Vrhovni Zakon

 Na planeti Zemlji milionima godina bila je savršena ravnoteža i vladao neopisivi sklad. Sve je funkcioniralo kako se samo poželjeti može: sunce je sjalo, rijeke su tekle, oblaci su plovili po nebu, drveće je raslo, cvijeće je cvjetalo, životinje su spontano živjele svoje živote… i sve je do tada, do jednog trena, bilo apsolutno savršeno; a onda – onda se pojavio čovjek!

     Zaista, ma u kom sistemu kao organiziranoj funkcionalnoj jedinici, sve može divno i harmonično funkcionirati, i u praktično neograničenom vremenskom periodu, ali samo pod jednim jedinim uvjetom: da se u potpunosti poštuju zakoni (interesi) Cjeline – veće cjeline, kojoj i sam taj sistem, kao dio pripada. I sve to u teoriji („na papiru“) može jako lijepo izgledati i djelovati pa čak i skladno funkcionirati, no, uistinu, samo dotle dok se u praksi – u situaciji „na terenu“ – ne pojavi „destabilizirajući element“. U našem slučaju, odnosno u slučaju cjelokupne prirode i Egzistencije uopće, jedini poznati „element“ tog tipa jest – čovjek!

     Svi mogući egzistencijalni sistemi – počevši od onih prirodnih, pa preko društvenih, političkih, privrednih, ekonomskih, moralnih… i svih ostalih – u teoriji mogu biti savršeno koncipirani i nepogrešivo utemeljeni, čak u toj mjeri da im se mana jednostavno ne može naći. Međutim, onoga trena kada se ma koji od tih bez-grešnih koncepata „skine sa tvorničke trake“ i položi u ljudske ruke, na neki naizgled neobjašnjiv način sve, ali pouzdano sve – nezaustavljivo polazi naopako! Netko bi to jednostavno nazvao „lošom srećom“; neko, malo više empiričan, bi za to okrivio tzv. „Marfijev zakon“, čija tvrdnja da „sve što može poći naopako, sasvim pouzdano će i poći naopako“, stoji u savršenoj korelaciji sa zakonom entropije – koji nalaže da se protokom vremena u nekom sistemu spontano i sasvim prirodno, nužno povećava i nivo nereda u njemu; dok će oni krajnji skeptici (a možda ujedno i surovi realisti), uz mnoštvo manje ili više validnih argumenata, jednostavno zaključiti da sve čega se čovjek dohvati prije ili kasnije neminovno je osuđeno na propast.

     Dopuštajući da svaka od ovih opcija može biti na svoj način prihvatljiva kao objašnjenje situacije, ipak mi, evo u trenutku dok se riječi spuštaju na papir, spontano iz dubina svesti izranja slika osobe, čovjeka, koja na mjestu izvora kristalno bistre i čiste planinske vode pokušava da utoli svoju naraslu žeđ, no – svojim prljavim rukama! Zaista upečatljiva slika… I može on sada, nesretnik, do mile volje kukati nad nečistom vodom, nezdravim izvorom i svojom lošom sudbinom… no, rešenja nema sve dok konačno, i jasno, ne uvidi tu notornu činjenicu, dok ne shvati tu krajnje očiglednu istinu: da njegov pravi i osnovni problem nije nigdje izvana, nigdje u „objektivnoj prirodi“ njegovog vanjskog okruženja, već upravo u okviru same njegove „subjektivne prirode“ – njegovih osobnih nečistih dlanova. Tek kada riješi taj problem (a da bi ga riješio mora prvo da ga ispravno promotri i shvati pravu prirodu njegovog uzroka) onda će uz neophodni minimum ispravnog truda (dakle pozabavljen prije svega mijenjanjem sebe, a tek poslije, eventualno, „mijenjanjem svijeta“) biti razriješeni i svi ostali problemi. I taj put – put jedne neusporedivo šire i obuhvatnije svjesnosti – je definitivno jedini put koji vodi ka svjetlu šireg znanja a ne u iluziju i zabludu. Međutim; što je to što u našem slučaju predstavlja te „prljave ruke“ u okviru ove naše svjetovne egzistencije? Odgovor je krajnje jasan i nedvosmislen: to je naša vlastita, zaprljana, svijest.

