Put kojim se rjeđe uspijeva

Na osobnome planu:

Ovaj tekst nastao je kroz moje vlastite probleme, padove, pitanja, iskustva, želju za razumijevanjem i rastom, otporom spram istih, nekolicinu vrhunskih knjiga i najbitnije – učenje i rad na sebi uz Učitelja, prosvijetljenu dušu i psihoterapeuta koji problem veza i partnerstva uvrštava kao jedan od glavnih u svojem radu sa ljudima. Bez Njega, ove lekcije ne bi za mene niti postojale, kao što ne bi bilo niti mene da zapišem ove riječi. Osjećam da bi ovaj tekst mogao imati neku korisnost te potaknuti neke ljude da se pomaknu bliže shvaćanju sebe. Bliže svijetlu koje obasjava sve što ne želimo vidjeti, kao i ono za čime najviše čeznemo.

Imao sam nekoliko dužih veza u životu u posljednjih 12 godina, od kojih je najduža trajala 9 godina. Stigao sam mnogo griješiti i mnogo se opirati istini. Istini se nije teško opirati, jer je izuzetno bolna za nas. Iako nije pohvalno, ovo opiranje je ipak poučno. Tek sam u posljednje vrijeme uspio, kroz mnogo neuspjelih pokušaja primijeniti neke mudrosti o kojima slušam posljednjih godina od Učitelja i o kojima čitam od njega preporučenih autora i mudrih duša.

Osjećam da sam napokon smogao ljubavi i razumijevanja kako bih počeo primjenjivati, ne bez pomoći, neke od osnova partnerskog odnosa, točnije, odnosa prema sebi, a time i partnerici. To nije odnos bez problema i bez ega, već odnos koji probleme stavlja u svoj konstruktivni okvir i daje im smisao. Odnos gdje bilo koji problem otkriva nešto i služi svrsi potencijalnog rasta.

Tekst koji pišem sam po sebi mora biti manjkav, jer osim savršenih mudrosti u njemu su i moja osobna tumačenja, razlaganja i iskustva. Ujedno je namijenjen predočiti samo djelić priče u nadi da potakne ili motivira nekoga na korak koji do sada nije učinio; bilo u razumijevanju, promišljanju, nabavci izvrsne literature ili onome što bih svakome od srca htio: duhovnoj i terapeutskoj praksi koja će ga/ju staviti na put oslobođenja. Jedini put koji nije odgoda puta, već je sami – vaš put.

Rado bih istaknuo da iako je tema ovoga teksta ljubav i partnerstvo, smatram ga jednako namijenjenim, a možda i korisnim svakom čovjeku bez obzira na svoj partnerski status. Istina i mudrost nisu specijalizirane vrijednosti ili one koje bi trebale imati ciljano tržište.

 

 

 

1.Put i istina

‘’Još uvijek se rado naljutim na čudnovato čudo i nepojmljivu veličinu toga – da sam posve i potpuno u vezi svega bio u krivu i da se moram pomiriti s time da gotovo sve što sam činio i razlozi zbog kojih sam to činio bijahu krivi, pa i meni samom nepoznati. Jedino čudo veće od ovoga je to što SVI imaju istu ovu priču i svakome ponaosob trebam oprostiti odmah u startu skupa samnom to što ne znamo niti smo znali – ama baš ništa pravoga.’’ R.M.

Veze su teške. Zapravo, veze1 su možda i najteži pothvat koji postoji. Ovo je dobra, a ne loša vijest. Veza kao najučestaliji ‘društveni oblik’ u praksi života ne znači kako veze postoje da bi bile lake. Ako ih smatramo nečime što bi trebalo biti lako nikada nećemo otkriti najveće blago koje nas čeka nakon što prihvatimo opravdanu težinu prave veze: partnerstva. Veze su vrlo česte, a prava ljubav vrlo rijetka. Ljudi možda ne misle tako, iako doživljavaju mnoštvo poteškoća, boli, krahova, a u konačnici često potpuni poraz. Ako ste ostali u braku to može značiti mnoštvo stvari, od kojih niti jedna ne mora značiti da ste naučili voljeti i biti u partnerstvu. Većina nas zacijelo nije. ‘Ljubav’ je danas zamjenica za čitavu paletu koještarija, kao što je to i riječ ‘bog’.

Ako zbilja shvatimo da su veze teške, kao što Scott Peck piše za život2, tada postaju mnogo lakše. Bitno je za shvatiti da ako imamo irealna očekivanja i lažne, idealizirane ili pojednostavljene predodžbe spram nečega – tada naše suočavanje sa činjeničnom stvarnošću postaje vrlo bolno, u nekim segmentima razarajuće i u konačnici često uzrokuje određenu obamrlost u nama, predaju. Dr. Scott Peck to je nazvao odustajanje od rasta i razvoja u psihičkom i duhovnom smislu. Glavni uzročnici naših krivih predodžbi su; odgoj, međuroditeljski odnosi i predodžbe naših roditelja(stečene i naslijeđene), društveno okruženje i sustav vrijednosti, mediji, zatim urođena i stečena sklonost izbjegavanju svake boli, sklonost sažaljenju, lijenosti, hedonizmu te seksualnosti kao potvrdi i zamjeni za stvarnu vezu i ljubav.

Činjenica je da nemamo od mnogo koga učiti po primjeru o tome što je partnerstvo u ljubavi. Tragično je da mi bez obzira na to nužno učimo upravo po primjeru naših roditelja, a oni su prošli još teža djetinjstva nego mi. I oni su kao i mi, žrtve žrtava. Naši roditelji bili naši najveći učitelji i imali na nas najveći utjecaj; njihove lekcije nosimo utkane u podsvijest, dublje od formalnog obrazovanja i tinejđerskih ljubavnih romansi. Pravi uzori su toliko rijetki spram okoline kojom smo okruženi da je na njihov utjecaj potrebno blagoslovom naletjeti. Institucionalni uzori starih vrijednosti i vječnih istina su s druge strane toliko arhaični i slabom doticaju sa sadašnjošću da se čine otuđeni od suvremenog čovjeka, a pogotovo mladih ljudi. Na svačiju štetu, oni su također iznevjerili vlastitu moralnost, izgubivši autoritet i integritet u očima ogromnoga broja ljudi.

Problem ili fenomen veza nerazdjeljiv je od problema osobnoga rasta te od obiteljske slike čija je prošlost integralni dio naše sadašnjosti. Naši roditelji, njihov međusobni odnos te odgoj koji smo primili u prvih 7 do 9 godina utječu na našu (ne)sposobnost partnerstva, naše veze i njihovu specifičnu narav mnogo više nego što bi većina mogla i zamisliti. Začuđujuće, rekao bih, poražavajuće mnogo.

1.1. Nesvjesnost, strah i ego

Ono što izuzetno otežava svačiji rast je

nesvjesnost koja je djelomična ili potpuna

izbjegavanje boli kao nevoljkost suočavanja sa istinom

odbijanje ega da osvijesti i prizna dio koji treba osvijestiti radi napretka

 

Nesvjesnost je stanje ljudske prirode. Količina nesvjesnosti sa kojom živimo je zastrašujuća. Zastrašujućom je možemo vidjeti kada dio nje osvijestimo i pogledamo unatrag kako smo prije živjeli, te se osvrnemo i vidimo kako svi skupa živimo. Rad na osvještavanju nesvjesnih dijelova sebe je velik, često težak i bolan, ali jedini vrijedni i postojeći pothvat; osobna evolucija čovjeka. Sreća.

Kada netko iskusi činjenicu svoje nesvjesnosti na nekom polju taj stječe ‘svijest o vlastitoj nesvjesnosti’ na osnovu koje može nastaviti motivirani rad na sebi. Postupno to iskustvo se ponavlja i produbljuje te postaje dio naše svijesti; svijesti o našoj nesvjesnosti. Ovo nije česta motivacija današnjeg čovjeka. Postoji izreka ”Ono što nikada nisi imao ne može ti ni faliti”. Upravo jer ne znamo kako je i što je to nešto što nemamo, niti kakav bi život bio u prisuću te stvari ili spoznaje. S druge strane usvajanjem novih spoznaja, svijesti i znanja često kažemo: ‘ne znam kako sam prije mogao živjeti onako, ili bez onoga ili onakav kakav sam bio’. Narkoman i alkoholičar nisu velikom većinom uopće svjesni kako doista izgledaju i djeluju. Tek nakon triježnjenja može se dogoditi takva spoznaja i čuđenje.

‘Ono što ne znamo ne boli nas’ također je poluistina. Ono što ne znamo izuzetno nas boli samo što ne znamo što je pravi uzrok te boli. Ljudi današnjeg svjetonazora kada je u pitanju zdravlje ne poimaju da je razlog njihovih bolesti i fizičkih problema najuže vezan i uzrokovan njihovim mentalno/emocionalnim obrascima unutar odnosa sa bližnjima ili još češće, odnosa prema sebi. Odnos prema drugima uvijek je oblik odnosa prema sebi.

