Bili svjesni toga ili ne, upravo je unutarnji Mir ono čemu svako od nas ODUVIJEK žudi – što je i potpuno razumljivo, jer on predstavlja Prirodno stanje bića… On je to stanje koje svako od nas non-stop (svakoga trenutka i u bilo kojoj situaciji!) nastoji ostvariti, mada te činjenice, ustvari, ni najmanje nismo svjesni: on je ono što narkoman traži u drogi; što alkoholičar traži u piću; što gurman traži u ukusnoj hrani; što avanturisti traže u izazovima; što kleptoman traži u krađi i zgrtanju stvari; što „vorkoholik“ traži kroz svoju konstantnu preokupiranost poslom; što karijeristi traže u svojim ambicijama; što labilne osobe i „sitne duše“ traže u vlastitom eksponiranju; što razni bludnici traže u svojim perverzijama; on je ono za čim nimfomanka traga u seksu i kroz njega …itd. itd. – jer jedino unutarnji mir je taj koji donosi potpuno ISPUNJENJE.
Koliko je čovječanstvo na početku druge dekade 21. stoljeća i dalje odvojeno od zdrave svijesti, čiste i jasne svjesnosti, odnosno otuđeno od svoje istinske suštine/biti/bića, jasno se može sagledati na primjeru toga koje i kakve paradigme (kao temeljni obrasci mišljenja, ponašanja i uopće svijesti) i dan danas vladaju ovim našim svijetom/stvarnošću, odnosno našom vlastitom sviješću – i na čemu se to temelji naše aktualno postojanje, uključujući svu neodgovornost i neozbiljnost odsustva jednog zrelog, dubljeg sagledavanja ili pro-mišljanja onog PRAVOG stanja stvari, odnosno istine i stvarnosti same.
Kao prvo, činjenica je da smo MI SAMI (u skladu sa stanjem i „širinom“ svoje vlastite svijesti) ti koji su dali ovlast ovima koji sada upravljaju našim svijetom/stvarnošću da u skladu sa svojim bolesnim i bez-umnim umovima (uzgred, svaki Um je po svojoj prirodi „bolestan“ i „bezuman“ – ukoliko nije u skladu/harmoniji sa Srcem, odnosno unutarnjom cjelinom i punoćom Bića!) određuju tokove naše globalne stvarnosti. Dakle konce vlastite sudbine stavili smo u ruke „nekih“ jadnih, sirotih i nesretnih duša, koje, uslijed nepoznavanja Istine, pola dana mrze sebe samoga, a pola – čitav svijet. No uistinu uvijek i vječito, naravno krajnje nesvjesni te činjenice, mrze isključivo – samoga sebe! I tako, mi sami ih uzdižemo da budu to što jesu, da budu tu gdje jesu i da čine to što čine: imaju OVLAST od nas – i to sve dotle dok im je dajemo, odnosno dok im je ne ukinemo!
Toliko o našoj ne-odgovornosti za sve „što se zbiva“.
Sa druge strane, ukoliko jasno razumijemo prave i najdublje uzroke koji jesu u pozadini svega toga, tada smo u stanju konačno i promijeniti cjelokupno stanje i situaciju. U tom smislu, ZNANJE, RAZUMIJEVANJE, odnosno SVJESNOST ISTINE, jest taj temeljni pokretač cjelokupne promjene, odnosno ta Svjetlost koja čini da sve konačno dođe (bude) na „svoje mjesto“. A osnovni uzrok svake dis-harmonije jest: ODSUSTVO LJUBAVI …odnosno odsustvo PERCEPCIJE LJUBAVI – budući ljubav Jest, uvijek i oduvijek, a naša „odvojenost“ od nje (koja neminovno uzrokuje dis-harmoniju, bolest, odnosno iz-vitoperenje svijesti) nije ništa drugo do odsustvo percepcije istine, odnosno Ljubavi koja Jest.
