Da bi se Istina spoznala, neophodno je Istinom biti!
Dragi moji,
dvije stvari, sagledane iz dva specifično zasebna kuta poimanja karakteriziraju predstojeće obraćanje. Nakon toga, vjerojatno se u potpunosti isključujem… osim ako On ne namjeri nekako drugačije. Naime, najbolji način da se Istina vječito „promašuje“, jest vječno i beskonačno um-ovanje o Njoj. Njome se treba, i može, jedino biti.
U suštini, sama Istina nema nikakve veze ni sa čim drugim – sem sa samom Sobom, jer Ona jeste Sve. Stoga, svako onaj tko pretendira Istinu spoznati, mora Istinom postati …i biti. Sve drugo, uključujući doslovce neizmjerni i nesagledivi spektar naših stalnih i upornih pokušaja davanja relativnih odgovora po pitanju Tajne postojanja, nije ništa drugo do uvijek i vječito samo: uzaludno, bez-smisleno i ne-svrhovito tumaranje u beskonačnoj mreži Iluzije našeg relativiziranog postojanja.
Jednostavno, Istinom se ili jest, ovdje i sada – ili se to nikada, i nigdje, nije! Njome se ili biva, ili ništa drugo – sve drugo osim toga jest promašaj!
Možda će ovo obraćanje iz temelja pomjeriti i uzdrmati neke od vas. Možda će uzdrmati mnoge od vas! Ali, ovo je jednom moralo biti „spakirno“ i otvoreno izloženo, onako kako jest – stanje stvari kakvo istinski jest. Čak …sam se i sam dugo dvoumio da li je vrijeme, i mjesto, za tako ogoljenu istinu, ali ako nije sada, nakon ovih i ovolikih iskustava (svake moguće vrste) življenih i proživljenih na ovom našem životnom putu, onda ne znam kada će i da li će uopće ikada biti. Taj uvid, o kome pričam i koji će sada i ovdje biti izložen, možda će nekima otkloniti one posljednje nedoumice u vezi istinskog karaktera većine, ako ne i svih, ovih kanaliziranih poruka – bez ikakve pretenzije za njihovim procjenjivanjem i ocjenjivanjem ma koje vrste; o tome neka svatko potom donosi svoj osobni sud. Svakako, bit će i takvih kojima će ovo u svijesti pobuditi „lančanu reakciju“ na tom sudbinskom putu vlastitog buđenja i prosvjetljenja, dok će nekima u potpunosti izmaći tlo pod nogama i ostaviti ih da „lebde“ bez ikakvoga uporišta i utočišta (pa će me možda u trenu i zamrzit zbog toga …bar dok ne sagledaju, i konačno spoznaju, to – taj „vakuum“, to stanje bez oslonca …bez prostora i vremena – kao svoju vječitu, istinsku i blagoslovljenu Stvarnost) …dok će oni ostali svakako izabrati držati se „naviknute sigurnosti“ svojih uvjetovanih koncepata, vezanih za privrženost svome linearnom, racionalnom umu. No, kako god bilo – svatko na raspolaganju ima svoj vlastiti izbor, uvijek ga je imao, i uvijek će ga imati.
Također, dosljedno ću nastojati ne donositi ikakav osobni sud o svemu ovome, već samo otvoreno sagledavati i „glasno misliti i govoriti“ o onome što, i kako, nam se predstavlja. U tom smislu, neka bude jasno da ja uistinu, ovdje, sada i u ovom kontekstu, ne postojim – ovdje ću biti samo ono …o čemu suvremena nauka neutješno sanja i mašta otkad zna za svoje postojanje: „provodnik bez otpora“. A, svako na dalje sa svim ovim neka postupa po vlastitom osjećaju i nahođenju… i na vlastitu odgovornost. Stoga ako se nekome, zbog svega ovoga, u trenu i rodi impuls one iskonske mržnje ka meni, koji sam se „usudio Bogo-huliti“ – molim te, draga Dušo, ako možeš prvo još jednom pokušaj shvatiti: ja ne postojim – postojiš samo TI.
