veči broj proturječnosti u komunikaciji s namjerom da se intelektualno

dokazuju bez i najmanje želje da pokušaju naći rješenje ili razumno

obrazloženje za naznačene proturječnosti.

Dijete čim se rodi počinje ugrađivati pojmove u svoju intelektuaulnu

strukturu. Oprostite, počinju mu se ugrađivati pojmovi, prvo kroz dresuru

preko uvjetovanih refleksa, a zatim obrazovanjem. Učenjem se ti pojmovi

postavljaju u određene odnose i veze. Ako jednogodišnje dijete privučeno

pažnjom kroz neobičan oblik i drugačije boje pokuša u travi dohvatiti

gljivu, roditelji će ga u tome sprijčiti uz komentar ,,puj kaka,, ili slično. Ta

intervencija je neophodna jer dijete u toj dobi upoznaje stvarnost preko

čula ukusa, ali komentar ili bolje rečeno upozorenje ,,puj kaka,, je

nametanje jedne norme ponašanja po kojoj dijete ne treba dirati određenu

stvar bez obzira što ne zna smisao svega toga. Ako to isto dijete nakon tog

događaja naiđe na pasji izmet, njegova reakcija, ali i reakcija roditelja će

biti identične onoj predhodnoj.

Ovog puta reakcije roditelja imaju higijensku pozadinu koju pravdaju

kroz osobno usvojene zdravstvene norme. Treća identična reakcija

roditelja nastaje kada dijete pođe u blatnjavu baricu s vodom. Ta reakcija

ima estetsku pozadinu koju oni pravdaju praktičnim razlozima: nemamo

rezervnu garderobu. I tako dijete polako uči da se gljive ne diraju jer

mogu biti otrovne, da se pasji izmet ne dira jer se može od njega zaraziti,

da se ne igra blatom jer će se uprljati itd. Kasnije institucije nastave sa

nametanjem tih civilizacijskih normi, dok se ne dostigne stanje svijesti u

kojem se ni jedan pojam ne može promatrati bez te civilizacijske

uvjetovanosti. Ovim načinom odgoja dijete usvaja jedno šablonsko

razmišljanje, a samim tim i ponašanje kojim svaki usvojeni pojam veže za

određene civilizacijske norme. Usvajanje pojmova i njihovo ugrađivanje u

intelektualnu strukturu se vrši kroz sistem ocjenjivanja u procesu

obrazovanja gdje se svaki pojam podvrgava civilizacijskim mjerilima

vrednovanja. Osim što stav roditelja:,, ako budeš učio imat ćeš lagodniji

život,, predstavlja civilizacijsku stvarnost, on predstavlja društvenu normu

koja opravdava, a samim tim se i nameće, kao poticaj za usvajanje novih

pojmova i normi. Lijepo naučen, pošten, borben, uporan, istrajan,

obrazovan, bogat, kulturan, religiozan, itd su samo neki odrazi tih

civilizacijskih normi. Svaka takva osobina predstavlja jedan kontejner u

kojem su smješteni svi pojmovi koji opravdavaju postojanje te osobine.

Čovjek koji je kao dijete bio izložen samo jednoj od moralnih,

religioznih, nacionalnih, patriotskih, kulturnih, obrazovnih, itd. tortura u

principu neće prihvaćati iste te civilizacijske norme, tj neće imati

izgrađenu indetičnu intelektualnu strukturu kao kod svojih roditelja, ali će

zato imati prihvaćene druge oblike civilizacijskih normi kojima će kroz

isključivost zagorčavati i sebi i drugima život. Takav čovjek nezna za

drugi oblik života, osim obostrane torture.

Ako kažemo da je ovaj tekst dosadan, onda pored toga što se logički

nizovi ovog teksta ne mogu identificirati u odgovarajućim kontejnerima

čitatelja jer nemaju istu logičku strukturu, oni su podvrgnuti jednom

zaključku (dosadan) koji je posljedica intelektualne norme unutar tog

kontejnera na osnovu koje se utvrđuje dosadnost i nedosadnost. Bez

obzira kako se opredjelili prema ovom tekstu, uvijek je u pozadini tog

opredjeljenja neka civilizacijska norma. Stav da je ovaj tekst pisan iz

Kusturičinog Podruma, je također opredjeljenje koje odražava

civilizacijsku normu koja znači ograničenost.

Onaj tko doživi komunikaciju s nekim čije ponašanje sadrži odraz

negativnih kulturnih i moralnih normi, takvu će komunikaciju doživjeti

kao napad (na svoju ličnost). I u ovom slučaju nesporazum nastaje iz dva

međusobno povezana izvora. Jedan izvor je nepodudaranje logičkih

nizova, a drugi je čuvanje strukture intelektualne svijesti, a to znači

principijelnost u pridržavanju svojih usvojenih civilizacijskih pravila od

kojih su ponos i ,,stručnost,, najčešće prioritetni. Ovdje se emocionalni

elementi ne uzimaju u razmatranje jer su oni manifestacija, a ne uzroci

čuvanja integriteta svojih kontejnera.

Svijest bez kontejnera

Da li je uopće moguće da se nerazumjevanje prevaziđe?

Već je rečeno da je sposobnost razumijevanja moguća ali na višim

stanjima svijesti. Postoji osnovna baza svih tih viših stanja svijesti koja se

manifestira kroz veoma izraženu osobinu razumijevanja među ljudima.

Ovo nije posljedica formalne komunikacije, već istinske suštine takvog

stanja. Za bilo koji oblik komunikacije kroz ovu svijest postoji iskreno i

istinsko razumjevanje.

Sve vježbe koje se koriste u cilju postizanja takvog stanja imaju osnovni

cilj eliminiranje uticaja najvećeg zagađivača intelektualne svijesti,

civilizacijskih normi. Takva izjava izaziva vrlo snažnu emocionalnu

reakciju u intelektualnoj svijesti pa je nepoželjna ne samo za

razumijevanje i prihvaćanje, već i za prezentatora zbog mogućih

posljedica. Tom prilikom se stvaraju nevjerovatni otpori jer konstrukciju

intelektualne svijesti čine te civilizacijske norme. Samo prihvatiti to kao

mogućnost značilo bi prihvatiti mogućnost raspada jednog intelektualnog

sistema, tj umiranja.

Sistem funkciniranja novoformirane svijesti se odvija bez osobnog

eksponiranja kroz civilizacijske norme što se odražava kroz

neopredjeljivanje, ili još konkretnije, bez logičkog zaključivanja na bazi

civilizacijskih normi što drugim riječima znači nemogućnost zauzimanja

bilo kakvih civilizacijski uvjetovanih stavova. To se stanje u ezoteriji

naziva stanje naivnog i bezazlenog djeteta.

Radi lakše prezentacije takvog novog stanja svijesti, upotreba misaonih

cjelina je neuporedivo pogodnija.

Odbacivanjem djelovanja svjesnosti kroz civilizacijske norme, misaoni

kontejneri i logički lanci gube značaj i nestaju tako da svi pojmovi postaju

nezavisni elementi te svijesti koji kao misaone cjeline u odnosu na sadržaj

tog intelektualnog kapaciteta imaju jednaku važnost. To drugim riječima

znači da se svi dotadašnji pojmovi (osnovni, izvedeni, zaključci, stavovi,

civilizacijska opredjeljenja, razna iskustva itd) svrstavaju u kategoriju

osnovnih pojmova. Tom prilikom su logički nizovi zamjenjeni njihovim

konačnim zaključkom ili stavom. Kontejneri su zamjenjeni pojmovima

koji su predstavljali njihovu karakteristiku. Prilikom toga se mijenja čitava

struktura intelektualne svijesti. Svi pojmovi ili misaone cjeline zadržale su

svoje prisustvo i značenje, ali bez formiranih logičkih nizova i kontejnera.

Tako rasturene misaone cjeline dobijaju svoju jednostrukost jer pojmovi

koji su se u logičkim nizovima višestruko pojavljivali sada gube svoje

značenje. Isto to važi i za jednoznačne logičke nizove koji su bili u

različitim kontejnerima.

Ti pojmovi se ponovo povezuju, ali ovog puta nevezivanjem jedan za

drugi kao pri formiranju logičkih lanaca, već linijama koje osim logičke

povezanosti imaju veze i na sasvim drugačijim osnovama koje imaju sada

novo značenje u toj novoj strukturi. Onaj koji posjeduje takve nove

misaone strukture raspoređuje misaone cjeline prema njemu poznatim

kriterijima važnosti ne gubeći značaj te strukture, jer sa sa premještanjem

tih elemenata premještaju i njihove veze. One misaone cjeline koje su za

njega od veće važnosti, nalaze se bliže njemu i obrnuto. Cijela ta

novoformirana intelektualna struktura liči na prostornu paukovu mrežu.

Sve naučne činjenice tim vezama takođe povezuju pojmove ali tako da

ličnost koja posjeduje takvu strukturu te veze doživljava izvan sebe kroz

neopredjeljenost, tj. kao materijal koji je istovremeno točan, netočan i sa

mogućnošću i nećeg trećeg. Kraće rečeno, taj naučni materijal se ,,osjeća,,

kao mogućnost.

Ovakva nova intelektualna struktura se može nazvati jednostavnije

misaona struktura.

Evo jednog primjera koji može konkretno opisati odnose misaonih

cjelina. Rijetkost je naići na neki komentar čiji autor opisuje vlastita

civilizacijska opredjeljenja i emocije, jer se ta opredjeljenja i emocije

skoro uvijek ispoljavaju indirektno kroz stavove u komunikaciji.

“Inače čitao sam o toj teoriji da retardirana djeca imaju neku svrhu na

ovom svijetu i da su to visokorazvijene duše koje ovdje dolaze da bi

izgradile neke pojedince. Hm..ne znam..jer ako je to istina imaju itekako

veliki posao samnom i mojom sortom. Ja mogu podnijeti i zle i opake i

neiskrene ljude, ali glupe ne mogu, ma koliko da se trudim. Kad sam išao

u srednju, mojim autobusom su išla i neka djeca u školu za učenike sa

specijalnim potrebama.

Još se sjećam njihovih disproporicionalnih tijela, slinavljenja,

nesuvislog govora i totalnog odsustva sa ovog svijeta koji bi obično

uzrokovao da me neki 120 kg masivan 15-godišnjak sa dioptrijom 20

nagurava za vrijeme najveće gužve sa svojom podjednako velikom torbom

posve nesvjestan bilo čega. Redovito bi mi padao mrak na oči kad bih ih

ugledao.”