Mnogi ne shvaćaju (pa čak ni približno) što to znači kada se kaže da – Univerzum nije mjesto nego stanje – stanje Svijesti. I zato ne mogu shvatiti ni puno značenje istine da suštinu tog stanja svijesti (Univerzuma samog) čini energija, odnosno stanje energije, koju imenujemo terminom LJUBAV. …Taj termin upotrebljavamo ne zato što je on jedini prikladan ili točno odgovarajući stanju koje nastoji o-pisati (jer nije!), već isključivo zbog nedostatka boljeg, odnosno našem umu razumljivijeg. Međutim, istina jest da to stanje, ta energija, jest i ono što bismo jednakom točnošću mogli okarakterizirati terminom MIR …i terminom SLOBODA, i terminom HARMONIJA, i ISTINA, i ZNANJE, i SREĆA, i BLAŽENSTVO, i CELOVITOST …i PUNOĆA POSTOJANJA. I sve je to jednako točno ili jednako pogrešno u nastojanju da što je bliže moguće priđemo direktnom i autentičnom opisu odnosno iskustvu tog Stanja; no za nas, i unutar našeg ovo-zemaljskog postojanja, možda najautentičnije „iskustvo“ tog stanja biva nam dostupno dosezanjem tzv. „Unutarnjeg mira“ – koje može biti, i biva, realiziran od strane svakoga od nas ponaosob, u svojoj vlastitoj nutrini.
I upravo TU počiva to „sjeme“ cjelokupne alkemije vezane za transformaciju svijeta i stvarnosti, odnosno našeg cjelokupnog postojanja; naše je samo da ga vlastitom svjesnošću (O-svještavajući ga) „zalijemo“ i „osunčamo“. Potom će se, po automatizmu zakona Univerzuma – Zakona Ljubavi – sve događati i razvijati samo od sebe: onako „kako treba“!
Nije moguće pukom silom promijeniti niti Putina niti Bidena niti Billa Gatesa Niti Clausa Schwaba ni Merkelovu, ni Olanda …niti Rockefellere ili Rotšilde, kao ni bilo koga drugog od tih aktualnih ovo-zemaljskih „gospodara rata“, a niti njihove „bolesne umove“, jer će na njihovo mjesto (kao i uvijek do sada) doći neki „drugi“ isti ili posve slični njima. …Osim ako „silom“ ne podrazumijevamo samu unutarnju suštinu, odnosno bit djelovanja, same Ljubavi (koja je jedina, i istinska, Sila Univerzuma); e u tom slučaju, možemo reći da se odista sve rješava Silom!
Uistinu, pošto stvarna, odnosno istinska, „dijagnoza“ njihovog cjelokupnog mentalno/duhovno/duševnog sklopa glasi, odnosno jest: „KRONIČNO ODSUSTVO (iliti NE-DOSTATAK) LJUBAVI“, tada je i posve jasno, pa ma kako naizgled paradoksalno zvučalo, da je Ljubav JEDINI i istinski Lijek za njih. I, kao što se sa mrakom i tamom, odnosno nesvjesnošću i neznanjem, ne vrijedi „boriti“ (jer je to krajnje uzaludno i kontraproduktivno), neophodno je prije svega UNJETI SVJETLOST u vlastito postojanje, a tada će ta Svjetlost – po onom automatizmu prirode i njenog unutarnjeg Zakona – „iznutra“ otkloniti sve ostale nepravilnosti ma gdje one bile i ma kako se očitovale bilo gdje u svijetu, i to onda kada bude realizirana „kritična masa“ onih koji su „nosioci“, iliti „svjetlonoše“, te i takve Svjetlosti odnosno Svjesnosti. U tom smislu, zaista sve počinje i ovisi od NAS SAMIH – odnosno od našeg vlastitog Unutarnjeg Mira.
(Samo, budimo svo vrijeme nadalje toga svjesni: Mir je potpuno isto što i Ljubav, pa i Sloboda, Sreća!)
Pa, hajde dakle da nešto konačno učinimo po tom pitanju:
– Sve naše predstave o svijetu/stvarnosti predstavljaju projekcije našeg vlastitog EGA: naših privrženosti ili odbojnosti, naših Ocjena tog svijeta …odnosno naših unutarnjih konflikata. Svemu onome za čega prilikom naših promatranja i odnosa prionemo, mi mu dajemo „pečat“ svoga EGA. Na taj način, kad gledamo drvo mi ne vidimo drvo, već našu vlastitu „predstavu drveta“ (predstavu „o“ tom drvetu) – a ta predstava nije, kao što nikada ne može ni biti, realna i odgovarajuća istini i stvarnosti onoga što, na taj način, promatramo. Ta predstava je samo ishod, odnosno rezultat, međusobne interakcije mnoštva iskustava prethodno pohranjenih u memoriji naše svijesti, a kojih uglavnom uopće nismo svjesni, jer su ona duboko pohranjena na ispod-svjesnoj razini, čineći samu suštinu naše ličnosti i noseći odgovornost za njen(naš) mentalno-emotivni sklop, odnosno karakter.
