Kao što smo već uvidjeli, ljubav (dakle istinska) na sve i na svakoga gleda jednakim očima. Ona ne ocjenjuje i ne dijeli, jer je svako dijeljenje uvjetovano nekim sebičnim interesom – dok je ljubav iznad svakog osobnog, relativnog interesa jer ona sama jest najviši, apsolutni Interes.
Cijeli svijet samo je odraz i ogledalo, nas samih! – Tko ima oči da to vidi i uši da to čuje, taj spoznaje da sve što upućuje drugima zapravo upućuje samom sebi. Prema tome: Koga mrziti!? Koga tlačiti i nad kime se iživljavati!? Kome uopće, uskratiti pomoć i podršku!? Kome uputiti makar i jednu jedinu lošu riječ ili čak misao!?!
Pogledajmo kako sada jasno sja onaj Kristov premudri savjet:
– „Sve, dakle, što hoćete da čine ljudi vama, činite i vi njima: jer je to Zakon i proroci.“ (Mat.7,12)
Zaista ne postoji „drugo“ ljudsko biće, osim nas samih; kao što i u čitavom Univerzumu, čudesno i umu nepojmljivo, ne postoji ništa „drugo“ osim nas samih… i to upravo stoga što sama suština Univerzuma (SVEGA!) jesmo upravo mi sami: naše istinsko SEBSTVO (Svesuština, Bog)! „Mnoštvo“ je samo fantazija (ovog) zabludjelog uma; Vječita Realnost je jedino – Ja Jesam!
Zbog toga je jedina ljubav u – DAVANJU: što (se) više dajemo, to postajemo zaista bogatiji! (imamo samo ono što dajemo) Tako da dok god smo „razdvojeni“ od Boga, jedina istina o nama i svijetu je sljedeća: Svijet postoji samo zato da bismo mogli pružiti ljubav samome sebi! – Ili, prevedeno na jezik religije: Svijet postoji samo zato da bismo, darujući mu ljubav, omogućili Bogu da daruje ljubav nama samima!!!
Tek ne „voleći“ nikoga (ništa) posebno, mi istinski volimo sve – pa tada, tj. time, i bilo koju pojedinačnost; samo što je to tada takva kvaliteta ljubavi gdje mi više ne volimo zbog osobnih interesa, nego zato što u svemu sagledavamo onu najdublju suštinu (apsolutnu istinu), koja je ujedno suština onoga što i mi sami jesmo. Tada mi ne „Volimo“, nego tada „Jesmo ljubav“ – i to je istinska, božanska ljubav! Ta ljubav, koja je jednaka i potpuna prema svemu i svakom, jest zapravo – ljubav prema Bogu (Nerazdvojnoj Cjelini Postojanja, Svesuštinskom Jednom), ljubav prema Bogu-U-Svemu. Bez ljubavi, odnosno predanosti prema Bogu (NE-EGU!) mi ostajemo u okovima EGA, jer svaka ljubav koja je namijenjena nekom, ili nečem, posebno – jeste posesivnost a ne ljubav.
Svamiđi (Paramhans Sri Svami Mahešvarananda) kaže:
– „Osjećati Njegovo prisustvo u svakome, jest istinska (božanska) ljubav. Ako je ljubav vezana za pojedinačno onda je to slijepa ljubav a ona neizostavno dovodi do razočarenja, do patnje, do problema, i ne pruža ništa jer ne vodi nikud.“
Savršeni, općepoznati, primjer božanske ljubavi imamo u Isusu Kristu: On nije „volio“, jer „voljeti“ znači gajiti ljubav prema nekome ili nečemu posebno – a to nije ljubav; Isus je volio SVE, pa otuda i pojam „voljeti“ gubi smisao… – Kada volimo SVE, tada mi ne volimo nego tada jesmo ljubav, tako da ljubav (istinska) i „voljenje“ nipošto ne mogu zajedno. Stoga; On, Isus, nije „Volio“ nego je „Bio ljubav“, a biti ljubav znači nemati EGO i, prema tome – biti u Bogu!