Mučan odnos sa vlastitom majkom, ocem, partnerom/icom, djetetom može izazvati gotovo sve bolesti poznate čovjeku. Odnos roditelj – dijete(kakav god bio) i njegova dinamika tijekom prvih 7- 9 godina života najčešći je uzročnik gotovo svih fizičkih i psihičkih oboljenja pojedinca, kao što je uzrok većine oblika zdravlja i stabilnosti. O pravoj naravi našeg stupanja u veze i načina na koji u njima funkcioniramo da i ne govorimo.

Ono što ne znamo – ubija nas! Jedino ostaje činjenica da ne znamo što je to što nas ubija. Mi to zovemo ‘bolest’. Činjenica nesvjesnosti nas samih umjesto kao motivacija ka neprestanom rastu korištena je kao nonšalantna fatalistička izlika. Ne-svjesnost je paradoks čovjeka i u njenom prihvaćanju i razumijevanju krije se vrijedan ključ. Čovjek ne zna da ne zna. Ovo je temelj našeg nesvjesnog lutanja. Tek nakon što sazna ili doživi dio sebe koji je bio uspavan te osvijesti svoju nesvjesnost, može reći ”sada znam da nisam znao”. Nakon nekoliko takvih iskustava počinjemo shvaćati da je ono što mi zovemo životom zapravo u većini segmenata ‘pretpr0ogramirano’, a naš napredak i istinska promjena zakočene su – nesvjesnim strahovima. Strahovima koje niti ne znamo da imamo, a kad saznamo za njih naša prva reakcija je često nevjerica i čudo. Osobno, čitav život proveo sam misleći da se podrazumijeva kako je moje djelovanje plod mojeg slobodnog izbora, naklonosti ili ukusa, a zapravo je uvelike motivirano nesvjesnim strahom koji sam stekao vrlo rano u životu zbog specifičnog odnosa sa roditeljem koji je i sam primio odgoj mnogo puta gori nego moj. Ovo nije samo moja priča, već i vaša. Tek sa ove pozicije počinje stjecanje znanja i svjesnosti, ali i odgovornosti da ih počnemo koristiti. Djelovanje iz novostečene svjesnosti spram sebe nije lako. Lakše je ne znati.

Izbjegavanje boli i suočavanje s istinom. Izbjegavanje fizičke te posebice emocionalne boli gotovo da nije potrebno isticati. Oni su spoj urođenog biološko-psihološkog refleksna i stečene inercije; lijenosti i kukavičluka. Zapanjujuća je razina navike i refleksa koje imamo po tom pitanju, a koji su ključ našeg sporog ili nikakvog istinskog napretka u životu i u vezama! Oni su odgovor zašto mi ljudi kroz čitav život najčešće repliciramo svoje šablone na različite veze i začudo uvijek ostajemo zapanjeni, povrijeđeni, razočarani i izdani. Ogorčeni ili zbunjeni. Često sami ili često u disfunkcionalnoj vezi. Vrtimo se u krug, ne mičemo se kvalitativno već samo mijenjamo uvjete, a jedino što nas štiti od te neminovne spoznaje je naše blaženo neznanje, točnije nesvjesnost.

Razotkrivanje ega je nužno i ono je nužno bolno, jer ego je vaša obrambena tvrđava, prepuna straha, gorčine, bola, potrebe za sigurnošću, kontrolom i samoodržanjem. Njega nužno stječemo odgojem, djetinjstvom i adolescencijom gdje postaje posebno izražen. Ego je najuže vezan za naše emocije, a emocije su naši tirani i generali, češće nego naša ”oruđa ljudskosti”. Ego je tijelo boli. Jedino što vas je ikada boljelo bio je uvijek i jedino –ego. Srce i duša nikada ne bole, oni samo daju, ako nisu kao u mnogih prevladani tiranijom boli i straha. Današnji prosjek ljudi će prije istrpjeti bol kada je oblikovanje vlastitog bicepsa, stražnjice ili karijere u pitanju nego stvari dublje emocionalne prirode, odnosa sa roditeljima, djecom, bližnjima i posebice partnerom/icom u pitanju. To gotovo uopće ne vidimo nesvjesni svoje nesvjesnosti i svojeg upornog izbjegavanja boli i rasta.

Fantastična je istina i otkrovenje koju dr. Scott Peck citira od Carl G. Junga kao izvornika je: ”Neuroza je uvijek rezultat izbjegavanja legitimne patnje”. Razmislimo malo o ovoj tvrdnji.

Današnje društvo je posve neurotično, kao što su to i njegovi pojedinci. Mi pokušavamo svakom silom izbjeći suočavanje sa uzrokom naših problema i time stvaramo kronično stanje koje je još i teže od ‘legitimne patnje’. Panični strah od suočavanja sa našom boli. Ovo stvara našu neurotičnost i našu hipersenzitivnost, a ne naše plemenito srce ili osjetljiva ćud! Ako želite uvidjeti koliki ogroman strah je u svima nama slobodno pokušajte izaći javno pred skupinu ljudi i održati govor. Većina nas će se smrznuti kao pingvini. Ego se boji da možda neće biti ”savršen”, on se boji tisuća malih smrti. Tuđa mišljenja ga strijeljaju i režu kao sječiva. Oni koji su ‘neustrašivi’ po pitanju govora u javnosti imaju neki drugi aspekt i aspekte života koji ih ispunjaju užasom, a na kojeg su i zaboravili jer ga izbjegavaju godinama. Neke žene ne mogu niti zamisliti izaći izvan kuće/stana, a bez da se detaljno našminkaju. Neki muškarci se zamrznu kada trebaju dati iskreni kompliment svojoj partnerici ili kada trebaju priznati nešto nelaskavo o sebi i svojim osjećajima. Lista je virtualno neograničena.

Istina je smrt naših iluzija, a iluzije su većinom naša najveća lažna sigurnost. Gotovo svi griješimo na sebi slične načine i na posve identičan način. I to do dana svoje smrti! – osim ako se ne pojavi neko radikalno ‘preobraćenje’. Isti obrasci nas slijede kao sjena; isti dijapazon fobija, nesigurnsoti, problema, kompleksa i dugmadi imamo od kraja djetinjstva sve do kraja života. To se ne mijenja, osim ako se ne odvažimo na praksu psihoterapeutskog i/ili duhovnog putovanja. Biti svjestan svoje fobije ili svoje neuroze ne znači ovladati njome kao što uočiti provalnika u kući ne znači rještiti problem, već samo imati prvi nužni uvjet mogućeg rješavanja. Bez njega ne možemo, a on sam bez naše volje za promjenom ostaje malen. Bez te volje i želje za rastom, dakle bez ljubavi prema sebi i istini zbog koje bi smo se suprotstavili svojem kukavičluku i lijenosti jedino sazrijevanje koje svjedočimo jest ono kronološko, dok psihičko i duhovno ostaju zapostavljeni. Zbog toga što se malo tko odvaži na ovu pustolovinu mi uistinu niti ne sazrijevamo: mi starimo a naše izvanjsko ordenje, status, imanje, izgled ili obitelji govore u prilog kronologiji, a tobože sakrivaju kako tamo ne postoji duboka zrelost: osviještena osoba sposobna za nesputanu ljubav i suosjećanje.

Govoreći o motivaciji, nesvjesnosti i lijenosti: velika većina ljudi počet će raditi na sebi ponukana posljedicama problema koji se ponovio mnogo puta, uzrokuje bol, disfunkciju ili poremećaj. Najčešće je u pitanju teška bolest. Velike bolesti i slomovi znaju biti blagoslovi, učiteljice i prekretnice u životima ljudi. Volio bih da je tako sa svima koji propate bolest, no većina nas čak ni iz tih teških iskustava ne uspije učiti kako bi si pomogla. Prođu bolnički tretman, farmakološku distopiju, odleže – i ostaju u blaženoj nesvjesnosti koja je u konačnici, bolan san. Teška bolest, teška patnja ili krah imaju moć čovjeka trgnuti iz stanja nesvijesti i otvoriti ga ka mogućnostima radikalne promjene svojih svjetonazora. Onaj tko se ne mijenja svoj čitav život taj je zacijelo negdje zaostao u razvoju. Mi nismo dovršeni nakon škole, nakon žene i djece, nakon karijere, nakon stotinu osam tečajeva ili nakon mirovine. U trenutku smrti, vjerujem, mi smo također nedovršeni, tek počinjemo nastavljati.