     Sam čovjek, njegova svijest je to što daje sve boje i nijanse njegovom vlastitom svijetu. I sam čovjek u skladu sa kvalitetom vlastite svijesti oblikuje svoj život, svoje okruženje, svoje odnose u svijetu i sa svijetom i – svoju vlastitu a time i globalnu realnost. Ako ta svijest nije pročišćena, dakle usklađena sa istinom i stvarnošću, onda ni kvaliteta njegove svjesnosti ne može biti drugačiji, a tada će i sve posljedice njegovog djelovanja u svijetu biti u potpunosti primjerene tome. To je zakon!

     Svijet je samo ogledalo svijesti i ništa drugo; tu ne treba biti previše inteligentan pa shvatiti. Ako nam taj svijet sve više i više liči na Danteov Pakao (a, uistinu, malo je reći da liči!), onda je to mnogo više pokazatelj onoga što jeste unutar nas nego onoga što jest izvana. U ogledalu nikada ne vidimo ogledalo, već odraz sebe samog.

     Na staničnom nivou se jako lijepo može primijetiti da dok god pojedinačne stanice skladno rade u interesu veće grupe stanica, tkiva, organa i cijelog organizma, odnosno dok god sam organizam (kao vrhovna cjelina u pogledu ma koje stanice) osigurava optimalne uvjete za njihovo funkcioniranje, dotle na svim nivoima život funkcionira savršeno, a samim tim i svaka pojedinačna stanica ima najveći benefit. Onoga trenutka kada se u sistemu javi disbalans tada nastaju i problemi za cjeli sistem, na koje on mora adekvatno i pravovremeno odgovoriti ako uopće želi opstati. I sve je tu uvijek savršeno međusobno ovisno i međusobno povezano.

     Također, ukoliko promatramo dinamiku klimatskih djelovanja na cjelokupnoj našoj planeti, možemo jasno vidjeti kako se ogromne zračne mase kontinuirano premještaju sa jednih njezinih dijelova na druge, i iz jednog nivoa atmosfere u druge, mijenjajući pritom klimatske okolnosti u okviru pojedinačnih oblasti Zemljine kugle, i iz svega toga možemo zaključiti kako su svuda i stalno na snazi kontinuirane promjene. No ono što treba biti inteligentno shvaćeno, jest da u globalu – na nivou cjelokupne planete (Cjeline) – promjena, u tom kontekstu, prosto ne postoji; jer su svi parametri (i oni manje i oni više relevantni) i dalje u potpunosti prisutni – samo je na sceni prostorna i funkcionalna preraspodjela tih činioca, dok je njihova egzistencija, svakako, u globalu nepobitna. O njihovom „nastanku“ ili „nestanku“ može se govoriti samo u relativnim okvirima – dakle u odnosu na njihovo prisustvo u okviru „lokala“, odnosno nekog ograničenog sistema (jedne određene teritorije, kao prostorne i vremenske odrednice) – dok je istinski (dakle u globalu) takvo gledište krajnja besmislica.

     Prema tome, ravnotežni status Cjeline uvijek je konstanta, dok „promjene“ postoje samo kao (iluzorni) koncept i samo uslijed odsustva šire svjesnosti – uslijed nastojanja sagledavanja položaja nekog malog fragmenta a pritom, istovremeno, lišenog sagledavanja njegovog statusa u okviru veće cjeline ili Cjeline uopće.

     Imajući sve to u vidu, u stanju smo dati sasvim jasan i pouzdan odgovor na pitanje da li onda čovjek, oslanjajući se na svoj strogo racionalistički um, odnosno na svoj krajnje fragmentaran, dakle relativistički pristup sagledavanju istine (svijeta, svoje stvarnosti), uopće može imati pravu i potpunu svjesnost onoga što i kako zaista jeste (tog svijeta, istine, stvarnosti)? – A odgovor je: ne može, dok god se bavi isključivo fragmentima, zanemarujući pritom status i interese (zakone) cjeline. Odnosno može – ukoliko, jednom neusporedivo širom svjesnošću od ove plitke i uobičajene omogući sebi pronicanje u samu suštinu tih suptilnih zakona i zakonitosti po čijim skrivenim obrascima (arhetipovima) oduvijek funkcionira Cjelina, a samim tim i svaki njen „dio“.

     Činjenica jeste da u Prirodi samoj po sebi, apsolutno sve funkcionira u savršenom redu i harmoniji; drugačije, jednostavno ni ne može biti. Sve u njoj oduvijek funkcionira na principu savršene ravnoteže – i to samo iz jednog jedinog, ali temeljnog i krucijalnog razloga: ona, ravnoteža, jeste vrhovni Zakon. Ona drži univerzum na okupu!