U skladu sa svim ovim; istinska ljubav je ono što možda najpribližnije, možemo označiti pojmom: „Neuznemiravanje“.
Pod Neuznemiravanjem se podrazumijeva, u prvom redu, apsolutno dopuštanje slobode izbora! Ta sloboda je odraz same Suštine, i ona nam omogućava da svako od nas po principu apsolutno slobodne volje, snosi potpunu i apsolutnu odgovornost za sve svoje postupke i namjere. Na osnovu te odgovornosti svako snosi i točno odgovarajuće (svoje!) posljedice, koje – niti može izbjeći, niti bi to bilo poželjno čak i da je moguće. – Nitko ne može da odgovara za tuđe postupke niti itko može da snosi tuđu karmu, i zbog toga je zaista neophodno da svako sa potpunom samosviješću nadzire samoga sebe… a da se ostavi uzaludnog, tako nam bliskog i udomaćenog, tobožnjeg rješavanja tuđih problema i zadataka.
U vezi ovoga, i u „Bhagavad-giti“ se navodi:
– „Vrši samo svoju dužnost,
pa makar ti ona bila
oskudnija zaslugama
a nipošto dužnost tuđu,
makar bila zaslužnija.
Bolje da te i smrt snađe
kad vlastitu dužnost vršiš –
jer, zapamti, tuđa dužnost
prepuna je opasnosti!“ (Bg.; Karma Joga – III / 35)
Ovo, naravno ne znači da ne treba pružiti pomoć ako je neko zatraži ili ako je nekome potrebna, kao i ponuditi svoj dobronamjerni savjet, ali se nipošto(!) ne smije utjecati na slobodu izbora jednog bića: nikoga ni na što ne smijemo siliti, pa čak i ako smo veoma uvjereni da je naša namjera sasvim ispravna – jer moramo biti svjesni da onaj tko zaista zna istinu („tajnu“!) ispravnog postupka, taj nikoga ni na što ne prisiljava! Ljubavlju se može sve; silom se ne postiže ništa – bar ne ništa vrijedno i bar ne ništa trajno.
Sloboda izbora je apsolutna sloboda koja je svakom „Prirođena“. Poštujući tu slobodu mi, zapravo, odajemo poštovanje Bogu (Bog jeste Sloboda), tj. djelujemo u suglasju sa Njim („upražnjavamo“ istinsku ljubav).
Istinska ljubav je u apsolutnom Povjerenju i Nesputavanju – jer ako nekog istinski volimo tada blagoslivljamo svaku odluku koju ta osoba donese, pošto nam je tada njena sreća iznad našeg osobnog i sebičnog interesa. – U krajnjem slučaju; ne dovodimo nikoga u situaciju da snosi odgovornost, pa eventualno i ispašta posljedice zbog naših osobnih (dakle nesavršenih!) uvjerenja koja smo mu, makar i u najboljoj namjeri nametnuli! Govoreći jezikom istine: Neophodno je apsolutno poštovati svačiju odluku, jer one zaista jesu za najdublje poštovanje, pošto su one jasan znak da je njihov „vlasnik“ riješio da otvoreno (bio on toga svjestan ili ne) snosi posljedice svoje preostale karme, kao i potpunu odgovornost za buduće odgovarajuće posljedice. Ili, prosto, drugim riječima: Neuznemiravanjemmi „dozvoljavamo“ Bogu da „radi Svoj posao“!!!
U tom duhu trebamo i svoju djecu podučavati, jer samo ljubavlju, razumijevanjem i „neinvazivnim“ metodama usmjeravanja „iz sjenke“ (kada smo njihov „Dobri Duh“, a ne nekakav „nasilnik sa motkom“), dozvoljavamo im da izrastu u zdrave, odgovorne i samosvjesne osobe, spremne da se voljno prihvate svoje Samo-kreirane sudbine i svoga izabranoga puta – a ne da od njih stvorimo iskompleksirane nevoljnike i gubitnike, koji će uvijek nekog drugog kriviti za svoj vlastiti izbor, svoju vlastitu sudbinu, i koji neće biti u stanju da se na pravi način nose ni sa jednim životnim ispitom („problemom“), već će uvijek radije birati bijeg i borbu kao svoj izbor.