Emocionalna reakcija iz zadnje rečenice je posljedica nepodudaranja

misaonog otiska koji je stvoren promatranjem izgleda i ponašanja

mentalno retardiranog djeteta sa bilo kojim logičkim nizom u socijalnom

kontejneru u kojem su smješteni svi logički nizovi koji određuju normalno

ponašanje i normalan izgled ljudi. Da su se nekim slučajem kroz

obrazovanje i odgoj u tu ličnost ugradilii nizovi kroz norme koje

opravdavaju ponašanje te djece, sigurno da do negativne identifikacije

nebi došlo, jer bi misaoni otisak bio emocionalno i intelektulno

neprimjetno pozitivno identificiran. Negativnu identifikaciju uvjek prati

negativna emocija različitog intenziteta, dok kod pozitivne ne postoji

pravilo.

Civilizacijske norme određuju što je normalno a što nije. To isto vrijedi

i za estetski izgled. Ako čovjek izgradi misaone kontejnere sa logičkim

lancima koji određuju samo normalnost, onda ni jedan misaoni otisak

stvoren na osnovu estetskog izgleda neće biti prihvaćen ukoliko on ne

odgovara logičkim nizovima u tom odgovarajućem misaonom kontejneru.

To ima za posljedicu negativno emocionalno preživljavanje jer izgled te

djece ne odgovara usvojenim pozitivnim ,,normalnim,, kriterijima u

kojima nije izgrađen stav o normalnosti i onog negativnog dijela.

Identifikaciju misaonog otiska čovjek doživljava iz kontejnera kroz

svjesnost situacije koju mu nameće sadržaj tog misanog otiska. Za vrijeme

identifikacije ta svjesnost je potpuno odvojena od svoje intelektualne

svijesti i reagira na osnovu logičke uređenosti isključivo iz tog kontejnera.

Zbog toga su reakcije u određenim situacijama često neprimjerene

uobičajenom ponašanju. Često se zbog toga negativne emocije ne mogu

kontrolirati iako ih je ličnost u tom trenutku svjesna. Zato je nemogućnost

izbjegavanja emocionalnog stanja ,,nepodnošenje glupih ljudi,, savim

razumljiva iz ovog promatranog kuta. S druge strane, podnošljivost zlih,

opakih i neiskrenih ljudi je posljedica pozitivne identifikacije.

Glupost je suprotnost od inteligencije i inteligentan čovjek koji je

prihvatio polarizaciju civilizacijskih normi, doživljava glupost kao

negativno stanje.

Veći značaj ima činjenica da je glupost nemogućnost prihvaćanja

civilizacijskih normi. Osnovni zadatak u obrazovanju je nametanje

civilizacijskih normi što kod mentalno retardirane djece i ljudi to ide malo

teže. I zbog toga su veoma interesantni za promatranje jer

pojednostavljuju civilizacijske norme i sheme do njihove intelektualne

granice razumljivosti. Za profesionalno obučene ljude u toj djelatnosti koji

imaju iskustvo s takvom djecom, misaoni otisci nastali promatranjem

njihovog ponašanja i izgleda imaju izrazito pozitivnu identifikaciju.

Čovjek koji je prestruktuirao svoju intelektualnu svijest (oslobođenu

kontejnera) ni jedan od ovih navedenih opisa ne bi emocionalno doživio,

jer bi izgled te djece i ponašanje registrirao kao i svaki drugi neobičan

predmet pažnje.

Zaključci promatranja u takvoj situaciji bili bi donešeni na primjer, kroz

njihovo međusobno uspoređivanje, ili uspoređivanje sa normalnom

djecom, ili promatranje njihovih promatrača, itd. Koristile bi se i tom

prilikom neke civilizacijske norme, ali se sebstvo nebi doživljavalo kroz te

norme u formi prosuđivanja.

Božanska ljubav

Dok je čovjek prije morao skakati iz jednog logičkog niza u drugi ili iz

jednog kontejnera u drugi, dokazujući se i eksponirajući se kroz

civilizacijske norme, sada se on nalazi u otvorenom prostoru među

nezavisnim misaonim cjelinama proboden jednim malim brojem najčešće

svjesno odabranih linija, koje čine njegovu novoformiranu operativnu

ličnost. To za njega znači njegovu otvorenu percepciju i otvorenu svijest.

Svi ljudi koji posjeduju ovaj bazni nivo više svijesti imaju skoro istu

misaonu strukturu koja se razlikuje samo u rasporedu elemenata i

različitim probodenim veznim nitima. Sve što posjeduje jedan – posjeduju

i ostali, jer ne postoje ni moralni pricipi ni logička ili neka druga

uvjetovanost koji bi mogli te elemente zatvoriti. To drugim riječima znači

da svi posjednici takve strukture imaju skoro identične strukture (jer

sadrže iste elemente) koje se razlikuju u onom malom intimnom dijelu

koji predstavlja probodene niti kroz onog tko ih pojeduje, za razliku od

civilizacijske intelektualne svijesti gdje su svi pojmovi bili sebično čuvani

u zatvorenim kontejnerima čiju su diskretnost garantirale civilizacijske

norme. Prema linijama koje prolaze pored njega on je samo promatrač. To

u prijevodu znači: da sve što se dešava oko njega, a nije u direktnoj vezi s

njim za njega nema značaj, a samim tim ni potrebu za opredjeljivanjem.

Za razliku od prijašnjeg stanja gdje je on bio zatvoren u logičke nizove i

kontejnere i robovao svojim civilizacijskim predrasudama, on sada može

u djeliću sekunde drugačije prespojiti misaone cjeline što znači u djeliću

sekunde promjeniti odgovarajući intelektualni ili neki drugi stav. Svaki

leteći otisak koji uleti u tu misaonu strukturu je automatski identificiran

jer ne sadrži proces (kritičke) analize i utvrđivanja ,,pije li to vodu ili ne,,

(ima li to odgovarajućeg smisla ili ne).

Ako se malo dublje zađe u analizu civilizacijskih normi, može se doći

do zaključka da one drže ličnost u prošlosti, što znači da je civilizacijska

intelektualna svijest operativna skoro uvijek u prošlosti. Svaka misaona

aktivnost kroz civilizacijske norme u procesu komunikacije je vezana za

prošlost. Sam smisao i pojmovi civilizacijskih normi se odnose na

postupke koji su se već dogodili. Na primjer, analiza nepridržavanja nekih

civilizacijskih normi je uvijek prisutna nakon određenog događaja, kao što

bi recimo bilo vrijeđanje. Dolazak u stanje uvrijeđenosti je rezultat

procesa analize nakon događaja vrijeđanja. Svaka kritička analiza bez

obzira bila ona obavljena kroz naučne, religiozne, kulturne, moralne itd

norme sadrži vezanost za prošlost.

Nije teško pretpostaviti da odbacivanjem prolaska svjesnosti kroz

civilizacijske norme, novoformirana svijest dolazi u stanje sadašnjosti

koje se u ezoterici naziva ,,ovdje i sada,,. Oni koji su pokušavali dostići to

stanje koncentracijom na svijesnost sadašnjosti, imali su problem koji je

stvoren kroz posljedicu. U stanju koncentracije na sadašnjost se prekidaju

veze sa civilizacijskim normama i to može dovesti do stanja ovdje i sada,

ali samo dok tom koncentracijom traje izoliranost od civilizacijskih normi.

Bez obzira koliko se čovjek trudio održati stanje koncentracije na

sadašnjost, on kad izađe iz tog stanja, ponovo je vezan za prošlost kroz

civilizacijske norme. Problem je u tome što čovjek u tom stanju

koncentracije na sadašnjost treba biti i misaono operativan i aktivan, a ne

samo motorički aktivan uz prisusustvo koncentracije, što je u tom procesu

koncentracije skoro nemoguće postići, jer svaki pokušaj misane aktivnosti

u procesu koncentracije na sadašnjost sadrži uplitanje civilizacijskih

normi. To je samo privremeno stanje koje u ezoteričkom obrazovanju

služi kao indikator u procesu dostizanja trajnog stanja te svijesti. Moguće

je da se jednim dugotrajnim korišćenjem te tehnike kroz stvorenu namjeru

dostigne to trajno stanje. Ovdje treba biti iskren i napomenuti da je

praktično vrlo teško dostići to čisto stanje svijesti jer svaka ličnost koja

radi na izgradnji tog stanja ima duboke neprijatne životne tragove koji po

intenzitetu i prioritetu kasne i vuku se kao rep. Ipak, to stanje sadašnjosti

je prisutno u ličnosti jer je ona svjesna svih tih nedostataka i strpljivo čeka

trenutak ispita gdje će biti načisto u odnosu na te nedostatke.

Prijatan ili neprijatan miris su prirodne identifikacije preko čula njuha,

isto kao što su toplo i hladno prirodne identifikacije preko čula opipa. Te

vrste osjećaja mogu izazvati pozitivne i negativne emocije ali ih je ipak

potrebno promatrati odvojeno od civilizacijskih emocija koje su posljedica

civilizacijskih normi. Prilikom analize emocija, vrlo značajnu ulogu imaju

negativne emocije. Već je rečeno da u komunikaciji izrazito dominira

neprihvaćanje misaonih otisaka i da je nerazumjevanje sasvim normalna

pojava u komunikaciji. I tu se nalazi ogroman negativan emocionalni

potencijal.

Odbacivanjem prolaska svjesnosti kroz civilizacijske norme,

identifikacija misonih otisaka automatski gubi značaj, čime nestaju uzroci

za nastajanje negativnih emocija.

