Pogrešno je gledati na EU kao naddržavu kojom velike zemlje žele potčiniti male zemlje. Riječ je o nadnacionalnoj tvorevini koja za cilj ima ukinuti sve nacije, granice i zaštite, ali ne radi sveopćeg dobra, već da bi kroz centralizirano zakonodavstvo određena nadnacionalna interesna (korporatistička) grupacija totalitarno vladala nad stanovnicima Europe, a potom i svijeta. U nekolika nastavka približit ćemo iskustva Hrvatske kao najmlađe članice EU.
Europske države treba voditi prema naddržavi, ali tako da njeni narodi ne dokuče što se zbiva. To se može postići postupnim koracima, od kojih svaki ima neku ekonomsku svrhu, ali koji će naposljetku i nepovratno dovesti do federacije.“ Jean Monnet, ‘otac’ Europske Unije, 1952. godine
Nakon ovog citata za početak, evo i vijesti iz siječnja 2014. godine. Naslov je bio: „Reding: Želimo Sjedinjene europske države!“
A evo i izvatka iz te vijesti cijele vijesti: „Potpredsjednica Europske komisije izjavila je da glasači na proljetnim izborima za europske institucije moraju donijeti odluku jesu li za ili protiv Sjedinjenih europskih država, piše Telegraph.Reding smatra kako će kampanja da EU postanu Sjedinjene europske države biti najbolje oružje protiv euroskeptika.”Potrebno je izgraditi Sjedinjene europske države na čelu s Europskom komisijom kao vladom i s dva doma – Europskim parlamentom i Senatom zemalja članica”, naglasila je Reding.Stvaranje “super države” s manjom političkom ulogom nacionalnih vlada i parlamenata po nekima je ‘centralistički fanatizam’.“
A sad se još jednom vratite na onaj prvi citat. Zanimljivo poklapanje, zar ne? A još uvijek postoje neki koji tvrde da ne postoji nikakav Plan, već da se sve zbiva inercijom.
Deja vu u Makedoniji
Nedavno sam na poziv bio u Makedoniji, radi sudjelovanja u televizijskoj emisiji na temu ulaska Makedonije u EU i osjećao sam se kao da sam se našao u vremeplovu. Sve što sam čuo i vidio prethodnih godina u Hrvatskoj sada se zbiva tamo. Ista propaganda, isti pokreti protiv ulaska u EU…jedina je razlika što bi danas, 2014. godine, oni koji žele vidjeti ishode eventualnog ulaska u EU, ali i sve vidove pritisaka i propagande kojima će ljudi biti izloženi, trebali samo okrenuti glavu prema Sloveniji, a još bolje prema Hrvatskoj koja je još „friška“, a osim toga ulazila je u EU upravo u ovo doba kad su sve karte već na stolu (za one koji žele vidjeti).
Tema razgovora u Makedoniji (jer sam osim u Skopje bio odveden i u neki pljoprivredni kraj) bila je pitanje što će se dogoditi s makedonskim seljacima ako dođu pod udar europskih zakona. Njih se inače naziva „europsko pravnom stečevinom“, što implicira da se radi o nečem što se dugo i mukotrpno provjeravalo i sticalo, ali ništa nije dalje od istine od toga. Nije riječ o „pravnoj stečevini“ nego o pravim diktatima koje je donijela neizabrana europska birokracija koja ne odgovoara ljudima niti je oni biraju.