Zato; zastanimo ovdje i sada, i prizovimo medonosni nektar iz dubina besmrtne Mudrosti, pa se podsjetimo stihova Halila Džubrana iz knjige „Prorok“ …koja je očito, nastala preko njega, a ne od njega:
– „Vaša djeca nisu vaša.
Ona su sinovi i kćeri žudnje Života za samim sobom.
Oni nastaju preko vas, ali ne od vas,
i, premda su sa vama, ona vam ne pripadaju.
Možete im darovati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,
jer ona imaju misli vlastite.
Možete im skućiti tijela ali ne i duše,
jer duše njihove obitavaju u kući sutrašnjice, koju vi ne možete pohoditi ni u snovima svojim.
Možete težiti da budete kao oni, ali ne pokušavajte da ih tjerate da budu kao vi.
Jer život ne ide unazad, niti se zadržava u prošlosti.
Vi ste lukovi iz kojih se djeca vaša poput živih strijela odapinju naprijed.
Strijelac vidi metu na stazi beskraja i On vas savija snagom svojom, kako bi strijele Njegove letjele hitro i daleko.
Neka vas sreća ispuni što vas Strijelac savija u ruci svojoj;
jer, baš kao što voli strijelu što leti, On voli i postojani luk.“
Malo je osoba koje su takve kakve su, u stanju da razumiju i da „Vole“ na taj i takav način, jer dok god postoji EGO on želi da se nametne u prvi plan – i time razori ljubav. Takvu ljubav mogu pružati samo istinski zrele i samosvjesne, psihološki zaista snažne i neovisne osobe, koje svjesno djeluju u smjeru nadilaženja EGA ili su ga već nadišle. Shodno tome, poznato je da se kaže da je ljubav Gurua – Samorealiziranog Učitelja – veća čak i od same Božje ljubavi; jer Bog nas „ne uznemirava“ ni u kom pogledu (sve što nam se događa to činimo sami sebi i rezultat je naših vlastitih djela), dok nas Guru često zna „uznemiravati“ kanalizirajući svojim blagoslovima, Božju ljubav ka nama. No, pošto Guru to čini bez ikakve akcije EGA, to što nas je i „uznemirio“ ipak jest čin vrhovne ljubavi – omogućivši nam da intenzivnije osvješćujemo svoje slabosti i nesavršenosti, kako bismo ih lakše i brže otklonili (nadišli). Zato je Guru – Živući Božji Blagoslov.
Istinska ljubav, odnosno Neuznemiravanje, jest upravo ono čega se EGO najviše gnuša, plaši, i što svim silama nastoji onemogućiti… – ona je ono što EGO naziva: IGNORIRANJE! Međutim; ono što je za EGO „ignoriranje“, to je sa stanovišta apsolutne istine a shodno paradoksalnoj logici: bez rezervna predanost i ljubav; jer ponovimo i ovdje: istina je za laž – laž! Apsolutna istina je za EGO najveća laž, iluzija i besmislica, i zbog toga je za nas, koji robujemo EGU, nezamislivo teško – gotovo „nemoguća misija“ – spoznati je.
Ignoriranje je, ustvari, riječ sa božanskim značenjem. – Ona je direktan put ka Bogu! Ona će nam neposredno pomoći da shvatimo autentični način na koji možemo prevazići, i prevazilazimo, utjecaje ovog svijeta suprotnosti: hladnoću, toplotu, bol itd. – ali o tome ćemo kasnije.