Ali istovremeno, ovim istim procesom nestaje i pozitivna identifikacija

koja sa sobom može donijeti pozitivne emocije tako da tim procesom

nestaju i pozitivne emocije. Civilizacijska intelektualna svijest ovakav

zaključak ne može prihvatiti jer bi čovjek bez emocija bio robot. Na

žalost, iskustvo je pokazalo da je to moguće. Te civilizacijske emocije sa

svojim nestajanjem omogućavaju vraćanje božanske ljubavi koja je od

rođenja prisutna u ljudskom biću, ali se zbog dominacije tih civilizacijskih

normi ne može eksponirati. Drugim riječima, božanska ljubav je

zarobljena civilizacijskim osjećajima, tj civilizacijskim normama. Da nebi

došlo do nesporazuma oko pozitivnih emocija, potrebno je napomenuti da

su sva uputstva učitelja najčešće usmjerena na stvaranje pozitivnih

emocija, ali ne onih koje proizilaze iz civilizacijskih normi. Najčešće se u

tom smislu daje sugestija osluškivanja prirode i iščekivanje njenih

pojedinačnih objava koje se mogu vrlo pozitivno doživjeti. Slična stanja

se mogu doživjeti i kroz meditaciju, ali osnovno usmjerenje je u

izbjegavanju analiza i praćenja određenih stanja kroz civilizacijska

pravila. Te objave su, u stvari, impulsi za pojavljivanje i održavanje te

božanske ljubavi.

Osjećaj blaženstva i neograničene ljubavi sa istovremenim

neosjećanjem svog materijalnog tijela je u stvari pokretačka snaga za

stvaranje opće kozmičke harmonije u što spada i čovječanstvo. Ni jedan

trenutak, takav čovjek ne propušta da okolini u kojoj egzistira ne izražava

poštovanje kroz razumjevanje i suosjećanje. Druga vrlo važna osobina

takvog čovjeka je njegova nevidljivost. To mu daje otvorene mogućnosti

za djelovanje.

Postoji adekvatan primjer koji ukratko obuhvaća uporedbu s danim

sadržajem kroz komentar Andjele u temi: Metafizika » Marija Magdalena,

Napisano: Subota Apr 22, 2006 8:07 pm

,, …Za njegov, pro-zapadnjački um i shvaćanja, bilo je neprihvatljivo da

u tantričkom samostanu pred svima isproba sve poze (koje su u stvari

“duhovni vodič” ka prosvjetljenju prilikom postizanja orgazma) sa 13-

godišnjom djevojčicom koju je zavolio kao svoje dijete dok je boravio u

samostanu i sa staricom od nekih 70 i kusur godina. Za onog koji traži

Istinu i za svakog tragaoca, pogotovu ako je muškog spola, zanimljivo bi

bilo vidjeti kako bi reagirao? Da li bi to i učinio ili nebi – i time propustio

priliku za prosvjetljenje?,,

Ako je čitatelj gornjeg teksta bar pokušao razumjeti izloženi sadržaj

onda bez problema može uporediti ovih nekoliko Andjelinih rečenica sa

obrazloženjima u tom sadržaju. Ovdje bi bilo potrebno dati još jedno

obrazloženje pojma koji nije imao značaj u iznesenom materijalu, a koji u

ovom komentaru dopunjuje gornji sadržaj. To je pojam namjere. Kada

neko promatra rad prosvjetljenog bića, dolazi do zaključka da on ima

ogromnu volju kojom može ostvariti skoro nemoguće ciljeve. To gledište

je ispravno sa tog pro-zapadnjačkog shvaćanja, međutim u pozadini

djelovanja takve visoko razvijene svijesti se nalazi namjera. Namjera je u

stvari volja oslobođena emocionalne pozadine, tj. oslobođena uticaja

civilizacijskih normi. Takva namjera isključuje bilo kakva civilizacijska

uvjerenja ili ograničenja, što za posljedicu ima potpunu civilizacijsku

emocionalnu isključenost. Hodanje po žeravici je primjer takvog stanja.

Zato je namjera vrlo efikasno sredstvo za provjeru prosvjetljenosti nekog

bića. Jedna od osobina prosvjetljenog bića je civilizacijska nevezanost za

bilo što (na primjer: materijalna, duhovna, emocionalna, patriotska,

rodbinska, nacionalna, moralna, kulturna, vjerska, navijačka itd). Opet se

to svodi na oslobađaje od uticaja civilizacijskih normi. Znači prosvjetljen

čovjek nije mogao zavoliti 13-godišnju djevojčicu kao svoje dijete u

civilizacijskom smislu. Druga stvar je u odnosu prema seksu koji je

civilizacijskim normama potpuno odvojen od prirode. Stav da je to

djevojčica od 13 godina još dijete ili starica od 70 i kusur godina

nepodobna za seks iz estetskih, moralnih, kulturnih, higijenskih,

zdravstvenih itd razloga je takođe civilizacijska uvjetovanost i

ograničenost. Namjera ne poznaje te uvjetovanosti i ograničenja. Sama

pomisao hoće li, ili neće tako nešto uraditi je potvrda neprosvjetljenosti jer

prosvjetljenost tj. namjera ne poznaje kolebanje i opredjeljenost. Jedna,

kako mi kažemo normalna osoba ove stavove koji opisuju strukturu

prosvjetljenog bića ne može shvatiti, a pogotovo prihvatiti, jer je duboko

srasla sa civilizacijskim normama. Sigurno da jedan tako normalan

muškarac to nebi mogao napraviti. Samo se postavlja pitanje: što bi radio i

koja bi mu bila svrha u tom samostanu? Da slučajno ne bi htio da

prosvjećuje primitivne narode? Ta različita gledišta iz različitih kuteva

percepcije se u Četvtom putu nazivaju različite razmjere. Promatranje

nekog događaja iz drugog civilizacijskog okruženja, osim iz ove prozapadnjačke

civilizacijske stvarnosti, različito je.

Svako tko se nalazi u djelomičnom ili trajnom stanju prosvjetljenosti,

morao je proći kroz njemu primjerena iskustva i iskušenja, i sav smisao tih

doživljaja i ispita je biti svjestan svoje uloge u tom iskustvu u toku

njegovog odvijanja. To je proces stvaranja svjesne namjere kroz ovdje i

sada.

Sveobuhvatnost

Čovjek sa visoko razvijenom svijesti promatra neki pojam u toj strukturi

istovremeno sa svim ostalim pojmovima s kojima je taj pojam u nekoj

vezi i to u granicama svojih intelektualnih mogućnosti. Obrazovaniji

posjednik će vidjeti više tih međusobnih veza. Praktično to znači, da on,

svjestan granica svojih intelektualnih mogućnosti istovremeno vidi sve

uzročno-posljedične veze tog promatranog pojma sa ostalim pojmovima s

kojima je u vezi. Takva percepcija se može nazvati sveobuhvatnost.

Percepciju kroz sveobuhvatnost nije moguće izraziti jer civilizacijski

linearno-logički način izražavanja to onemogućava. Da bi se

sveobuhvatnost mogla prilagoditi civilizacijskim uvjetima, mora se

raščlaniti na pojedinačne linearne logičke veze i na taj način prezentirati

kroz šabloniziranu komunikaciju iz kontejnera.. Tu se tada pojavljuje

reakcija civilizacijske intelektualne svijesti koja te ,,logičke,, veze

prihvata na svoj kontejnerski način i kroz komentare radi cirkus od

prezentiranog sadržaja. Može se postaviti pitanje: kako onda komuniciraju

međusobno ljudi koji su ovladali percepciju kroz sveobuhvatnost?

Komunikacija se odvija kroz asocijacije. Te asocijacije su ,,materijalni,,

odrazi misaonih otisaka. U određenoj situaciji je dovoljna samo jedna riječ

da oslika misaoni sadržaj koji se prezentira. Takva komunikacija djeluje

kao normalan razgovor, međutim ona sadrži asocijacije koje su razumljive

za isti ili viši nivo svjesti. Takva komunikacija sadrži i formalnu

komponentu koja je posljedica linijskog načina izražavanja koji je jedino i

moguć. Zbog toga su izražavanja takvih ljudi vrlo jasna za svaku

kategoriju intelektualne svijesti, jer svaki nivo svijesti ima jasno

razumjevanje istog sadržaja, ali na žalost na drugačiji način. To je naročito

naglašeno kod praćenja ezoteričkih sadržaja gdje se civilizacijska

intelektualna svijest ,,kači,, za neki sadržaj i tumači ga onako kako ga ona

razumije.

*Gnostičko iskustvo je zatvoreno u odnosu na civilizacijski dio

čovječanstva ne iz razloga čuvanja tajni, već iz nemogućnosti da se ono

objavi. Dva različita pristupa intelektualne percepcije kroz gnostičko

iskustvo i kroz civilizacijsku intelektualnu svijest nemaju prilagođavajuće

elemente koji bi omogućili razumljivu komunikaciju. Izbjegavajući

osnovni koncept intelektualne (logičko-linijske) percepcije, praktična

gnostika ulazi u vlastitu prourječnost u slučaju da pokuša svoje iskustvo

prebaciti u intelektualni kocept te (logičko-linijske) percepcije negirajući

time vlastiti sadržaj. Na primjer, neke veze između više elemenata koji se

doživljavaju gnostičkom percepcijom, mogu se jedino prikazati u obliku

jednog ili više logičkih zaključaka koje logičko-linijska svijest može u

nastavku logičkog zaključivanja dovesti u proturječnost spomenute veze

koju percepira visoko razvijena svijest. Kao konkretan primjer može se

uzeti s t a v da visoko razvijena (gnostička) i civizacijska svijest koriste

iste elemente (osnovne i izvedene pojmove) koje svaka za sebe na različite

načine u r e đ u j u. Kao prvo, gnostička svijest teži egzistenciji bez

stavova tako da upotrebljen pojam s t a v, stvara proturječnost u konceptu

gnostičke percepcije tj. literarne prezentacije. U isti se opis proturječnosti

može svrstati i pojam u r e đ u j u, jer se taj pojam koristi pri povezivanju

elemenata linijskom percepcijom, iako taj pojam ima drugačije značenje u

praktičnoj gnostici. To daje mogućnost i pravo civilizacvijskoj svijesti da

postavi pitanje: ako gnostička svijest ne prihvaća s t a v o v e i u r e đ i v

a n j e elemenata (pojmova) u konceptu svoje percepcije i analize, odakle

je došao s t a v da gnostička i civilizacijska,,…, i ,,gnostičko u r e đ i v a n

j e elemenata,,?. Sa ovom vrstom nesporazuma su se susreli svi gnostičari

koji su praktičnu stranu gnostičke percepcije i analize pokušali litarararno

predstaviti. Da bi se izbjegli nesporazumi te vrste, svaki zaključak ili stav

koji bude sadržavao moguću povratnu proturječnost bit će obilježen

zvjezdicom (*) koja upućuje na svjesnost ovog oblika izražavanja, a

samim tim i na svjesnost te proturječnosti.