1.2. ”Konstruktivna nesavršenost” umjesto izlike ”nitko nije savršen”

’’Jedan od najvećih kapitala koji sam do sada stekao je uvijek budna svijest i spremnost uviđanja svoje egoističnosti, sebičnosti i mogućnosti pogreške. Bez ove spremnosti ne bih se mogao maknuti niti milimetra, kao što uopće ne bih mogao iti malo nadgraditi svoju egoističnost i sebičnost te mnogobrojne pogreške koje me tek čekaju! Sa ovom spremnošću i sviješću ja sam posve siguran od velikog dijela suvišne patnje. Bez ove spremnosti nove lekcije mogu moj veliki ego tjerati u veliku patnju i velike slomove, a to je nešto bez čega želim i mogu. ‘’ R.M.

Ako možete prihvatiti da je najveći dio sadašnjih problema koje doživljavamo u našim vezama uzrokovano našim vlastitim štetnim i većinom nesvjesnim uvjerenjima (i osjećajima) o sebi, ljubavi, strasti, zaljubljenosti i partnerstvu, a ne greškom drugog ili drugih tada vam neke stare mudrosti u praksi mogu biti od velike koristi. Naravno, uvjerenja koja imate nisu zapravo vaša vlastita, njihov uzrok se može pronaći, ali to ne znači da je traženje krivca ispravan ili konstruktivan pothvat. Osvještavanje mnogih svojih uvjerenja kao uobičajene obiteljske, socijalne i/ili traumatske stečevine dio je rasta i rušenja vlastitog identiteta. Kidanje ega. Bez rušenja nema zidanja. Put nije puka nadgradnja, nadgradnja je tek kasniji dio. Da bi ste ugradili lijepi čisti prozor morate imati spremnu, kvalitetnu ugradbenu konstrukciju. Mi je svojim odgojem i životom u današnjem društvu nismo stekli.

Istina je da svaki čovjek ima nesavršenosti. Ako u tome vidimo potencijal, a ne izliku – tada ćemo imati priliku vidjeti i nešto više od pukog nesavršenstva. Ako se kao neki služimo tom izlikom kako bi se pravdali i odmahivali rukom – tada smo odabrali ugodniji, a u konačnici – teži put. Odabrali smo zapravo, odgodu puta. Kukavnost.

1.2. Napredak, razvoj i iluzije oko istih

– Hrabri uvijek nastavljaju svoj put.

 

– A kukavice?

 

– Oni nisu ni krenuli.

Mudri dijalozi(skinuto sa facebooka)

Ako želimo napredovati moramo se pripremiti na eventualne i neizbježne poraze. Zapravo, na suočavanje sa porazima. Na bol. Nije se moguće posve pripremiti naravno, ali ako smo svjesni da su neizbježni tada nećemo imati ”irealna očekivanja i lažne, idelizirane ili pojednostavljene predodžbe o nečemu”. Bit će nam lakše.

Poraz nije prisutan samo jer mnogo puta pokušamo i ne uspijemo, već jer je poraz najuže vezan uz sami napredak! On je učitelj. Poraz je mjesto ”X” na karti. On je smisao i on daje smisao pobjedama. Poraz je jedan knock out i jedna mala smrt – ega. Ego kao ”tijelo boli” razlog je zašto je rušenje i osvještavanje bolan proces. Taj sami proces uvjetuje napredak, vidljivi napredak sa mnogo divota i radosti. Prihvatiti poraze i ići naprijed unatoč njima je ono što je potrebno. Kroz terapiju i rad bio sam poražen mnogo mnogo puta. Mnogi porazi tek me čekaju, vjerujem da će postajati samo još veći, a takvi su jer ću ih ja tada moći podnijeti i jer će značiti daljnje i veće korake naprijed. Jedino što sam kod poraza mogao birati bilo je koliko dugo ću ostati dolje, sažalijevati se, ljutiti ili biti depresivan. Isto je sa svima koji nastavljaju svoj put.

O ”boli napretka” dr. Scott Peck piše iscrpno i briljantno u svojim knjigama. Tek rastom ćemo shvatiti što je narav nagrade. Nagrada i nije toliko za nas, jer ćemo sve manje živjeti samo za nas, a željet ćemo živjeti za drugoga/drugu/druge. Kada prestanete sebi biti glavni problem tada ćete moći vidjeti tuđe probleme, a ne samo svoje zrcaljenje u tuđim problemima. Moći ćete dosegnuti drugu osobu. Suosjećati bez motivacije. I shvatiti da sve do sada kad ste mislili da to činite – zapravo niste. Zavaravali ste se. Baš kao i ja.

 

1.3. Mit o zenu

”Mit o zenu” izraz je koji sam skovao za jednu zapadnjačku predodžbu duhovne prakse i njenih rezultata. On otprilike ide ovako: opredijelim se za neku praksu, radim ju redovno, u meni se porađa sve veći mir i blagostanje i sve se manje se opterećujem stvarima koje mi uzrokuju muku. Uzdižem se sve više i više u miru i ljubavi te eventualno dostižem prosvjetljenje. The end.

Duhovna praksa doista jeste vrsta nadrastanja vlastitih problema, no ono se ne događa bez aktivnog sudjelovanja u samom životu i svim problematičnim aspektima kojima se bavimo i na kojima radimo. Nadrastanje bez bolnog suočavanja ne postoji. Suočavanje bez rizika i bez hrabrosti ne postoji. Viša razina svijesti ne miče problem automatski već omogućava veću sposobnost suočavanja s problemom, a često omogućava hrabrost da se suočimo sa stvarima sa kojima se nikada nismo htjeli suočiti. To uopće ne implicira da će suočavanje biti lako, ugodno ili kao ”levitiranje blaženog zen učitelja koji i jeste i nije”. Viša razina svijesti lakše kida i komada ego i lakše podnosi bol njegovog kidanja. Bol je i dalje velika, ali je sada lakše podnosimo. Ranije to ne bi smo uopće niti mogli. Zbog toga i mnogih drugih stvari je presudna uloga Učitelja i/ili terapeuta. ”Mit o zenu” je zapravo produkt koketiranja sa duhovnošću koje je danas rašireno do krajnjih granica. Mnogi ljudi okreću se duhovnosti i duhovnim elementima kroz neki oblik prakse, no malo tko od njih sebe izlaže bolnim aspektima koji dolaze na putu buđenja. Da ne kažem hrabrosti potrebnoj da se promijene obrasci svojega života i tim putem izgube mnogi ljudi i načini življenja koji su za vas tada posve nepotrebni i štetni. Što ste zdraviji to vam sve manje paše tipična raširena svakodnevica suvremenog svijeta. Osjećate kako nije zdrava. Srećom, bezuvjetna ljubav ne implicira bezuvjetno ili blisko zajedništvo.

Kako rastemo tako dižemo i poraze na posve novu razinu, dižemo probleme na novu razinu, preokupaciju na novu razinu, kao što će i naše patnje i muke biti posve drugačije vrste. Bit će u višim sferama, a problemi koji muče većinu ljudi postaje prošlost koje se sjećamo. Zbog konstantne okupacije novim izazovima, zahtjevima i problemima čovjek katkad ni ne zamijeti da se maknuo sa mjesta sa kojeg je krenuo ili na kojemu je bio prije godinu-dvije. Novi porazi i lekcije poniznosti podsjetnik su da ste ovdje uvijek kao učenik, te bez obzira koliko napredovali ”kiša uvijek pada na glavu”.

 

2. Ljubav i partnerstvo

Priznajte si da ne znate mnogo o sebi, ljubavi ili ičemu zapravo

U svemu krenite uvijek isključivo od sebe i pustite ”onog drugoga”

Prihvatite odgovornost za sebe, svoja iskustva i svoje osjećaje

Paradoksalno, ali što su pravila jedostavnija i malobrojnija to su teža za sprovesti u djelo. U ova tri krije se velika mudrost, poniznost kao i volja za rušenjem i izgradnjom sebe samoga. Primjenjivati ova pravila zahtijeva uporan rad, naporan trud i bol koji nipošto nisu uzaludni. Rezultat je početak sreće i mudrosti.

1.Gotovo svi koji uopće kreću u nekakvu praksu idu sa spoznajom da će čuti i naučiti nešto što prije toga nisu. Ono na što ne računaju je da će ukoliko žele istinsku sreću, trebati potpuno izmijeniti nazor spram jako mnogo pogleda i ”mišljenja” koja su ne samo neistinita već i štetna. Biti spreman uzeti u obzir nešto drugačije nije isto što i biti spreman promijeniti sebe. Preinake su bolne. Tko želi podnositi bol? Onaj tko zna da ju trpi za više dobro. Bitno je naglasiti da kroz duhovnost ne učimo ništa što već ne znamo, već to ponovo otkrivamo i odlučujemo želimo li to prihvatiti kao dio sebe i svoje odgovornosti. Mnogi ljudi danas su svjesni duhovnih istina, no na žalost samo na intelektualnoj razini. Tumačenje, čitanje ili mišljenje o stvarnosti nije isto što i njezin doživljaj.