Ignorirajući pojedinosti, ali SVE pojedinosti (a ne samo jedne na uštrb drugih), mi ne prianjamo ni za što posebno – a upravo time ostvarujemo istinsku svjesnost cjeline, apsolutne istine. Pošto EGO jest „prošlost“, a naša predstava sadašnjosti jest ništa drugo do projekcija kontinuiranog, i akumuliranog, djelovanja prošlosti, to znači da – ignorirajućiEGO mi zapravo ignoriramo beskonačan niz pojedinosti (od kojih je prošlost „sačinjena“), i time ostvarujemo istinsku svjesnost trenutka (sadašnjosti), a ta svjesnost jest: LJUBAV. Zbog toga ignoriranje ne znači bezobzirnost – kako nas EGO svesrdno uvjerava – nego istinsku pažnju i ljubav! – Ignorirajući („zaboravljajući“, opraštajući!) sve prijatnosti ili neprijatnosti koje smo doživjeli od neke osobe (svijeta uopće), mi tu osobu više ne cijenimo po tome što ona jest ili nije učinila za nas (za naš EGO) nego u njoj, jednostavno, sagledavamo odraz Boga, odraz sebe samog – svoje suštine. Iz takve čiste, „nerazlikujuće“ i „neuvjetovane“ ljubavi, mi toj osobi „želimo“ sve ono što ona sama sebi želi ili uopće može poželjeti; zato joj omogućavamo potpunu slobodu – ne utječući na nju nikakvim svojim osobnim stavom – i tek tada je to istinska i potpuna ljubav, jer: ljubav i sloboda jesu nerazdvojno JEDNO. Znamo za divnu pouku takve ljubavi, koja veli: „Ako nekoga zaista voliš daj mu slobodu; ako ostane, zauvijek je tvoj, a ako ode, nikad nije ni bio!“
Takva ljubav ujedno predstavlja i najviši oblik Prijateljstva.
Zato i tako, istinska ljubav i istinsko prijateljstvo egzistiraju kao nerazdvojno jedno! Međutim, naša uvjetovana predstava o prijateljstvu bazirana je, kao inače i sve druge naše predstave, na strogo EGO-centričnom stanovištu. Naime, ako nas neko upita: „Što je to PRIJATELJ?“, naš odgovor će definitivno biti u stilu: „To je osoba koja mi pomaže i na koju se mogu osloniti, kad god mi je to potrebno.“ Gotovo izvjesno je da nećemo reći da je to: „Osoba koja se može na NAS osloniti kada je NJOJ teško.“ – Uvijek sam „ja“ u centru pažnje, i uvijek „meni“ treba, prije svega, udovoljiti.
To je, a što je i veoma očigledno, lažno prijateljstvo (i ljubav) jer je beskompromisno, osnovano na koristi: „Dok god mi koristiš („prijaš“ – u ma kojem pogledu) bit ćeš mi „prija-telj“, a kad mi prestaneš biti od koristi tada više neće biti razloga da te držim za prijatelja (ili da te volim) i biće to kraj našoj ljubavi i prijateljstvu.“ Ta „korist“ uopće ne mora biti niti smišljena, niti očigledna, pa čak ni svjesna, ali je ona, u skladu sa opčevažećim ustrojstvom apsolutne sebičnosti, savršeno prioritetna kao princip našeg bivanja. Suština je u tome da je svako od nas, prije svega, samom sebi prioritetan; odnosno: svako je sebi NAJPREČI! – To važi kako za čovjeka, tako i za svako drugo živo biće, a svakako i za Univerzum u cjelini; jer kako bi to ona izreka formulirala: „Bog je prvo Sebi bradu stvorio!“ No; pošto smo već shvatili da ništa loše nema u samoj sebičnosti, jer je ona Božanski princip – već je problem jedino u našem poricanju, pa stoga i nerazumijevanju prave suštine te sebičnosti – jasno je da i samo naše imanentno koristoljublje nema nikakvu negativnu konotaciju ukoliko ga ne poričemo i ukoliko ga koristimo u funkciji „Voljenja“ Sebe, koji jesam SVE! – Od takvog našeg „koristoljublja“ dobrobit imaju svi, a samim tim (i tek tada!), i mi sami. …Svo zlo ima suštinu ne u zlu, već u našem poricanju istine!