Objektivnost i subjektivnost

Bilo bi normalno kod objektivnog rasuđivanja da svaki učesnik u

zaključivanju donese identičan zaključak, ali nije tako. Može se za primjer

uzeti jedan akademski visoko obrazovani stručnjak. Njegov stručni

kontejner je strogo selektiran jer taj kontejner predstavlja njegovo stručno

stajalište koje sadrži za njega istinita naučna gledišta. Postoje osnovna

(temeljna) naučna stanovišta koja nisu nikad predmet rasprave jer

predstavljaju usvojene društvene obrasce koji se kriju iza stava: to se

podrazumjeva samo od sebe. Iznad tog stajališta se nalazi civilizacijska

usmjerenost kroz uticaje preko obrazovanja i odgoja. Takav stav kod

nekog stručnjaka istog ranga i iste djelatnosti uopće ne mora biti

prihvaćen jer taj drugi stručnjak ima drugačije obrazovno i odgojno

usmjerenje. Iz toga se može zaključiti da će stav o nekom problemu biti

uvijek krajnje subjektivan bez obzira na stručnost. Civilizacijske

intelektualne svijesti, zbog kontejnerske percepcije nažalost uopće nisu

svjesne tih činjenica o subjektivnosti. Ovdje može netko prigovoriti na

nerealnom procjenjivanju i davanju teško utvrdljive činjenice o

nesvjesnosti vlastite subjektivnosti u komunikaciji. Postoje momenti kada

je čovjek svjestan svoje subjektivnosti, međutim, to su veoma kratki

momenti samo u određenim situacijama. Da je ta svjesnost vlastite

subjektivnosti u samo maloj mjeri prisutna unutar naše civilizacije, ta naša

civilizacija bi sigurno bila oslobođena sukoba (naročito većih razmjera).

Ispoljavanje ove nesvjesnosti vlastitog subjektivizma vidljivo je u

eksploatiranju pojma objektivnosti. Kontejnirana intelektualna svijest

percepciju dijeli na subjektivnu i objektivnu. Za subjektivnu percepciju se

uzima stav koji je proizašao iz predrasuda u kojima je ta ličnost

zarobljena. Onaj tko ispoljava takav zaključak o subjektivnosti, u stvari

određuje dva stava. Jedan je stav o ,,objektivnoj,, percepciji i odnosi se na

ličnost koja utvrđuje nečiju subjektivnost, a drugi je stav kojim se

ispoljava ta subjektivna percepcija i odnosi se na ličnost koja se navodno

subjektivno izražava. Kontejnirana svijest ne dozvoljava da se pri

utvrđivanju svoje ,,objektivne,, percepcije ima svjesnost i svog sopstvenog

stava koji je takođe morao doći iz nekih određenih utemeljenih

(subjektivnih) stavova. Upravo ti utemeljeni stavovi se uzimaju kao istiniti

i na osnovu njih se vrši opredjeljivanje prema subjektivizmu i

objektivizmu.* Tu nema nikakve razlike u procesu zaključivanja između

onoga koji ima navodno subjektivnu percepciju i onog za koga ta

intelektualna svijest tvrdi da je subjektivan. Obojca imaju kontejnere iz

kojih donose zaključke i svaki od njih ima svoje utemeljene kontejnerske

stavove na osnovu kojih svaki za sebe tvrdi da je objektivan. Može se

postaviti pitanje: da li je i autor ovog teksta svjestan da i on iznosi takođe

jedan stav koji bi po logici kojom prezentira nemogućnost objektinog

predstavljanja, takođe trebao biti neupotrebljiv zbog subjektivnosti te

njegove tvrdnje? Prezentacija navedenog subjektivnog izjašnjavanja o

subjektivnosti je nemoguća kroz linijsko-logičku percepciju i zato

predstavlja svoju vlastitu proturječnost.

Tumačenje da subjektivnost onemogućava drugog učesnika u

komunikaciji da prihvati njegove stavove je postavljanje tog drugog

učesnika u stanje intelektualne superiornosti po kojoj bi navodno njegovi

stavovi trebali biti osnovna mjera za utvrđivanje istinitosti. Čak se

pripisuje toj suprotnoj strani sebičnost kojom čuva svoje predrasude i daje

joj se kategorija OPS polariteta ( opredjeljenje prema sebi ).

Kontejnirana svijest je stav da svaka realna gnostika, između ostalog,

podrazumjeva i borbu protiv subjektivizma uvukla u kategoriju polariteta

smatrajući da ta borba protiv subjektivizma dovodi do objektivne točke

gledišta. Točno je da gnostika vodi borbu protiv subjektivizma, ali nije

točno da to dovodi do objektivne točke gledišta. Gnostika nema

objektivno gledište jer je to pojam koji egzistira u civilizacijskoj svijesti.

Visoko razvijena (gnostička) svijest je svjesna subjektivnosti i u tom cilju

i ima organizaciju svog bića. Ona je svjesna da na civilizacijskoj ravnini

objektivnost ne postoji i zato je maksimalno suzdržana od bilo kakvog

opredjeljivanja. Ni u sveobuhvatnoj percepciji koja bi trebala obuhvatiti

sve mogućnosti umjesto jednog opredjeljenja je problem sa ograničenim

intelektom koji bi trebao obuhvatiti te sve mogućnosti. Ti svi logički

parametri koji upućuju na subjektivnost se vode pod zajedničkim imenom,

s v j e s n o s t. Iz toga proizilazi jedno pravilo: sve dok činjenice čovjek

drži u sebi, on je objektivan. *Onog momenta kada neku tu činjenicu

objavi ili ispolji na neki drugi način, on je subjektivan i ta objava je

laganje i sebe i drugih. Tu se pojavljuje ona linijsko logička percepcija

koja odmah postavlja pitanje: da li to vrijedi i za autora ovog teksta koji

prezentira navodno gledišta visoko razvijene svijesti. Da, to se odnosi i na

njega. Ovaj tekst je namjenjen svima i razumljiv je različito u što spada i

ova logička proturječnost. Svjesnost laganja, kao i svjesnost ostalih

postupaka, osobina je duhovno razvijenih ljudskih bića. To svjesno

laganje je cijena koju plaća svaki gnostičar prilikom eksponiranja svojih

iskustava i ujedno i obaveza da se ne pretjera u tome svodeći to laganje na

najminimalniju mjeru. Iz tog razloga komentarima u kojima je potrebno

opredjeljivanje, gnostičar se izražava najčešće višeznačno, što za

civilizacijsku svijest znači neodređenost jer funkconira na isključivosti. To

što civilizacijska intelektualna svijest ne primjećuje tu asocijativnu

višeznačnost, ne znači da ona ne postoji.

Proučavanjem problema subjektivnosti može se doći do zaključka da je

subjektivnost, kao razlog za izradu nesporazuma i sukoba, vješto ugrađena

u našu civilizaciju. To je vidljivo iz njenog planskog i organiziranog

neprekidnog eksponiranja. Da bi negativna emocionalna energija bila

neprimjetno i planski eksploatirana kroz subjektivnost, uveden je pojam

objektivnost koji ni kao relativan pojam nije našao praktičnu primjenu u

komunikaciji. Taj pojam je nametnut sistemom obrazovanja i odgoja, te je

definiran kao nepristran, neodređen prema određenoj pojavi, nepristrasan,

neosoban, stvaran, pravedan, neutralan, nezainteresiran stav, itd, i u

upotrebi je, a da se pri tom njegova upotrebna vrijednost nije utvrdila zbog

neprekidne i trajno prisutne subjektivnosti. U praksi on znači

manipulativno sredstvo kojim se maskira subjektivnost.

Kroz subjektivnost se u komunikaciji pomoću nametnutih civilizacijskih

pravila neprimjetno ostvaruje isijavanje negativne energije.

Prvo i osnovno pravilo je tolerancija koja predstavlja trpljenje, tj

podnošenje tuđeg mišljenja. O stvaranju negativne emocionalne energije

pridržavajući se tog pravila je nepotrebno govoriti.

Drugo pravilo je prihvaćanje većinskog mišljenja kao najobjektivnijeg.

Treće pravilo je institucionalno utvrđivanje objektivnosti za što su

zaduženi pojedinci ili ustanove. To je najsloženiji i najsveobuhvatniji

oblik kontrole nesporazuma izazvanih subjektivnošću.

Obrazovanje je glavni institucionalni ,,nabacivač,, subjektivnih stavova

i zaključaka gdje se učenik od prvog dana uvodi u ubjeđenje da je sve

prezentirano u obrazovanju istina. Za svaki oblik sumnje slijedi kazna

kroz ocjenu. Primjer za to su u ovom povijesnom trenutku tri različite

prezentacije istih događaja u predmetu povijesti u Republici BiH.

Sudstvo takođe na svoj način određuje objektivnost jednog od različitih

stavova stranaka u postupku. Objektivnim se smatra stav koji je većom

sumom novca ili jačim utjecajem veza dominirao u procesu suđenja.

Ponekad se i sudsko Vijeće d o g o v o r i šta je objektivno. U ekonomski

razvijenim zemljama kriteriji za objektivno utvrđivanje istine se donose na

osnovu zakonskih pravila koja su takođe nastala kroz proces

subjektivizma pojedinca ili grupe. Osim toga objektivnu presudu donosi

sudac ili porotnici na osnovu svog subjektivnog uvjerenja o pravdi.

Ako nekom građanu stigne uplatnica za plaćanje kazne zbog

saobraćajnog prekršaja , onda je to praktično objektivna istina, bez obzira

da li taj građanin posjeduje prometno vozilo ili fizički nije mogao

napraviti prekršaj jer je već odavno sahranjen.

Sredstva javnog informiranja su od posebne važnosti za utvrđivanje i

određivanje objektivnih stavova i zaključaka. Te stavove iznose društveno

priznati stručnjaci čiju subjektivnost sredstva javnog informisanja prikažu,

a narodne mase to prihvate kao objektivan stav ili zaključak.

U ekonomski razvijenim zemljama djecu uče da je stav u vezi određenih

društvenih događanja objektivan samo ako su ga objavile određene

ovlaštene službe. Ako neki pojedinac iznosi svoje mišljenje o određenim

društvenim događanjima, on je naučen da obavezno istakne da je to

njegovo mišljenje ili stav.

