Nikada se nećemo osloboditi od sila koje nam rade iza leđa ako mislimo da smo slobodni ili bar donekle slobodni. Zašto? Zato jer su misli reakcija na vanjske utjecaje (sile). Sloboda je onkraj misli i uma. Sloboda je transcendentacija
U prvom dijelu, dali smo dvije jednostavne podjele sila koje upravljaju čovjekom. Sile smo podijelili da ih lakše razumijemo i demistificiramo. Kada se razotkriju, onda ćemo konačno vidjeti da je car gol! Nastavit ćemo dalje sa općenitom raspravom, prije nego počnemo tumačiti pojedine sile. Nastavit ćemo i dalje sa životnim primjerima, jer na životnim primjerima možemo najlakše učiti, za razliku od same filozofije. U tuđim situacijama, često puta možemo prepoznati sami sebe, pa su nam primjeri drugih ljudi često puta bolji od same filozofije. Mogli smo vidjeti i kako samo jedno, naoko obično mišljenje, kao što je okrivljavanje vlade za ekonomsku situaciju, može čovjeka odvesti u zabludu, mržnju, ljutnju, bijes, patnju, financijsku nestabilnost i tako dalje. Ako nađemo krivca, živjet ćemo u zabludi, jer ćemo dio energiju preusmjeravati na njega i time ga hraniti. O ovome ćemo raspravljati i kod arhetipova, odnosno ulogama. Sada ćemo spomenuti samo to, da žrtva (uloga žrtve) hrani tlačitelja ili krivca, jer jedni bez drugih ne mogu opstati. Naravno, ako maknemo krivca (recimo vladu), na njezino mjesto, doći će netko drugi, koji će nastaviti put prethodnika, što je povijesna činjenica. Ali novi tlačitelj se neće pojaviti samo tako, iskočiti iz grma. Problem je opet u arhetipu. Ako se čvrsto držimo uloge žrtve, podsvjesno ćemo tražiti i tlačitelja koji će održavati tu ulogu. Ali i o tome detaljnije u dijelu o arhetipovima. I tu je naravno bolesna ovisnost o autoritetima kojima ima iznimno duboke posljedice, kao što je bolestan svijet. O autoritetima u jednom od nastavaka. I tako, čovjek, očekujući promjenu iz vana, potiskuje svoje mogućnosti i potencijale koji bi ga mogli izvući iz teške financijske situacije ili neke depresije, neusklađenog obiteljskog odnosa itd. Na takvo razmišljanje, prema Marxu utječu razni društveno-ekonomski faktori a dodali bi i ego. Te sile, uzrokuju nesvjesno stanje kod čovjeka. Stanje u kojem se nije spreman suočiti i uočiti, sile koje uzrokuju određenu situaciju, recimo tešku ekonomsku situaciju u državi. Možemo okriviti i bankare ili tajna društva, ali opet, krivac je nebitan. Na kraju, sam sustav sve nas drži u šaci i ne znamo se maknuti od njega. Zato je na nam velika odgovornost da pokušamo naći način maknuti se od te ekonomske sile a u međuvremenu pokušati je iskoristiti na što mudriji i pametniji način. Recimo, možemo odbaciti umjetnu potrebu da stalno trošimo novac ili stalno kupujemo nove predmete, recimo mobitele.
Sile je bitno prepoznati, jer se u suprotnome u nama javlja jedna o najgorih pojava. To je otuđenost!