     U pogledu toga jednu stvar je neophodno krajnje ispravno shvatiti: onoga trenutka kada se (bilo gdje, bilo kada i nebitno iz kog razloga) ravnoteža (prividno) poremeti, ne remeti se ustvari ravnoteža, kao princip (sam taj Kozmički Zakon), već se remeti isključivo unutarnji sklad samoga subjekta koji je izazvao tu prividnu neuravnoteženost. I tog istog trenutka apsolutno bez ikakve zadrške, čitav univerzum stupa u akciju uspostavljanja prvobitne (one narušene) unutarnje ravnoteže samog vinovnika te disharmonije. U tome je poanta a ne u nekakvoj „poremećenoj ravnoteži prirode“! Zbog čega je to važno razumjeti? Pa prije svega zato što ćemo time kao prvo, shvatiti da „povređujući prirodu“ i kršeći njene zakone, mi povrjeđujemo ustvari, i prije svega samoga sebe i dovodimo u pitanje svoju vlastitu egzistenciju; a potom ćemo prestati da rasipamo svoju dragocjenu energiju na vječitu borbu sa „utvarama“ i kojekakvim iluzijama umišljenog „izvanjskog svijeta“, i shvatit ćemo punu dimenziju vlastite odgovornosti za svoj život, svoje postojanje, svoj svijet i vlastitu stvarnost. I konačno ćemo tada njegujući zdravu i prirodnu, dakle čistu svjesnost, živjeti u skladu sa Istinom, kao vrhovnim egzistencijalnim principom cjelokupnog Univerzuma.

     Puna poanta ovog principa ravnoteže Cjeline jest u sljedećem: kada bismo na primjer dio novca iz jednog džepa premjestili u neki drugi, da li bi to značilo da je sada naše imovinsko stanje („prvobitna ravnoteža“) iole promijenjeno, iliti platežna moć uistinu poremećena? Pa naravno da ne. Naša uvjerenost u takvu besmislicu moguća bi bila samo u slučaju da nismo svjesni pune i prave istine, a koja stoji da je – ukupna situacija ostala uistinu nepromijenjena. … Eventualnom brigom i sekiranjem zbog umišljenog, virtualnog, „novo nastalog novčanog problema“ mi sada samo uznemiravamo samoga sebe a nipošto ne doprinosimo sagledavanju istine, odnosno uvidu u realno stanje stvari. Također, identična tome bi bila i situacija kada bismo na primjer, primijetivši drastično smanjenje nivoa vode iz nekog jezera uslijed velike sunčeve žege, zaključili da je jedan dio vode iz jezera naprosto „nestao“; ne shvačajući, uslijed nedostatka svjesnosti o Cjelini, da ta ista količina vode (koja je nekada zauzimala određenu zapreminu jezera) sada samo zauzima zapreminu neke druge dimenzije, u ovom slučaju plinovite u okviru iste Cjeline (tog istog, globalnog, dakle cjelokupnog prirodnog sistema) i ništa više. Stoga, uistinu, ravnoteža je vrhovni Zakon, a Zakon je vječan i nepromjenljiv. I uistinu, svaka neravnoteža je samo privid subjekta promatranja, onoga koji percipira uslijed ne posjedovanja svjesnosti za objektivan uvid – svjesnosti Cjeline.

     Objektivna vanjska ravnoteža – dakle ravnoteža C,eline – nikada ne može biti narušena, jer onoga trenutka kada se na jednom mjestu manifestira „disbalans“, tog istog trenutka Cjelina vrši točno odgovarajuću reakciju kao odgovor na novonastalo stanje: vrši takvu preraspodjelu energije unutar sebe da nikada ništa ne biva izgubljeno ili narušeno već samo na odgovarajući način transformirano, odnosno preraspoređeno. Tako u okviru Cjeline nikada nije moguć disbalans, nikada se ništa ne gubi – a u tome i jeste poanta „Zakona održanja energije“. Mi ustvari, konstatiramo „činjenicu“ određene neravnoteže samo tijekom usmjeravanja pažnje na jedan mali (ograničeni) dio nekog sistema, dok ako bismo bili u stanju obuhvatiti Cjelinu tada bismo jasno uvidjeli da nikakav deficit, odnosno nikakav disbalans u razmjerima Cjeline jednostavno – nije moguć: svejedno u koji od mnoštva džepova ćemo prebaciti naš novac, naše ukupno (istinsko) imovinsko stanje bit će nepromijenjeno!