Sve te predstave, bilo da su pozitivno ili negativno „obojene“, jesu direktan odraz naših vlastitih slabosti koje um potiskuje u podsvjesno kako bi izbjegao suočavanje sa njima. …Ako nas (na prim.) iznervira lavež psa u dvorištu, ili galama susjedove djece, mi ćemo svu odgovornost za naš nemir automatski svaliti na te vanjske faktore, ostajući u čvrstom uvjerenju da su oni krivci za našu uznemirenost. – To je direktan primjer onoga što nam čini vlastiti EGO pri maskiranju pravog traga i uzroka i navođenju na robovanje zabludi. EGO nas uvijek usmjerava na zaključak da je nešto „izvana“ odgovorno za naš unutrašnji nemir, međutim to je zabluda – jer čovjeku stabilnog uma nemoguće je poremetiti mir. Čovjekov mir, pa samim tim i sreća, nije stvar nikakvog vanjskog „objektiviteta“, nego je to stvar čisto unutrašnje subjektivnosti – tzv. „apsolutne subjektivnosti“; stoga, ako nam nešto poremeti mir, ne trebamo, da bismo riješili problem, ići nigdje dalje od nas samih, jer se pravi uzrok krije upravo tu, u sklopu naše vlastite ličnosti – u EGU!
Kada nas nešto uznemiri, to je znak da je EGO na dijelu i da smo podlegli zabludi svojih predstava. To podleganje upućuje, generalno, na našu vlastitu „slabost“, a pošto jedina, i zaista prava, naša slabost jeste u neznanju, odnosno nerazumijevanju, istine i stvarnosti – da bismo je prevazišli, ne smijemo se samo-zavaravati tražeći „krivce“ okolo, nego uzrok moramo potražiti u sebi… – moramo ostvariti svjesnost onoga što se zaista događa, „onoga što, zaista, jest“:
– Kada nam se (na prim.) svidi neki predmet ili osoba, treba nam biti jasno da se nama ustvari ne sviđa „to“ što gledamo (to što percipiramo) nego nam se sviđa („doima“) ono Osjećanje (osjećaj, stanje svijesti) koje se u nama probudi posredstvom toga što vidimo; a mi, gledajući taj objekt (predmet, osobu, pojavu), uistinu ne vidimo „njega“ („to“) nego percipiramo samo svoju vlastitu „predstavu“ o njemu! Odnosno: NIKADA ne komuniciramo sa stvarnošću, nego uvijek samo sa svojim vlastitim predstavama (o) stvarnosti!!!
