Sve su stvari međusobno povezane: budisti su to oduvijek znali a sada to potvrđuju i fizićari. Ništa se ne dogada izdvojeno samo se takvim doima. Što više procjenjujemo neki dogadaj i pridajemo mu etikete, to ga više izdvajamo.
Piše: Eckhart Tolle
Naše razmišljanje cjelinu života razdvaja na fragmente.
No, svaki dogadaj potaknula je sveukupnost života. On je dio mreže međusobne povezanosti, odnosno kozmosa. To znaći: što god jest, ne može biti drukčije. U većini slučajeva ne možemo ni približno razumjeti ulogu koju naizgled besmislen dogadaj može imati u okvirima sveukupnosti svemira, ali ako prepoznamo njegovu neminovnost u prostranosti cjeline, to može biti početak unutarnjeg prihvaćanja onog što jest a time i ponovnog povezivanja s cjelinom života. Istinsku slobodu i okončanje patnje doživjet ćete ako živite kao da ste svojevoljno odabrali sve ono što osjećate ili proživljavate u ovom trenutku.
Takvo unutarnje povezivanje sa sadašnjim trenutkom okonćanje je patnje.
Je li patnja uistinu neophodna? I jest i nije. Da niste patili kao što jeste, ne biste posjedovali dubinu ljudskog biča, kao ni poniznost i suosječanje. Ne biste sada ćitali ovu knjigu. Patnja raskida ljusku ega, i time ispunjava svoju svrhu.
Patnja je neophodna sve dok ne spoznate da nije neophodna.
Za nesreću je potreban ,ja, stvoren umom i njegova prića, konceptualni identitet. Potrebno joj je vrijeme – prošlost i budućnost. Kad otklonite vrijeme iz svoje nevolje, što onda preostaje? “Takvost” ovog trenutka. To može biti osjecaj težine, uznemirenosti, užurbanosti, bijesa ili čak i mučnine. To nije nesreća i nije rijeć o osobnom problemu. U ljudskoj patnji nema nićeg osobnog. Ona je jednostavno intenzivan pritisak ili intenzivna energija koju osjećate negdje u tijelu. Posvetite Ii joj pažnju, osjećaj se neće pretvoriti u razmišljanje i zato neće ponovno probuditi nesretno “ja”
Pogledajte što se dogada kad osječaju jednostavno dopustite da bude takav kakav jest. Kad svaku misao koja vam se nađe u glavi smatrate čistom istinom, tada nastaje velika patnja i nesreča. Niste nesretni zbog neke situacije. Ona vam može izazvati tjelesnu bol, ali zbog nje nećete biti nesretni. Nesretni postajete zbog svojih misli. Nesretni postajete zbog svojih tumačenja, zbog priča koje pripovijedate sebi.
“Nesretan sam zbog misli koje sada mislim.” Ta spoznaja raskida vašu nesvjesnu poistovječenost s takvim mislima.
“Kakav nesretan dan”
“Nije bio dovoljno pristojan čak ni da mi uzvrati poziv.,, >Iznevjerila me je< To su samo pričice koje prćtamo sebi i drugima, nerijetko u obliku prigovora. Nesvjesno su osmišljene da uvečaju naš uvijek nedostatan osjećaj vlastitog ja, tako što smatramo da smo mi u pravu, a druge prikazujemo kako “griješe”.
Kad smo >u pravu<, stavljamo se na položaj zamišljene nadmoćnosti i tako stvaramo lažni osjećaj vlastitog ja ego. Time ujedno stvaramo i svojevrsne neprijatelje: da bi definirao svoje granice, egu su potrebni neprijatelji, a u tu svrhu mogu poslužiti ćak i vremenski uvjeti. Zbog navike mentalnog prosuđivanja i emocionalnog umanjivanja drugih s ljudima i dogadajima u svom životu imate personaliziran, reaktivan odnos. Sve su to oblici samoizazvane patnje, ali ih ne prepoznajete kao takve, jer zadovoljavaju ego. Ego sebe uvećava reaktivnošću i sukobom.
Kako bi samo život bio jednostavanbez tih prića!
“Kiši”
“Nije me nazvao”
“Došao sam na sastanak. Ona nije”
Kad osjećate patnju, kad ste nesretni, u potpunosti ostanite usredotoćeni na ono što je Sada. U Sadašnjem trenutku ne mogu preživjeti ni nesreća ni problemi. Patnja poćinje kad u mislima imenujete ili etiketirate situaciju kao nepoželjnu ili lošu. Negodujete protiv nje, a to negodovanje je personalizira i uvodi u igru reaktivno “ja” Navikli smo pridavati imena i etikete, ali te se navike mo- žemo osloboditi. Počnite vježbati “nedavanje imena” sa sitnicama. Ako zakasnite na zrakoplov, ispustite i razbijete šalicu, ili se poskliznete i padnete u blato, možete li se suzdržati da to iskustvo ne imenujete lošim ili bolnim? Možete li istog trenutka prihvatiti >takvost< tog trenutka?
