Masanobu Fukuoka bio je znanstvenik, filozof, vizionar i inovator u području prirodnog poljodjelstva. Studirao je mikrobiologiju i specijalizirao biljnu patologiju. Vrlo rano mu je sinulo kako su sva postignuća ljudske civilizacije beznačajna u usporedbi s cjelovitošću prirode.
Više od 50 godina posvetio je obrađivanju zemlje kao duhovnom putu. Njegova metoda poljodjelstva traži manje rada no ijedna druga. Zamislite žetvu bez obrade tla, bez mineralnih gnojiva ili herbicida, čak i bez dodavanja komposta! Naučio je da od prirode ne traži nemoguće i zbog toga je bio blagoslovljen neshvatljivo visokim prinosima.
Umjesto da neprestano pokušava učiniti nešto više, tražio je načine da učini manje, da izostavi nepotreban rad. Ipak, njegova je zemlja svake godine rađala sve obilnije. Izdatke, opremu i tehniku sveo je na apsolutni minimum, odbacio utrku s jurećom relativnom ekonomijom te prigrlio zdraviji i uravnoteženiji prirodni ciklus.
Masanobu Fukuoka (1913.- 2008.) najčudesniji prirodni fenomen Japana, bio je znanstvenik, filozof, vizionar i inovator u području prirodnog poljodjelstva.
Sjeme što ga sije priroda
Prirodno poljodjelstvo utemeljeno je u prirodi u koju se čovjek ne upliće. Čovjek može živjeti ili u zajednici s ljudima ili u druženju s prirodom. No, ljudi više nisu istinski humani, a ni priroda prirodna.
“Otkad sam počeo predlagati poljodjelstvo u skladu s prirodom, uvijek sam nastojao pokazati vrijednost glavnih načela: bez oranja, bez gnojiva, bez pesticida, bez plijevljenja, bez orezivanja. Tijekom svih tih godina nijednom nisam posumnjao u mogućnost prirodnog poljodjelstva koje odbacuje svako ljudsko znanje i uplitanje. Za znanstvenika koji je uvjeren da ljudski intelekt može razumjeti prirodu i iskoristiti je, prirodno je poljodjelstvo samo poseban slučaj te se ne može općenito promijeniti“.
Bez oranja, plijevljenja, gnojidbe
Sjemenke drveća i trava padaju na tlo, ondje klijaju i izrastaju u nove biljke. Sjeme što ga sije priroda nije tako slabo da može rasti samo na preoranom polju. Biljke su uvijek rasle zahvaljujući izravnoj sjetvi, bez oranja. U polju tlo obrađuju sitne životinje i korijenje bilja, a gnoje ga biljke za zelenu gnojidbu.
Tek se u proteklih pedesetak godina počelo misliti kako su mineralna gnojiva nužno potrebna. Istina je, doduše, da stara praksa gnojenja i kompostiranja ubrzava rast usjeva, ali ona također osiromašuje zemlju iz koje se uzima organski materijal za kompost. Čak i organsko poljodjelstvo, samo je još jedan tip znanstvenog poljodjelstva. Za prenošenje organskog materijala s jednog mjesta na drugo te za njegovo prorađivanje i rasprostiranje ulažu se znatni napori. No svaki dobitak od svega tog rada samo je lokalan i privremen. Štoviše, preispitana iz šire perspektive, nastojanja da se zaštiti prirodni ekosustav često postižu suprotni učinak.
Priroda sama održava ravnotežu
Premda biljke u poljima i šumama napada tisuće bolesti, priroda uvijek održava ravnotežu; nikada nije postojala ni najmanj potreba za pesticidima. Čovjek je poremetio stvari kad je te bolesti nazvao štetom od kukaca. Vlastitim je rukama stvorio potrebu za teškim radom i mukom.
On također nastoji nadzirati korov, ali priroda ni jednu biljku ne naziva korovom i ne nastoji je iskorijeniti. Isto tako, nije točno da orezana voćka bolje raste i obilnije rađa. Drvo raste najbolje u svojem prirodnom obliku: grane se ne zapliću. Sunčevo svjetlo pada na svaki list, a voćka rađa svake godine, a ne tek svake druge.