Te naše predstave jesu iluzija, a također su, stoga, iluzorne i sve te impresije koje nam remete naš unutrašnji mir. – Kada nas nešto (na pr.) učini radosnim, možemo se (istražujući…) zapitati zbog čega smo zaista radosni, odnosno što je pravi uzrok tom našem „uznemirenju“ i da li je ta naša sreća istinska ili samo prividna?! …Ako smo zaista pošteni prema samom sebi, uistinu ćemo otkriti da je ono što nas čini radosnim (baš kao i sve ono što nas čini tužnim i žalosnim) UPRAVO NAŠA VLASTITA PREDSTAVA (o tome za što smo prionuli), pa je, samim tim, iluzorno i samo osjećanje izazvano tom predstavom; a što se, prije ili kasnije, i pokaže kao točno. Pored toga, možemo uvidjeti da je, uvijek, osnovni uzrok svemu tome nerazumijevanje istine i stvarnosti, odnosno nepoznavanje samog sebe… – pa otuda, razumljivo, i svi (oni) silni konflikti sa samim sobom. Uslijed tog, vječitog, konflikta mi smo nezadovoljni sobom i svojom situacijom, i nastojimo pobjeći od toga; samim tim već je aktualna naša slabost i mi prianjamo za ono što će nam „osigurati“ (bar po našem očekivanju) utočište od nezadovoljstva. To utočište nalazimo u osjeća(n)ju sreće i radosti, koji nam daje iluziju sigurnosti i zadovoljstva samim sobom. Dok, sa druge strane, ako ne uspemo pronaći to „utočište“ tada nas obuzima osjećanje depresivnosti, uobražavamo vlastitu ništavnost… itd. U suštini; i za radost i za tugu važi jedno te isto – da su obje suprotnosti, sa svim svojim nivoima izražavanja, ipak samo Iluzija, kojoj neizostavno podležemo uslijed nerazumijevanja istine; a ona je sljedeća: Sve je besmisleno osim samog MIRA – unutarnji mir je JEDINO ISTINSKO (ISTINITO!) osjećanje (stanje) koje možemo spoznati u ovom našem stanju razdvojenosti od Apsoluta. Sve ostalo je iluzija, jer na svijetu ne postoji niti jedna jedina stvar, osoba ili situacija koja sama po sebi nosi predispoziciju „plus“ ili „minus“ u odnosu na naše istinsko biće! – To je nepobitna činjenica. …Sve ostalo je samo specifična „opsjena“, a spokojstvo duševnog mira je jedino, istinsko, i vrhunsko blaženstvo.
U vezi iluzornosti svega osim mira, govori nam i sljedeća priča:
– „Kraljica Madalsa (jednom davno u Indiji; prim.) načinila je zavjet kada se udala da oni koji budu rođeni iz njene maternice više neće ulaziti ni u jednu drugu. Njena djeca, zavjetovala se Madalsa, se neće više morati rađati. Kada bi osjetila da je trudna, pričala bi s tim bićem: „Ti si čisto sebstvo, ti si radostan, ti si slobodan, vječan, besmrtan, ti si SAT-ĆIT-ANANDA“… Čitala bi budućem djetetu lijepe knjige, pjevala duhovne pjesme i nikada nije bila neraspoložena. A kad bi se dijete rodilo, kraljica je stavljala u djetetovu sobu lijepe slike, držala tamo vedre knjige i imala vedre misli u društvu svoga djeteta. I prema svoj djeci koju je rodila ophodila se na isti način. Oni nikada nisu dobivali igračke u obliku nekakvog oružja, jer ih majka nije pripremala za rat nego za mokšu – potpunu slobodu.
Sva djeca ovog kraljevskog para postali su svami-ji, i đivan mukte – za života oslobođeni. Kad bi odrasli dovoljno, slala bi ih u ašrame i oni su postajali jogiji i rišiji – mudraci. Tako je kraljica Madalsa rodila šest sinova od kojih je petoricu već uputila na duhovni put. Kad je najmlađi imao pet godina, starija braća već su bila otišla. Tada kralj reče svojoj kraljici: „Molim te, ovo dijete nauči nauku vladanja i upravljanja kraljevstvom, tako da i nas dvoje, kada dođe vrijeme, možemo otići i povući se iz svijeta.“
Kraljica je prihvatila kraljevu molbu i svoje šesto dijete učila svemu što je potrebno da zna jedan kralj. Tako, kad je dječak napunio sedamnaest godina, kralj mu je predao krunu i kraljevstvo. Kralj i kraljica su mu dali posljednja uputstva i savjete i počeli da se spremaju za odlazak u šumu da bi tamo do kraja svojih dana provodili vrijeme u meditaciji. Kad su se opraštali, sin im reče: „Veoma sam sretan što odlazite da učinite nešto za svoju dušu. Ali možda će se desiti da poželim da podijelim sa vama neko svoje osjećanje ili da vas nešto upitam. Zato bih volio da znam kako da vas nađem.“
„O da, spremila sam ti nešto!“ – kraljica skide prsten sa svoga prsta i pruži ga sinu – „Kad god ti budemo potrebni, kad poželiš da nam se obratiš za savjet ili da kažeš nešto, naći ćeš odgovor na unutrašnjoj strani prstena.“
Mladić je uzeo prsten i stavio ga sebi na prst. Majka i otac su ga blagoslovili i otišli. …I pošto u ljudskom životu nisu svi dani jednaki, jednog dana je mladi kralj imao ozbiljnih neprijatnosti i bio je veoma nesretan. Nije znao što da radi, pa se sjetio majčinog prstena. „Pitati ću majku.“ – odlučio je. Skinuo je prsten i zavirio. Na njegovoj unutrašnjoj strani je bilo ispisano: „I to će proći!“. Mladi kralj se utješio; ovoj nevolji će doći kraj, neće dugo trajati.