Naravno, onoga trenutka kada, odnosno ako, u cjelokupnom slijedu narednog izlaganja primijetite ma koju ne-logičnost, ili možda bolje reći ne-utemeljenost – toga trenutka slobodno odbacite sve ovo skupa kao vrhovnu besmislicu, i više nikada se ne osvrćite na to!
Pa, kao prvo, cijelu priču započet ću sa dvije iznimno bitne vijesti: jednom uvjetno rečeno „dobrom“ i jednom uvjetno rečeno „lošom“. Zašto uvjetno? Pa zato što unutar cjelokupnog našeg poznatog svijeta iskustava – cjelokupnog ovog „pojavnog i manifestiranog“ univerzuma – sve jest relativno; zar ne? Apsolutno je, s te tačke gledišta, vrhovna i nedvosmislenafikcija. No, složit ćemo se, u suštini je uvijek (i svugdje) u pitanju samo stvar našeg pristupa stvari – a ne u stvari, samoj po sebi! …Ovo će kasnije, svakako, biti mnogo, mnogo jasnije.
Dakle, prvo o čemu ćemo govoriti jest, kako red i nalaže, ona „dobra“ strana priče, a to je da: postoji Ljubav, UVIJEK Ljubav i SAMO Ljubav – i nigdje, i nikada, ne postoji, nije postojalo i neće postojati ništa drugo! …To je uostalom, i ono što mnogi od vas i sami intuitivno, duboko u centru svoga bića osjećate. No, ta čista Božanska Tvar (ta „Bijela Svjetlost Svijesti“) po pravilu u startu biva „prelomljena“ i razdijeljena pred ekranom naše percepcije, jer sam Ego po svojoj prirodi vrši ulogu specifične „duhovne kristalne prizme“, pa mi (vođeni i uvjetovani njime) uvijek sagledavamo isključivo raznolikost umjesto Jednu Istinu: Jedno-Bez-Drugoga.
Međutim; moramo se složiti da Istina, ako dakle Jest (ako Je ima!), tada ona sama nema niti uopće može imati išta realno sa ma kakvim našim osobnim, ili bilo čijim, pr-ocjenama ili stavovima o njoj – ona je apsolutna, ne-dualna, ne-manifestirana i ne-dodirljiva. …Ona je, čak, i ne-spoznatljiva – bilo čemu „drugom“ osim Sebi samoj (i još jednom: da bi se Istina spoznala, neophodno je Istinom biti!). Stoga, budući je sve Istina: sve jest Ljubav, pa nam mora/treba svima biti jasno i da sve jest Blagoslov – bez obzira kako se to nama sada, u ovom trenutku (razvitka individualne ili kolektivne svijesti, odnosno sposobnosti i mogućnosti percepcije) ili bilo kom drugom, moglo drugačije pa čak i krajnje suprotnim činiti. Uvijek i svugdje je Blagoslov. Život JE Blagoslov! …Često znam reći – mogli smo i da se ne rodimo, da nas jednostavno nema, i što tada? Što tada?! Tako da, sve ovo, pa kako god nam se činilo ili čini, jest uistinu samo jedan „Plus“ …jedan svojevrsni „Poklon“: jedan Blagoslov. …A apsolutna sloboda je što će svako sa Tim učiniti – ne samo u pogledu ovih sadašnjih („nametnutih nam“) životnih i sudbinskih okolnosti, nego i onih (prethodnih, karmičkih) kojima smo, svojim slobodnim izborima, do ovoga sada i doveli, kao i svih onih koji će u budućnosti slijediti ove svoje sadašnje, njima predstojeće uzroke odnosno „sjemene zametke“.