I doista, s ulaskom u EU, a baš ovih dana novine su zasute svakojakim vijestima o temama koje se nekako baš nisu spominjale prije referenduma. Evo par naslova i izvadaka iz vijesti, koje imaju veze s temema poput onih koje su zanimale Makedonce (doduše oni nemaju more, ali imaju druge vlastite tradicije i proizvode) :
-„Dalmatinci šokirani – od 1. ožujka zabranjuje se mali ribolov; “Kao da su mi odsjekli i ruke i noge! To je obiteljska tradicija”
-„Ovo je za mene tragedija. Kao da su mi odsjekli i ruke i noge! Bavim se 50 godina dopunskim ribolovom. To je obiteljska tradicija. Radio je to i moj otac Frane, baš kao i moj 40-godišnji sin Mišel. Sada bih sve to trebao zaboraviti. Baciti ribolovne alate i zapaliti oba obiteljska drvena broda od pet i pol i osam i pol metara.ošak. Nisu besplatne ni mriže i drugi alati.“
-„…U istom “košu“ od 1. ožujka naći će se i obitelj Stipe Grgasa Bilog koji otkako zna za sebe ide na more da bi za ručak uhvatio ribe. Kad se oženio, umjesto s ocem, na more je odlazio sa suprugom Ankom. I dok je nekad to radio iz navike i obiteljske tradicije, danas kada su i on, i supruga u mirovini, kilo-dva ribe im znači puko preživljavanje: ‘Zabranjuju nam da radimo ono što smo naučili raditi i što jedino, zapravo, znamo raditi. Sve ove godine nisam prodala ni kile ribe. Ako ulovimo koju kilu više, stavimo u zamrzivač. Kada je hladno ne idemo na more. Ne činimo to ni vikendom. Koga mi ugrožavamo uistinu mi nije jasno i sve mislim da će se ova zabrana ukinuti – kaže Anka Grgas Bile.“
– “EU propisi potopili dalmatinsku tradiciju”
„Mali ribolov zabranjuje se od 1.ožujka: “Šokirani smo,lovimo ribu za prehraniti se, a ne za prodaju”
-“Mali ribolov od 1. ožujka bit će zabranjen u Hrvatskoj što je šokiralo mnoge Dalmatince, kojima je takva vrsta ribolova u tradiciji i koji se hrane od ulovljene ribe. Ribar Vedran Milin iz Jezera vlasnik je dozvole za mali ribolov i kaže da su ribari šokirani jer su lovili ribu za vlastite potrebe i doslovno za prehraniti se, a ne za prodaju.”
-“Europska komisija vrlo temeljito kontrolira kako članice provode zajedničku ribarstvenu politiku, ocijeni li potrebnim u nadzor stiže i nenajavljeno. Na vlastitu inicijativu i bez predstavnika države domaćina može provjeravati ne samo ribare, njihova plovila i ribolovni alat već i sve sudionike koji se bave preradom ribe. Ocijeni li potrebnim EK provodi i reviziju cjelokupna sustava, otvoren joj je pristup svim informacijama i dokumentima na istovjetan način kao i lokalnim inspektorima, odnosno državnim tijelima pojedine članice. Utvrdi li nepravilnosti EK može privremeno do 18 mjeseci zemlji članici ukinuti financijsku pomoć iz zajedničke blagajne. Sljedeći stupanj kažnjavanja trajno je ukidanje financijske pomoći, a ocijeni li da je prekomjernim izlovom ugroženo očuvanje ribljeg stoka može potpuno zabraniti ribolov.”
I tako dalje, i tako dalje…
Plimni val europskog zakonodavstva
Dio je to ogromne trakavice koju se može sagledati te kroz bezbroj sitnih zbivanja i događaja koji su dio velike mreže koja se plete oko ljudi. Niti jedan pojedinačni događaj ne čini se jako značajnim, a tek učinci svih njih zajedno u kombinaciji stvaraju učinak ‘stezanja obruča’ koji tako dobro na svojoj koži danas svi pomalo osjećamo.
U slijedećih dva tri nastavka ove kolumne, za crnogorsku publiku ću pomalo razbacano prepričati što sam vidio, čuo, pročitao, spojio i zaključio u vezi Europske Unije, a imao sam prilike što vidjeti jer sam posljednjih godina, kao stanovnik Hrvatske, imao priliku sumnjive kvalitete da iz prvog reda promatram ono o čemu sam prije samo čitao da se zbiva u drugim državama.