Ako nešto imenujete lošim, to u vama izaziva emocionalno grdenje. Ako mu dopustite da bude takvo kakvo jest ne pridajući mu imena, iznenada vam je na raspolaganju golema moć.
Grdenje vas odvaja od te moći, a to je moć samog života. Oni su pojeli plodove sa stabla spoznaje dobra i zla. Zakoraćite onkraj dobrog i lošeg, suzdržavajući se od mentalnog pridavanja imena. Kad se oslobodite navike imenovanja, kroz vas djeluje moć svemira. Ako niste u reaktivnom odnosu s iskustvima, ono što biste prije smatrali “lošim” nerijetko se brzo, a možda i istog trenutka, mijenja, zahvaljujući moći samog života.
Promatrajte što se dogada kad iskustvo ne smatrate ,,lošim”, nego ga prihvatite, u nutrini mu kažete,,da” i tako mu dopuštate da bude takvo kakvo jest. Kakva god bila vaša životna situacija, kako biste se osjećali kad biste je upravo ovog trenutka prihvatili potpuno baš takvu kakva jest?
Mnogo je manje uočljivijih oblika patnje koji su toliko normalni da ih najčešće ni ne prepoznajemo kao patnju, a ego mogu čak i zadovoljavati – razdražljivost nestrpljenje, bijes, sukob s nečim ili nekim, negodovanje, pngovaranje.
Možete naučiti prepoznati te oblike patnje dok se događaju a tada budite svjesni: u ovom trenutku ja sam stvaram svoju patnju. Ako imate naviku stvaranja patnje samom sebi, vjerojatno stvarate patnju i za druge. Ti nesvjesni obrasci uma mogu se jednostavno okonćati tako da ih osvijestite, da ih postanete svjesni dok se dogadaju.
Ne možete biti svjesni i istodobno stvarati patnju. Čudesno je to što se u pozadini svakog stanja, osobe ili situacije koji se doimaju “lošima” ili “zlima” skriva obuhvatnije dobro. To vam se obuhvatnije dobro razotkriva – i u vašoj nutrini i u vanjskom svijetu – kad iznutra prihvatite ono što jest.
“Ne odupiri se zlu”, jedna je od najuzvišenijih istina čovječanstva.
Razgovor:
Prihvati ono što jest.
Uistinu ne mogu. To me uznemiruje i ljuti.
Tada prihvati ono što jest.
Da prihvatim to što sam uznemiren i ljut? Da prihvatim kako ne mogu prihvatiti?
Da. U svoje neprihvaćanje unesi prihvaćanje. U svoju nesklonost prepuštanju unesi prepuštanje. Vidjet ćeš što će se tada dogoditi.
Kronićna tjelesna bol jedan je od najstrožih učitelja koje možete imati. Njezina pouka glasi: Uzaludno je opirati se.
Ništa ne bi moglo biti prirodnije od nespremnosti za patnju. No, ako se možete osloboditi te nesklonosti, i umjesto toga dopustiti boli da bude takva kakva jest mogli biste zamijetiti da se iznutra jedva primjetno odvajate od boli, da se izmedu vas i boli, da tako kažemo, stvara prostor.
To znači svjesno i voljno patiti. Kad svjesno patite, fizička bol može vrlo brzo sagorjeti ego u vama, budući da se ego uglavnom sastoji od otpora. Isto vrijedi i za tešku fizičku nesposobnost.
Drugi način izražavanja te istine glasi: “Prepustite svoju patnju Bogu.”
Ne morate biti kršćanin da biste razumjeli duboku, univerzalnu istinu simbolički sadržanu u slici križa. Križ, je instrument mučenja. Simbolizira najekstremniju patnju, ogranićenje i bespomočnost s kojim se ljudsko biće može susresti. Tada se to ljudsko biće iznenada prepusti, pati od svoje volje i svjesno, što izražava rijećima:
“Neka bude ne moja, nego Tvoja volja.” U tom trenutku križ, sredstvo mučenja, pokazuje svoje skriveno lice: on je ujedno i sveti simbol, simbol božanskog.
Kroz prepuštanje se ono što je naizgled poricalo postojanje bilo kakve transcendentalne dimenzije života pretvara u vrata koja vode u tu dimenziju.