EGO-prijateljstvo čija postojanost i „konzistencija“ su direktno uvjetovani mjerom naše manje ili više (ne)prikrivene, hipokrizije – odnosno čiji jedini vrijednosni kriterij jest to da li i koliko, nam neko „koristi“ ili ne – nije niti prijateljstvo, niti ljubav; jer kad nešto istinski postoji, tada ono nije i ne može ni biti, uvjetovano ničim što je podložno faktoru prolaznosti – a kamoli nekim plitkim i iluzornim interesima. Ono što jest – to uvijek jest. …Prijateljstvo koje to nije svugdje i uvijek, ono uistinu to nije nigdje i nikad.
Mi smo zapravo vječno u potrazi za tom vječnom i vrhovnom Ljubavlju i Prijateljstvom. No, dok god se vezujemo (prianjamo) za druge u svojoj potrazi za tim, vječnim, prijateljstvom, već u samom startu smo osuđeni na razočarenje – jer se u ovom relativnom svijetu nikako i ni kod koga ne možemo „pretplatiti“ na vječnu ljubav! Da bismo spoznali istinsko prijateljstvo i njegov Izvor, neophodno je otkriti ga tamo gdje zaista jedino i jeste – unutar sebe. Taj „izvor“ je naše istinsko Sepstvo; pa se zato, i kaže da je Bog najveći Prijatelj. To Sepstvo je univerzalno – ono jest Svesuština – i zbog toga: Samo ako sam istinski prijatelj svima, bez razlike, tek tada sam istinski prijatelj i samome sebi.
Sjetimo se sada onih Kristovih riječi, koje u ono vrijeme mnogi nisu mogli „primiti“ a nama sada konačno, djeluju toliko jasno i razumljivo:
– „(…) Hodite blagoslovljeni oca mojega; primite carstvo koje vam je pripravljeno od postanja svijeta. Jer ogladnjeh, i dadoste mi da jedem; ožednjeh i napojiste me; gost bijah, i primiste me; gost bijah i odjenuste me; bolestan bijah, i obidjoste me; u tamnici bijah, i dodjoste k meni. …Tada će mu odgovoriti pravednici govoreći: Gospode! Kad te vidjesmo gladna i nahranismo, ili žedna i napojismo? Kad li te vidjesmo (kao) gosta i primismo, ili gola i odjenusmo? Kad li te vidjesmo bolesna ili u tamnici, i dodjosmo k tebi? …I, odgovarajući, car reći će im: Zaista vam kažem – kad učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mat. 25;34-40)
I sigurno je jedno: uistinu, nisu sve ove priče i po(r)uke upućene zato da bi On izvukao neku korist za Sebe – jer Njemu nikakva korist, niti pomoć, zaista nije potrebna; niti su čak upućene zato da bismo drugima učinili kakvu dobrobit (iako je to očigledna, uzgredna i svakako poželjna, posljedica); već UPRAVO ZATO što u čitavom Univerzumu ne postoji ničega (drugog) osim Mene (čitaj: Njega!) – apsolutnog Subjekta-i-Objekta – i UPRAVO ZATO što, sjetimo se onoga što On (Krist) oduvijek zna: SVE ŠTO ČINIŠ – SEBI ČINIŠ !!!
Kad mi sami postanemo oslonac svakome kome je on potreban, tek tada smo postali istinski prijatelj i tek tada su i svi drugi istinski prijatelji nama samima. Ili, kako je to lijepo primjećeno: „Pravi prijatelj nas traži onda kada nam treba“(a ne kada „mu“trebamo).