Prije sedam godina David Icke je u mojoj emisiji rekao ovo: „Hrvatska nema pojma što je čeka i u što ulazi. Vlada i oporba Hrvatske sramote svoju zemlju jer dozvoljavaju slijepi ulazak u Europsku Uniju bez imalo razmišljanja. Hrvatska kultura, suverenitet i sposobnost odlučivanja zbog toga jure prema ponoru. … Na predavanjima u Hrvatskoj spomenuo sam kako ljudi znaju reći da se na granicama države gomila vojska koja čeka da krene u invaziju. Na granicama Hrvatske nešto se doista gomila, ali ne vojska i tenkovi, već zakonodavstvo. To je plimni val Europe s 500 milijuna stanovnika koji će preplaviti ovu državicu od svega pet milijuna stanovnika. Hrvati će biti zaprepašteni promjenama kad vlada, ako joj to Hrvati dopuste, učlani Hrvatsku u Europsku Uniju.“
Na žalost, sve se upravo tako zbilo. Do sad sam uočio da, kad se pojavi odluka neugodna za ljude, ili čak potpuno nepotrebna, uvijek se ispostavi da je ona posljedica „usklađivanja zakona s europskom pravnom stečevinom“. Na prvi se pogled uvijek čini da je riječ o nekakvom velikom pospremanju, da su ti zakoni napredak jer stvaraju disciplinu, spašavaju od recesije (koju su stvorile iste sile koje sad nude i rješenje za nju) i sl., ali u biti su uglavnom potpuno nepotrebni. Do sad se živjelo bez njih. Dodir niti jednog od tih zakona ljudima nije bio ugodan. Zar doista zakoni navodno dobri za društvo moraju biti neugodni za ljude? Otkad su društvo i ljudi dvije različite kategorije? Možda odonda otkad su svi ti zakoni sustavno na tragu ciljeva skupina poput grupe Bilderberg, o čijim namjerama Estulin u svojoj knjizi piše da je jedan od njihovih ciljeva i načina uspostavljanja nadnacionalne strukture to da svijetom vlada nulta stopa rasta – dakle, besparica i stalna kriza, ali ne tolika da se pretvori u revoluciju.
Pravna stečevina EU jača od domaće legislative
Primjera ulaska legislative EU bilo je na svakom koraku. Evo jednog sasvim nevezanog primjera: „Potres mozga više se neće smatrati ozljedom niti će se isplaćivati odšteta, što se opravdava usklađivanjem s EU“. Pa, ima neke, logike, jer Eliti sigurno ne trebaju ljudi s mozgom. Možda se čak oštećenja mozga počnu nagrađivati!
Odvjetnici koji se bave odštetom napominjali su da je prijedlog novih tablica osiguranja nepravedan, da se prilikom njegove izrade nije konzultiralo niti jednog od 350 članova Hrvatskog društva sudskih vještaka, gdje ima liječnika svih medicinskih struka, te da nisu konzultirani odvjetnici niti provedena javna rasprava. U posljednjih je petnaest godina, kažu, teškom mukom ustaljena jedinstvena praksa u vezi s isplaćivanjem odšteta, a sad se sve nepotrebno ruši. Pa da, tako to ide.
Recimo, kad se prije koju godinu radio novi Zakon o socijalnoj skrbi, za njega je napravljen nakon niza intervjua s ljudima s terena, napravili su ga najcjenjeniji stručnjaci te je poslan velikom krugu ljudi. Većina struke ocijenila ga je dobrim. Ali tadašnji ministar raspustio je to povjerenstvo za izradu novog Zakona te da je izradu zakonskih okvira za reformu sustav socijalne skrbi preuzeo državni tajnik koji ga je trebao napraviti sasvim sam u vrlo kratkom roku. I „napravljen je“, to jest prepisan i poslan u Europsku uniju bez ikakve rasprave, s cijelim svojim sadžajem daljnih rezanja mogućnosti dobivanja socijalnih naknada.
Iz aviona je vidljivo što se zbiva. Pravna stečevina EU nadjačava domaće zakone, pa tako uopće nije bitno kakvo je stanje stvari na terenu, a još manje je potrebna javna rasprava, samo se mora u tišini prenijeti i ratificati diktat EU. Koji u pravilu ne ide na ruku građanima ove zemlje. Ono što se precizno vidjelo iz tih vijesti jest da je ministar bez razloga raspustio domaće tijelo koje je analiziralo situaciju i na temelju analize predložilo rješenje, a potom šefovima u Europskoj uniji javio da sve ide po njihovom planu.
EU ne prihvaća “ne”
Stupanj opčinjenosti političke elite i glavnih medija s EU otkrivao se uoči referenduma na svakom kutu. Jer trajalo je. U Hrvatskoj je prvo trebalo izmijeniti ustavne promjene nužne za ulazak Hrvatske u EU“. Pa su ih i donijeli. Izvorno je pisalo da se za ulazak u neku državnu ili naddržavnu asocijaciju treba pozitivno izjasniti više od pedeset posto svih birača, što je pripajanje Hrvatske Europskoj uniji činilo nemogućim, ali onda je ustav promijenjen tako da se trebalo izjasniti samo više od pedeset posto onih koji izađu.