     Tako ovaj svekoliki univerzum predstavlja jednu savršenu Cjelinu, odnosno jedan autentični „Zatvoreni sistem“ – pa ma kolikih (nama, našem umu, uistinu ne-zamislivih) razmjera on bio. …Čuveni na Zapadu veoma cijenjeni i poštovani indijski mudrac – svami Vivekananda (koji je, uzgred bio i Teslin prsni prijatelj i duhovni učitelj) – svojevremeno je rekao: „Ako se na jednom mjestu u oceanu podigne val, na drugom se istovremeno stvara udubljenje.“ – To je Zakon; to je zakon održanja energije. I to je zakon koji omogućava da ukupna ravnoteža, ukupan balans ne može nikada biti narušen. Kada bi to ikako bilo moguće – ma i jednog jedinog trenutka – tog istog trenutka čitav univerzum bi nestao u neizrecivom kaosu. Sve bi se raspalo. Ustvari; u onoj istoj mjeri u kojoj naš um sagledava nesklad i kaos u svijetu, oko sebe samoga, u toj istoj mjeri je to upravo pouzdani indikator stanja nesklada i kaosa unutar samog tog uma, odnosno stanja (ne)svjesnosti samog tog subjekta percepcije – a ne pokazatelj stanja promatranog objekta (stvarnosti, svijeta uopće). Uvijek, ali uvijek, je u pitanju samo naša (ne)mogućnost, odnosno naša (ne)sposobnost sagledavanja tog realnog, autentičnog i nikada narušenog izvornog savršenstva Cjeline (svijeta, stvarnosti, univerzuma kao takvog), a ne nekakva „nesavršenost svijeta“ (stvarnosti, univerzuma, Cjeline) – kako smo mi to, naravno jednostrano skloni ocijeniti. Istina je (uvijek) isključivo objektivna, a naša ocjena je (uvijek) isključivo subjektivna stvar.

     U jednom zatvorenom sistemu ukupan zbir potencijalne i kinetičke energije (u bilo kom njihovom vidu) je uvijek stalna, konstantna veličina, točnije njihov zbir je uvijek – NULA. Kada se potencijalna transformira u kinetičku (ili obratno) to naravno, ne znači da je energija „nestala“, odnosno da je ravnoteža energije u sistemu narušena, već samo da je nastala njena preraspodjela. Taj disbalans može biti samo i jedino „prividan“. U stvarnosti, njihova ravnoteža je nepromjenjiva: nepromjenjivi Zakon! Stiven Hoking, čuveni britanski fizičar i kozmolog, u svojoj knjizi „Kozmos u orahovoj ljusci“ tu problematiku izlaže ovako:

–  „Kako se kozmos širi, on pozajmljuje energiju od gravitacijskog polja da bi stvorio novu materiju. Pozitivna energija materije ima točnu protutežu u negativnoj gravitacionoj energiji, tako da je ukupna energija ravna nuli.“

     Dakle, ništa ne može nastati iz „ničega“, niti nestati u „ništa“; sve ima svoj prvobitni uzrok a svaki uzrok ima svoju posljedicu. Svuda je na djelu isključivo transformacija energije, i to uvijek u skladu sa Zakonom, tako da se ravnoteža nikad i nigdje ne remeti. I zato, ako bi nas neko upitao što je vječno u ovom univerzumu, sa apsolutno najvećim pouzdanjem u istinitost tvrdnje možemo reći da je to – Ravnoteža. Balans, ravnoteža – to vječito Nulto Stanje  (Nulto Polje) – jest vječna stvarnost univerzuma!