Otuđenost. Otuđenje je psihička osakaćenost. To je osjećaj koji nastaje kao posljedica djelovanja svih ovih sila. Svako živo biće nije dostatno samo za sebe. Time, mi smo ovisni jedni o drugima. Iznimka su određeni posebni ljudi koji su pronašli (spoznali) boga u sebi (Atmana). Oni nisu ovisni o ljudima i ovozemaljskim stvarima, ali su ovisni o Izvoru koji zovemo Svemir, Bezuvjetna ljubav, Bog, itd. Mi imamo potrebu napuniti životni bunar koji se nalazi u nama. Silaskom u materiju, imamo privid odvojenosti od cjeline. Tu prazninu, svaki čovjek nastoji popuniti. Neki to rade svjesno, dok većina to radi nesvjesno. Ako nesvjesno nastojimo popuniti prazninu, to ćemo pokušavati učiniti stvarima i pojavama koje su prolazne i krhke u svakom pogledu. Zbog njihovih svojstva i osobina, a to je krhkost, lomljivost, odnosno prolaznost, mi ih stalno gomilamo, kupujemo i tražimo sve više i više. Tako postajemo ovisnici o materijalnim predmetima. I tako, kako se pretvaramo u crnu jamu, bezdan ili rupu bez dna, pretvaramo se u konja sa oglavom, koji više ne vidi niti lijevo niti desno. Zaboravimo pogledati malo sa strane i potražiti nove puteve. Rijetko tko se sam toga sjeti. Većina, mora doživjeti neki životni potop, neku dramu, nesreću, da bi se zapitali – Ima li moj put smisao? Ako se ne poigramo sa životom, i malo pogledamo sve te puzzle koje čine jednu sliku koju zovemo život, sva ta muka oko slaganja puzzli, mogla bi prerasti u vječni posao. Kod ljudi koji svoj život nastoje ispuniti prolaznim stvarima, kod njih se počinje javljati pojava, koju zovemo – životna praznina i otuđenost. Zbog toga se javljaju razni poremećaji kao što su; idolatrija, ovisnosti, zlostavljanja, razni oblici mržnje, nasilje itd. Otuđenost je pak osjećaj da nam nešto nedostaje, to je osjećaj odvojenosti i osjećaj da smo stranci u „poznatom“ svijetu. To je nezadovoljstvo koje u nama kipi i svaki tren se može preliti. To je osjećaj neispunjenosti, nedostatka jednog dijela nas samih! Otuđenost je kada smo otuđeni od samih sebe ili u prijevodu – osjećaj kada smo sami sebi stranac. To znači da ne poznajemo sebe, tko smo i što smo. Posljedično tome, cijeli svijet nam je stran, nepoznat a time i pun opasnosti što uzrokuje pojavu koju zovemo strah. taj osjećaj nepoznavanja samoga sebe, javlja se iz jasnog razloga jer nesvjesno želimo upoznati sebe preko vanjskog svijeta, svijeta objekata. Spoznaja samog sebe, dolazi kada učimo o sebi, preko sebe, iz svoje nutrine, iz prostora koji ne poznaje objekte. Ovo spada u posebnu temu i ovdje se nećemo sada zadržati na njoj. Otuđenost izaziva mnoge poremećaje, a jedan od najgorih je neuroza. Kad čovjek postane neurotičan, on se pretvara u idealnog ratnika za vojsku kaosa. Jedan od koraka da se konačno ispunimo i spoznamo sami sebe, je taj, da prepoznamo zablude koje su nam ugurane u glavu. Te zablude su stvari ovoga svijeta za koje nam je rečeno da nas mogu ispuniti i dati nam smisao životu. Pa, krenimo dalje sa prepoznavanjem tih sila.
Prema Hegelu, čovjek nema iskustvo o sebi izravnim putem, nego neizravnim, preko vanjskog svijeta, svijeta objekata sa kojima se poistovjećuje i nesvjesno pokušava spoznati svoju prirodu a time i prirodu svijeta. On postaje u dodiru sa samim sobom, samo preko vanjskih oblika (npr.; ljudi) i predmeta
O poistovjećivanju čovjeka sa predmetima, odlično je pojednostavio E. Tolle. Marx je također upozoravao na otuđenje, pa tako, čovjek može vrlo lako biti otuđen od svojega rada, životne djelatnosti, a kada dođe do toga, onda je to otuđenje čovjeka od čovjeka.