Sve je Ljubav i Blagoslov, i sve je u savršenom skladu sa izborima i odlukama naše vlastite Duše (odnosno sa „Ugovorom duše“, kako to znaju reći duhovni vodiči u kanaliziranim porukama). Sve što se događa, bez razlike – svi naši „problemi, patnje i nedaće“, baš kao i sve one „blagodatne i poželjne sudbinske okolnosti“ – jesu Ljubav-na-djelu, Ljubav-u-akciji, koju smo sami sebi, sa jedne neusporedivo više razine svijesti, svjesnosti i postojanja, svojevremeno uputili i odaslali sebi samima sa svrhom darivanja doživljaja upravo tog, ovog, specifičnog iskustva a u cilju vlastite najviše Dobrobiti. Upravo s ovim u vidu, još odavno mi se jasno „otvorilo“ da se uistinu ne može povući ikakva (iole jasna, i realna) crta između Prokletstva i Blagoslova – sve je stvar isključivo naše osobne percepcije stvari, dešavanja… našeg „prijema iskustva“, više nego iskustva (onoga što se prezentira) samoga po sebi: jer, MI SAMI „BOJIMO“ SVAKO OSOBNO ISKUSTVO STVARNOSTI. Stoga, budući (robujući egu i iluziji) nikada nismo sama Istina – nikada ne percipiramo samu Stvarnost, a time je i svako naše iskustvo „prokletstva“ i „blagoslova“, „dobra“ i „zla“, „tame“ i „svjetlosti“, „anđela“ i „demona“ … „Boga“ i „Đavola“: ništa drugo do naša vlastita, iluzorna, UM-O-TVORINA, i ništa više od toga i ništa drugo!!!
Stvarnost, Apsolutna …Istinska Stvarnost, Istina …Bog …Ono-Što-Jeste (Ono-Što-Je-smo!), jest ipak, svakako, i dakako, „Nešto“ sasvim, sasvim …sasvim „drugo“! 😉
Znači; ono zbog čega trebamo biti bezuvjetno radosni, i spokojni, jest Činjenica da je naša istinska i konačna sudbina: vječno i beskonačno, dakle apsolutno – Blaženstvo! Naše je „samo“ da to konačno i spoznamo odnosno osvijestimo. … A, i ako ne osvijestimo, i dalje će, bez apsolutno ikakve razlike, TO i dalje (uvijek i zauvijek!) biti naša sudbina – naša Suština, Stvarnost i Istina. Zaista, zaista se to, ta istina, ne može dovoljno naglasiti: Nema razloga za brigu! I uistinu, ona svevremena poruka Meher Babe: „Don’t worry, be happy!“ – nije samo kakav simpatični refren stanovite vesele pjesmice u njenom bezbrižnom talasanju površinom našeg linearnog uma, već vječna poruka našeg istinskog, vječno-blaženog i vječno-ljubećeg unutarnjeg Bića.
Tko hoće nek shvati, tko neće – nek pati. Svakome po izboru!
Kao uvod u onaj drugi aspekt, hajde prvo da uzmemo u obzir par nepobitnih činjenica na kojima se temelji ova naša stvarnost i postojanje uopće, samo po sebi:
1. Po svojoj biti – unutarnjoj, nemanifestiranoj, autentičnoj suštini – SVE JE APSOLUTNO.
2. Po svojoj pojavnosti – izvanjskoj, materija-osobnoj, naizgled-prirodi, onako „kako-nam-se-predstavlja“ – SVE JE RELATIVNO.
3. Univerzum, sam po sebi, jest jedno, jedinstveno, nedjeljivo i cjelovito Organsko Jedinstvo odnosno Postojanje odnosno Biće; suprotnosti nastaju, i postoje, isključivo unutar našeg vlastitog uma.
4. RELATIVNO znači ILUZORNO!
Svijet Dualnosti, Relativnosti, jeste Iluzija – on je iluzorna tvorevina uma koji je, po samoj svojoj uvjetovanoj i ograničenoj prirodi, nemoćan sagledati i spoznati unutarnju Stvarnost, Istinu, odnosno Cjelovitu Nedjeljivost Jedinstva Postojanja.
5. Samo Stvarnost i Istina prepoznaju, i spoznaju, Stvarnost i Istinu: ISTO SPOZNAJE ISTO, U JEDINSTVU SA NJIM.
i, konačno:
6. Ljubav je vezivna sila cjelokupnog Univerzuma – ona je ta Tvar, ta Bit …ta Istina i Stvarnost cjelokupnog postojanja: ona je SVE. Stoga, kada god da nam se (u)čini da Ljubav nije, znajmo da tada (ustvari) nismo mi: ili si Ljubav, ili nisi!
