Smrt i vječnost

Piše: Eckhart Tolle

Dok hodate neukročenom šumom, u koju se nije umiješao čovjek, zapazit ćete oko sebe ne samo obilje života, nego ćete na svakom koraku naići i na srušena stabla, debla koja propadaju, trulo lišće i raspadnute tvari. Kamo god pogledatg okružuje vas život ali i smrt.

No ako bolje pogledate, otkrit ćete da deblo koje se raspada i trulo lišie rađaju nov život ali i da su sami prepuni života. Tu su na djelu mikroorganizmi. Molekule se preslaguju. Zato nigdje nema smrti. Samo se odvija preobrazba životnih oblika. Sto iz toga možete naučiti?

Smrt nije suprotnost životu. Život nema suprotnosti. Suprotnost smrti je radanje, a život je vječan. Mudraci i pjesnici stoljećima su prepoznavali snovitu kvalitetu ljudskog postojanja, naizgled tako čvrstu i stvarnu, a ipak tako prolaznu, da u bilo kojem trenutku može nestati.

U trenutku vlastite smrti može vam se učiniti da je priroda vašeg života poput sna koji dolazi svome kraju. No, čak i u snu mora postojati stvarna bit. Mora postojati svijest u kojoj se san odvija, inače ga ne bi ni bilo.

Stvara li tu svijest tijelo ili svijest stvara nečiji san o tijelu? Zašto je većina ljudi koja je proživiela iskustvo tik do smrti izgubtla strah od smrti? Razmislite o tome. Vi, dakako, znate da ćete umrijeti, ali ta spoznaja ostaje puka apstraktna ideja sve dok se prvi put osobno ne susretnete sa smrću: zbog ozbiljne bolesti ili nesreće koja se dogodila vama ili nekom vama bliskom, ili kroz gubi tak voljene osobe, kad smrt u vaš život ulazi kao svijest o vlastitoj smrtnosti.

Većina ljudi sa strahom okreče leđa smrti, ali ako ne ustuknete i ako se suoćite sa činjenicom da je vaše tijelo prolazno i da bi moglo nestati u bilo kojem trenutku dolazi do djelomičnog oslobađanja od poistovjećenosti, koliko god bilo slabo od vlastitog tjelesnog i psiholobkog oblika, od >ja<. Kad uvidite i prihvatite prolaznu narav svih životnih oblika, osjetit ćete neobičan osjećaj spokojstva.

Suoćivši se sa smrti, vaša se svijest do odredenog stupnja

oslobada poistovjećenosti s oblikom . Zbog toga u nekim

budistićkim tradicijama redovnici redovito posjećuju

mrtvaćnicu kako bi meditirali medu mrtvim tiielima. U zapadnjačkoj kulturi još se posvuda poriće smrt. ćak i stari ljudi pokušavaju ne govoriti i ne misliti o njoj, a mrtva se tijela skrivaju. Kultura koja niječe smrt nemi- novno postaje plitka i površna, zabavljena samo vanjskim oblikom stvari. Ako nijećete smrt, život gubi svoju dubinu.

Iz našeg života nestaje mogučnost spoznavanja dimenzije transcendentnosti, tko jesmo s onu stranu imena i oblika, jer smrt predstavlja dveri koje vode u tu dimenziiu.

Zbog toga u mnogim jezicimaLjudi se nelagodno osjecaju kad je riječ o okončanju, jer svaki je kraj mala smrt. rijeć >doviđenja” znači >vidimo se opet<.

Kad god se završi neko iskustvo – prijateljsko okupljanje, odmor, kad djeca napuste dom – vi umirete malom smrću. Rastvara se “oblik” koji se u vašoj svijesti pojavio kao to iskustvo. Nakon toga nerijetko osjećate prazninu, a mnogi se itekako trude da je izbjegnu. Ako možete nauditi prihvatiti, pa ćak i radosno dočekati, završetke u svom životu, mogli biste otkriti da se osječaj praznine, koji ste u početku osjetili kao nelagodu, pre- tvara u osjećaj unutarnjeg prostora ispunjenog dubokim mirom.

Dok svakoga dana učite umirati na taj nadin, otvarate se životu.

Večina ljudi ima osječaj da je njihov identitet, njihov osje- čaj vlastitog ja, nešto neizmjerno dragocjeno što ne žele izgubiti. Zbog toga se toliko plaše smrti. Čini se nezamislivim i zastrašujuićm da bi ja. mogao prestati postojati. No, to dragocjeno ja  pogresno smatrate svojim imenom, oblikom i prićom koja je uz njih vezana.

“Ja” je tek privremeni oblik u polju svijesti.

Sve dok poznajete samo taj oblik identiteta, niste svjesni da je ono dragocjeno vaša vlastita bit, vaš najskriveniji osjećaj ,ja Jesam<, sama svijest. To je ono vječno u vama – i jedino što ne možete izgubiti.