Uz to, glavne novine su zdušno pomagale u nametanju netočne postavke da „EU nema alternativu“. Jedna je novinarka u tekstu tih dana ovako postavila pitanja: „Što ako Hrvati na referendumu jednostavno odbace ulazak u EU? Hoće li Hrvatska postati i ostati posljednja oaza zakrivljenih krastavaca ili pak mala izolirana državica koju guraju uz istočno susjedstvo? Europa nema alternativu, maksima je koju ponavljaju sve političke opcije. Ima li uopće života izvan EU?“
I bacila se na skupljanje odgovora od ‘kompetentnih’ ljudi, pripadnika političke elite, pa su takvi i odgovori. Nekadašnji ministar za europske intergracije izjednačio je unutrašnje promjene u državi s nužnošću da se uđe u EU, inače odoše promjene u vjetar. Indirektno je potvrdio politiku svršenog čina čije je geslo ‘tko te pita’. „Otišli smo predaleko“, rekao je, „i nema pravnih izgleda da se političkom odlukom povučemo iz cijele priče“ (što nije točno jer negativni referendumski ishod bi značio upravo to, da smo se pravno ispravno ‘povukli iz cijele priče’). I on to zna pa je nastavio: ….“a i teško da bi referendum, u ovom okviru, mogao propasti“, (To je točno, jer je „u ovom okviru“, napravljenom ustavnim promjenama, potrebno skoro polovica glasova manje nego prije za ulazak u EU). Ali u “gotovo nevjerojatnom scenariju da Hrvatska ne uđe u EU“ on tvrdi da je „EU već ušao u Hrvatsku“.
To je, nažalost, točno, kao što su to na koži osjetila brodogradilišta, pušači, klijenti osiguravajućih društava…
Nikako mi nije bilo jasno zašto su nas tih dana svi uvjeravali da ne možemo živjeti bez EU? Ako su se i dogodile pozitivne promjene iznutra, zašto to nužno podrazumijeva da moramo svoj (okrnjeni i nagriženi, ali ipak) suverenitet predati nekoj birokraciji? No, bivši ministar europskih integracija, od kojeg se zaista ne može očekivati objektivno mišljenje, smatra da ne bismo uspjeli sačuvati promjene niti standarde EU. Pa, nekih standarda EU, poput Codexa Alimentariusa, bih se rado odrekao, za dobrobit svih.
Neulazak Hrvatske u EU prikazivali kao katastrofu
Slijedeći ispitanik, bivši ministar vanjskih poslova, jednom je rečenicom izrekao da EU ne prihvaća ‘ne’ kao odgovor, kao niti pravu demokraciju. To je sročio ovako: „Kad bi referendum pao, i to bilo bilo demokratski“, započeo je, ali i dodao: „U tom bi ga slučaju trebalo ponoviti i učiniti apsolutno sve da prođe.“ Jer tako je učinila i Irska, kaže. Poruka ove rečenice je opet u Bernaysovom duhu: ljudi su glupi i treba ih nekako navesti da ne donose krive odluke.
Kad se već spominjalo ponavljanja refrenduma, imao sam i ja jednu ideju – da se referendum ponovi ako slučajno ljudi izglasuju ulazak u EU, i da se to radi sve dok ne izglasaju protiv. Može li tako? Ili ovako: ako prvi referendum bude protiv, a drugi za – koliko se ja ‚kužim‘ u sport – to je tek 1:1. Znači, mora se raspisati play-off da se vidi tko će pobijediti.
Jedno je sigurno, oni dečki na samom vrhu imaju plan i odlučni su ga provesti na ovaj ili onaj način, a demokracija im je samo maska koju navlače samo kad je mogu (zlo)upotrijebiti.
Drugi bivši ministar vanjskih poslova tom je tekstu rekao da moramo u EU jer „Hrvatska nema plan B“. Ja sam imao prijedlog ‘plana B’ – da zauvijek ostanemo izvan EU, ali nažalost nitko me nije slušao. Dodao je i to da su „od 3. siječnja 2000. sve vlade usmjerene prema EU“, pa bi „neulazak u EU značio odbacivanje deset godina zajedničkih napora“.
Pa, cijenjene političke elite – došlo mi je da ih zapitam – je li vas netko molio, tražio ili tjerao da se izlažete takvim ‘zajedničkim naporima’. Nitko nije upitan, nije bilo javne rasprave, i sad bi trebalo pustiti suzu zbog vaših napora? Ne bi li, po nekoj logici stvari, prvo trebalo raspisati referendum, a onda, ovisno o rezultatu, pristupiti pregovorima? A ne pregovorima stvarati dojam svršenog čina i poslije se još žaliti na neposlušni puk.