2.Krenuti uvijek od sebe; ova presudna maksima ujedno je i okosnica cijele beskrajno predivne i korisne knjige Sai Baba govori o odnosima koju smatram ‘’Biblijom’’ za partnerski odnos i najužom obaveznom literaturom. U praksi to znači: svaki put kada nas ‘’netko’’ naljuti, povrijedi ili rastuži mi se trebamo zaustaviti i vratiti sebi sa pitanjem, željom i voljom. Sa razumijevanjem. Zvuči lako? Nije, teško je. Tek tamo započinjemo sa sobom. To je disciplina i ona je dodatno otežana posebice ako ste navikli vjerovati da je sa vama manje više sve OK, a problemi nastaju izvan vas. Ovo djelovanje mora krenuti od premise koja vam se potvrdila u iskustvu, a ona glasi: svaku negativnu emociju koju doživljavate proizvodite sami, drugi su samo vaše zrcalo i okidač za ono što u sebi imate kao problem. Imate problem sa sobom. Ništa nas ne može pogoditi i povrijediti, a da je to nešto posve drugačije od nas ili ne ranjava onaj dio koji već imamo tamo kao formiranu ranu. Ovo ne znači da se svi problemi rješavaju bez sudjelovanja i uplitanja ‘’onog drugoga’’, dapače, ali ne pod premisom da je druga osoba u krivu, a mi joj to trebamo dokazati.

Što manje prihvaćaš mane drugih to budi siguran da manje prihvaćaš sebe koji ih u njima vidi. Tada znaš da još uvijek mnogo zamjeraš – sebi na sebi.

3.Treća smjernica je već korak ka mudrosti, iako se najuže nadovezuje na onu prethodnu. Navika, odgoj, obrasci, lijenost, strah, krivnja – sve ove su toliko snažno programirane da je često teško odvojiti se makar malo i sagledati sebe i partnera/icu objektivno, a kamoli dati nesebično sebe bez očekivanja. Mi ne vidimo sebe i svoje emocije, već smo toliko poistovjećeni sa svojim doživljajima i osjećajima da niti ne poimamo da smo njihovi nositelji i upravljači. Mi smo nositelji doživljaja, mi nismo sami doživljaj. Kada ovo doživimo tada shvaćamo da sve počinje od nas; mijenjati možemo samo i jedino sebe, osvijestiti možemo samo sebe, preuzeti odgovornost možemo samo za sebe i svoje osjećaje. Naše instinktivne reakcije su uvjetovanosti kojima se štitimo od lažne prijetnje, a štitimo se jer imamo nepotrebne strahove. Strahove koje smo naslijedili i stekli kroz iskustva nezaštićenog ili prezaštićenog odrastanja. Od dana kada su nas izvukli na zrak naopako i grunuli po guzici pa sve do puberteta.

Preuzeti odgovornost za sebe znači odlučiti se prebaciti sa automatskog predbacivanja odgovornosti na manualno upravljanje svakom reakcijom, što zahtijeva određen trud. Biti uvijek svjestan da nitko nije pravi uzrok naših emocija već samo okidač za ono što je u nama ne znači da se nećemo suočavati sa našim problematičnim emocijama. Ono znači da smo odlučili krenuti na put njihovog osvještavanja, a time i dokidanja nepotrebne muke koje uzrokuju. Počinjemo se opredjeljivati za dublje prihvaćanje sebe te razumijevanje sebe.

Odavno već znamo da osjećaji sami za sebe nisu pozitivni ili negativni, već je način kako se nosimo s njima ili kako ih uposlimo ono što određuje njihovu vrijednost. Dakle, je li ljutnja destruktivna ili konstruktivna? Ljutnja može učiniti divne i korisne stvari, iako najčešće čini više povredi, ljutnje i širi je poput zaraze. Svijest o tome ‘’ja sam ljut’’ omogućava nam da upravljamo ekspresijom ljutnje. Hoćemo li otići trčati ili vidjeti neke prirodne ljepote, hoćemo li zbog ljutnje odličiti podijeliti svoje osjećaje sa partnerom i povjeriti se, hoćemo li ulupati svoju ljutnju u neki konstruktivan rad ili početi preispitivati sebe, otkrivati sebe, hoćemo li sagraditi nešto iz te ljutnje, odlučiti preurediti svoj stan ili život? Osjećaji su, kao i sva iskustva, potencijalni učitelji. Ako znamo da su to naši osjećaji, a ne ‘’stanja zbog nekoga’’ ili ‘’ja sam ljutnja’’ tada možemo i naučiti nešto. Preuzeti odgovornost za svoje osjećaje gotovo automatski označava da se ne možemo kao ranije nekontrolirano ljutiti ili tužiti satima ili danima – kao nesvjesno dijete.

Svakome je njegova muka najveća, jer tuđu muku ne poznaje. Neki doslovno gube čitave obitelji u masakru i vode produktivnije i sretnije živote od ljudi koji u dobrostojećoj obitelji imaju jednog dominantnog roditelja pod čijim su utjecajem ostali do kraja svojeg života. Okolnosti su posve sekundarne i nisu opravdanja. One su ipak, objašnjenje, korisne su za razumijevanje nastalih stanja i nas samih, no ne postoji ništa što doista može stati između vas i vašeg rasta.

2.1. Nove veze zidamo starim ciglama – drugih cigli nemamo!

Zašto su veze tako teške? Možda baš zato jer smo kao individue teški sami sebi. Kad prihvatimo da smo sebi teški i da smo sebi najveći problem – tada smo na pozitivnoj nuli, što je više nego mnogi ljudi uspijevaju. Bez toga ne ide.

Ovime se nadovezujem na štošta prethodno napisano ali naš partner i način na koji ga percipiramo je samo naše zrcalo i odraz nas. Odraz naših specifičnih problema, mana, kompleksa, odgoja i lekcija za usvojiti, a ne odraz našeg specifičnog i posve slobodnog ukusa, naše ”lude zaljubljivosti” ili apeala. Točnije naš apeal je produkt naših obrazaca i biološkog impulsa! Nas zapravo ne smetaju njegove/njene mane već ono što prepoznajemo da i sami imamo. Ova poražavajuća istina govori o tome da većinu vremena kada nas je nešto zasmetalo na partneru zapravo smo bili ljuti na istu stvar koju (počešće nesvjesno) sami posjedujemo. Nesrećom po nas mi nismo svjesni da smo vrsta preslika našeg partnera(i jednako bitno: naših roditelja), već rado nalazimo razlike i prozivamo onu drugu stranu. Tvrdoglavost i nevoljkost da uvidimo ovo krasi sve nas. Argumentirati ćemo kako to nije istina, kako ”drugi” čini nešto što nas sa punim pravom smeta ili boli, pronaći ćemo brojna objašnjenja, opravdanja, zamjedbe, primjedbe i analize – koje su gotovo sve jednosmjernog karaktera i nemaju previše, ako uopće, istinske refleksije spram nas samih. Kamoli dubljeg uvida u sebe. Uvijek se radije i lakše fiksiramo na drugoga. Svi smo mi već postali i uvijek smo bili ono što mrzimo. Mi ne postajemo ono što mrzimo, već mi mrzimo ono što jesmo, a sudeći kako smo nesvjesni većine naših mana, naših ‘objekata mržnje’ mi svoju ‘mržnju’ projiciramo na svojeg partnera/roditelja/bližnje ili zajednicu. Da smo mi sami bitno i suštinski različiti od njega/nje niti jedan ovaj problem za nas ne bi postojao. Suočavali bi smo se sa posve drugim svijetom, jer to bi i bio posve ‘drugi svijet’. Ne bi smo bili na tom mjestu, ili bi to mjesto imalo posve drugačiji značaj.

Da bi sve ovo sebi zbilja priznali(ne samo riječima već emocijama i djelima) treba hrabrosti! Treba zadati egu jedan dublji ubod nožem. Treba stati na vjetrometinu. I tako stalno iznova i iznova sve dok ne nadrastemo vlastiti obrazac. Tada smo slobodni i mijenjamo svoju sudbinu. ”Bolje je ne znati” – kazat će neki. Nije. Nije bolje. Samo je lakše.