Najekstremniji oblici nametanja subjektivnih stavova su kroz društvene

i državne institucije u kojima se glasanjem utvrđuje objektivnost

određenog stava zanemarujući činjenicu da su se u debati čuli samo

subjektivni stavovi u formi prijedloga.

Često se na forumu koristi pojam iluzija. Pozadina tako upotrebljenog

pojma je stav na osnovu ,,objektivne,, realnosti koja se smatra istinitom.

Intelektualna svijest ne želi te činjenice o vlastitoj subjektivnosti prihvatiti

zbog opasnosti rušenja svojih kontejnera što bi praktično značilo

nemogućnost iznošenja svojih stavova, i što je najgore, nemogućnost

,,objektivnog,, zaključivanja. Čitav jedan civilizacijski vezivni materijal,

koji se krije iza subjektivnosti, morao bi nestati. Civilizacijska svijest koja

ima formirane kontejnere, na osnovu tih svojih ,,objektivnih,, zaključaka

trebala bi se odreći te ,,objektivnosti,, ali se postavlja pitanje, kako? Ako

je intelektualna svijest iskrena prema sebi i svjesna te svoje subjektivnosti

u zaključivanju, ona može svjesno ili nesvjesno formirati namjeru koja će

ju uvesti u sveobuhvatnu percepciju. Taj ,,mrtvi čvor,, koji u svom

,,zagrljaju,, drži intelektualnu svijest, drži i sve nesporazume unutar

čovječanstva. Vjerovatno je iz tog razloga gramatika kao skup jedne vrste

civilizacijskih pravila toliko značajna disciplina.

Ovako maskirana subjektivnost odnosi ogromne količine negativne

emocionalne energije što je najvjerovatnije i cilj tvoraca i čuvara ove naše

civilizacije.

I sve to dolazi iz onih osobnih kontejnera u kojima se stvaraju ti stavovi.

Zbog toga visoko razvijena svjesna osoba neće emocionalno preživljavati

niti jednu posljedicu tih civilizacijskih normi, jer neće doći u situaciju da

bilo kojim civilizacijskim pravilom razmišlja o njima.

Lažna ličnost i pojedinačna JA

Stalno ispoljavanje svjesnosti iz tih kontejnera je, u stvari, percepcija

stvarnosti u okviru civilizacijskih normi. Svjesnost unutar jednog

kontejnera se u Četvrtom putu naziva pojedinačno JA. Civilizacijska

intelektualna svijest je prema tom učenju skup svih manifestacija tih

pojedinačnih JA. Za intelektualnu svijest koja nije prošla iskustvo

iznošenja svojih stavova kao doživljaj subjektivnosti, tj. koja je čvrstog

uvjerenja da su njeni stavovi objektivni, pojam pojedinačnih JA je teško

razumljiv. Zbog toga viša svijest ili istinsko JA je eliminirano kroz

neprekidna djelovanja pojedinačnih JA. Eliminacija istinskog JA se često

u gnostici spominje kao zarobljenost istinskog JA, što može stvoriti

pogrešnu predstavu o intelektualnoj svijesti. Također se i intrpretacija

integracije pojedinačih JA ne može bez iskustva pravilno interpretirati jer

je integracija pojedinačnih JA u stvari efekat razaranja kontejnera.

Intelektualna svijest se zbog tog načina eksponiranja preko pojedinačnih

JA ili kontejnera naziva lažna ličnost. Već je rečeno da kontejneri nastaju

procesom učenja kroz obrazovanje i odgoj.

Primjeri posljedica te vrste programiranja mogu se naći u gnostičkoj

literaturi. (Prilikom citiranja određenih dijelova tih gnostičkih sadržaja

vodi se računa da ti citirani sadržaji imaju opise stanja materijalne

stvarnosti koji su tom prilikom jednoznačno razumljivi za razliku od opisa

nematerijalne stvarnosti koje svaka ličnost može prihvatiti i tumačiti na

svoj osobni način).

Prvo treba vidjeti kako ličnost definira Gurdijeff:

,,Ličnost u čovjeku je ono što ‘nije njegovo’.

‘Nije njegovo’ znači da je to došlo izvana, što je on naučio, ili što on

odražava, svi tragovi vanjskih impresija ostavljeni u njegovoj memoriji u

njegovoj osjetilnosti, sve riječi i pokreti koji su naučeni, svi osjećaji

stvoreni uz pomoć oponašanja – sve to ‘nije njegovo’, sve je to ličnost.”,,

Svi mudraci ovako definiranu ličnost, ili kako se u ovom tekstu naziva,

intelektualnu svijest, pojednostavljuju kroz izreku:

Ono što vi osjećate i mislite da ste vi, u stvari niste vi.

Na jednom predavanju iz gnostike je vođena diskusija o lažnoj ličnosti.

Jedan od posjetilaca je bio vidno uznemiren kroz tvrdnju da njegova

svijest nije njegova. Predavač mu se tada obratio sa pitanjem: Što čini

cigana ciganinom: odijelo, ponašanje ili njegova svijest? (Ovdje se pojam

cigan uzima figurativno kroz ponašanje grupe, a ne kao nacionalni

identitet.) Posjetilac je odgovorio: naravno, njegova svijest. Tada ga je

predavač ponovo upitao: što bi ste vi sada bili da su vas nekim slučajem

cigani ukrali kao bebu? Da li bi vaša svijest bila ovo što sada osjećate i

vidite ili nešto drugo? Da li ovo što sada mislite da ste vi nije nastalo na

isti način na koji bi dobili cigansku svijest? Zar vas to ne asocira na

nabačeno odijelo?

Sličan primjer je dao Antoni de Melo u knjizi Buđenje:

,,Zamislite kako ruski bračni par usvoji jedno američko dijete i odvede

ga u Rusiju. Ono pojma nema da je rođeni Amerikanac. Njegov maternji

jezik je ruski, on živi i umire za veliku majku Rusiju, mrzi Amerikance.

Na njemu je pečat kulture, odrastao je na ruskoj književnosti. Gleda na

svijet očima svoje kulture…,,

U nastavku ovog teksta de Melo komentira prolazak svjesnosti kroz

civilizacijske norme kulture, tj. promatranje intelektualne svijesti iz

kontejnera kulture na slijedeći način:

,,…Ako, pak, hoćete da nosite svoju kulturu kao što nosite odjeću, to je

druga stvar. Indijanka će obući sari, Amerikanka nešto drugo, Japanka

kimono. Ali nitko se ne poistovjećuje sa svojom odjećom. Međutim, vi

hoćete da što više istaknete svoju kulturu. Postajete ponosni na nju. Uče

vas da budete ponosni na svoju kulturu.,,

Obzirom da se kroz kulturu manifestira nacinalni, vjerski, patriotski,

šovinistički, itd identitet i znanje koje se dobija kroz obrazovanje

(računajuči i tri različita udžbenika povijesti u Republici BiH), ova de

Melova interpretacija se podudara sa opisom intelektualne svijesti kao

lažne ličnosti.

Proturječnost visoko razvijene civilizacijske svijesti i gnostičke

interpretacije lažne ličnosti je vidljiva iz stava:

,,Dakle, sada imam samo tu pamet koju imam, pa ću se ja osobno za

sebe sasvim sigurno oslanjati na tu svoju pamet, jer ja druge pameti

nemam, a i ne želim se oslanjati na nečiju tuđu pamet.,,

Ako se uzme u obzir da unutar intelektualne svijesti ništa ne može biti

izvan mjerila rasuđivanja, i da je razum uvijek prisutan, može se postaviti

pitanje: čiji razum?

Gnostika je psihološka disciplina koja oslobađa čovjeka tuđeg

nametnutog razuma kroz proces koji se naziva odumiranje (lažne) ličnosti.

Prema ponašanju djece, može se zaključiti da je njihova svijest prirodno

formirana bez lažne ličnosti koju obrazovanje i odgoj bez samilosti

uništava nabacujući logičnost razmišljanja kao ,,vezivno tkivo,, naučnih

pojmova. Ostaju ponekad fragmenti te svijesti koji traže objašnjenja u tom

nabačenom linijskom logičkom načinu rasuđivanja što stvara velike

mogućnosti da takva osoba zaluta u svojoj podsvjesnoj želji da vrati ono

što joj je oduzeto. Iz tog kuta mentalno retardirana djeca i ljudi ispoljavaju

u većoj mjeri fragmente te netaknute svijesti što se u spoljnjoj sredini

osjeća kao bezazlenost, iskrenost, umiljatost i susretljivost.

Intelektualna svijest lažnu ličnost osjeća kao jedinu postojeću svijest,

tako da je pojam odumiranja lažne ličnosti teško razumljiv kao pojam

,,umiranja,, ili bolje rečeno ,,nestajanja,, vlastite svijesti. Iz perspektive

praktične gnostike to odumiranje lažne ličnosti znači ,,skidanje odijela,, i

svjesnog držanja pored sebe. Drugim riječima to znači svjesnost

neupotrebljivosti civilizacijskih shema rasuđivanja. U zavisnosti od

važnosti i ozbiljnosti sadržaja gnostičar pri ulaženju u (civilizacijsku)

komunikaciju ponekad ,,navuče,, to odjelo i svjesnom komunikacijom

kroz kontejnere pokušava prezentirati ,,svoje,, stavove. Ovo držanje

,,odijela,, pored sebe je stvarni doživljaj, jer se misaoni procesi ne odvijaju

kroz sebstvo. U takvoj svijesti ličnost i dalje egsistira kroz čistu

samosvjesnost.

Lažna ličnost, ne samo da je fragmentirana kroz pojedinačna JA (tj.

svjesnost kroz kontejnere), već je podjeljena i po stupnju vezanosti za ta

određena JA (tj. kontejnere). Manifestacija te vezanosti su predrasude.

Čuvanje kontejnera, tj. branjenje svojih stavova, a koji ponekad imaju

izrazitu civilizacijsku nelogičnost Četvrti put naziva odbojnicima.