U procesu ljudske evolucije, prema Freudu, potiskivanje raste i ono je sve dublje, dok prema Marxu, ono se smanjuje. U današnje vrijeme, možemo vidjeti da su obojica bila u pravu. Možemo vidjeti da ovo društvo sa jedne strane potiskuje viđenje sila koje razaraju društvo, recimo prekomjerna pohlepa za nepotrebnim stvarima, bijeg od suočavanje sa životnim zabludama kao što to rade sljedbenici raznih političkih pokreta, stranaka, sekti, organizacija itd. Takvi ljudi u pravilu namjerno žele biti slijepi na gole činjenice, ali ne znaju zašto to čine a niti ne žele o tome razmišljati. Naravno, razlog tome je strah. I to nije samo strah od izolacije što dovodi do ludila, strah kojeg je Fromm proglasio glavnim krivcem za iracionalno ljudsko ponašanje. To ne mora biti glavni strah, pogotovo kada čovjek zna da neće biti izoliran ako ima mogućnosti da bira društvo koje ima mišljenje jednako njegovom. Tu su i ostali strahovi, strahovi za gubitkom identiteta, arhetipa, i na kraju, možda još i veći strah od izolacije i ludila, a to je strah od gubitka smisla života! Jer što će se dogoditi sa ovim poretkom, mojim „radostima“, kako ćemo dalje živjeti ako više nećemo imati društvo koje je temeljeno na ekonomskom rastu i potrošnji? Meni je za sada više manje dobro, pa neka tako i ostane. Takve misli okupiraju našu podsvijest. Cijeli svijet tog čovjeka, mogao bi se urušiti kao kula od karata, samo kad bi počeo realno sagledavati činjenice. Ali strah je prevelik. On (ego) identificirao se je sa svojom korporacijom, društvom, organizacijom, itd. I pad tih organizacija, automatski bi označavao i njegov neuspjeh i naravno, gubitak smisla u životu. Sve ono što je gradio i u što je vjerovao, sve bi palo u vodu. Sagledavanjem istini u oči, ujedno bi značilo da moramo krenuti ispočetka sa svojim životom. To je preveliki izazov za veliku većinu ljudi, pogotovo za one koji su izgradili karijeru na ovakvom potrošačkom društvu. Čovjekov smisao života je ugrađen u njegov životni trud i rad, baš kao i cement između cigli tokom gradnje kuće. Velika većina ljudi, boji se duboko promisliti o svojem životu, jer bi shvatili da je njihov smisao, zapravo besmisao. Tek trenutak smrti, donosi nam tu svjesnost.
„Osoba koja ne poznaje fenomen nesvjesnog, uvjerena je da govori istinu ako govori ono što zna“
Erich Fromm
S druge pak strane, vidimo da je Marx bio u pravu, jer se jedan dio društva budi, i time se spontano potiskuju i tope više sile koje su do sada na njega djelovale. Buđenje je očito jedan nedjeljivi dio evolucije. I tako, živimo u dva svijeta, kod kojih se sve više uočavaju razlike i koji se sve više razdvajaju. U jednom, starom svijetu, i dalje postoji patnja, bol, nedostatak materijalnih sredstava za normalan život, itd. S druge pak strane, ljudi shvaćaju da smo sami kreatori svojih života. I tako, jedan dio njih je odlučio živjeti u nekom boljem svijetu. Ti ljudi rade na svojoj evoluciji i razvoju. Kako se razvija svjesnost kod tih ljudi, oni su sve više spremniji suočiti se sa istinom i prihvatiti ju. Prihvaćanjem istine, sile koje su do tada djelovale na tog čovjeka, više se ne potiskuju. One za njega više nisu nešto što ga koči, neka ograničenja, nego on na njih gleda kao mogućnosti. I to mogućnosti koje će ga ojačati i prisiliti da zaroni duboko u sebe i potraži do sada neviđeno prostranstvo svojeg drugog Ja. To drugo Ja, omogućit će mu da izroni mogućnosti i sposobnosti za koje je ta osoba smatrala da ih uopće ne posjeduje. Za njega, sile više nisu ograničenja, nego trening koje ga jačaju i čeličaju.