Vrijeme je prošlo i neprijatnosti su iščezle. On je bio izuzetno sretan i pomislio je kako bi njegovi roditelji sigurno bili veoma radosni kad bi to znali. Skinuo je prsten i pogledao unutrašnji krug. – Tamo je već bila poruka: „I to će proći!“ …
(preuzeto iz „Iz Tame ka Svjetlu“,od Paramhans Sri Mahešvaranande).
Sve je dakle prolazno i, samim tim, iluzorno osim samog MIRA. Sve suprotnosti, sva uznemirenja, su prolaznog karaktera – što će reći: iluzorna. Zbog toga je, umjesto traženja utočišta vezivanjem za iluziju, potrebno spoznati istinsku egzistenciju u okrilju unutarnjeg mira. – On je vječan: Jest, uvijek je Bio i uvijek će Biti. On je uvijek „tu“, samo smo mi uglavnom „uznemireni“ ne dajući time sebi ni najmanju šansu da ga percipiramo. Svuda u prirodi također vlada apsolutni Mir, jer se on nalazi i u suštini svakog nevremena i nemira: svaki nemir kad-tad prolazi, i onda opet dolazi do izražaja ono što je oduvijek „ovdje i sada“ odnosno „svugdje i uvijek“!
Upravo unutarnji Mir je ono čemu svako od nas ODUVIJEK žudi – što je i potpuno razumljivo, jer on predstavlja Prirodno stanje bića. …On je to stanje koje svako od nas non-stop (svakoga trenutka i u bilo kojoj situaciji!) nastoji ostvariti, mada te činjenice, ustvari, ni najmanje nismo svjesni: on je ono što narkoman traži u drogi; on je ono što alkoholičar traži u piću; on je ono što gurman traži u ukusnoj hrani; on je ono što avanturisti traže u izazovima; on je ono što kleptoman traži u krađi i zgrtanju stvari; on je ono što „vorkoholik“ traži kroz svoju konstantnu preokupiranost poslom; on je ono što karijeristi traže u svojim ambicijama; on je ono što labilne osobe i „sitne duše“ traže u vlastitom eksponiranju; on je ono što razni bludnici traže u svojim perverzijama; on je ono za čim nimfomanka traga u seksu i kroz njega …itd. itd. – jer jedino unutarnji mir je taj koji donosi potpuno ISPUNJENJE.
Duševni Mir, a ne zlato, je ono za čim tragaju kopači zlata! – Oni imaju predstavu da će zlato („bogatstvo“) utoliti sve njihove goruće želje, donijeti im osjećaj ispunjenja i moći, i time osloboditi ih ontološkog straha; odnosno da će ih ono lišiti njihovog konstantnog, životnog, unutrašnjeg nemira. Njihov EGO ih drži u fantastičnoj iluziji da je „zlato“ono što je „uzrok“ njihove sreće i spokoja, i za čim nužno treba tragati – i na taj način tragično previđaju pravu istinu, koja se nipošto ne nalazi izvan, nego uvijek, i isključivo, unutar vlastitog bića. Dakle; oni tragaju – ne za zlatom, nego (zapravo i uistinu!) tragaju za svojimMIROM: svojim UNUTARNJIM MIROM!