Nametnute civilizacijske norme određuju sadržaje i načine njihove

upotrebe u kontejnerima u što spada i proces identifikacije misaonih

otisaka unutar tih kontejnera. Logičko-linijski način razmišljanja je

također civilizacijsko pravilo kojim se grade logički nizovi na osnovu

kojih se grade kontejneri. Zbog kontejniranog pristupa percepciji,

intelektualna svijest zamjenjuje upotrebu pojma lažne ličnosti za

kontaminiranu svijest jer u interpretaciji u trećem licu tu ličnost oslobađa

osjećaj vlastite kontaminiranosti. S druge strane, pojam kontaminirane

svijesti se može promatrati kroz parcijalne kontaminirane vanjske uticaje

u kojima se zadržava bazni dio (lažne) ličnosti. Sve su to posljedice

osjećaja vlastite objektivnosti u kojoj intelektualna svijest ,,objektivnu

percepciju,, ostvaruje iz jednog od novoformiranih kontejnera koji na

logički i naučni način obrađuju i opisuju gnostiku. Takav pristup

tumačenju gnostike se ne temelji na gnostičkom praktičnom iskustvu već

na usvojenim teorijskim ,,novokomponiranim,, pojmovima koji se kroz

određena moralna opredjeljenja logičkim nizovima pretvaraju u ,,teoriju

gnostike,,.

Za gnostičara svaki izneseni stav, pa i iz te ,,teorijske gnostike,, ima

smisla jer on smisao toga ne određuje na osnovu civilizacijskih (naučnih,

moralnih, kulturnih, iskustvenih, itd) pravila ili stavova koji bi mogli biti

predmet rasprave unutar sadržaja, već na osnovu saznanja o kontejniranoj

svijesti koja proizvodi te stavove i koji kao takvi za tu ličnost imaju

vrijednost i kredibilitet. To su za njega informacije koje dotiču njegovu

intelektualnu svijest u onim dodirnim točkama koje se podudaraju kroz

suglasnost dok ostale komponente prolaze kroz proces identifikacije bez

neke posebne važnosti. Može netko postaviti provokativno pitanje: otkud

takvom gnostičaru intelektualna svijest kada je on odbacio sve

komponente koje grade intelektualnu svijest? Da, on posjeduje vrlo

skromnu, i u civilizacijskom smislu, vrlo ograničenu intelektualnu svijest.

Iako je svo naučeno znanje kroz obrazovanje i iskustvo prisutno u

njegovoj svijesti, ono nema neku naročitu praktičnu vrijednost, jer

civilizacijska pravila na osnovu kojih se to znanje eksploatira, za njega

svjesno ne postoje. U komunikaciji se taj civilizacijski nedostatak ne

primjećuje zbog djelovanja Gnostičke suštine. Gnostička suština određuje

način ponašanja u procesu komunikacije. Dio tog ponašanja se može

uočiti kroz reakcije za koje promatrači sa strane ne vide ni uzrok ni povod.

Ponekad članovi porodice upitaju takvog čovjeka: zašto si to napravio?

On im odgovori: iz najmanje tri razloga. Kada im odgovori na pitanje, koji

su to razlozi, obično daju komentar: uh što si ti kompliciran. Promatranje

stvarnosti kroz sveobuhvatnost omogućava uočavanje uzročnoposljedičnih

veza određene pojave iz svih kuteva istovremeno u

granicama intelektualnih mogućnosti takvog promatrača, pa i reakcija na

tu pojavu je najbolja moguća izabrana varijanta, za razliku od linijske

percepcije koja registrira najčešće posljedicu tj. pojavu.

Može se pomisliti da takav čovjek svoje ponašanje eksponira kroz

aroganciju ili samovažnost. Pristup opisivanja ponašanja takvog čovjeka

je zbog linearnog načina izražavanja određen redosljedom tako da je

nemoguće istovremeno opisivati i druge forme njegovog ponašanja. U

osnovi njegovog odnosa prema drugima je razumjevanje situacije kroz

Gnostičku suštinu, što bi se moglo opisati kao djelovanje osjećanja opće

harmonije koju takav čovjek ne želi narušiti. Tu se pojavljuju reakcije

koje se civilizacijski mogu prikazati kao poštovanje prema bićima koja su

s njime u određenoj direktnoj ili indirektnoj komunikacijskoj vezi.

Ponekad, situacija zahtjeva da takav čovjek reagira izvan navedenih opisa,

međutim, razlozi za takvo ponašanje nisu posljedica Generalnog zakona,

već reakcija Gnostičke suštine. Može se kao primjer uzeti davanje podrške

ili bolje rečeno pomaganje u snalaženju ljudskih bića koji nesvjesno

preživljavaju određene životne lekcije u smislu samorazvoja svijesti.

Spektar takvih reakcija je moguć od onih najvulgarnijih do onih

ekstremno ,,kozmetički,, dotjeranih, jer pravila u civilizacijskom smislu ne

postoje. Jedan sličan primjer civilizacijski nepredvidivog načina

ponašanja kroz Gnostičku suštinu je opisao Castaneda u procesu stvaranja

shamanske okultne grupe pri odabiru njenih članova. Za civilizacijsku

svijest je najpodesniji izraz za takvo ponašanje kontrolirana ludost kojeg

je uveo takođe Castaneda. To ponašanje ne pripada kategoriji ismijavanja

ili ruganja, već kategoriji određenih asocijativnih poruka. Često neka

reakcija u momentu njenog ispoljavanja nema određenog smisla ni za

njenog autora, tako da se taj smisao ispolji tek naknadnim procesom

komunikacije. Tumačenje Castanedinih djela upućuje na zaključak da pri

čitanju tih tekstova, civilizacijska intelektualna svijest ne pridaje značaj

opisanim ponašanjima kao što su ne-rad (ne-delanje), kontrolirana ludost,

nosanje bilježnice i preporuka da u nju Castaneda upisuje prstom umjesto

olovkom, odvojenost od španjolske kulture koja se nametnula kroz

kolonizaciju, prezentacija svijesti ratnika, stalna upozorenja Don Huana

upućena Castanedi da ne koristi svoj racionalan um u procesu rasuđivanja,

i sl. koja negiraju civilizacijske norme. Ta ponašanja na specifičan

shamanski način upućuju čitaoca na proces rastvaranja civilizacijskih

kontejnera.

Programiranost kroz religiju

U određenom životnom dobu čovjek naglo usporava proces učenja, ili

bolje rečeno, prestaje nasilni proces nametanja civilizacijskih obrazaca, tj.

formiranja kontejnera, i to stečeno znanje se u nastavku života ispoljava

kroz njegovu formiranu intelktualnu svijest, tj. lažnu ličnost. To stečeno

znanje se može promatrati kao startna pozicija u aktivnoj demonstraciji te

intelektualne svijesti. Sasvim je normalno da svaka ličnost ima svoju

specifičnu startnu poziciju. Svaka nadogradnja te svijesti se obavlja po

svojoj slobodnoj volji sa te startne pozicije. Na osnovu usvojenih

društvenih obrazaca, tj. civilizacijskih programskih shema u što spada i

naučna građa, intelektualna svijest nastavlja sa samostalnim vlastitim

daljnjim programiranjem. Formiran stabilan karakter takve ličnosti je

jedna od manifestacija tog uspješno nametnutog programa. U tome su

naročito značajne pozitivne moralne norme. Čovjek koji je odrastao pod

uticajem religioznih normi ili normi koje se indirektno podudaraju s tim

religioznim normama će sasvim normalno svoju svjesnost eksponirati

kroz formiran religiozni kontejner. Na potpuno identičan način će se

eksponirati intelektualna svijest koja ima ateistički ili neki drugi formiran

kontejner. Sva pojedinačna JA iz tih kontajnera će biti doživljena kroz

vlastitu svjesnost o istinitosti sadržaja tih kontejnera. Ako je neka

intelektualna svijest prošla kroz agresivan i psihopatski ,,obrazovni

tretman,, ona će imati formirane logičke lance obrane u svakom od

formiranih kontejnera iz kojih će njena svjesnost na grub način

rješavati ,,nemoralan odnos,, prema njoj. Skoro svaki i najmanji problem

će biti kroz tu svjesnost manifestiran na grub način uz obrazloženje da se

u ovom svijetu drugačije ne mogu rješavati problemi. Eksponiranje

svjesnosti kroz kontejnere u formi pojedinačnih JA je civilizacijsko

pravilo za svaku ličnost koja je prošla ,,civilizacijsku obuku,, kroz

obrazovanje i odgoj. Izuzetaka nema! Na primjer, bježanje iz

subjektivnosti kroz ,,objektivnost,, prihvatajući OPD ( opredjeljenje prema

drugima ) kriterije je prezentiranje te ,,objektivnosti,, kroz stare moralne

norme dobra u odnosu na zlo koji i dan danas egzistiraju u religiji.

Stav da ljudi nisu svjesni da su programirani kroz religiju potvrđuje

takođe nesvjesnost vlastite kontejnirane svjesnosti. To potvrđuje i često

nazivanje ljudi ovcama. Etiketiranje te vrste se može smatrati agresivnim

nametanjem svojih stavova u čemu leži najveći uzrok nesporazuma i

sukoba. Opet se sve vraća na subjektivnost. Najčešće ličnost svoje

kontejnirane stavove smatra objektivnim. Svaka ličnost će za stavove koje

se ne podudaraju sa stavovima sugovornika tvrditi da su stavovi tog

sugovornika predrasude. I tu nema kraja!

Da li nas Netko vrti u krug s namjerom da u tom beskonačnom

dokazivanju istinitosti kao nus- produkt dobija na poklon negativnu

emocionalnu energiju?

Većina ljudi civilizacijski teret objašnjava kroz kontejnere na način

kako su ti kontejneri obrazovanjem i odgojem formirani. Stupanj

razvijenosti intelektualne svijesti vrlo malo utječe na te prihvaćene

stavove. Normalna je pojava da se u svim duhovno opredjeljenim

skupinama nalaze kategorije intelektualne svijesti od onih nepismenih do

akademskih. To drugim riječima znači da svaki član određene duhovne

skupine ima formiran kontejner sa stavovima te skupine i u zavisnosti od

svog intelektualnog nivoa se i ponaša unutar tog kontejnera. Iz takvih i

sličnih kontejnera se eksponiraju sve kategorije intelektualne svijesti kroz

svjesnost.

