Dok klimatski katastrofičari zahtijevaju, a vlasti diljem kugle zemaljske rade na smanjenju proizvodnje hrane u ime klimatskih promjena u Americi i Europi, odnosno svijetu baci se više stotina milijuna tona hrane čije raspadanje doprinosi rastu jednog od najštetnijih stakleničkih plinova, metana, koji je 23 puta štetniji od CO2.
Stotine milijuna tona bačene hrane kojom bi se tri puta moglo nahraniti sve gladne u svijetu znači i desetke tisuća tona uzalud bačenog gnojiva koje, primjerice, vlasti u Nizozemskoj zabranjuju u ime klimatskih promjena, kao i desetke tisuća litara uzalud prosipanih pesticida koji zagađuju zemlju i podzemne vode.
Nevjerojatno ali na putu od proizvođača, od polja do stola pola hrane završi na otpadu. Dakle i prije nego stigne do potrošača. Na primjer, svaka druga glavica salate ili krumpira. Zašto? Pa zato što rajčicu koju možemo proizvesti u Hrvatskoj uvozimo iz Argentine, i ne samo da pola hrane strada i bude bačeno prilikom transporta, već i uz uzalud potrošena gore spomenuta umjetna gnojiva i pesticide koji truju i zagađuju okoliš, uz uzalud potrošenu naftu za obradu zemlje, mi uzalud trošimo i naftu za prijevoz tih roba iz Argentine, Brazila ili neke druge zemlje u Hrvatsku i obrnuto, što i jest glavni uzrok bacanja hrane.
Zar nije onda logičnije umjesto da zabranjujemo proizvodnju hrane u svijetu u kojem gladuje milijarda ljudi, da radimo na rješenjima kako minimalizirati gubitak hrane od polja do stola, potrošača, čime istovremeno smanjujemo i potrošnju umjetnih gnojiva i pesticida kroz smanjenje proizvodnje bez izazivanja nestašice i gladi? A, rješenja su jednostavna. Kao što smo napomenuli, da li ima smisla da rajčicu koju možemo proizvesti u RH uvozimo iz neke druge zemlje, pa nema. Hranimo se lokalno. Najmanji gubici prilikom transporta roba od polja do stola nastaju ako se robe transportiraju u što kraćem vremenskom roku. To bi značilo da bi se grad Zagreb trebao hraniti iz okolnih sela, kao uostalom i svaki drugi grad. Uvoziti i izvoziti bi se trebale samo robe koje nije moguće proizvesti ili kojih ima viška. Da li je to koncept kojim se vode vlasti kada govore o smanjenju uporabe umjetnih gnojiva, pesticida, goriva, o smanjenju proizvodnje hrane? Nažalost nije.
Činjenice o bacanju hrane
- u svijetu je gotovo milijarda pothranjenih ljudi, a svake godine američka kućanstava, trgovci i ugostitelji bace oko 40 milijuna tona hrane, što bi zapravo bilo dovoljno da zadovolji glad svakog od njih
- voda za navodnjavanje, koja se globalno koristi za uzgoj hrane koja se na kraju baci, bila bi dovoljna za domaće potrebe (200 litara po osobi po danu) 9 milijardi ljudi (očekivani broj ljudi na planetu do 2050.)
- da posadimo drveće na zemljištu koje se trenutno koristi za rast višaka hrane i one koja će se baciti, to bi nadoknadio teoretski maksimum od 100% emisije stakleničkih plinova iz izgaranja fosilnih goriva
- 10% emisije stakleničkih plinova bogatih zemalja dolazi od proizvodnje hrane koja se nikad neće pojesti
- Velika Britanija, SAD i Europa imaju gotovo dvostruko više hrane nego što je potrebno od strane prehrambenih potreba. Do polovice ukupno proizvedene hrane izgubiti se između farme i tanjura. Ako su u to uključeni usjevi za ishranu stoke, europske zemlje tada imaju više od tri puta više hrane nego što im je potrebno, dok SAD ima oko četiri puta više hrane nego što je potrebno, a do tri četvrtine hranjive vrijednosti se izgubi dok dođe do usta ljudi
- hrana koja se baci u SAD-u, Europi i Velikoj Britaniji može smanjiti broj s gotovo milijardu gladnih ljudi na manje od četvrtine
- davanjem otpadne hrane svinjama može se spremiti 2-500 puta više ugljičnog dioksida, nego davanjem hrane u anaerobnu razgradnju
- 2,3 milijuna tona ribe svake se godine odbaci u sjevernom Atlantiku i Sjevernom moru; 40-60% ulovljenih riba u Europi se baci – bilo zbog pogrešne veličine, vrste ili zbog loše upravljanja europskim sustavom kvota
- 20-40% voća i povrća u Velikoj Britaniji se baci čak i prije nego što dođe do trgovine – uglavnom jer ne odgovaraju pretjerano strogim standardima supermarketa
- količina bačenog kruha i drugih proizvoda od žitarica u Velikoj Britaniji dovoljne su da se nahrani 30 milijuna gladnih ljudi u svijetu
- svaki dan se na planetu ubere 4600 kilokalorija, za svaku osobu; od čega se samo oko 2.000 i pojedu – više od pola se izgubi na putu
- 24-35% školskih ručkova završi u smeću, prenosi agrivi.com
Još jednom, nestašice su sustavno i planski stvorene
DOKUMENTARNI FILM – OKUS BAČENE HRANE
OKUS POTRAĆENE VODE
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