Kad napokon prihvatimo postavku da je priroda ranjena i oštećena ljudskim znanjem i djelovanjem i kad se odreknemo tih sredstava kaosa i uništenja, priroda će povratiti svoju sposobnost da hrani sve oblike života.
“Stojeći u jednoj američkoj pustinji, iznenada sam shvatio da kiša ne pada s neba; ona izvire iz zemlje. Pustinje ne nastaju zato što nema kiše, nego obratno: kiše prestaju padati jer je nestala vegetacija. Treba ponovo zasaditi šume kakve su na tome tlu nekada rasle.”
Znanstveno poljodjelstvo za pumpanje prinosa
Znanstvene metode uvijek će prednjačiti kad treba povećati proizvodnju u neprirodnom okolišu i u neprirodnim uvjetima koji onemogućuju prirodi korištenje pune snage, kao što je na primjer ubrzani uzgoj usjeva, uzgajanje na ograničenim parcelama zemlje, u glinenim loncima, staklenicima i klijalištima tako da voće i povrće dozrijevaju izvan sezone da bi zadovoljilo želje potrošača. Prinosi se mogu povećati i vještim upravljanjem koje se sastoji u napumpavanju visoko razvijenom tehnologijom u obliku kemijskih gnojiva i snažnih sredstava protiv bolesti i štetnika. To donosi nečuvene dobiti. No to je samo zato što u tim neprirodnim uvjetima prirodno poljodjelstvo ne dobiva priliku.
Umjesto da budu zadovoljni povrćem i voćem koje je dozrelo na zemlji pod Sunčevim svjetlom, ljudi se međusobno nadmeću u kupnji slabog, blijedog i izvansezonskog povrća i za oko prekrasnog voća prepunog umjetnih boja. U takvim okolnostima ne treba nas čuditi što su ljudi zahvalni da znanstveno poljodjelstvo postoji, i što ga smatraju korisnim.
Ipak čak ni pod takvim idealnim uvjetima znanstveno poljodjelstvo ne proizvodi više ni jeftinije i ne donosi veći profit po jedinici površine ili po stablu voćke od prirodnog poljodjelstva. Nije ni isplativije, zato što bi proizvodilo više, bolje i jeftinije i uz manje uloženog rada. Prije bi se reklo da je vješto prilagođeno vremenu i prostoru kako bi stvorilo profit. U prirodnim uvjetima kao što su uzgoj biljaka u polju i ispaša stoke ljeti, prirodno poljodjelstvo nika neće biti neuspješnije od znanstvenog, jer može potpuno iskoristiti prednosti prirodnih sila. Razlog je jednostavan: čovjek oponaša prirodu. Ma koliko dobro poznavao biljku, ili mislio da je poznaje, nikada je ne može proizvesti od samog početka. On zapravo samo uzima biljku koju nalazi u prirodi i nastoji je uzgojiti oponašjući sijanje i klijanje. Čovjek je samo učenik prirode. Ljudi su u prošlosti smatrali da bi, kad bi priroda, učiteljica, upotrijebila sve svoje snage, čovjek izgubio bitku na svakoj bojišnici.
Imitacija nikada ne može biti bolja od originala. Nesavršenost je uvijek u sjeni savršenstva. Premda čovjek dobro zna da ljudska djelatnost, koju on naziva znanošću, nikada ne može nadmašiti prirodu.
Isprepletenost znanstvenog i prirodnog poljodjelstva
Prirodno i znanstveno poljopdjelstvo dijametralno su suprotni. Prirodno se kreće centripetalno prema prirodi, a znanstveno centrifugalno od nje bježi. Putovi prirode i putovi znanosti i ljudske djelatnosti uvijek su usporedni i nikada se ne sijeku. Štoviše, s obzirom na to da se kreću u suprotnim smjerovima, udaljenost između između prirode i znanosti samo raste. Sa svakim korakom naprijed znanost se vraća i korak unazad, vraćajući se u okrilje prirode i crpeći s njezina izvora. Tako nahranjena i napojena opet se usuđuje udaljiti nekoliko koraka. Kad se susretne s problemima ili joj ponestane ideja, vraća se želeći se pomiriti i uskladiti s prirodom.
Izvor: agroklub.hr
Vezani postovi:
Ekološka poljoprivreda: Primjena ekoloških preparata-iskustvo i preporuke