Dakle hajdemo sada; budite spremni za možda najšokantnije spoznavanje vašeg sveukupnog dosadašnjeg bivanja, koje će kao kulu od karata razoriti temelje vaše misaone i vjerujuće Paradigme:
– Pošto je Nedualnost Stvarnosti vrhovna i nepobitna činjenica postojanja, to znači samo jedno: Sve je JEDNO! To dalje znači da sve što unutar naše percepcije odstupa od toga – svaka uobrazilja uma – jest, sa stanovišta Istine, podjednako iluzorna i, u krajnjem, u potpunosti ista. Što dalje znači da je svako naše „dobro“ (svaka ocjena uopće) ništa drugo do „maskirano i preobučeno zlo“ (i obratno!), a što samo po sebi govori da su dobro i zlo samo dvije strane istog novčića, i da su podjednako „dobre“ odnosno „pozitivne“ koliko i „loše“ odnosno „negativne“: sve je krajnje relativno, a relativno znači iluzorno. I konačno, u krajnjem sve to znači samo jedno – da su „demoni“ i „anđeli“ ništa drugo do dvije strane jednog istog novčića, jedne iste Iluzije, jedne iste „Ekipe“: anđeli su veoma, veoma pr-očišćena „demonska“ bića (bića u „odvojenom“ postojanju), dok su demoni ništa drugo do veoma, veoma „zaprljani, degradirani, anđeoski entiteti“, odnosno ni manje ni više nego – „Pali Anđeli“!!! …Sve ostalo, uključujući i nas same (ovo naše relativno, odvojeno postojanje), nalazi se na skali egzistencije između ove dvije paradigme, ova dva ekstrema. A sada …samo jedan trenutak: zar ne stoji za „Lucifera“ (Svjetlonošu), kao centralnu paradigmu svih drugih demona i „sila tame“ uopće, da je ON – „Pali Anđeo“?! Slučajno? 😉 Što vi mislite?
Dakle iz Božje vizure, sa stanovišta Istine – što predstavljaju i jedni i drugi …što jesu i anđeli i demoni: JEDNO ISTO! Jer, sjetimo se: Sve što nije ne-podjeljeno i apsolutno Savršenstvo, jest (uvijek, i ipak) lažno, iluzorno i nesavršeno! …Pa, možda se upravo u svjetlosti ovoga može tražiti, i naći, i odgovor na pitanje „istinske kompetentnosti“ većine, ako ne i svih kanaliziranih poruka, kao i konačno se prestati opterećivati istinskom autentičnošću i vjerodostojnošću njihovih izvora: svima je izvor JEDAN ISTI (a vi sami odaberite kako vam se više sviđa nazvati ga – „demonski“ ili „anđeoski“, sasvim svejedno). I budući je to tako, uopće nisam siguran u kojoj mjeri (i da li uopće!) sve to ima ikakve veze sa istinom i stvarnošću u koju se zaklinju i koju predstavljaju, ili samo i isključivo sa našim stalnim, vječitim i besmislenim „zamlaćivanjem“… Naravno, iz Najviše Perspektive i to ima svoj savršeno jasan cilj i svrhu – da nas do te mjere „iz-ludi“, odnosno o-bez-umi, da se tog uma (ega, „centra svekolike iluzornosti“) konačno i odreknemo, odbacimo od sebe sve te iluzorne „slamke spasa“ (sva ta uzaludna i samozavaravajuća nadanja, vjerovanja, očekivanja i iščekivanja), i konačno: okrenemo i otvorimo se samome SEBI! Jer jedino i isključivo TU – prava, apsolutna, ne-dualna i ne-relativna, Istina/Stvarnost/Biće boravi …i jedino je TO vrijedno Iskustva, Spoznaje i Življenja.