2.2. Kritika/politika ili osvrt ljubavi!?

Moja biografija ima veličanstvenu povijest svađa i neuspjeha. Drago mi je da postoji barem jedna prednost toga da skoro pa ne postoji mana koju nisam imao ili nemam. Ništa ne može zamijeniti vrijednost osobnoga iskustva. Ipak sam nakon nekog vremena uspio usvojiti odgovornost za svoje osjećaje i stanja te je prihvatio kao svoje radno geslo. To znači da s njome radim, ne da sam iznad nje. Sada mi je utoliko lakše, ali ne zato što ne postoji težina, izazovi i problemi, već zato što ih većinom koristim da shvatim gdje mi je lekcija, gdje se skriva problem i kako bih mogao unaprijediti svoj zajednički život i život osobe koja ga dijeli samnom. Ono što je nekoć prije znalo trajati tri dana da bi se okončalo sa nekakvim lažnim sentimentalnim ”rješenjem”, sada izgladimo za tri do trideset minuta, često sa konstuktivnim razgovorom, ranjivom otvorenošću za koju treba hrabrosti(često se i bojim) i kritikom koju se uvijek trudim izreći(makar ne uspijem uvijek, ovo je nužnost) sa ljubavlju i taktom. Inače, znati uputiti kritiku je apsolutna nužnost odnosa sa bilo kime! Ujedno je i vrlo zahtjevno. Mnogi su ili grubi i nesmotreni ili uopće nemaju hrabrost izraziti se kroz tako nešto. Ovo zahtijeva višu razinu emocionalne inteligencije. Zahtijeva volju ljubavi. Radi ljubavi podvrgnuti svoju ljutnju, svoj ego i preći preko njih kako bi se osobi ukazalo na naše osjećaje. Ovo ima neprocjenjivu vrijednost. Razlika je kao ona hodanja u toplim čizmicama ili bos po trnju. Mnogi će ipak bosi, jer tada bar mogu urlati, kukati, opravdati svoje nedaće i dati si za pravo  Naime, suprotno uobičajenom mišljenju kritika je otvorena i iskrena pritužba sa ciljem obogaćivanja. Ona nije jednostrani komentar u knjizi žalbe. Ona se daje kako bi se partner obogatio, a ne podčinio. Uvijek polazite od pretpostavke da osoba preko puta vas želi biti bolja nego što je, a jedini način na koji može rasti sa vama je da svjesno poslužite kao zrcalo, kao odgajatelj i odgajani, kao učenik i učitelj. Obostranost se podrazumijeva. Uvijek na nečiju kritiku, barem kada završi, odgovorite sa preispitivanjem svojih djela sami za sebe. Umjesto što spremamo protunapad barem razmislimo o rečenom. Naravno, da bi netko mogao htjeti razmisliti o sadržaju kritike ona mora biti sročena sa ljubavlju, a ne u afektu i bijesu. Inače, pridjevi su najteža vrsta riječi jer proriču sustav vrijednosti(ili ga obaraju). Pridjevi zadiru u identitet i izazivaju ego! Jedan teži pridjev u komunikaciji i rezultat je kao da ste presjekli plavu, umjesto crvenu žicu pri deaktivaciji. Ako u kritici uglavnom upućujete pridjeve spram partnera velika je šansa da se samo iskaljujete. Pri kritici dajete osvrt ljubavi, a taj osvrt trebao bi početi uvijek od vaših vlastitih osjećaja. Zvuči užasno je l da? Tko zbilja ima hrabrosti reći istine koje su svakodnevna stvarnost: osjećam se odbačeno kad to činiš, ponekad sam nesiguran, ljut sam jer sam imao očekivanja, ljubomoran sam kad ostaneš, a ne javiš mi se itd itd. Nije li lakše progutati ranjivost i samo pridjevom(odvratan si!) pokazati našu ”snagu” koja je potpuni kukavičluk? Naša ljutnja je pokušaj skrivanja našeg straha i ranjivosti! Ljutnja je frustracija kukavičluka. Znam, često sam se ljutio.

Izuzetno je mnogo prostora za rast u partnerstvu. Problemi kao i svađe su najveći učitelji, a mi ih vidimo kao prokletstvo i kao simptom propasti. Nipošto. Veza bez ikakve svađe i razmirica nije veza. Čak i Gandhi je imao razmirice sa svojom suprugom. Poznajem osobu koja je bila u dvije duže veze i nikada nije zabilježeno prisuće ikakvih vidljivih svađa. Ova lažna idila nastaje kada je jedna osoba u vezi dijelom lišena svoje osobnosti(dobrovoljno ili nesvjesno) te se podčinjava ovom drugome. To nikada nije djelo samo jednoga, no jedan je taj koji ”se predao” je indiferentan ili manipulira kroz materijalnu ili moralnu sigurnost. Vrlo učestale svađe, kakvima sam više sklon nego mlakoj indiferenciji, također nisu znak blaženstva, ali mogu se iskoristiti za naše dobro. Tuđe ružno ponašanje u nama potiče ono najgore. Uvrede porađaju uvrede, zavist porađa zavist i sve tome slično. No to što je potaknuto u vama, je opet vaše, a ne tuđe. Vi se osjećate napadnutim samo jer ste sami sa sobom u lošem odnosu: ne vjerujete si dovoljno ili ste na jednoj razini svjesni da ne dajete od sebe koliko bi mogli, pa si zamjerate. Ako se osjećate prozvanim tada postoji razlog u vama zbog kojega se tako osjećate. Taj razlog ne mora imati objektivnu valjanost. Sigurno je jedino da je to vaš osobni osjećaj, a uzrok za njega naći ćete ako preispitate sebe ili se date u praksu. Tko traži pronaći će.

Bilo koja uvreda, sud ili osuda više govori o toj samoj nego o onome o kome je iznesen sud. Shvaćati stvari osobno uvijek je nepotreban i bolan rizik.

Kad posve shvatimo da naš partner nije naš sijamski blizanac, niti dio našeg uređenog pokućstva, već je u suštini individua te da s njime dijelite dio puta, a ne hodate isti iscati put – tada ćemo shvatiti da je svatko u konačnici odgovoran samo za sebe samoga. Ovdje ne poništavam velike odgovornosti koje ljudi u vezi imaju jedno spram drugoga kao i spram obitelji i čovječanstva. To su drugačije vrste odgovornosti. Ova vrsta odricanja odgovornosti govori da daleko previše vremena provodimo glumatajući odgovornost za ponašanje i karakteristike drugoga umjesto one za svoje osjećaje i karakteristike koje teže promatramo. Ukratko, drugima nožem vadimo trunje iz oka dok oni jauču, a u našem je već obraslo brvno jablana. Imajte ljubavi i hrabrosti dati sebe na panj i svoje brvno sagledati, stanjiti i obraditi. Njega ako izvadimo drugi će već htjeti da pogledate u njihovo jer će vidjeti i osjetiti da dobro vidite. Samo je vaše brvno vaša odgovornost (uz iznimku odgoja djeteta)! Ako ovo savladamo ostalo će nam se nadodati, pa tako i odgovornost za drugoga. To je već privilegija snažnih i velikih.

2.3. Sorry! The game is fixed (Igra je namještena)

Logično, ako smo u neku ruku sa partnerom koji je ”podešen” nama tada je sami način na koji biramo partnera/partnericu u suštini – namješten! Još prije stupanja u vezu određeni smo obrascem koji je utkan duboko u nama ranim odgojem i njegovim društveno psihološkim mehanizmom. Nama se možda čini kako smo nekoga odabrali po vlastitom posve slobodnom nahođenju, ali partnera/icu biramo po obiteljskom modelu te zrcaljenju svojih vlastitih specifičnih problema i lekcija. Ovo je više nesvjesno nego išta drugo. Uvjerio sam se na vlastitoj koži, a tek kasnije sam to mogao naći u knjigama. Također, ovo možemo vidjeti kod svakoga; poznajem mnoštvo životnih priča koje su mi se otkile kroz terapeutsku praksu Učitelja(kroz moju no i brojne druge koje poznajem a sudjeluju u praksi) i moj rad sa ljudima. Govoreći iz osobnog iskustva, od četiri partnerice u mojem životu sve četiri bile su na posve istu vrstu obrasca! Mojeg obrasca. Kod nekih je u pitanju dvadeset partnera, kod nekih jedan ili dva. Nekima možda postane očito nakon što se se zaredaju neuspjesi, nekima manje. Zanimljivo je da to nikada sam ne bih uvidio da nije bilo mojeg Učitelja te mnogih mjeseci promišljanja, prolaska kroz procese i revizije svojeg života i iskustava. Sam po sebi kakav sam bio ne bih bio sposoban to uvidjeti, jer po nekim površnim i vidljivim stvarima moje bivše partnerice djeluju potpuno različite jedna od druge. Ono što je doista začudno je činjenica da su, promatrane po obrascu – gotovo iste. Čak su im i očevi na potpuno isti kalup! Zastrašujuće kad čovjek pogleda baš tamo gdje nikad ne bi mislio pogledati. Točnije, teško je pogledati tamo čak i kada ti se ukaže prstom. Čak i kad sam bio suočen s time trebalo mi je vremena da posložim kockice. To je otpor ega, naravno. Emocionalni ulog. Egu je cilj da se ukopa i obrani, a duši je cilj da raste i time izaziva i ruši ego. Ego je sve samo ne lak. Paradoksalno, kukavan je, ali snažan.

Možete samo pretpostaviti kako sve ovo djeluje na formiranje veza i njihov tijek  Ono što mi zovemo ‘veza’ zapravo je, ugrubo i pojednostavljeno, standardni oblik vaše osobne ‘patologije’ i obrasca koji ste naslijedili, a kako su svi u toj i takvoj sličnoj priči čini se zdravim i prirodnim. Tek kad doista zavirimo u više istine, pravo davanje i služenje u ljubavi – uviđamo patologiju naših roditelja i još bitnije: nas samih.