Taj MIR je ono čemu svakog pojedinog trenutka svoga života svi mi konstantno težimo. Zbog težnje za njim mi nastojimo utoliti svoje želje, umaći svojim strahovima, bolovima, neugodnostima… odnosno žudimo za ispunom onog mračnog bezdana naše svekolike unutarnje ispraznosti. Cijeli život konstantno ulažemo napore da kroz „sticanje“ koječega, i realizaciju kojekakvih iluzija, donesemo sebi ispunjenje te Praznine, a potom – shvativši da nam ništa od svega toga (svih tih iluzija), naravno nije ni za pedalj popunilo zjapeći Bezdan, kao i uvjetovavši svim tim nastojanjima upravo ogromnu količinu „razdvojene“, napete, negativne energije na svojim plećima – žarko želimo svu tu „tamnu“ energiju izbaciti iz sebe i postići, po mogućnosti, „totalno pražnjenje“. Znači; čitava naša egzistencija se, robujući EGU, odvija kao na nekom ogromnom klatnu: prvo, u jednom otklonu, silno žudimo da realiziramo ISPUNJENJE svoga bića, „zatrpavajući“ prazninu svim i svačim, a potom, u suprotnom otklonu, željni bijega od tog silnog nagomilanog smeća i tereta („bremena“), žudimo da svoje biće ISPRAZNIMO od sve te napetosti i negativnosti, kojima smo se svesrdno punili ne prepoznajući na vrijeme mračnu stranu svih tih „sjajnih“ objekata naše pređašnje požude! E, ta „klackalica“ neminovno uzima svoj danak, i uzimati će sve dotle dok ne shvatimo svu dimenziju svoga robovanja besmislu i konačno se, „širom otvorenih očiju“, zauvijek ne odreknemo sveg tog fantastičnog ludila. Kada se to jednom konačno i desi, po prvi puta ćemo uvidjeti da je „ONO“ što smo, u svom neznanju, ranije sagledavali kao Bezdan „apsolutne praznine“, ustvari moćni Ocean „apsolutnog ispunjenja“ („svepotencijalnih mogućnosti“); odnosno, konačno shvaćamo da se istinski ispunjen može biti jedino samom „PRAZNINOM“– jer apsolutna Praznina i apsolutna Punoća jesu JEDNO ISTO!!! …Stoga kada smo u duševnom miru, tada obitavamo unutar tog „JEDNOG ISTOG“.
Nesvjesni te suštinske činjenice, odnosno nesvjesni onoga što nam zaista nedostaje, mi cijeli svoj život transformiramo u traganje za „nečim“ što nam izmiče uvijek kad nam se učini da smo ga „taman“ dosegli – tako da smo vječno, naravno isključivo svojom zaslugom, izloženi autentičnim „Tantalovim mukama“. To traganje, zapravo, predstavlja ništa drugo do nastojanje bijega, i na taj način mi vječito: PRODUBLJAVANJEM NEMIRA NASTOJIMO DOSEGNUTI I SPOZNATI MIR (!?!). – A to je toliko neizmjeran apsurd, da sam po sebi najviše i najbolje govori o dubini naše, uobičajene, nesvjesnosti Istine i Stvarnosti.
To za čime zapravo vječito tragamo (MIR), jasno je, ne „postoji“, i zbog toga ga ne možemo ni (pro)naći – pa je stoga i samo traganje apsurd! Mir jest samo POSTOJANJE, i on je ono što jeste (uvijek, oduvijek i zauvijek) kada se eliminira svaki napor, napetost i nemir.