Sve ostalo, osim Istine/Stvarnosti/Bića, jest – sve ostalo! Pa tako i „Bog“ i „Đavo“ jesu naše jednako iluzorne umo-tvorine, i nema nikakve razlike između tog. Vjerujući u „Boga“ mi ustvari i zapravo vjerujemo u „Onog drugog“, jer samo vjerovanje – ako zla uopće ima – jest zlo i hrana zlu …hrana Egu. U Boga – onog Istinskog (Istinu/Stvarnost/Biće) – ne može se vjerovati: On/o-a Se ili zna, ili ne-zna …ili Se jeste (biva) ili ne; drugo ne postoji, samo Jedno – samo Jedno Postojanje Jest!
Ukoliko neko i dalje gaji sumnje i iluzije u vezi ovoga, gore navedenog, evo jednog malog primjera, „eksperimenta“, koji će (svima onima kojima još uvijek „ima pomoći“) pomoći u onom konačnom samo-osvješćenju činjenice da, u okviru ovog uvjetovanog postojanja – sveukupna perspektiva cjelokupne naše „stvarnosti“ egzistira isključivo unutar našeg vlastitog uma, i uvjetovana je njim:
Dodatak slici, uputstvo: pogledajte sliku izbliza, a potom se polako odmičite od nje (na oko 2-3 metra) i – primijetite što se događa…
– – –
A sada, dragi Lucifere, sa svim svojim vojskama, legijama i svim „silama tame“, koliko god da vas ima; dragi svi duhovni vodiči, vilenjaci, anđeli, arhanđeli i sva ostala „bića svjetlosti“ …što se mene bar tiče – PROVALJENI STE ;-), i od sada (prema svima, prema svemu) zračim bez-uvjetnu i ne-podijeljenu Ljubav. …Ne zbog vas, o… ne – već zato što drugačije, jednostavno, ne može biti: jer, u vječitom trenutku istinskog sada, JA Jesam Ljubav. TO je istinska priroda mene …to je istinska priroda Svega!
Naravno, nemam ama baš ništa protiv ako se i dogodi ta nekakva toliko najavljivana „transformacija“ (kako uglavnom volite pričati), jer i to je dio „Igre“ …a ja se tako volim igrati, oduvijek. No ovaj put, u ovoj nogometnoj Utakmici, ja više nisam „lopta za šutiranje“, već sada Igrač …i Kapetan …i Izbornik! I ako mene uopće pitate, tu se nikakva promjena nije ni dogodila, jer sam to oduvijek i bio – samo nije bilo svjesnosti. I, koliko ja tu zaista vidim, jedina istinska Promjena i Transformacija jeste ona koja se događa, i koja jest, van svih mogućih promjena i transformacija ovoga relativnog svijeta. Nikakve druge promjene – nema.
Stoga, hajdemo dalje, za iste pare …sve dok Veliki Redatelj ne udari posljednju klapu. A kada i kako će se to desiti? – Tu slobodu voljno i radosno prepuštam Njemu …neka me iznenadi.
I na kraju, nadam se samo jednome …odnosno nekako sam jednostavno siguran u to ;-), i s radošću iščekujem – da ćete me svi zajedno („Obje Ekipe“), nakon konačnog svršetka cjelokupne ove igre, igranke, da ne kažem „Drame“, pozvati i počastiti razastrtim crvjenim tepihom, da skupa u Nebeskoj Kafani (našeg zajedničkog „Poslodavca i Producenta“) proslavimo briljantno izvedenu i okončanu ovu Kozmičku Predstavu Vječite Igre Sjenki …ovaj veličanstveni scenski komad Vječitog iluzornog postojanja u Odvojenosti! …I nimalo ne sumnjam da ćemo tamo, i tada (u sada), svi biti – svi Jesmo – apsolutno, apsolutno „pijani, ludi, oduzeti i o-bez-umljeni“, od beskonačne, bez-konačne Radosti, Sreće i Ljubavi …od neodoljivo opojnoga nektara Vječnog Blaženstva Izvornog, Cjelovitog, Apsolutnog Postojanja!!!
U Miru, Ljubavi i Radosti, vaš
Alakh
Comments are closed.