Nameće se činjenica: naša slobodna volja i izbor u nekim bitnim životnim segmentima su kompromitirani tj. predodređeni, a čar svega je da mi to nemamo pojma. Ljudi koji misle da su posve različiti od svojeg oca ili majke zapravo su modificirane verzije istih, sa dvije ili tri izmjene koje su njima samima vrlo očite, dok one presudne segmente posve ignoriraju i ne mogu, niti žele, vidjeti. Čak i suočeni trebaju nam katkada mjeseci ili godine da to emocionalno zaživimo, ako već ne pobjegnemo glavom bez obzira. Istina je takva da vas na prvi mah ”porobljava svojom slobodom”. Sloboda vam na leđa stavlja još i više odgovornosti, jer ste uz nju svjesniji. Ne žele baš svi odgovornost spoznaje. Savjest nam postaje sve jača, a svijest bolnija.

Buđenje iz sna svojeg obrasca je kao da vas netko u postelji polije vjedrom hladne vode! <treba se ustati na vjetrometinu priznanja. Ili se barem pošteno razbjesniti! Možda ipak proći četiri psihološke faze –nijekanje, pogađanje, depresija, priznanje- koje sam više puta prolazio tijekom svojih procesa. Otpor nam kupuje vremena da se doista suočimo. Otpor je često sve što imamo. Mi jesmo otpor. Mi smo otpor nama samima 

2.4. Zaljubljenost je spram ljubavi kao praznovjerje spram mudrosti

Kada bi ljudi doista znali što je zaljubljenost (i kada bi imali živući primjer prave ljubavi) vjerujem da bi se možda i stidjeli reći ono što obješenjački znamo reći: ”ah, zaljubio/la sam se”. Uz današnji odgoj, stanje naših roditelja, pop kulturu i mašineriju Hollywooda koja je komercijalna vizija jednog izvitoperenog društva i destruktivnog pogleda na ljubav, čovjeka, život i svijet – zaljubljivanje je nešto što se podrazumijeva i ohrabruje, umjesto da se o tome educira ljude. Ljudi su danas ciljano i masovno cijepljeni protiv mentalnoga i duhovnog zdravlja.

Zaljubljenost, koliko god opojna , nije više od simptomatične zamke biološkog impulsa, izraz narcisoidnosti i patologije vašeg osobnog obiteljskog obrasca. Poražavajuće? Da. Vrlo. Zaljubljenost je jedna podla prevara našeg biološkog i psihološkog ustroja. ”Od svih zabluda vezanih uz pojam ljubavi, najsnažnija i najuvjerljivija jest vjerovanje kako je ”zaljubljenost” ljubav ili bar jedna vrsta očitovanja ljubavi. … zaljubljenost je specifično erotsko iskustvo povezano sa seksom…zaljubljujemo se kada smo svjesno ili nesvjesno seksualno motivirani” dr. S. Peck

Paradoksalno, zaljubljena osoba nema nikakve veze sa osobom za koju gaji ove osjećaje. Ta osoba nije uopće ona sama, već nešto drugo! Ona predstavlja idealiziranu sliku, ne čak samo nje, već sliku nas samih koju mi vidimo da ta osoba ima o nama. U ovome se krije vrhunski narcizam svake zaljubljenosti! Mi nismo zaljubljeni ni u šta drugo već u naš odraz zrcaljen u onoj drugoj ”savršenoj osobi”! Njeno savršenstvo je i naše vlastito (lažno) savršenstvo3. Ona je potvrda onoga što nismo, a željeli bi biti: potpuni! Ona postaje mi, mi postajemo ona! Zaljubljenost je jedno prirođeno, hormonski inducirano stanje velikog stresa i kemijskog disbalansa. Sezona parenja na ljudski način sa pregrštom lažnih predodžbi i konstantne želje i potrebe, gladi i eroticizma, umotano u osobni oblik tradicije znane kao ”romantika”. Ništa više. Nema niti malo istine u zaljubljenosti, iako postoji istina o zaljubljenosti. Ona nije lijepa. Zaljubljenost je slijepa i opsesivna iluzija obožavanja samoga sebe, proizašlo iz osjećaja vlastite nedostatnosti, samoće i odvojenosti.

Nije problematično ovo ne znati sa 15 ili 18 godina, no kada prevalimo dvadesetu ili dvadeset petu bilo bi nam zbilja od velike koristi. Pelene su možda mekane i tople, ali zašto nositi vlastiti izmet sa sobom gdje god idemo – ako nije nužno?

”Privremeno rušenje granica ega od kojih se sastoji zaljubljivanje jest stereotipna reakcija ljudskih bića na unutarnje seksualne porive i vanjske seksualne stimulanse, čija je svrha povećanje vjerojatnosti parenja i povezivanja kako bi se produžila ljudska vrsta. Zaljubljivanje je prevara kojom se služe naši geni kako bi nam zamazali oči i namamili nas u brak. ” – sažeo je Scott Peck, pišući predivno o ljubavi i svemu onome što ljubav nije. Koliko god zaljubljivanje bilo iluzorna farsa, stres, erotsko iskustvo ili pak odraz našeg obiteljskog obrasca, gotovo svatko će ju iskusiti i moći učiti iz nje. U tom kontekstu ono je vrijedno iskustvo, vjerujem da je posve neizostavno u procesu odrastanja, kao što je korisno ako smo uspjeli nešto naučiti iz njega. Dobro pravilo nalaže: ne postoje pogreške, samo učenja ili način kako nešto ne činiti.

2.5. Stepenica koju bi ‘duhovni ego’ rado preskočio

Ljudi koji krenu raditi na sebi znaju biti ozareni uzorom i idealom kojeg žele doseći. Želja nas uvijek porobljava. Mi, poput djece sa svojom mimikom, donekle simuliramo uzvišenu ljubav. Umjesto da isprva doista naučimo prihvatiti svoju ljutnju, ljubomoru, zavist i tome slične osjećajete da naučimo izuzetno bitnu lekciju otvorenog konstruktivnog dijaloga sa partnerom/icom o tome – mi odbijamo sebi mogućnost takvih emocija! Taj dio mi bi smo rado preskočili. Radije bi bili nedostojni, a još smo daleko od nečeg takvoga. Tu nastaje ono što nazivam ”kompleks svetosti”. Prva lekcija na ovome polju je velika hrabrost u prihvaćanju svojih niskih emocija i štoviše, izražavanju istih konstruktivno. Priznanje sebe drugome! Riskirajte to sa svojim partnerom. Ovaj korak je velika stvar. Iskomunicirati ovo je nužan i težak korak za svladati. To naravno nije korak koji se napravi jednom, to je odluka kojoj se posvećuje, a sastoji se uvijek iznova od neustrašivog otvaranja i priznanja svoje nesavršenosti – onome drugome.

”Negativni” osjećaji se postupno mogu povlačiti kako napredujemo na našem putu, no dok smo još u početnim godinama oni će postati još vidljiviji i očitiji, a time i bolniji. Treba se pripremiti, jer omrznut ćemo sebi samima. Onaj tko želi duhovno rasti bez određenog ”inicijalnog gađenja” – možda sanjari o zen mitu. Početak rada obilježen je ne samo velikom inspiracijom već i velikim jazom između onoga što jesmo i onoga što bi htjeli postati. Taj jaz se popunjava teškim radom i suočavanjem, a ne idealiziranjem i skrivanjem nesavršenosti. Nakon svjesnog gađenja – prihvaćanje sebe sa našim nesavršenostima je ta pozitivna nula kojoj se možemo nadati. Temelj. Samoprihvaćanje. Kada sebe naučimo prihvatiti i prestanemo se ”gaditi sebi” tek tada ćemo moći prihvatiti i sve druge oko nas.

2.6. Ljubav je istina kojoj (ne?)želimo težiti

Ljubav nije ono što smo iskusili. Ljubav nije ono što smo vidjeli. Ljubav nije ono što nam prikazuju filmovi i serije. Ljubav nije ono što vam govore osjećaji. Istina nam ne ide u korist i ako to prihvatimo tada se možemo pomaknuti bliže – ljubavi. Ljubav nije obožavanje. Ona nije osjećaj. Ljubav nije zaljubljenost. Ljubav nije nerazdvojnost. Ljubav nije slijepa – nipošto.

Mi smo slijepi. Naša osjetila su slijepa, naši kompleksi i naša nesvjesnost su slijepe. Naš egoizam i zaljubljivost u sebe su slijepi. Mi sebe uistinu ne volimo te se trudimo zaljubiti u sebe, lažno, kroz drugoga i kroz vlastite maske. Znam, pokušavao sam godinama. Djeluje kao i narkotik, kratko i preslatko, da bi nakon toga potonuo još dublje. Lijepa laž čini istinu još ružnijom.