     Naša nesvjesnost te činjenice jest ono što je u krajnjem odgovorno za sve naše probleme. Jer naša vječita životna „borba sa vetrenjačama“ jest ono što konstantno opterećuje naše postojanje, uvjetovajuci nam snažnu i stalnu iluziju činjenja u smjeru „ponovne uspostave narušene izvanjske ravnoteže“ – a nesvjesnosti da se mi to ustvari svo vrijeme borimo isključivo sa samim sobom! Privid neravnoteže u našim životima i svijetu uopće (a samim tim i „nepravde“, kao egzistencijalne kategorije) postoji samo zato što joj prividnu supstancu u našim očima daje upravo naša nesposobnost sagledavanja ukupnosti svih „inputa“ i „autputa“ u vezi datog sistema (našeg života, našeg „malog svijeta“), odnosno nesposobnosti percepcije Cjeline. Takvo nešto poput „nepravde“, ili „neravnoteže“ postoji samo onda kada, i dok, promatramo jedan mali, izolirani dio velikog sistema (Cjeline). Tada „pouzdano“ zaključujemo da u tom malom sistemu mnogi odnosi i pojave nemaju svog jasno definiranog uzroka, pa tako zaključujemo i o (ne)pravdi odnosno (ne)ravnoteži unutar datog sistema (bilo koje prostorne ili vremenske odrednice, određenog vremenskog razdoblja, samog našeg života…) – a da uopće nismo ni svjesni da svo vrijeme ustvari razmatramo samo jedan mali fragment (koji nam ne može dati punu i pravu istinu) a ne samu Cjelinu! Situacija je slična onoj kada hodajući ulicom ugledamo gromadu kako na mrtvo ime prebija nekog „žgoljavka“. – Naravno da prva stvar koja nam pada na pamet jeste kako svjedočimo najupečatljivijem činu nepravde na dijelu! I svi okupljeni promatrači rezoniraju na identičan način. Međutim, tada se pojavljuje upućena osoba koja svim okupljenima objasni činjenicu da je par dana ranije taj „žgoljavko“ upao u dom onog gromade, opljačkao dragocjenosti koje je tamo našao, a njegovu suprugu i dvoje male djece koji su se vratili kući i zatekli ga u pljački baš u trenutku kada je ovaj namjeravao pobjeći sa plijenom, pretukao metalnom šipkom do te mjere da im se u bolnici doktori još uvijek bore za život. … I, sad; tko je taj koji uopće može raspravljati o „pravdi“ i „nepravdi“ u ovim uskim konceptualnim okvirima i sa kakvim autoritetom i kompetencijom?! – Osim onoga koji vidi „širu sliku“, koji sagledava Cjelinu!

     Onoga trenutka kada smo svojom sviješću u stanju obuhvatiti Cjelinu (sveukupne parametre bitne za egzistencijalno stanje jednog sistema), tada, i tek tada, nam sve postaje u potpunosti jasno: istina, odnosno istinsko razumijevanje stupa na scenu.

 

     Jedan mudrac, odnosno onaj koji ne vjeruje mnogo fragmentima već svakoga trenutka sagledava isključivo „širu sliku“, ne opterećuje se puno svjetovnom „pravdom“ i „nepravdom“, već smireno dopušta da se manifestira Volja Cjeline, odnosno Zakon. On pouzdano zna da iako u okviru tog jednog malog sistema možda i nisu vidljivi i poznati svi parametri koji ga takvog određuju, ipak „negdje“ (unutar „šire slike“) pouzdano postoje uzročna stanja koja, posredno ili neposredno ali definitivno, jasno utječu na unutrašnje stanje tog sistema, u potpunosti i konačno ga i određujući.