Dakle; pošto je iluzorne prirode sve ono za čim u svojim životima stalno jurimo i za čim tragamo, prvo što moramo učiniti jest odreći se te svoje vječite opsesije, jer se time, zapravo, odričemo robovanja opsjeni. Time ćemo konačno otvoriti vrata spoznaji da Odričući se – mi se zapravo ne odričemo ničega Realnog, odnosno sebi ne uskraćujemo ama baš ništa zaista bitno, već otpuštajući od sebe iluzije stvaramo „prostor“ da, na njihovom upražnjenom mjestu, sagledamo pravu realnost, odnosno ono što oduvijek JEST. Odreći se možemo samo onoga što imamo, a pošto nikada i nismo imali ništa (osim Iluzije!) jasno je da je Put Odricanja: Put Slobode – Put ka istinskom, i potpunom, uživanju života sa svim potencijalima njegove bezgranične egzistencije. Upravo stoga, Jogiji, mudraci, imaju jedno blagotvorno „geslo“: „Odreci se i uživaj!“…
Onaj naš divni Jogi, Vivekananda, rekao je (takođe u Londonu 1896.):
– „Filozofija insistira na tome da postoji apsolutno zadovoljstvo koje se nikad ne mijenja. To zadovoljstvo ne mogu biti radosti i uživanja ovog svijeta, pa ipak Vedanta pokazuje da je sve što je radosno u ovom svijetu samo djelić te prave sreće jer je to jedina sreća koja postoji. Svakog trenutka mi zaista uživamo to apsolutno blaženstvo, mada je ono prikriveno, pogrešno protumačeno i iskarikirano. U bilo kom blagoslovu, blaženstvu ili radosti, čak i u sreći lopova koji krade, izražava se to apsolutno blaženstvo, ali se ne prepoznaje i pogrešno se tumači zbog raznih vanjskih okolnosti. Ali da bismo to razumjeli moramo sve iznegirati kako bi se pozitivna strana uopće pojavila. Moramo se odreći neznanja i svega što je pogrešno da bi nam se istina sama razotkrila. Kada budemo shvatili istinu, stvari kojih smo se u početku odrekli poprimit će novi oblik i formu i pojaviti nam se u novom svjetlu. Ali da bismo ih razumjeli moramo prethodno doživjeti bljesak istine; prvo ih se moramo odreći da bi nam se one vratile kao božanske. Moramo se odreći svih naših mizerija i patnji, svih naših malih zadovoljstava.“…
Ako smo shvatili da: Na nas ne utiče istinska stvarnost nego isključivo naše vlastite predstave o njoj, a koje su kreacije našeg vlastitog uma (EGA); onda je jasno da smo mi sami (naš um) isključivi kreatori te stvarnosti i tog sveta u kojem živimo, sa kojim smo u neposrednoj interakciji, i koji djeluje na nas kao što i mi djelujemo na njega: kao što on gradi i stvara nas, tako istovremeno i mi gradimo i stvaramo njega. Prema tome, gledano iz našeg kuta poimanja stvarnosti, EGO je: I onaj koji djeluje, i onaj (ono) čime se djeluje – kao i onaj (ono) na čega se djeluje! Odnosno, mi uistinu živimo (ovako kako živimo) u – SVIJETU VLASTITIH MISLI!!!
Da li je sada nešto jasnija ona „fantastična“ spoznaja do koje smo ranije došli a koja nam je predstavila sam Univerzum kao autentičnu tvorevinu energije MISLI?!!
Ta „apstrakcija“ je zapravo najviša stvarnost – što već odavno više ne treba da nas zbunjuje, već trebamo samo shvatiti da Paradoks jest sama suština postojanja; odnosno: Najviša, i apsolutna, Apstrakcija jest najviša, i apsolutna, Stvarnost! – Sve suprotnosti samo su „naizgled“, a u Apsolutu, odnosno u svjetlu istine, one su JEDNO (i) ISTO!
Pošto smo uvidjeli ovu istinu, i shvatili da ono što mi nazivamo „svijetom“ i „stvarnošću“ jest ništa drugo do odraz našeg vlastitog EGA, sada nam nije teško sasvim jasno sagledati istinu da svijet nije ništa „odvojeno“ i „neovisno“ od MENE, već da smo mi, organski, JEDNO: Ja sam Svijet i Svijet je Ja! …Tako da – cjelokupni problem našeg postojanja nije u tome što smo (jer nismo!) „razdvojeni“ od svijeta (cjeline postojanja), već jedino, upravo, i „samo“ u tome što nismo svjesni našeg izvornog i autentičnog jedinstva i nerazdvoj(e)nosti!!!
EGO je taj koji nam stvara predstavu o vlastitom „ja“, kao konkurenciju onome što nije „ja“. Na taj način nas on „razdvaja“ od našeg istinskog bića, dajući nam takvu svjesnost kao da smo zaista razdvojeni. Potom, logičnim slijedom stvari, mi svim silama nastojimo izrabljivati „okolni svijet“ (uključujući tu i vlastito tijelo!), kako bismo osigurali blagostanje našem „ja“. Pri tome, međutim, nismo ni najmanje svjesni da mi uopće(!) ne izrabljujemo svijet (u svoju korist) već da time izrabljujemo sami sebe – na vlastitu štetu!
