Raj i pakao metafore su za nešto što se odvija u nama već sada u ovom životu, ovdje na Zemlji. Sigurno vidite da neki ljudi, a možda i vi sami, iznutra proživljavaju pakao, toliku patnju, stanje toliko bolno, naoko bezizlazno i očajno da ga možemo nazvati paklom, unutarnjim paklom. S druge strane, neki ljudi, što je rjeđi slučaj, u ovom životu proživljavaju raj na Zemlji, osjećaju božansku ljubav, blaženstvo i ispunjenje, a s tim idu i osjećaji dubokog mira, spokoja, sigurnosti i slobode. Takvo stanje možemo nazvati rajem. Svi ostali su negdje između.
Što bi točnije to onda bio pakao, a što raj?
Pakao je stanje duboke iluzije, tj. stanje u kojem vjerujemo svakoj svojoj misli kao apsolutnoj istini. Kad tako funkcioniramo, naš um ima mogućnost stvoriti najluđe, najstrašnije i najnevjerojatnije priče, a mi ćemo u njih povjerovati i od njih stvoriti svoju osobnu realnost. Ekstremni primjer takvog uma su ljudi koji boluju od šizofrenije. A manje ekstremni slučajevi smo svi mi, svi mi do neke mjere vjerujemo onome što smisli naš osobni um. To koliko ćemo patiti i doživljavati naš osobni pakao ovisi o tome do koje mjere vjerujemo svojim mislima kao apsolutnoj istini, do koje mjere vjerujemo da je naš doživljaj vanjskog svijeta ili nas samih doista taj vanjski svijet ili mi sami. Povjerovali smo da doživljavamo neku stvarnu objektivnu realnost, dok zapravo doživljavamo samo svoju interpretaciju svijeta oko nas ili nas samih.
Sjetite se onoga što u psihologiji nazivaju Rorchachov test mrlja. Svatko tko ga gleda vidjet će nešto drugo, a slika u stvari nema značenje sama po sebi, to je samo skup mrlja. Tako je i s događajima, situacijama i drugim ljudima, samo nam je u tom slučaju to manje očito. Svatko vidi nešto svoje, svoje misli projicirane na nešto u vanjskom svijetu, međutim u svakodnevnom životu imamo tendenciju da povjerujemo da je to što mi vidimo stvarnost. Zaboravljamo da je to samo naš jedinstveni osobni doživljaj stvarnosti, a ne sama stvarnost. Stvarnost samu po sebi ne možemo doživjeti te je zato nema smisla ni pokušavati shvatiti ili dokučiti. Uvijek doživljavamo našu verziju. I u tome leži ključ izlaska iz patnje, u uvidu u to da je sve, apsolutno sve što doživljavamo u ovom svijetu – od same fizičke materije pa do svih doživljaja bilo čega, svih dojmova, stanja i emocija – samo naš osobni doživljaj kreiran iznutra kroz naše misli i da izvan našeg uma ne postoji. U realnosti to ne postoji.
Međutim, ako sve što smo ikad doživjeli i što doživljavamo u tom obliku u kojem mi to doživljavamo ne postoji, što onda postoji? Postoji nešto što je stvarnije od onog što je doživljeno. To je ono što nema formu, oblik, ono što je vječno, nepromjenjivo, beskonačno. Jedno. To je Božanska svijest, Inteligencija, Biće, Izvor koji je stvorio privid svijeta oblika da bi ga kroz nas doživio. I da bi po putu zaboravio tko je on sam.
„Svemir je igra Bića koje se igra skrivača u vječnosti.“
Alan Watts
Mi smo to Biće, ta Univerzalna svijest koja je namjerno zaboravila tko je zato da bi se malo po malo ponovo otkrila i toga prisjetila te da bi doživjela beskraj, apsolutnost iz svoje suprotnosti – relativnosti. Zato i postoji svijet oblika – ovaj fizički svijet, u njemu je sve relativno, sve je naizgled podijeljeno, sve je ograničeno na bezbroj načina. Mi ljudi smo naizgled odvojena, zasebna bića. Dakle, mi kao Apsolut smo se sakrili, a sad je vrijeme da se opet pronađemo.
Raj je stanje u kojem smo svega ovoga svjesni, stanje u kojem znamo tko smo. To ne možemo znati intelektualno, to možemo spoznati, uvidjeti. Takve spoznaje nisu nešto nemoguće i nevjerojatno, dešavaju se svakodnevno i dolazi vrijeme kad se javljaju kod sve više ljudi. Ljudi se bude. S ovakvom spoznajom dolaze mnogi uvidi u prirodu života i duboki osjećaji božanske milosti, blaženstva, spokoja, mira, radosti, ispunjenosti i slobode. Adam i Eva u jednom su trenutku izašli iz rajskog vrta, ovo je povratak u rajski vrt. Kad živimo iz ove spoznaje, tj. iz ovih osjećaja, iz ovog stanja, svjesni smo toga da je naš život u harmoniji sa cijelim Svemirom, da je sve točno na svom mjestu, da ništa ne bi trebalo biti drugačije nego što jest. I ta harmonija se onda manifestira harmonijom na svim životnim područjima, djelovanju u skladu sa sobom, tj. time da radimo uvijek ono što u tom trenutku želimo – naše želje se spajaju s onim što jest. Zapravo, kad vidimo da već imamo i da već jesmo Sve, i da mi kao to Sve želimo doživljavati upravo ono što u bilo kojem trenutku doživljavamo, što god to bilo, želje u uobičajenom smislu nestaju. Tada vidimo istinu, vidimo da je sve ono što je stvaralo naš pakao samo skup ograničavajućih misli u koje smo povjerovali, a da te misli nisu temeljene na ničemu, nemaju temelj u nečemu stvarnom, sve je to bila puka iluzija. S druge strane, spoznaja toga tko smo mi i osjećaji kojima nas ona ispunjava jest nešto stvarno, to je postojanje samo po sebi, to je vječno, nepromjenjivo, to jest.
Autor: Darko Pribeg
Comments are closed.