     Upravo tako i u okviru ovog jednog sadašnjeg, našeg „malog“ života (kao malog „fragmenta“, „malog sistema“ – neodvojivog dijela jedne velike nama možda za sada nepoznate Cjeline) postoje mnoge naše nedoumice i nepoznanice u vezi sa mnoštvom od ovih aktualnih stanja i događanja. No, to uopće ne znači da ta stanja, odnosno događaji u svijetu i u našim životima nemaju svoj realni uzrok, odnosno svoje puno i stvarno značenje u okviru jedne „šire slike“ – jedne mnogo veće dimenzije koja nije na raspolaganju ovim našim uobičajenim, ograničenim, čulima percepcije. I upravo u tom, „skrivenom“, kontekstu leži njihova prava važnost, njihov puni značaj! Naime, većina događaja iz našeg aktualnog života vuku svoje stvarne korijene iz neke davne prošlosti, iz nekih drugih i nama trenutno nedokučivih dimenzija, odnosno predstavljaju ništa drugo do njihov konačni sazreli sublimat u kontekstu ovog sadašnjeg trenutka. Situacija je upravo slična djelovanju onih fundamentalnih principa po kojima dimenzija svijeta subatomskih čestica utječe na dešavanja u okviru ovog našeg, „domaćeg i ovozemaljskog“, makro sveta. Iako tamo vladaju „neki drugačiji“ zakoni i zakonitosti u odnosu na zakone „Njutnovske fizike“ kojima se pokoravaju objekti ovoga makro-sveta, apsolutno je ne sporno da je upravo tamo ono istinsko „porodilište“, oni autentični „sjemeni zameci“, odnosno stvarni i prvobitni uzroci svih „razmotavajućih“ dešavanja u okviru ove naše makro stvarnosti. I dok se nama može činiti, uslijed našeg neznanja, ne-obaveštenosti i nesvjesnosti, da je u globalu (na „površini“) sve mirno i „pod kontrolom“, dotle na nesvjesnom (kvantnom, subatomskom) nivou kontinuirano traje neprekinuti rast i razvoj onog embriona, onih klica, jednog moćnog i razgranatog drveta naše aktualne i buduće stvarnosti. …Baš kao što i ispod prefarbane površine stare metalne šipke rđa može godinama kontinuirano nagrizati njenu supstancu i iako to nije odmah primjetno i uočljivo, ipak će savršeno izvjesno i pouzdano („neminovno kao smrt“) posljedica (odnosno „razmotani“ uzrok) sama po sebi na kraju donijeti suočavanje sa punom istinom. Također, gledajući jedno drvo može nam izgledati da se ništa trenutno ne događa u vezi njegovog bića i postojanja, njegovog objektiviteta – sve nam izvana može djelovati u potpunom redu i miru. Međutim, van domašaja naših očiju, odnosno naših čula izravne spoznaje, stoji činjenica da istovremeno, ispod površine, tj. ispod kore čitave „rijeke“ i „potoci“ hranljivih i građevnih materija mikroskopske veličine svakog trenutka teku u sve moguće strukturne dijelove toga drveta! Dakle; i pored tog potpunog izvanjskog (prividnog) mira, na jednom ispod-svjesnom nivou konstantno se događa nezamisliva interaktivna dinamika uzrokovana i vođena nekom krajnje svrhovitom „Višom Namjerom“ – a u skladu sa jasno i precizno „zacrtanim“ („genetski kodiranim“) prvobitno određenim krajnjim zadatkom i ciljem. I sada, kad vidimo drvo, nikome naravno nije niti čudno niti neobično što je izraslo toliko koliko jeste – ali kada ga promatramo, nitko od nas pritom ni najmanje nije unutar svjesnosti o uzrocima koji su mu prethodili, kao ni posljedičnih dešavanja koja se svakoga trenutka, „ispod kore“, neprestano odvijaju unutar cjelokupne njegove materijalne i energetske strukture: nije ni najmanje svjestan samog Toka Života, same Istine. A ona, Istina, je suštinski fundament svega postojećeg – svega „onoga što jeste“: cjelokupne Stvarnosti.

     Čovjek uobičajeno lagodno smatra da ispod ovog privida vanjskog svijeta, odnosno izvan opsega ove „virtualne“ stvarnosti ne postoji ništa drugo! Smatra da djelovanje u okviru ovog sadašnjeg života ne mogu imati svoje uzroke u nekoj drugoj i donekle drugačijoj dimenziji – koja bi svakako bila (kao što i jeste), poput i ove aktualne, samo dio jedne šire stvarnosti, jedne veće cjeline. Stoga nužno nastaju i mnoge nejasnoće u pogledu razumijevanja vlastitog života i sudbinskih dešavanja, prihvaćanja neophodne odgovornosti za njih, kao i nemogućnosti da ih se ispravno i na pravi način razriješi te time nama samima donesu mir, razrješenje i oslobođenje. Kada bi to bilo jasno spoznato, te zabluda stare paradigme novom i širom svjesnošću konačno dezintegrirana kao na dlanu bi bila shvaćena i suština principa karme, kao vrhovno determiniranog principa naše cjelokupne egzistencije, kao što bi i sam princip reinkarnacije bio konačno prepoznat (pogotovo u ovom „zapadnom“ korpusu civilizacije) kao temeljni i nesumnjivo podrazumijevajući sastojak naše stvarnosti i egzistencije uopće. I ne bi tada ovaj mali fragment zvani „život“ (ovaj „jedan jedini ljudski život“), uslijed našeg notornog ne (pre)poznavanja istine i stvarnosti bio ovako proizvoljno i fatalistički uzet kao „početak i kraj“. I ne bi tada ovi, ovakvi i ovoliki obrasci straha carovali svim našim životnim akcijama i usmjerenjima čineći cjelokupno naše postojanje ničim drugim do „neurotično grozničavom borbom za preživljavanje i opstanak“ …a da pritom nismo ni najmanje svjesni čak ni toga – zbog čega zapravo želimo „preživjeti“ i „opstati“?! Ali bi tada konačno bila shvaćena ta vječita istina i stvarnost univerzuma, života i postojanja da: ŽIVOT JE JEDAN – ALI VEČAN I BESKONAČAN !!!