Taj bivši ministar je i malo plašio ljude rekavši da bi nas u slučaju neulaska, osim političkih previranja, po glavi lupile i cijene: „Cijene kredita bi porasle, naišao bi val skupoće“.
To je pogotovo smiješna rečenica iz sadašnje perspektive kad se upravo to događa oko mene, između ostalog i kao posljedica ulaska u EU.
Jedan politolog bio je direktniji rekavši da bi neulazak u EU bila „ekonomska, ali i politička katastrofa, a rezultat uzdrmana politička scena jer je EU apsolutni konsenzus hrvatske vlasti i oporbe“. Šteta što slični konsenzus ne postoji između ljudi i vlasti. I uopće, ne bi li se vlast trebala prilagođavati ljudima, a ne da se ljudi moraju prilagođavati tome što misle „vlast i oporba“ (koji su se po pitanju ulaska u EU činili kao jedna stranka, pa tu zapravo i nije bilo opozicije). Još je rekao kako bi carine za hrvatske proizvode narasle, što bi dovelo do skupoće i slično.
I opet ta ista smiješna rečenica – jer ove sekunde se za proljeće u Hrvatskoj koja je ušla u EU najavljuju trideset do pedeset postotna poskupljenja najosnovnijih potrepština. Kad vas budu time plašili nemojte vjerovati jer vam iz iskustva mogu reći da nije točno.
Uprkos spinovanju građani bili skeptični
Predsjednica Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s Europskom unijom smatrala je da bismo se u slučaju neulaska u EU „našli u slijepoj ulici, u kojoj ne bismo imali svijetlu budućnost“. Susjedstvo bi ubrzano ušlo u EU, a mi bismo izgubili utjecaj na donošenje bilo kakvih odluka. „O našoj budućnosti bi se odlučivalo bez nas“, završila je spin.
Stvar je suprotna: upravo ulazak u EU donosi taj scenarij, da se o tvojoj budućnosti odlučuje, a da ti nemaš utjecaja na to.
No, građani su bili neugodno dosljedni. Rezultati Eurobarometra objavljeni u Bruxellesu krajem 2009. pokazali su da su Hrvati bili među najvećim euroskepticima u Europi, manje od četvrtine građana je smatrala da bi članstvo u Europskoj uniji bilo dobro za zemlju. Sve se tamo pratilo. Prema tom istraživanju na tisuću ispitanika u Hrvatskoj, samo 24 posto Hrvata smatralo je da bi članstvo u Europskoj uniji bilo dobro za njihovu zemlju, 37 posto ih je držalo da bi bilo loše, a 35 posto da ne bi bilo ni dobro ni loše. U rujnu 2010. Eurobarometar opet pokazao da tek 26 posto Hrvata smatra da bi članstvo Hrvatske EU bilo „dobra stvar“, dok ih 31 posto misli da bi bilo loše.
To su bile službene ankete. Prema neslužbenim stvari su stajale još gore po Europsku uniju. Prema anketama na internetu tih dana, za članstvo u EU-u glasalo bi 32 posto građana, a protiv bi bilo čak 59 posto, dok na referendum uopće ne bi izašlo devet posto hrvatskih građana.
Naravno da Europska unija nije mogla dopustiti da na tome ostane. „Diplomati u EU smatraju“, pisalo je u novinama, „da se sada i Hrvatska i Europska unija moraju više pozabaviti kampanjom kojom će građanima objasniti korist od članstva.“
Ta kampanja traje neprekidno, ali ti iskusni ispirači mozga znali su svoj zanat i slijedila je intenzivna demnostracija Bernaysovih načela.
A što se tiče novina, valja razmisliti o tome koliko se one bave novinarstvom, a koliko propagandom imajući u vidu slijedeću rečenicu glavno političkog kolumnista glavnih dnevnih novina u Hrvatskoj koji je u novinama napisao ovu rečenicu: „Ove su novine uvijek i gotovo bezuvjetno podržavale što brži ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju“.
Bezuvjetno?
Razmislimo o implikacijama te riječi.
A potom i o implikacijama tih implikacija na vjedostojnost informiranja kroz novine. I konačno, nazovimo novine pravim riječima, kad već to i one samo indirektno priznaju:
Politička propaganda.