Ljubav nije slijepa, ona vidi bolje od bilo čega. Ona zapravo jedina i vidi. Ali, što je ljubav?

Prikazati ću pet ”definicija” ljubavi, sve dolaze iz usta mudrih duša4.

Ljubav je volja za proširenjem sebe u svrhu njegovanja vlastitog i tuđeg duhovnog razvoja

Ljubav nije osjećaj koji nas je preplavio, već odluka kojoj smo se promišljeno posvetili

Ljubav je radost davanja i ništa više

Ljubav je nemotivirano služenje

Ljubav je izbor

U startu možemo reći da je ljubav za veliku većinu nas ideal kojim bi barem trebali težiti, jer prava ljubav je isto što i duhovna probuđenost. Ona je vrlo rijetka. Ona nema veze sa inteligencijom. Ona je stanje svijesti. Naša sposobnost ljubavi odraz je naše razine svijesti. Nekima se ponuđene ‘definicije’ ljubavi mogu činiti neobično ”racionalne”. Naravno. Smatram da bi početak ovog poglavlja kao i ovih pet definicija valjalo pročitati mnogo puta, polako, pažljivo, sa razumijevanjem i kontemplacijom. Uzeti si pauzu. Ona može trajati i godinu dana ili više. Ove definicije naći ćete u knjigama koje navodim na kraju teksta, a u knjigama ćete sve ovo o čemu sam pričao pronaći izrečeno mnogo bolje, opsežnije i detaljnije, ako ih odlučite čitati.

Otrježnjavajuća tvrdnja Scott Pecka koja me je tada strefila kao slatki srčani udar bila je: ‘lako je i ugodno pronaći dokaze za ljubav u svojim osjećajima. Međutim, izuzetno je teško i bolno potražiti dokaze za ljubav u našim vlastitim djelima’! Kao i ‘ljubav nije nenaporna, dapače, ona je vrlo naporna’. Ako doista shvatimo pozitivni i zreli impakt ovih dvaju rečenica gotovo je nemoguće ne začuti lomljavu i krah svih iluzija o uzvišenim osjećanjima, erotskim sljubljenostima, patetičnom poezijom, venućem i lagodnošću potpore ljubavi drugoga. Ljubavi koju gotovo uopće ne znamo niti nas je itko učio razlučiti od zaljubljivosti, eroticizma, irealnih književnih ideala, slijepe potrebe za ukinućem svoje manjkavosti i svoje usamljenosti. Svi do zadnjega smo kao vrsta ovisnika koji u vezama trgujemo sa ”uvjetnom ljubavlju”. Tek priznanje da smo samo mali ustrašeni trgovci ljubavlju i pažnjom i gestama i bodovima – tek spoznaja toga omogućuje nam željeni(?) prelazak sa ovisnosti i uvjetovane ljubavi u sferu koju bi željeli(?) postići: bezuvjetna ljubav. Davanje i ništa više.

Svi danas pričaju o ”izvrnutim vrijednostima”. Zašto ih nitko ne izvrne natrag u vlastitom životu i pokaže teški značaj ”izvrnutih vrijednosti”? Da bi smo to mogli trebamo prvo doći u doticaj sa istinom o nama samima. Imati uzor i primjer je itekako značajno, a zbog tog značaja postoje toliki lažni idoli, lažne vođe, društveni, politički, umjetnički, religijski, duhovni itd. Pravi uzor i primjer vrijedi više od svega, jer uz njega nismo u velikom riziku od spekulacije, predodžbi, tuđih prikazivanja, nesvjesnosti, iluziji ega, laganja sebi ili sanjarenja. Imamo ”know how” i nekoga tko je u tome uspio. Imamo zaživljeni ideal. Živući dokaz.

Učitelj nam često ponavlja: ‘Ljubav nije privilegija kukavica.’ dok Scott Peck piše o ljubavi kao obliku rada i hrabrosti. Da bi smo uvrstili ljubav u svoj život moramo prije toga suočiti sebe sa svime što nije ljubav, a dio je sviju nas. Riječ je o našoj navezanosti, sebičnosti, potrebama, našoj ovisnosti, zaljubljivosti, našim nesvjesnim strahovima i motivima. Njihovi mehanizmi ono su što nas vezuje i spaja za druge ljude mnogo više nego naša duboko uspavana sposobnost da sebe dajemo radi sreće davanja. Isti ovi oblici ega i derivati straha razlog su zbog kojih je netko samac, a netko drugi ne može biti samac. Samci koji ”očajnički teže” stupiti u vezu te imaju mnogo ”prijateljica” ili ”prijatelja” suprotnog spola jednako su uvjetovani kao i oni koji misle da su dobrovoljni samci, a zapravo nisu u stanju niti izdržati drugu osobu uz sebe, a kamoli partnerstvo. Najrjeđi su možda oni koji svjesno izbjegavaju partnerstvo jer žele posložiti sebe kako bi se naučili dati ili oni koji u svojoj vezi rade uporno i hrabro da bi od sebe stvorili onoga koji daje bez traženja i koji je tamo samo da bi volio te koji ima hrabrosti da se suoči sa istinom toga da ljubav nije za kukavice. Ona doista zahtjeva odgromnu hrabrost. U svojim pokušajima i neuspjesima te pokojem uspjehu, uvidio sam ovu veliku svetu istinu.

Ljubav su djela. Ovo nije moguće više istaknuti. ”Ljubav je ono što ljubav čini!” i ”Ljubav je glagol.” Obje ove tvrdnje na sažet i neposredan način govore o jednostavnoj naravi ljubavi. No ova jednostavnost u praksi dobiva novi značaj i novu kompleksnost. Implicira rad, trud i hrabrost. ”Osnovni oblik djelovanja ljubavi je pažnja, a ona je čin volje i djelovanja protiv inercije naše svijesti… -…Prava ljubav nema korijene u osjećaju ljubavi. Naprotiv, prava se ljubav obično pojavljuje kad zapravo nedostaje osjećaj ljubavi, kad se ponašamo s ljubavlju unatoč činjenici da je ne osjećamo.” – dr. S.Peck piše o pravoj naravi ljubavi najtrezvenije i istinitije što sam ikada pročitao.

Mi zacijelo imamo čežnju za pravom ljubavlju, no više u primalačkoj nego u davalačkoj poziciji. Parafrazirajući dr. Pecka; svi bi smo mi, priznali to ili ne, htjeli da netko jači od nas živi i brine se za nas, tetoši nas i voli, a bez većeg udjela sa naše strane. Svi bi smo htjeli biti zbrinuti, onako kako smo bili u majčinom stomaku. Svi prirodno posjedujemo taj inertni infantilni dio nas. Biti voljen i zbrinut. To ne znači da smo loši, ali postalo je istinito da živimo loše po nas. Većina nas se uporno zavarava, a zavaravajući sebe mi se čak i fizički razbolijevamo.

Mi ljudi nikako da osvijestimo vlastito davanje, našu božansku moć i privilegij; tek mnoge žene to upoznaju kroz svoju djecu. Davanje je moć ljubavi, davanje je toliko veći privilegij i toliko veća čast – od primanja. Mi uvijek izbjegavamo pravu sreću davanja, strahujući da se davanjem izlažemo riziku. Naša davanja su specijalizirana, ona su ograničena, ona su uvjetovana, nalaze se tamo gdje je nama najugodnije dati, gdje nam nije problem, gdje smo naučeni,ili pak što je vrlo čest slučaj, dajemo kako bi podsvjesno hranili određenu sliku o sebi i imali određenu prednost u odnosu5. Neki pak stalno daju, jer ne znaju uopće primiti. To je također jednako žalosno. Znam mnogo takvih ljudi, počesto žena. Naravno, mi nismo upoznati sa dubinom naše nesvjesne motivacije. Mnogi koji ovo čitaju misle kako ovo nije njihov slučaj.

Treba ”znati davati”, jer to nije – transakcija. Kao što ni ”znati primati” nije samo – uzeti i imati. Ako želimo odgovoriti izazovu partnerstva i ljubavi, moramo podići našu razinu davanja, našu razinu svijesti. Da bi iskusili ljubav moramo činiti ljubav, a da bi je činili moramo – biti ljubav. Naoko ovo sve izgledao kao pjesnička figura, no u praksi ovo se gotovo i ne može izre

i drugačije u ovako malo riječi.