     Zbog svega toga; kozmička ravnoteža, kao vječni i vrhovni Postulat, jeste Realnost sama po sebi. – I upravo u tome, u „tkivu“ tog vrhovnog kozmičkog zakona leži i poanta principa karme (kao uostalom i same reinkarnacije): da se jednom (pa kad god to bilo!) ponovno uspostavi ta iskonska, nekada davno narušena (i potom konstantno narušavana), unutarnja ravnoteža subjekta (svjesne, živuće jedinke); ona izvanjska, globalna, objektivna, ionako nikada nije ni bila narušena. Sve u prirodi je ustvari i bazirano na predanom pomaganju svjesnom subjektu u tom smjeru – zbog čega upravo i postoji cijeli ovaj objektivni svijet! …I, mada će ovakav prikaz stanja stvari izazvati mnoštvo skepticizma kod onih žustrih i „tvrdokornih“ racionalista, ipak, to nikada i ni na koji način ne može umanjiti istinu. Naprotiv; bilo bi vrlo poželjno da se oni sami zarad najvećeg osobnog dobra, što prije obavijeste o skorijim (kao i onim ne tako skorim) otkrićima vrhunskih umova teorijske i eksperimentalne fizike iz oblasti kvantne mehanike (fizike elementarnih čestica) i kvantne teorije polja („fizike svesti“), koje decidno i empirijski pokazuju da: Ne postoji nikakav objektivni svijet ukoliko nema svjesnog subjekta koji ga promatra. Na to se jasno i nedvosmisleno indicira u eksperimentima vezanim za tzv. „kvantnu superpoziciju“ (Tomas Jang, 1773-1829; čuveni „Eksperiment sa dva proreza“), u principima vezanim za fenomen tzv. „kolapsa valova funkcije“ (na koje se najdirektnije oslanja Borova, Hajzenbergova i Bornova „Kopenhagenška interpretacija“), i mnogim drugim no kojima se ovdje nećemo detaljnije baviti.

     Vrhovna činjenica cjelokupne Egzistencije je zapravo ono što se na svim nivoima postojanja, od svesti „običnog“ čovjeka konstantno drži u najvećoj tajnosti, a to je da je SVIJEST kao najfundamentalnija „supstanca“ svakog živućeg bića i Postojanja uopće: i materijalni, i djelatni uzrok Univerzuma! Ona, SVIJEST je Apsolutni Entitet; koji jeste sama suština i našeg vlastitog bića i postojanja. Neki To zovu „Bog“, neki „Kozmički Zakon“, neki „Priroda“, neki „Suština“, neki (tamo na dalekom Istoku) „Tao“… ali, To je IstinaApsolutna Istina! E sad, budući da „Istina oslobađa“ – oslobađa iz tvrdih konceptualnih okova iluzije, zablude i neznanja uopće – jasno je zašto „onim entitetima“ koji svoje postojanje grčevito vežu za „čvrstu materiju“ i iluziju uopće, a koji bivaju isključivo na uštrb naše vlastite „pozajmljene im“ energije (našeg neznanja i nesvjesnosti) i kojima je po prirodi „dato“ da gospodare ovim svijetom zahvaljujući baš toj tvrdoj materijalističkoj postavci u temeljima naše relativističke svjesnosti, nikako nije stalo da spoznamo Istinu. Jasno je da Istina koja nama donosi prosvjetljenje i oslobođenje, „njima“ donosi neminovnu dezintegraciju. – I opet, sve po zakonima Savršene Ravnoteže!