Ujedinjeni u porobljenosti
Nezaustavljiva propaganda za stvar koja se (kao što je to dokumentirano u knjizi Velika obmana – Tajna povijest Europske unije britanskih novinara Bookera i Northa) rado predstavlja falsificiranom poviješću, u smislu da se još od samih začetaka Zajednice za ugljen i čelik i vremena Marshallovog plana pripisuju pozitivni gospodarski učinci koji su zapravo nastali zbog nekih sasvim drugih razloga ili prije implementiranja određenih nadnacionalnih ovlasti.
Naše domaće političke elite nam niti u vezi jedne druge teme nisu sapunale dasku koliko kao u vezi Europske unije. To nije moglo proći bez rezultata, čak ni u doba poplave vijesti o negativnim zbivanjima u raznim državama EU i brojnih simptoma totalitarne fašističke diktature i financijske manipulacije, kao i metode „problem-reakcija-rješenje“, gdje rješenje uvijek bude još jedan korak prema svjetskoj centralizaciji. Kako ono glasi slogan EU, „ujedinjeni u različitosti“? Kako da ne. Točnije bi bilo reći: ujedinjeni u porobljenosti.
Pogrešno je gledati na EU kao naddržavu kojom velike zemlje žele potčiniti male zemlje. Riječ je o nadnacionalnoj tvorevini koja za cilj ima ukinuti sve nacije, granice i zaštite, ali ne radi sveopćeg dobra, već da bi kroz centralizirano zakonodavstvo određena nadnacionalna interesna (korporatistička) grupacija totalitarno vladala nad stanovnicima Europe, a potom i svijeta.
Kruna puta u EUDok sam u novinama uglavnom čitao izjave političke, ekonomske ili akademske stručne elite o nužnosti ulaska u EU radi nekog našeg apstraktnog boljitka (nikad zapravo objašnjenog), do mene su ‘terenskim’ putem stizale potpuno drugačije informacije. Recimo, gospođa koja 45 godina živi u Parizu, poprilično apolitična, i u razgovoru se usput požalila kako u Francuskoj, zemlji koja je tradicionalno znala cijeniti uživanje u životu, nikad nije bilo gore nego otkad su ušli u EU. Jedan drugi prijatelj je ispričao kako mu je prijatelj iz Češke ispričao da su navečer, onog dana kad je Češka ušla u EU, svi na ulicama slavili i mahali zastavama, a već doslovno drugog jutra svi su plakali – kad su vidjeli cijene koje su se odmah pojavile po dućanima. Treći čovjek je pričao kako je poslovno bio u Mađarskoj i iznenadio se kad je vidio masovne demonstracije protiv Europske unije. Kad se začudio, njegov poslovni kolega, Mađar, rekao mu je da to nije ništa čudno, da se takve demonstracije stalno zbivaju. Zanimljivo, pomislio je i očekivao da će, vrativši se u Hrvatsku, u nekim novinama pročitati nešto o tim burnim zbivanjima u susjednoj državi. Na njegovo iznenađenje, ali ne i na naše – nigdje ni slovca.
Tamo gdje sam u to vrijeme živio, u brežuljkastom kraju blizu Bregane i slovenske granice, hrvatski seljaci se i dalje često druže sa slovenskim kolegama, kao što čine već desetljećima, pa su iz prve ruke slušali o lošim posljedicama slovenskog članstva u Uniji po seljake. I tako dalje, i tako dalje. Tako da ispada da su suvremene komunikacije podijelile ljude, umjesto da ih povežu. Što je logičan ishod činjenice da se sve one nalaze u piramidalnom vlasništvu svakojakih korporacija, koje se negdje visoko na vrhu zamotanom sivim oblacima, sve spajaju u jednu veliku korporaciju.
No, da vidimo može li se negdje u novinama možda iščitati između redova prava, korporatistička priroda EU. Da ne zaboravim spomenuti – mjerit ćemo djela, a ne riječi. Je li EU doista korporatistička država?
Kapitalizam s gmazovskim licem
U ožujku 2011. radili su se planovi za blokadu svih pristupa glavnom gradu EU, kako šefovi država ili vlada EU ne bi 24. ožujka mogli stići na redoviti proljetni sastanak Europskoga vijeća. Europski kongres radničkih sindikata razmišljao je o toj blokadi, pisalo je, a čak i da se ne slože sindikati svih država članica, blokadu bi proveo Opći savez belgijskih radnika. Belgijanci bi štrajkom prekinuli željeznički i zračni promet i zatvorili zračne luke, dok bi radnici svojim tijelima zapriječili prometnice, uz pomoć njemačkih i francuskih sindikata.