Nikako da nam prestane biti bolno davati od srca, iz sreće davanja, zbog sreće davanja, iz sreće voljenja. Nikako da napunimo naš vlastiti ”rezervoar ljubavi” kako bi smo mogli davati ljubav bez potražnje i potvrde, a naše davanje da ne mude motivirano. U konačnici, koliko god se činilo ”fer” tražiti od partnera/ice da posluži toj svrsi prava istina naše ljubavi u ljubavi samoj, u nama. Nije nigdje i ni u kome drugome. Kao što jedan moj prijatelj kaže: ”sve ovisi vidite li sebe kao čašu sa malo tekućine, ili do pola pune, ili pak kao gejzir koji neprestano izljeva sadržaj bez da ga gubi”. Stari filozofi to su usporedili sa suncem koje isijava toplinu, svetlost, energiju i život u svim smjerovima, bez da time gubi svoj sjaj. Takvo viđenje sebe je ishod spoznaje izvornog Sebe: tog ja koje je dio mnogo većeg ja.

Mi ljubav drugima ne uskraćujemo iz nekakve zlobe već uvijek iz određenog duboko usađenog straha i njegovih derivata, kao i zbog starih povreda i uvjetovanosti. Ne postoji jedinstven sustav praktičnih pravila koji možemo slijediti (bez izvorne ponizne ljubavi) a koji bi nam osigurao trajnu zrelu sreću davanja ili ljubavi u partnerstvu i odnosima. Jedino rad i razvoj svijesti to mogu.

 

Brak je svet

Brak je otjelovljenje ljubavi, ono je posve posvećeno partnerstvo. Brak je podanak i najdirektniji izraz ljubavi kao izbora! Apsolutno svaki razvod dogodio se zbog nedostatka ljubavi. U ovo nema sumnje. Kao što je i svaki nesretni brak izraz upravo nedostatka ljubavi. Uz sve greške, izdaje, egoizam, prešućivanja, povrede i strah – uzrok je nedostatak ljubavi. Naravno da su uzroci i potonje stvari, ali kada njihovo nadilaženje, oprost, volja za razumijevanjem, želja za rastom, za nemotiviranim davanjem – kada oni nedostaju, tada je to upravo nedostatak ljubavi.

Ovo što vrijedi za brak vrijedi za svakog pojedinca i njegove odnose sa svojim bližnjima. Ja sam tri puta izašao iz veze i bez obzira što bih mogao navesti dvocifreni broj razloga i uzroka sa svačije strane, moj vlastiti nedostatak ljubavi bio je uzrokom svih neuspjeha u prošlosti, pa tako i onih neodržavanja partnerske veze. Povrijeđenost, duboka izdaja, nevjera, laž, prevara, nepoštivanje, nepovjerenje –sve ovo dio je naših svakodnevnih odnosa, pa tako i bračnih, no jedino prava ljubav može sve nadići i nadrasti kao i transformirati pojedinca i vezu. Ljubav nije jeftini oproštaj. Ona je izuzetna hrabrost i težak rad kako bi se uživalo u sreći davanja i partnerstva.

Mnogo je brakova koji ostaju brakovi, a uopće to nisu. Strašno je, ali istinito: gotovo svi brakovi su djelomično ili potpuno rastureni, iako će trajati do legitimnog ”kraja”. Razlog nije ”u braku” već u pojedincima u toj zajednici. Odnos koji počinje prije braka ili samim brakom postavljen je na noge koje su u startu klimave. Odnos u kojemu fali povjerenja, u kojemu fali samostalnosti i duboke neustrašive iskrenosti neće se promijeniti brakom. Pogoršat će se. Isti problemi ostaju i produbljuju se s vremenom dok jednom ljudi ne zaključe: nestalo je ljubavi. Zaboravljamo, ljubav je naša volja, a ne naš osjećaj! Ljubav nisu emocije. Ljubav je stanje. Odluka kojoj se posvećujemo.

Koliko hrabrosti bi vam trebalo da oprostite i budete veći nego što ste sada? Koliko hrabrosti bi vam trebalo dobijeti odluku voljeti osobu koja vas je ranila tisuću puta? Sa djetetom takav odnos u bezuvjetnoj ljubavi majke se gotovo podrazumijeva. Velika djeca jedu dušu. Upravo to rade i naši partneri. Oni jedu našu dušu – točnije, naše povrede i naše rupe u ”duši” bivaju izranjavane postupcima partnera/ice koji su također nastali iz istih rupa i povreda.

Dragi ljudi, nitko ne može krenuti od onog drugoga i pronaći sreću, mir i ljubav. Nitko. Samo onaj tko se odvaži, jer ljubav nije privilegija kukavica, taj će krenuti od sebe i kada preskoči vlastiti ego, ponos, povrijeđenost, rane, ljutnju i frustraciju – i pokloni sebe onome drugome, moći će otkriti čudo koje leži iza toga. No ne bez te volje, ne bez hrabrosti i tog rada koji je ljubav. Krenite raditi na sebi iz ljubavi prema sebi i drugome. Vi. Ne vaš partner. Baš vi. Ti. Sada. Kada ako ne sada? Jednog lijepog dana…

I godine idu, partnerstva i brakovi traju, povjerenje se gubi, ljubav kopni, navike se produbljuju, strah je postao običaj i tradicija, komunikacija je ravna apsolutnoj nuli, otvorenost i iskrenost rezervirani za površne teme… nitko ne želi napraviti prvi korak, svi toliko ponosni, a na što??? Na svoju povredu, svoj inat? Na svoj golemi strah? Prvi sam koji ne može baciti kamen, ali čini mi se da je ovo vrlo raširena priča.

Tko ne bi mogao biti veći? Čiji odnos ne bi mogao biti dublji? Čija sreća ne bi mogla biti potpunija?

 

Završna napomena

Ovaj tekst ne može, niti treba zamijeniti knjige koje ću navesti, niti će knjige ikada moći zamijeniti rad na sebi, a samostalan rad na sebi neće nikada moći zamijeniti rad sa prosvijetljenom dušom koja vas vodi, voli i poznaje nebrojeno puta bolje nego ti samoga sebe. Negdje ipak, moramo početi. Osobno sam počeo sa pitanjima, sa knjigama, sa tehnikama, sa bezbrojnom patnjom i neuspjesima, zatim sa kojim sustavom koji nisam uspio zaživjeti, pa sa daljnjim pokušajima, slomom i velikim moralnim padom koji sebi pripremio… i u konačnici, blagoslovom pronalaska i prihvaćanja Učitelja i prakse kojoj sam ostao vjeran, a koja mi je napravila razliku između života i smrti ili barem, između traganja i pronalaska. Meni ali i mnogim drugima koje poznajem.

Postoji još bezbroj bitnih stvari i osvrta koje sam morao izostaviti. Knjige koje ću navesti stavio bih kao obaveznu literaturu za čitav ljudski rod! One su samo neke od knjiga koje smatram neizostavnima za svakoga tko želi povećati kvalitetu i istinitost svojeg života i partnerstva, pod pretpostavkom da bi si dao truda pažljivo ih iščitavati te im se mnogo puta vraćati:

1.Scott Peck: ”Put kojim se rjeđe ide”

2.Stephan v. Stepski-Doliwa: ”Sai Baba govori o odnosima”

3.Anthony de Mello: ”Buđenje svjesnosti”

4.Gary Chapman: ”Pet jezika ljubavi”

5.Robin Norwood: ”Žene koje previše vole”

6.Linda S. Leonard: ”Ranjena žena”

Ženama bih pod obavezno preporučio posljednje dvije knjige, kao i muškarcima koji koji imaju volje za razumijevanjem obiteljskih mehanizama. Knjige nipošto nisu namijenjene samo ženama, iako se njima obraćaju. Dvije knjige koje bih najviše preporučio svima koji su u vezi, planiraju biti u vezi, su u braku, planiraju stupiti u brak ili planiraju iz njega izaći(ukratko svima koji žive i dišu) su Sai baba govori o odnosima i Put kojim se rjeđe ide.

Sri Sai Baba će vam, ukoliko ste spremni, otvoriti srce kao cvijet, a vaše vlastito srce će vas posramiti. Scott Peck će vas razoružati spram vlastitih iluzija i staviti ljubav i odnose u perspektivu toliko zdravu i zrelu da se mogu jedino nadati da svi mi uspijemo smognuti snage da ih prihvatimo takvima. Prihvaćanje i prepoznavanje, koje sam u tekstu spomenuo dovoljno puta da dosadim svakome, tek su početak dugoga puta. Antony de Mello je također briljantan i najtoplije preporučam njegovu kratku, sažetu i duhovitu knjigu koja stoji kao nerazrijeđena istina. Klasik.

Ukoliko netko želi krenuti na svoj put koji više nije odgoda puta, a ne zadovoljava se knjigama, dosadašnjim ulogom u sebe, tečajevima ili praksom koju (ne)čini, već osjeća poziv ljubavi spram sebe i svojih, mogu predložiti da se javi na e-mail: robert_marinkovic@yahoo.com. Sve što ja mogu učiniti preporučiti vas mojem Učitelju i reći štogod iz vlastitog iskustva. Ovo želim svima koji žive i toplo se nadam da vas ima još mnogo koji ste spremni… krenuti doma.

Šaljem vam svjetlost, ljubav i energiju. 

 

Comments are closed.