Manjina ljudi se osjeća nezadovoljno sa objašnjenjima koje nude

zvanične društvene institucije zbog uočenih društvenih proturječnosti i

traga za stvarnim uzrocima ljudske patnje. Svaki pokušaj pronalaženja tog

uzroka nailazi na logičku opredjeljenost kroz zaključak i stav kojeg treba

donjeti. Koji god zaključak i stav bude donešen, on je rezultat stečenog

(čitaj nametnutog) znanja upakiranog u kontejnere koji jedino može biti

proizvod tih kontejniranih elemeneta. U slučaju da neka ličnost ne želi

prihvatiti ni jedno tumačenje postojećih kontejnera, ona nema drugog

izbora osim da formira neki novi kontejner sa nekim novim logičkim

nizovima jer njena intelektualna svijest jedino na takav način funkcionira.

Tvorci ove naše civilizacije su takođe predvidjeli jedan skroman, ali vrlo

efikasan asortiman logičkih lanaca za formiranje takvih novih kontejnera.

I tu se dolazi konačno do pitanja: nije li neki novi oblik borbe protiv

ljudske patnje također dizajniran na principu vjerovanja? Oni čija

pojedinačna JA egzistiraju u tim novoformiranim kontejnerima će

energično negirati takvu mogućnost uz iznošenje niza ,,objektivnih,,

činjenica na isti način kao i religiozni ljudi koji patnju ljudi objašnjavaju

na svoj način iz svojih kontejnera. Pisac ovog teksta ovom prilikom dobija

etiketu razbijača pozitivne namjere u buđenju ljudi jer je agent kontrolnog

sistema zbog prikazivanja bezizlazne situacije kojom ljudi trebaju shvatiti

da ne mogu ništa učiniti u smislu progresa. Ipak, u ovom povijesnom

trenutku ne postoji inkvizicija koja bi takvo izlaganje po kratkom

postupku riješila.

Ovaj tekst daje pogled na stvarnost u kojoj za kontejniranu svijest nema

izlaza. Prvi znak da je ličnost stvorila neku šansu za izlazak iz stanja

patnje nije traganje za uzrocima patnje što je prvi korak u logičkoj

linijskoj percepciji i analizi, već svjesnost da svaki zaključak kojeg donese

u tom pravcu nema praktičan smisao. Ova svjesnost ne znači odbacivanje

zakjučivanja u tom pravcu, već namjeru da se eliminirano JA aktivira, što

dovodi do proširenja subjektivne percepcije. Proširenje subjektivne

percepcije povezuje svjesnost istovremeno kroz više kontejnera, što za

posljedicu ima stvaranje proturječnosti unutar vlastite ,,objektivnosti,, koje

znače cijepanje kontejnera i početak odumiranja lažne ličnosti. Dok god se

svjesnost eksponira iz zatvorenog kontejnera, ona nije u mogućnosti

povezati zaključke iz nekog drugog kontejnera koji bi mogli stvoriti

proturječnosti unutar vlastite svijesti. Već je nekoliko puta rečeno da je

svjesnost glavni pokretač istijskog JA. Mnogi zamjenjuju svjesnost za

razumjevanje što može još više pojačati nesporazume kroz ograničenu

subjektivnost. Često se odumiranje ličnosti zamjenjuje sa razaranjem

jednog ili više kontejnera i stvaranjem drugih. Taj prijelaz ostavlja

određene psilohološke smetnje koje mnogi tragaoci za Istinom tumače kao

pozitivan pomak u cilju ,,odumiranja lažne ličnosti,,.

Način odumiranja lažne ličnosti je različit za svaku ličnost, ali je princip

isti na način kako je predhodno opisan. Namjera da se čovjek oslobodi

patnje koju nameće Generalni zakon pokreće mehanizam njenog

ispunjenja. Djelovanje ovog mehanizma se osjeća kao pozitivno

ispunjavanje namjere kroz koincidencije koje se uklapaju u sudbinske

tokove. Određena opredjeljenja koja za neke intelektualne svijesti znače

torove za ovce, za tragaoce istinske slobode mogu biti prolazni putevi za

odumiranje lažne ličnosti. Pravila ne postoje.

Veći protok informacija i veća pokretljivost ljudi omogućavaju

jednostavniji pristup sticanju znanja. Sticanjem znanja se smatra razvoj

bića kroz iskustvo, a ne kao što je u trendu shvaćanje da je to razvoj bića

kroz analitičko samoposmatranje sa unaprijed pripremljenim iskustvom

kao na primjer kroz stav: ja želim biti OPD orjentiran. Ovaj prvi pristup se

naziva razvoj Gnostičke suštine jer se razvija izvan civilizacijskih

ograničenja ,,svetih spisa,, i logičkog načina razmišljanja, a drugi je razvoj

ličnosti opredjeljivanjem kroz stare ili novoformirane civilizacijske norme

i logičko razmišljanje (iz kontejnera). Potrebno je napomenuti da je

analitičko samopromatranje potreban uvjet za početak istinskog buđenja,

ali nije dovoljan za daljni razvoj svjesnosti, tj. za proces buđenja.

Gnostička svijest je također u procesu globalnog razvoja, a naročito

naglim razvojem informatike tako da shvaćanja gnostičara iz prošlog

stoljeća o neophodnosti škola i učitelja doživljavaju promjenu. Ta

promjena je proizašla iz dva zasebna uzroka. Jedan je jednostavnost

pristupu informacija, a drugi je konačna spoznaja da se upotrebom

civilizacijskih sredstava kao što su škole i učitelji postiže imitacija sticanja

znanja. Oni gurui koji su tu uzročnost shvatili raspustili su škole i prestali

biti učitelji.

Da li su religiozni ljudi ovce?

U cilju boljeg međusobnog komuniciranja bilo bi potrebno shvatiti da

nisu svi ljudi sposobni dostići visok duhovno-razvojni nivo. Visoko

razvijena intelektualna svijest će zauzeti stav da je ona svijesna ove

činjenice. To je točno, ali samo u trenutku dok je ta činjenica u procesu

rasprave. Čim se iz tog kontejnera pređe u drugi, vjernika se imenuje

ovcom. Činjenica je, da svako za sebe prema svojim intelektualnim

sposobnostima i nametnutim životnim (karmičkim) sadržajima kroz

Generalni zakon ,,bira,, način dostizanja duhovno-materijalne ravnoteže

koja je poremećena stalnom proizvodnjom negativne emocionalne

energije kroz patnju. Linijska logička svijest u takvom stanju prvo traži

uzrok kako bi na osnovu njega riješila problem. Tu ju dočekuje kao u

zamku nepregledan arsenal svih mogućih obrazloženja od onog sa

nasljednim grijehom preko kapitalističkog izrabljivačkog sistema kroz

profit, do svjetske zavjere kroz tajnu svjetsku vladu. Već postoje

pripremljene institucije koje prihvaćaju opredjeljene ljude prema uzroku

patnje sa programom za ljudsku ,,rehabilitaciju,,. Na tom mjestu se

formiraju novi kontejneri prilagođeni potrebama korisnika iz kojih

svjesnost nema izlaza. Takva organizacija ,,rehabilitacije,, je neophodna

jer civilizacijski program ne predviđa druge alternative nesvjesnog

eksploatiranja negativne emocionalne energije. Religije, računajući i New

Age su trenutno najizraženije institucije koje osiguravaju civilizacijsku

,,ravnotežu,, sa nevidljivim negativnim energetskim emocionalnim

vektorom. Oni koji misle da su sa svojim viđenjem situacije iznad

,,ovaca,, spadaju u kategoriju izgubljenih koje ,,ovce,, pokušavaju vratiti

na ,,ispravan put,,. Takva nadmetanja viđenja problema patnje traže i

odgovor na pitanje: kome se prikloniti? Komunizam je u začetku bio

ekstremno OPD usmjeren sa visoko razvijenim intelektualnim vođstvom i

kasnije je kroz institucije vlasti spriječio izradu ljudi u ovce ignorirajući

religiju, i starije generacije znaju kako je to izgledalo. Istinski gledano,

svaka ideologija koja ima za cilj oslobađanje čovječanstva od patnje kroz

stvaranje kritične mase ,,svjesnih ljudi,, je kao ideologija ekstremno

pozitivna, međutim, kroz uticaj Generalnog zakona ona je u praksi vlastita

suprotnost.

Onaj tko je stvorio namjeru da izađe iz problema koje mu život nameće

neće se baviti njihovim uzrokom, a pogotovo obrazloženjima

odgovarajučih autoriteta, već će iščekivati (a ne tražiti) šansu za izlaz.

Traženje šanse za izlaz je akcija koja u pozadini ima linijsko-logički

koncept razmišljanja kojim upravlja Generalni zakon i kao takva ima vrlo

male šanse za pozitivno kretanje unutar sudbine. Iščekivati šansu

uključuje i mogućnosti akcija koje se logičko-liniskim konceptom

razmišljanja ne mogu predvidjeti, a čiji se efekti tumače kao

koincidencije. U takvoj vrsti akcije će takođe djelovati Generalni zakon,

najčešće mnogo izražajnije, nametanjem niza bizarnih bezizlaznih

situacijija koje nude ,,odgovarajuća,, rješenja. To se može povezati i sa

karmom. Tako se čovjek može sudbinski naći ne samo u religioznom

okruženju, već i u nekoj crnomagijskoj sekti. Uticaj Generalnog zakona u

tom slučaju predstavlja životne lekcije u smislu ispita s ciljem razvoja

Gnostičke suštine. I u ovom slučaju postoji praktična opravdanost ovih

,,rehabilitacijskih,, institucija. Proturječnosti koje se nalaze na putu

spoznaje untar tih ,,rehabilitacijskih,, institucija omogućavaju napredak. U

svakoj takvoj sredini bez obzira koliko ona vršila ,,rehabilitacijski,, uticaj,

moguć je razvoj svijesti. Intelektualna svijest koja promatra religiju iz

svog kontejnera kao programiranu obmanu, ne može prihvatiti mogućnost

da se unutar vjerskih grupa pa čak i institucija mogu susresti ljudi sa

visoko razvijenom svijesti. U razvoju svijesti se najčešće počinje od

prepoznavanja onih osnovnih programskih shema kroz čiju proturječnost

se i ostvaruje napredak. Na primjer, ako je ličnost dosljedna u poštivanju

pozitivnih moralnih normi, relativno brzo će se suočiti sa proturječnostima

unutar pravila koje određuje njena grupa. Moguće je, a ne mora, da se u

razvoju svijesti promjeni nekoliko grupa (duhovnih škola i sl.). Što se

svijest jednog bića više razvija, to je ona bliža zajedničkoj univerzalnosti.