Čemu takav taktički pothvat širokih razmjera? Pa zato jer očito nitko u EU ne želi slušati. Nico Cue, glavni tajnik metalske sekcije belgijskog sindikata je rekao: „Da sa svih strana Europe u Bruxelless dovedemo i 100 000 radnika, ništa ne bismo promijenili. Jednostavno nas ne žele slušati.“
Baš tako, ne žele, niti su ikad željeli
Sigurno ne EU koju u šaci drži mali broj korporatista i sve što radi jest u njihovom interesu. To je ono što žulja radnike Europe, jer je proljetni summit EU 2011. na dnevnom redu trebao imati Pakt o konkurentnosti koji su sastavili okosničari Europe, Angela Merkel i Nicolas Sarkozy, koji i nisu toliko različiti kako se ponekad čini, pogotovo s obzirom na činjenicu da su i jedan i drugi zeleno svjetlo za preuzimanje vlasti na „demokratskim“ izborima u svojim zemljama dobili, kako piše Daniel Estulin, upravo na sastancima skupine Bilderberg, jednog od operativnih tijela Elite.
Uglavnom, među šest predloženih točaka osovine Merkel- Sarkozy, dvije su posebno razljutile radnike, mada one ne bi više nikoga trebale iznenađivati. To su ukidanje automatskog godišnjeg usklađivanja plaća s indeksom inflacije te sveeuropsko povećanje dobi za odlazak u mirovinu na 67 godina. Naravno, kaže se u novinama, Sarkozy je u jeku krize obećavao da će se globalno preslagivanje (uobičajena igra riječima, koja zapravo znači globalno porobljavanje) iskoristiti za izgradnju „kapitalizma s ljudskim licem“, koji neće biti usmjeren samo na maksimiranje dobiti nego će i biti i društveno odgvoran.
To bih htio vidjeti. Ipak sve više dobivamo kapitalizam s gmazovskim licem, a Sarkozy je jednostavno lagao govoreći je cilj EU izgraditi „društveno-tržišno gospodarstvo“. Pisalo je dalje da se taj francusko-njemački prijedlog temelji na liberalnom načelu rezanja troškova. To je klasični novoorvelovski izraz, jer u tim kategorijama su ljudi i njihove potrebe uvijek tek „troškovi“. Spominjala se tu i nekakva solidarnost, u čemu ima istine – svima nam se nudi zajednička mračna sudbina. Čelnik europskih socijalista Poul Nyrup Rasmusen je ispravno rekao: „Taj bi ultraneoliberalni prijedlog pretvorio države članice u podružnice jednog korporacijskog tijela i dodatno oslabio one već slabe. Siromašna država odgovara samo bogatima.“ (Naglasak dodan.)
U slijedećem nastavku (ili možda dva) provest ću vas kroz hrvatska iskustva vezana uz ulazak u EU kako sam ih ja zapamtio i shvatio, zabilježio i pohranio u kuvertama novinskim izrescima. Shvatite to kao niz sličica koje će vam možda biti dobar podsjetnik onda kad se isto počne događati i oko vas.
Za kraj ovog dijela, evo jedne sažetog opisa prirode Europske unije:
„Europska unija nije zastupnička (parlamentarna) demokracija, nego neoliberalna federalna diktatura korporativnih interesa. Neoliberalni kapitalizam sa svojom politikom i ideologijom isključivo oplođuje kapital na strani privilegirane bogate manjine nasuprot sve siromašnije većine. To je ekonomsko-politička doktrina koja zagovara podvrgavanje svih aspekata društva tržištu i logici profita.Takva EU politika radi u korist sitne gospodarsko-političke elite i korporacija na štetu većine građana. Neoliberalna se politika kroz institucije EU provodi na različite načine i obuhvaća sve sektore ekonomije i društva. Osim toga, nije ograničena samo na države članice EU, nego i na države-pristupnice, kojima se neoliberalna politika, u još strožem obliku nego u starijim državama-članicama, nameće kao uvjet ulaska u EU.“
Nema tu slučajnosti. Podsjetite se na to onim citatom sa samog početka.
Izvor: rtcg.me
Comments are closed.