Marx nam daje svoje ideje kako da se čovjek oslobodi sila koje njime upravljaju. Za njega je to društveno uređenje koje će omogućiti čovjeku da se u potpunosti izrazi i bude slobodan, a ne ograničavan. Za njega je to bio socijalizam. Marx je imao neke svoje zablude, zbog tadašnjeg svjetonazora, manjka životnog iskustva itd. Ali, neupitno je, da je dao veliki udio u razvoju ljudske svijesti. Neupućeni i neuki ljudi, povezuju ga isključivo sa ideologijom komunizma i materijalizmom, ali on je bio puno više od toga. Tako, prema njemu, socijalizam je rješenje za oslobođenje čovjeka. Do sada smo postali svjesni da je svaki umjetni pokušaj uređenja društva završio neuspjehom (blago rečeno). Tako je bilo sa svakom idejom stvaranja društva i biti će! Zašto je tome tako? Zašto smo tako kronično nesposobni? Da li je ovo čovječanstvo mentalno retardirano? Jesmo li kreteni, idioti ili što? Što ne valja sa nama? E. Tolle, u „Novoj Zemlji“, spominje zašto jedna dobra ideja, ideja komunizma, nije uspjela. Ljudi su prvo htjeli promijeniti društvo izvana. Urediti im komfornu okolinu, koja bi im omogućila koliku toliku slobodu i mogućnost osobnog razvitka, dati ljudima rad po volji a ne prisili, to bi bio rad koji ne bi otuđio čovjeka. To je bila ideja Marxa. Ideja koja je kasnije pretvorena u mehanizam za manipuliranje masama. Sama logika, govori nam da ako prvo radimo na promjeni okoline, završit ćemo sa neuspjehom. Teoretski, da stvorimo društveno uređenje kakvo želimo, ono bi propalo jer bi i dalje imali ljude koji su pohlepni, lakomi i slično. Takvi ljudi bi tokom vremena urušavali sistem. To je čista logika. I zato, prava i vječna revolucija (na što upozorava Tolle), počinje iznutra, ne izvana, nego iz nutrine svakog ljudskog bića. To je vječna i prava promjena koja se odvija u ovim trenucima. Društveno uređenje i njezini izumi svakako ima utjecaj na naš razvoj, to je neupitno, ali ona nije ključ buđenja. Uzmimo za primjer tehnosferu, odnosno razvoj tehnologije. Internet je omogućio čovjeku razvoj svijesti zbog lakog prenošenja informacija. Naoko, može izgledati da mediji mogu biti zaslužni za revoluciju, ali oni nisu zaslužni, nego samo pomažu i ubrzavaju revoluciju. Svatko tko od vas čita ovaj ili slične tekstove, osjetio je u svojoj nutrini, u nutrini svojeg bića, da nešto ne valja u ovom svijetu i društvu. Nešto nije posloženo kako treba. To je bio početak vašeg buđenja koji je potekao iz unutrašnje sile. Okolna pomagala, kao što su struja, računalo, internet… samo su ubrzali vašu osobnu evoluciju. To su nam pomagači, ali ne i začetnici razvoja svijesti.
Vanjske sile utječu na naše ponašanje, ali postoji jedna Sila koja počiva, leži i spava u nama. To je tinjajući žar koji čeka da se rasplamsa. To je životna Sila i snaga, to je intencija, to je namjera, a to je preokret u slobodu i dosezanje nezamislivih granica.
Tehnosfera je jedna od sila koja definitivno utječe na naše ponašanje, misli i emocije. Svi znamo kako računala i mobiteli utječu na naše živote. Niti ne možemo zamisliti život bez njih. Pa tako, recimo, ono što je Marx tada zamislio kao socijalizam, u današnje vrijeme to se može zamisliti kao svijet sa besplatnom energijom. Prema Marxu, promjena u ljudskoj svijesti, doći će sa društvenim promjenama. Takav svijet bi itekako utjecao naš život, ponašanje, misli i ostale životne aspekte. Dakle, možemo imati i svijet sa besplatnom energijom, ali ako se sam čovjek ne promijeni, svijet nam nimalo neće biti lijep. Ako ne iskorijenimo pohlepu, i dalje ćemo imati ratove. Pa tako, bilo kakva dobra ideja o društvenom uređenju, biti će potpuno uništena ako ne uništimo đavla u sebi. Logično je da promjena u društvu (recimo naše uređenje i promjena u tehnologiji), mora napredovati sa razvojem svijesti i obratno. Bez te harmonije čeka nas samo propast. Marx je tvrdio da društveno ekonomska sila izgrađuje čovjeka. Čovjek u korporatizmu, ponaša se na određeni način. Uzmimo primjer menadžera. On misli kao menadžer jer ga na to tjera ekonomska sila. Isto tako i ljudi u sindikatu. Ponašaju se tako i tako, jer žele veća radna prava, bolje plaće, bolje ugovore itd. Tako, i njihovi postupci su upravljani društveno ekonomskim silama. Kao što možemo vidjeti, mnoga ponašanja se ne mogu izbjeći. Sile nemilosrdno upravljaju nama. No, niti nema potrebe niti smisla oslobađati se svih sila. Ono, na što upozorava E. Tolle, je to da naš ego može prečvrsto uhvatiti svoju ulogu i onda ju preozbiljno shvati. On daje primjer liječnika. Ako liječnik ozbiljno shvati svoju ulogu, ljude u bolnici više neće zvati ljude, nego pacijenti. Ona dobra stvar što nam omogućuje spoznaja tih sila i kako tu spoznaju možemo prenijeti u praksu, je upravo ta, da shvatimo da su sve to samo uloge koje igramo i da ih ne trebamo ozbiljno shvatiti. Kad to shvatimo, tada više ne moramo biti mrtvi ozbiljni i konačno možemo unijeti ljudskost u tu ulogu. Tada konačno počnemo razmišljati svojom glavom a ne programom koji nam je uguran u glavu kao što je „razmišljanje“ inspektora da kazni trgovinu jer nema knjigu žalbe i još tome na prvi dan otvaranja, a to je slučaj iz prakse.