Na toj ravnini ne postoji nerazumjevanje ne samo među visoko

razvijenim duhovnim bićima, već prema svima jer je odnos prema svakoj

intelektualnoj svijesti izražen kroz poštovanje bez obzira bio učesnik u

komunikaciji klasificiran u kategoriju mentalnog bolesnika ili nekog

akademski obrazovanog stručnjaka.

Na tom primjeru se često zaustavljaju materijalistički usmjerene

inelektualne svijesti sa pitanjem: što ako takvog ,,pametnjakovića,, taj

luđak izudara? Razvojem svijesti, ličnost se sve više oslobađa Generalnog

zakona koji proizvodi takve navedene situacije, što u prijevodu znači

stvaranje (kroz iskustvo) osobne nevidljivosti. Bitno je napomenuti

shvaćanje ljudi bez gnostičkog iskustva, da se visoko razvijena svijest

razbacuje ljubavnim ,,balonima,, prema onima koji im nanose

neprijatnosti. Obasipanje ljudi ljubavlju koji se nekorektno ponašaju

prema ličnosti je izmjenjeni oblik vjerske norme praštanja i nema nikakve

veze sa gnostikom. Gnostika ne prakticira donošenje negativnih

zaključaka, a naročito u formi presuđivanja jer je odbačena proizvodnja

negativnih misli. Za gnostičara ne postoji ni praštanje ni uzvraćanje

ljubavlju, jer on nije sposoban utvrditi negativno ponašanje nekoga prema

sebi analizom kroz civilizacijske norme, jer to spada u kategoriju

negativnih misli, tj. negativnog presuđivanja. On je oslobođen tih misli

koje predhode praštanju, jer da bi se oprostilo nekome treba prvo zauzeti

stav o ugroženosti, tj. osjećati se uvrijeđenim kroz moralne norme unutar

nekog kontejnera. To je jedan od primjera eksponiranja sebstva izvan

civilizacijskih normi. Kada učenik ,,sagori,, u toj poziciji svog sebstva

izvan moralnog kontejnera (kroz uticaj Generalnog zakona), tj. kada se

moralni kontejner raspadne, on postaje nevidljiv za uticaje Generalnog

zakona. Luđak jednostavno ne primjećuje takve ljude jer nema iritirajućeg

podražaja kroz njihovo ponašanje, koje je posljedica harmoničnog

uklapanja u okruženje u kojem egzistiraju.

Tu se ponovo stvara zaključak da ti ,,duhovnjaci,, žive u svom lažnom

svijetu punom iluzija i ljubavi iako je stvarnost drugačija. Problem u

stvaranju te realnosti kroz kontejniranu svjesnost nije samo u percepciji te

stvarnostii, već i u ponašanju unutar nje. Svako prema svojim

mogućnostima stvara sebi realnost u kojoj boravi. Toga su visoko

razvijene intelektualne svijesti svjesne takođe samo u momentu dok je ta

činjenica predmet rasprave, inače komentar o životu duhovnjaka u lažnom

svijetu punom iluzija nebi postojao. To se može prevesti na jezik

frekvencija. Sve civilizacijske posljedice, uzimajući u obzir i percepciju

ove naše realnosti onako kako ju vidi kontejnirana civilizacijska svijest su

frekvencije koje se nalaze na nosećoj civilizacijskoj frekvenciji.

Kompletna aktivnost čuvara civilizacijskog programa je usmjerena na

održavanju te osnovne frekvencije koja služi kao vodič za crpljenje

emocionalne energije. Utvrđivanje uzroka patnje, definiranje neprijatelja,

organizacija otpora, i revolucija su, povjesno gledano, već davno

isprobane metode držanja jedne od mnogih podfrekvencija pod kontrolom

koje se nalaze na nosećoj civilizacijskoj frekvenciji. Cijeli taj proces

eksponiranja stvara (energetsku) vidljivost na toj civilizacijskoj

frekvenciji. To daje mogućnost neograničene manipulacije gdje se njeno

djelovanje osjeća kao Generalni zakon. Praktično se to moglo vidjeti na

procesu raspada bivše Jugoslavije. Zato gnostičari kažu da se (na

civilizacijskoj ravnini) ne može ništa učiniti u smislu prevazilaženja

patnje. Svako intelektualno angažiranje na identifikaciji neprijatelja i

poduzimanje odgovarajućih mjera u suprotstavljanju mora biti provedeno

kroz civilizacijske norme jer čovječanstvo na ovom civilizacijskom

stupnju razvoja nezna za druge. Što se može dogoditi ako se pomoću

nekih izmišljenih novih metoda razmišljanja i ponašanja pokuša utjecati

na pozitivnu promjenu čovječanstva, ako se zna da je svaka misao u tom

procesu iste (civilizacijski programirane) vrste? Drugačije rečeno, svaki

oblik novog načina razmišljanja mora proći kroz logički koncept analize i

zaključivanja. Sve se svodi ponovo na onu već davno isprobanu

revoluciju. Za neke se povijest ponavlja, a za neke se metode istjerivanja

pravde ponavljaju. Međutim, posljedice kroz patnju ostaju.

U ovom predhodno iznesenom se nalazi odgovor na materijalistička

pitanja upućena ,,zagovorniku ljubavi,,: Pijete li vi zagađenu vodu?

Udišete li zagađen zrak? Jedete li zatrovanu hranu? Da li ste otporni na te

otrove kroz vašu ljubav? Slična pitanja su postavljali i idejni nosioci

marksizma u povijesti. (Radite li 16 sati na dan? Imate li ikakvo socijalno

osiguranje u slučaju nesreće na poslu, bolesti, ili ostajanja bez posla? Jeste

li sirotinja bez obzira koliko se zalagali na poslu? Gdje ide višak dobiti iz

proizvodnje?) Praktična gnostika ne vidi problem u sagledavanju

posljedica, već u ponuđenim ili bolje rečeno (logički) nametnutim

obrazloženjima kao uzroku. Ljubav kojoj određene duše teže ima takođe

OPD orijentaciju s tim da to osjećanje ne poznaje identifikaciju

neprijatelja, a pogotovo borbu protiv njega. Začetak marksizma je

identificirao neprijatelja ne spominjući masone, iluminate i reptile. Da li je

i ova spoznaja koja se prezentira kao konačna u smislu identifikacije

Predatora isto što je bila i konačna identifikacija kapitalista kao

neprijatelja? Ovo pitanje ima veći značaj u otvaranju proturječnosti unutar

naučnog kontejnera jer se kod visoko razvijene intelektualne svijesti

manipulacija obavlja upravo preko njega, kao što je to bio i slučaj kod

socijalističkih i komunističkih revolucija. Povijest je zabilježila cirkusku

predstavu u smislu borbe protiv kapitalističkog poretka, jer Oni glavni su

tu predstavu režirali. Sada se nude iste metode i slična priča. Komunisti su

se u tom periodu eksponirali kao ekstremno pozitivna i humana bića i time

pokazivali primjer djelovanja na OPD frekvenciji. To je bila glavna

osobina koja je privlačila moralno pozitivne ljude koji su osjećali

nepravdu. I sad bi trebalo ponovo sve ispočetka, ali ovog puta na

materijalno-eteričkoj ravnini. Onaj tko je uspio dostići stupanj božanske

ljubavi, vratio je ono što su mu programari ove naše civilizacije uzeli. On

može biti zadovoljan time.

Razvijanje svijesti onako kako ju kontejnirana svijest tumači može biti

na istoj podfrekvanciji ili skakanje s jedne na drugu pri ćemu se

oslobađaju ogromne količine emocionalne energije. Formirani kontejneri

koji se čuvaju kroz čuvanje svog integriteta na osnovu moralnih normi

koje određuju pravednost, ne mogu u njih ugraditi stav ili mišljenje onih

koji su dostigli određeni duhovni razvojni nivo po kojem je stanje

božanske ljubavi frekvencija koja stvara nevidljivost prema svim oblicima

nasilja čiji je uzrok u podjelama? Za kontejniranu svijest koja je formirana

na partizaniji i rambovskom istjerivanju pravde je pojam nevidljivosti na

frekvenciji božanske ljubavi neshvatljiv. Treba napomenuti da se pojam i

osjećaj pravednosti ugrađuje u čovjeka od rođenja kroz roditeljski odgoj,

crtane filmove, književna, kazališna i filmska ostvarenja, proces

obrazovanja, patriotske, religiozne, nacionalne uticaje itd. Taj proces

stvara najmanipulativniji moralni kontejner unutar kojeg se određuje

pravednost na osnovu ugrađenih moralnih normi. Iz tog kontejnera su

proizašli i pojmovi dobra i zla koji su značajno prisutni u našoj civilizaciji.

Osim toga, moralne norme u formi čuvanja svog integriteta na osnovu

pravednosti su prisutne u svakom od formiranih kontejnera što stvara

neograničene mogućnosti za manipulaciju. Koliko je ljudi poginulo u

ratom sukobljenim stranama u kojoj se svaki pojedinac borio za

pravednost koju mu je kontrolni sistem, na indirektan način kroz političku

propagandu, ugradio u kontejnere?

Napredovanjem u duhovnom razvoju, tj. razbijanjem kontejnera nestaje

noseća civilizacijska frekvencija, a s njom i podfrekvencije među kojima

je i ona na kojoj egzistira i luđak. Ta nova frekvencija (ljubavi) čini

,,duhovnjaka,, nevidljivim, ne samo prema efektima materijalne

stvarnosti, već i prema čuvarima i tvorcima ove naše civilizacije u smislu

sindroma ,,krave muzare,,. Za takvu novoformiranu ličnost istinski nestaju

civilizacijski problemi jer civilizacijski utjecaji ne dotiču svijest koja

boravi u tom prostoru. Tu spada i pijenje zatrovane vode i sl. Gledajući

civilizacijsku stvarnost s tom novostečenom frekvencijom, ona izgleda

kao kazališna predstava u kojoj ne postoji gledalište već svaki čovjek igra

svoju nesvjesnu ulogu koju mu nameće Generalni zakon. U to spadaju i

komunističke, seksualne, kulturne, vjerske, duhovne, prosvjetiteljske, itd

revolucije. Taj osjećaj nevidljivosti može se promatrati kao pozicija

neutralnog promatrača.

http://www.galaksija.info/forum/viewtopic.phpt=815&highlight=kontajnirana+svijest