Potrebno je postati poput hrasta u preriji: biti utočište i odmorište kome god je to potrebno, bez razlikovanja. Ali, to ipak ne znači slijepo, budalasto i nesvrsishodno žrtvovanje sebe radi „višeg cilja“ – jer će nas, ako to uzmemo za princip življenja, EGO, „oblizujući se“ poput kakve divlje i krvoločne zvijeri koja mjeri svoj ukusni obrok, lukavo sačekati iza nekog „mračnog ugla“ i zaskočiti nas kad se tome budemo najmanje nadali i kad budemo najranjiviji; pa će naše „dobročinstvo“ donijeti jedinu korist nikome drugom do samo – EGU.
Neophodna je istinska mudrost življenja, što će reći da koristeći svoju prirodnu inteligenciju i sposobnost Razlučivanja (Viveka – sansk.), trebamo (ne)djelovati na taj način (u takvoj svijesti) da budemo u samom startu svjesni svih mogućih posljedica tog našeg (ne)djelovanja, i pronaći, shodno danoj situaciji, pravi način za najbolji konačni ishod – jer: „Kad nekome činiš dobro, misli i na posljedice!“
I tek tada konačno, i TEK TO (!), divno i paradoksalno, jeste življenje istinskog koristoljublja, ali koje je tako čisto i nevino da čistije ne može biti – jer čineći najbolju moguću korist za druge, mi je činimo upravo za sebe samoga; kao i obratno! – I eto nam najboljeg dokaza da NIŠTA u čitavoj ovoj Božjoj Tvorevini samo po sebi nije ni loše niti „negativno“, jer sve, u svom Istinskom Stanju (u svojoj izvornoj, autentičnoj dimenziji), biva prožeto Božanskom Kvalitetom. SVE što je „u dodiru“ sa Istinom – postaje Istina. Istina je Paras!
Istinsko prijateljstvo i ljubav jest u Neuznemiravanju i Davanju; međutim „davanje“ nije najadekvatnija riječ, jer dajući „od sveg srca“ (bezrezervno!) mi ne dajemo „to nešto“ već, zapravo, dajemo SEBE. Takvo davanje dakle, nije „davanje“ nego PREDANOST – a to nije predanost nečemu određenom, nego predanost Bogu: bezrezervna predanost SVEMU!…Predanost nečemu određenom nije predanost nego „privrženost“; stoga, privrženost je posesivnost a predanost je ljubav.
Predanost je zapravo, SLUŽBA. – Služeći svemu, mi istinski služimo sebi; odnosno drugim riječima: služeći svemu mi savršeno omogućavamo Bogu da služi nama samima!
No zaista, jedini istinski Sluga jeste Bog; uključujući tu i osobe koje u potpunosti, dakle predano, djeluju u skladu sa Njim: Prosvijetljene osobe. Božja služba je služba istinske ljubavi, i to je kao što smo već ranije rekli, jedina istinska Služba. …Zabluda je misliti da mi možemo služiti Bogu, jer – kako bi uopće bilo moguće da nesavršenstvo služi savršenstvu (što je to što bi nesavršenstvo moglo ponuditi savršenstvu)? – Moguće je i jest, samo obratno. Ali; baš zbog toga što Služi svemu, svi o Njemu ovise – i zato je On istinski Gospodar svega.
Ono jedino ispravno što možemo i moramo, učiniti jeste da „dozvolimo“ Bogu da nam Služi; a dopuštamo Mu tako što, kako smo već rekli, mi sami služimo svemu.
Mnogima je nevolja to što, robujući EGU, ne žele da „služe“ nego žele da „vladaju“, da budu gospodari, pa u svojoj iluziji i zbunjenosti nikada i nikako, ne uviđaju istinu da je: istinski sluga jedini istinski gospodar. Oni zbog toga u želji da gospodare, postaju robovi samog sebe (svoga EGA) i prirode (sveta) uopće.
U istinskoj službi je istinsko zadovoljstvo – jer nas ona otvara za prijem Božanske ljubavi i spoznaju Boga u sebi. Zbog toga je – zbog same postojeće mogućnosti da služimo – potrebno imati apsolutnu zahvalnost; koja nije zahvalnost zbog nečega posebno ili nečemu posebno, već je to zahvalnost zbog svega i svemu: bezuvjetna zahvalnost Životu, Postojanju, odnosno – Bogu!