     No, da ne bi nešto bilo ipak pogrešno protumačeno jer Postojanje svakako nije „nešto“ što je antagonistički nastrojeno prema nama – u samoj suštini svega toga funkcionira jedan genijalni reverzibilni mehanizam koji je nepogrešivo upravljan od strane „Vrhovnog Plana“ i koji se u skladu sa savršenim Kozmičkim Zakonom, svodi na slijedeće: upravo u onoj mjeri u kojoj nama, kao „svjesnim subjektom“, vlada i ovladava nesvjesnost, u toj istoj mjeri sveukupne izvanjske okolnosti bivaju na taj način samo-organizirane (sudbinski nam nametnute i nametane) kako bismo na što očigledniji način osvijestili upravo mjeru te vlastite nesvjesnosti; a sa druge strane, istovremeno i povratno: u onoj istoj mjeri u kojoj nas te vanjske okolnosti sve više i više pritišću i opterećuju naše postojanje, u toj istoj mjeri ubrzava se proces našeg sudbinskog „Buđenja“ i o-svješćavanja. Neko bi u vezi toga rekao: „Ono što nas ne slomi, to nas ojača“. Međutim, puna istina podrazumijeva svjesni uvid u „širu sliku“: sve je jednostavno u službi „Svjesnog Subjekta“, jer SVE je JEDNO! To je Zakon i zato sve počiva na Ravnoteži. I zato je Ravnoteža: LJUBAV!

     Čitav univerzum počiva isključivo na Zakonu, na Ravnoteži, odnosno: na Ljubavi. To je SILA koja je temelj cjelokupnog Postojanja. Ona je ono što svemir drži na okupu: ona je Gravitacija. Ona je ta „masena tvar“, „maseni princip“, taj „Higsov bozon“ – ta „Božja čestica“ – za kojom u okvirima pojavnog svijeta bezuspješno tragaju svi eksperimentalni fizičari današnjice jer su nesvjesni da je Konačna Istina (koja je Ljubav) ona „nevidljiva“ Suština svega. Zato ona i nije „čestica“ (te se ni instrumentima ne može detektirati) već je ona ono vječno i beskrajno, sveprožimajuće polje svijesti: onaj Beskonačni Val Života, koji božanskom vibracijom svoga harmoničnog toka, oduvijek i beskrajno nježno, zapljuskuje cjelokupno Stvaranje.

 

     Zbog svega toga; zarad najvišeg vlastitog dobra imajmo na umu da dok god taj (naš) sudbinski, epohalni ali savršeno spontani i prirodni proces – proces konačnog i definitivnog prosvjetljenja osobne svijesti – jednom napokon ne dovršimo, čovjek kao jedinka, kao ego-biće, vječito će egzistirati u programskoj šemi prirode, ovoga svijeta i stvarnosti uopće kao autentični „kompjuterski virus“ cjelokupnog sistema. Predstavljati će ništa drugo do „rak stanicu“ cjelokupnog planetarnog i uopće kozmičkog Organizma. Stanicu koja će sasvim spontane i prirodne akcije Cjeline u smjeru otklanjanja „destabilizirajućeg elementa“, uvijek pogrešno tumačiti kao dio kakve „osobne“ urote čitavog Sistema protiv nje (na svim njegovim nivoima), a ne kao dio nužnog i neophodnog procesa izlječenja. U stvarnosti, ništa nije zaista protiv čovjeka već naprotiv. Apsolutno SVE funkcionira isključivo u tom smjeru i sa takvim zadatkom i ciljem da na vrhuncu dovede do konačnog prosvjetljenja svijesti svakog pojedinačnog subjekta postojanja. To je istinska i krajnja svrha cjelokupne Prirode, našeg vlastitog života i postojanja i Univerzuma kao takvog – samo što to trebamo na pravi način još i prepoznati kao takvo. Kada to jednom shvatimo, u našim životima više neće postojati važnijeg zadatka i uzvišenijeg cilja. I prestati će jednom za svagda sve one vječite besmislene borbe sa bezbrojnim „vetrenjačama“ ovoga „surovog sveta“, bezbrojnim scilama i haribdama na našem životnom putu, bezbrojnim sudbinskim „nepravdama“ kao i uporno besmisleno opiranje onoj svojoj istinskoj, božanskoj prirodi – dubokoj bezuvjetnoj ljubavi prema cjelokupnom postojanju i (što je još važnije) prema sebi samome – jer ćemo tada po prvi put spoznati i to iskustveno, da mi nismo samo nekakve „malene i beznačajne kapljice“ u okviru nepreglednog kozmičkog oceana energije, svesti i postojanja, već: SAM OCEAN!!!

 

Alakh Niranjan

Izvor: apsolutnaistina.com

Comments are closed.