Mikročipovi

Dr. Carl Sanders, elektroinženjer, istraživač i savjetnik različitih vladinih organizacija, kao i savjetnik u IBM, General Electric, dobitnik predsjedničke i vladine nagrade za izuzetna otkrića kaže:

,,32 god. svog života proveo sam u stvaranju novih otkrića i prilagođavanju mikročipova za primjenu u ovlasti biomedicine. Godine 1968. gotovo slučajno sam uključen u istraživački i razvojni projekt stvaranja kičmenog bajpasa za jednu mladu ženu koja je povrijedila kičmu. Tražila se mogućnost za povezivanje motoričkih živaca. Svi smo bili veoma uzbuđeni zbog ovog projekta. Bilo je angažirano 100 ljudi a ja sam bio glavni inženjer i nosilac projekta. Projekt se završio stvaranjem mikročipa za koji vjerujem, da se sada primjenjuje za pozitivne identifikacije i da je to oznaka. Ovaj mikročip se puni na osnovu tjelesnih temperaturnih razlika. Naravno da ne možemo često ulaziti u tijelo da bi se napunila baterija, tako da ovaj mikročip ima proces punjenja osnovan na temperaturnim promjenama tijela. Preko milijon i po dolara je potrošeno da bi se otkrila dva mjesta na tijelu na kojima je temperaturna promjena najčešća, odmah ispod linije kose i pozadina ruke. Radeći na ovom mikročipu nismo imali pojma da će se on pretvoriti u identifikacijski čip. Smatrali smo da je to što radimo veoma humano i svi smo zbog toga bili uzbuđeni. U mojoj nadležnosti bio je sam čip, ne i medicinska strana projekta. Kako je čip sve više počeo da oživljava posle određenog vremena došlo se do zaključka da je isplativost kičmenih bajpaseva nezadovoljavajuća, tako da smo morali da potražimo nove mogućnosti za primjenu čipa. Primjetili smo da frekvencija čipa ima veliki utjecaj na ponašanje, tako da smo počeli da istražujemo mogućnosti primjene čipa na modifikacije ponašanja. Projekt se skoro preokrenuo u elektronsku akupunkturu zbog toga sto smo u jednom trenutku stigli do usmjeravanja mikročipa na to da odašilje signal koji utječe na određene dijelove tijela. Pomoću njih je bilo moguće utjecati na promjenu ponašanja. Jedan od projekta nazvan je ‘Feniks’ i predviđen je za vijetnamske veterane. U ovom projektu koristili smo čip koji smo nazvali ‘Rambo čip’ a korišten je za dodatno lučenje adrenalina.

Jedna od primjena čipa je kontrola rađanja, do sada isprobana u Indiji i nekim drugim dijelovima svijeta. Kontrola rađanja postiže se tako što se osoba čipom dovede u menopauzu, odnosno izaziva se smanjenje i potpuni prestanak lučenja estrogena. Mikročip može da se koristi i za izazivanje glavobolja, promjenu u ponašanju, za stimuliranje seksa, kao i za uništavanje seksualnog nagona. Postoji 250.000 sastavnih dijelova mikročipova, uključujući i malu litijumsku bateriju. Borio sam se protiv upotrebe litijuma kao sirovine za proizvodnju baterija, ali NASA je u to vrijeme mnogo radila sa litijumom i to se smatralo velikim dostignućem. Razgovarao sam sa doktorom iz Bostonskog medicinskog centra o tome što će se desiti ukoliko se čip polomi i određena koncentracija litijuma se izlije u tijelo. On je rekao da bi posljedice bile veoma teške. Kako je razvoj čipa napredovao napustio sam projekt i povremeno imao ulogu savjetnika. Na mnogim sastancima nastupao sam kao stručnjak za primjenu mikročipa. Bio sam prisutan na jednom od sastanka na kome se raspravljalo na temu: kako je moguće kontrolirati ljude ukoliko se prvo ne identificiraju? Ljudi kao sto su Henry Kissinger i pripadnici CIA-e posječivali su takve skupove. Raspravljalo se i na temu kako navesti ljude da povjeruju u neophodnosti ovih čipova. Odgovor se nametnuo – navedemo ih da shvate da mogu da izgube djecu ako ne prihvate čipove i slično. Na ovim sastancima o ljudima se govorilo kao da su stoka. CIA je predložila ideju da se na ambalaži sa mlijekom štampaju slike izgubljene djece. Kako smo razvijali ovaj mikročip njegova identifikaciona funkcija postajala je sve značajnija, a u funkcionalnom pogledu traženo je da čip ima sljedeće mogućnosti: ime i lik (slika lica), osobni broj, identifikaciju preko otiska prstiju, fizički opis, povijest obitelji, adresu, zanimanje, podatke o porezu i kriminalni dosje, ukoliko postoji.

70-tih godina sudjelovao sam na sastancima “Jedan Svijet” na kojima je razgovarano o čipu i to u Briselu i Luksemburgu gdje se čip pojavio kao tema o svjetskim financijama. Jedan od tajnih planova, koji svjetska vlada ima da bi se ostvario novi svjetski poredak, jeste da svako dobije svoj mikročip. Svaki ubačeni mikročip bi sadržavao sve detalje osobe uključujući i osobni broj. Osoba koja je mikročipirana može biti veoma lako locirana i praćena, pomoću kompjutera u službi kontrole svijesti, kojima se rukovodi iz računarskih centara već raspoređenih svuda oko zemaljske kugle. Tehnički se ovo postiže preko mreže mobilne telefonije i preko antena mobilnih telefona, koje sada pokrivaju i najudaljenije i najzapuštenije dijelove svijeta, a proces pokrivanja je svakim danom sve gušći i veći, što je dostiglo alarmantne razmjere. Ono što je najvažnije u ovoj priči jeste da osoba koja je mikročipirana može biti sa velikom lakoćom manipulirana i kontrolirana i to pomoću odašiljanja specifičnih valova na niskim frekvencijama (ELF). Ovi valovi imaju utjecaj na mozak preko mikročipa koji može u potpunosti izmijeniti uobičajene misli i emocionalne šablone i na taj način navesti čovjeka da se ponaša u skladu sa zamislima nekog drugog – onog koji upravlja ovim projektom.”

Comments are closed.