Kad god u životu osjetite velik gubitak, kao što je gubitak onoga sto imate, doma, bliskog odnosa, ugleda, posla ili tjelesnih sposobnost  nešto u vama umire. Osjećate se umanjenim u svom osjećaju onog što jeste. Mogao bi se javiti i osjećaj izgubljenosti. , tko sam ja bez toga?

Kad vas napusti ili se rastvori oblik s kojim ste se nesvjesno poistovjetili kao s dijelom sebe, to može biti iznimno bolno. U tkanju vašeg postojanja nastaje rupa. Kad se to dogodi, nemojte zanijekati ili zanemariti bol i tugu koju osjećate. Prihvatite ih. Budite svjesni sklonosti uma prema smišljanju pride o gubitku, u kojoj sebi pridajete ulogu žrtve. Strah, bijes, negodovanje ili samosažaljenje emocije su koje prate tu ulogu. Tada postanite svjesni onoga što se skriva iza tih emocija, kao i iza priće koju je smislio um, a to je rupa, prazan prostor. Možete li se suočiti s neobičnim osjećajem praznine i prihvatiti ga?

Ako možete, možda otkrijete da to i nije tako straino.

Možda ćete se iznenaditi kad shvatite da iz te praznine izvire mir.

Kad god netko umre, kad god se rastvori životni oblik, Bog, bezoblićan i neočitovan, blista kroz otvor koji je oblik ostavio za sobom. Zbog toga je smrt jedna od najsvetijih stvari u životu. Zbog toga se na vas, kroz razmatranje i prihvaćanje smrti  može spustiti Božji mir.

Koliko li je samo kratkotrajno svako ljudsko iskustvo, koliko su prolazni naši životi! Postoji li nešto što nije podvrgnuto radanju i smrti, nešto što je vjećno?

Razmislite o ovome: kad bi postojala samo jedna boja, primjerice plava, i kad bi ćitav svijet i sve u tom svijetu bilo plavo, tada zapravo ne bi bilo plave boje. Mora postojati nešto što nije plavo, kako bismo mogli prepoznati plavu boju, inaće se ona ne bi isticala., ne bi ni postojala.

Zar na isti način nije potrebno nešto što nije prolazno i netrajno da bismo prepoznali prolaznost sviju stvari? Drugim riječima kad bi sve, ukljućujući i vas, bilo netrajno kako bismo to ikada mogli spoznati? Zar činjenica da možete biti svjesni kratkotrajne prirode svih oblika, ukljućujući i vlastiti, ne znaći da u vama postoji nešto što nije podložno propadanju?

Kad imate dvadeset godina, svjesni ste da vam je tijelo snažno i živahno. Šezdeset godina poslije svjesni ste da vam je tijelo oslabilo i ostarjelo. Možda se i vaš način razmišljanja promijenio od onda kad ste imali dvadeset godina, ali nije se promijenila svijest koja zna da vam je tijelo mlado ili staro ili da vam se način razmišljanja promijenio. Ta svijest je ono vjećno u vama, sama svjesnost.

To je onaj bezobličan Jedan jedini život. Možete Ii ga izgubiti? Ne možete, jer vi jeste taj život. Neke ljude neposredno prije smrti obuzima duboka smirenost i gotovo zrače svjetlost, kao da nešto prosijava kroz oblik koii se rastvara.

Ponekad se dogodi da su tijekom nekoliko posljednjih tjedana, mjeseci ili čak godina svog života jako bolesni ili stari ljudi gotovo prozirni. Dok vas promatraju, možete vidjeti kako im iz oćiju zraći svjetlost. U njima više nema duševnih patnji. Prepustili su se i njihova se osoba ja stvoreno umom, već rastvorilo. “Umrli su prije same smrtk i pronašli dubok unutarnji mir, spoznaju o vlastitoj besmrtnosti.

U svakoj nesreći i katastrofi krije se potencijalna dimenzija spasa kojeg najčešće nismo svjesni. Strašan šok izazvan posve neočekivanom, neminovnom smrču može vas prisiliti da se do kraja oslobodite poistovjećenosti s oblikom. U posljednjih nekoliko trenutaka prije fizitke smrti i tijekom nje, sebe doživljavate kao svijest oslobođenu oblika. Iznenada više nema straha, obuzima vas mir i spoznaja da je sve dobro te da je smrt samo rastvaranje oblika. Tada smrt prepoznajte kao posve prividnu, kao što je i oblik s kojim ste se poistovjetili. Smrt nije anomalija niti najstrašniji od svih dogadaja, kako nas uči moderna kultura, nego najprirodnija stvar na svijetu, neodvojiva od svoje suprotnosti, rodenja, i isto toliko prirodna. Podsjetite se na to dok sjedite pokraj umiruće osobe.

Velika je ćast i sveti čin dok kao svjedok i sudrug prisustvujete smrti druge osobe.