Poslije svega ovoga, istina je sigurno sasvim jasna: Ljubav je ono što ostaje da egzistira kada se apsolutno odstrane svi utjecaji ovog svijeta suprotnosti – sav nemir, sva napetost, sva razdvojenost, sva uvjetovanost i vezanost.
Pošto u ovom našem Univerzumu (EGO-stvarnosti) postoji samo „manifestirana“ energija (razni njeni vidovi) – a to je energija u stanju „napetosti“ – ostaje nam kristalno jasna spoznaja da je ljubav: Stanje-nemanifestirane-energije (stanje apsolutne manifestacije energije!), a to stanje ne „postoji“ već ono jeste Postojanje!!!
Uviđanje da je Ljubav jedino što istinski postoji, tj. da ona jeste Postojanje, predstavlja istinsko i vrhovno znanje. U svjetlu tog znanja jasno nam je da ona nije suprotnost, i da ne podleže suprotnostima, jer ona upravo jeste Suština svih suprotnosti: ona ne negira suprotnosti, već ih „apsorbira“ istinskim razumijevanjem! …Stoga, mudrac nije osoba koja ne zna što je to mržnja već, naprotiv, osoba koja savršeno dobro zna što je ona – i zbog toga ga se ona NE DOTIČE.
– U Upanišadama se kaže: „Ovladao je sobom onaj tko zna sebe: spokojan, staložen, i oslobođen žudnje je on. Zlo ga ne dotiče, ne uznemiruje, jer u plamenu njegovog uzvišenog saznanja sve zlo sagorjeva!“
Ljubav ne dijeli i ne razdvaja; to čini EGO. …Zen-učitelj Mumon rekao je: „Razmišljanje o dobru i zlu jeste vezivanje za nebesa i pakao.“ – Vezivanje (prianjanje) uzrokuje razdvajanje na suprotnosti, i zato je ono ropstvo a ne ljubav.
Svet treba voljeti ne zbog toga što nam se on čini blagonaklon ili pak nepravedan (jer to je lažna ljubav), nego zato što on jeste dio uzvišenog i savršenog Božjeg Plana, prema kome je sve zaista dobro i naklonjeno nama, jer plamenovi Božanske Vatre tinjaju u svakom od nas i čekaju da se razbuktaju i sagore svo zlo, neznanje i laž – kojima je izvorište u EGU.
Volimo i neprijatelje, jer, kako reče Radjniš – I oni su prijatelji: prijatelji sa druge strane. …“Ljubite neprijatelje svoje, blagoslivljajte one koji vas kunu, činite dobro onima koji vas mrze i molite se Bogu za one koji vas gone. (…) Ako Boga nazivate samo svojoj braći, što odviše činite? Ne čine li tako i neznabošci? Budite vi dakle savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski!“ (Mat. 5; 44, 47, 48)
Ne mrzimo zbog nepravde – to je EGO,
ne volimo zbog pravde – i to je EGO,
volimo zbog ljubavi, jer – to je Bog!
Životno geslo, i srž božanskog Učenja – poruke božanske ljubavi svima koji su ljubavi žedni – Njegove Božanske Milosti i Svjetlosti, Sri Dip Narajan Mahaprabuđi-ja (Bhagvan Sri Dip Narajan Mahaprabhu, 1828-1963), koji je bio autentična inkarnacija same Univerzalne Duše u ljudskom tijelu (obličju), a koji je bio Božanski Učitelj Paramhans Svami Madhavanande (Gurua moga Svamiđija), bilo je, i jeste kroz vječnost:
– “VOLITE SVE, I SVAKO ŽIVO BIĆE, NAJMANJE TOLIKO KOLIKO VOLITE SAMOG SEBE!“
Stoga: Budimo ljubav! – Živimo ljubav! – Širimo ljubav!
Izvor: apsolutnaistina.com
Comments are closed.