Robujući iluziji mi imamo predstavu o svom vlastitom „ja“ kao zasebnom „otoku“ među mnoštvom drugih u zajedničkom, općem, oceanu. Shodno toj predstavi, mi sebe doživljavamo kao specifičan izolirani entitet, koga određeni „prostor“ dijeli od drugih, isto tako izdvojenih i izoliranih entiteta. – Vodena masa oceana predstavlja prostor koji te otoke međusobno razdvaja, odnosno: ocean predstavlja EGO. …Onaj prostor koji mene razdvaja od ostalih jest ujedno i prostor koji me razdvaja od moje vlastite suštine – cjeline postojanja; a to je moj vlastiti EGO. No, iako je taj prostor (ocean) jedan, i jednak, za sve, ipak je činjenica da onaj prostor koji, sa moje subjektivne tačke gledišta, mene osobno okružuje – predstavlja moj vlastiti razdvajajući faktor: Moj vlastiti „oklop“ je taj koji me razdvaja od svijeta i, time, od mene samog.
Upravo prianjanje za predstavu o tom „prostoru“ formira mi predstavu o mom sebstvu kao „otoku“. I tako, robujući toj iluziji, mi egzistiramo u jako moćnoj zabludi, koju može razotkriti samo onaj tko počne da nadilazi, te konačno nadiđe, svoj vlastiti EGO – svoju vlastitu predstavu o razdvojenosti, i prostoru koji razdvaja. Onaj tko ne podlegne iluziji – iluziji da je samo ono što se vidi „iznad vode“ jedina i prava istina i stvarnost – taj ostvaruje istinsku svjesnost: da je „razdvojenost“ samo iluzorna, a da je istinski, „organski“, oduvijek sve u apsolutnom i nerazdvojnom Jedinstvu!
Dakle, nadilaženjem svoga EGA ne postižemo nikakvu „objektivnu“ promjenu: ocean koji „razdvaja“ je i dalje tu, ostali su, da tako kažemo, i dalje „razdvojeni“ od nas …međutim – mi od njih više nismo! Ta promjena je ustvari čisto „subjektivna“ – apsolutno subjektivna – pa samim tim i apsolutno objektivna, tj. ISTINSKA.
Svi smo mi u istoj poziciji, međutim ono što Prosvijetljenu osobu „izdvaja“ od svih ostalih bića u prirodi – ona Kvaliteta zbog kojeg je ona „kruna“ svih živih bića, odnosno vrhunac, i cilj, same Evolucije – jest ZNANJE: ona ZNA da ona nije razdvojena od cjeline postojanja, dok ostali to ne znaju! – Znanje je (taj) prosvjetljujući faktor: Znanje je Svjetlost! Oni koji ne znaju, ti se još uvijek, i neprestano, trude da isuše ocean ili da bar nekako premoste taj prostor… i u tome su već unaprijed osuđeni na neuspjeh; dok oni koji znaju, jasno uviđaju da ne postoji ništa što bi uopće trebalo „premostiti“ ili „isušiti“… – znaju da ODUVIJEK sve egzistira u nerazdvojnom jedinstvu: znaju ISTINU.
– – –
Stoga, Spoznajom Istine (koja O-slobađa) „iznutra“ mijenjamo stvarnost jer uspostavljamo kompletno „Novu Paradigmu“ koja tada počinje biti temeljna okosnica cjelokupnog (našeg) postojanja. I, to čak ni ne zato što time sada omogućujemo, odnosno „dozvoljavamo“, Univerzumu da tu nešto „mijenja“ iliti „poboljšava“… Ne! Već zato što u skladu sa tom „Novom“ paradigmom mi sada konačno i konkretno ŽIVIMO Istinu i Stvarnost, onakvom kakva ona – „Takva-kakva-jeste“ – uvijek i oduvijek Jest. To je Življenje Transparentne Ljubavi …svjesno, svugdje i uvijek, jer ona Jest: ovdje i sada, pa ma gdje i ma kada! 😉
Alakh Niranjan
www.apsolutnaistina.com
Mir počinje sa mnom
Sve objave sa web sajta “Transformacija Svijesti” dozvoljeno je kopirati, raspačavati, objavljivati na drugim web stranicam i blogovima kao i društvenim mrežama.
Informacija, znanje iliti istina nema vlasnika ili vlasništvo, ona je sama bit – ono što Jest i, kao takva ne može biti posjedovana.
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