Um voli da sve šablonizira. Kad um vidi šablonu, tad je uvjeren da zna, tad vidi i lakše mu je stvari posložiti u glavi. Kada ih posloži i razmjesti, ipak ih lakše razumije. Ali nakon toga ne možemo reći da znamo jer ne znamo! Ta izjava ne znam, nije samo neka obična pomodna fraza, nego je temeljena na činjenicama. Ako kažemo da znamo, tada bi to značilo da poznajemo samu suštine promatrane materije (onu koju vidimo i ne vidimo ili bolje rečeno onu koju smo svjesno opazili i ona koja je prisutna ali je nismo svjesni), i sve poveznice. U prijevodu, to bi značilo da smo spoznali samu bit života i došli do samog njegovog kraja, a kraja jednostavno nema i uvijek ćemo naći nešto što ne razumijemo. Da ne duljimo dalje. Ipak, ovdje ćemo šablonizirati i pojednostaviti neke stvari, jer time umirujemo um i lakše nam je krenuti na put transcendentacije onoga što je pred nama. U konačnici, kao što ćemo vidjeti na kraju ovih tekstova, pravo oslobođenje ne leži u razumijevanju, nego ironično, upravo obrnuto, u ne razumijevanju!
„Da je većina bila potpuno svjesna činjenice da ih se varalo, razvilo bi se možda ogorčenje koje bi ugrozilo postojeći poredak. Zbog toga su se takve misli morale potiskivati, a oni u kojima se taj proces potiskivanja nije vršio adekvatno dovodili su u opasnost svoje živote i slobodu.“
Erich Fromm
Na kraju, drugog teksta, dati ćemo još dva primjera iz prakse, kako se više sile upleću u naše najdublje želje, emocije i misli. I baš u one za koje smo uvjereni da su naše. Ovo je primjer koji je temeljen na osobnom iskustvu autora teksta.
Primjer1;
Putujući vlakom, čitam knjigu „Nova Zemlja“ od E. Tollea. Pored mene sjedi jedna osoba. Duboko u sebi želim sa drugim osobama podijeliti ovu knjigu, pokazati im informacije u knjizi, želja mi je da se i drugim ljudima otvore oči i da se osvijeste kao i meni tokom čitanja tog dijela. Pa tako želim i da osoba pored mene vidi koju knjigu čitam, da se zainteresira za nju, želim ovo predivno iskustvo, radost i razvoj svijesti koju doživljavam čitajući ovu knjigu, podijeliti sa drugima. Ali ubrzo mi dolazi svijest i kaže mi da je sve to LAŽ!!! Sve te dobre želje su obična laž i obmana. Sve mi se odbija u glavu, dobijam udarac željeznom šakom, udarac glavom o zid! Ovaj satoro trenutak za moj ego, bio je kao ubod oštrice u samo srce. Postajem svjestan da to želim samo da drugim ljudima potvrdim identitet svojeg ega, identitet neke duhovne osobe, osobe koja se bavi duhovnošću i radi na razvoju svoje svijesti. Želio sam da se osjećam duhovno nadmoćan nad osobom koja bi se zainteresirala za štivo koje čitam. Čitao sam da ego preuzima uloge, da ih stalno mora utvrđivati. I koje li ironije, upravo ta knjiga E .Tollea, mojem egu je služila kao potvrda identiteta, i to identitet neke osobe koja se bavi duhovnošću, a druge osobe oko njega time se ne bave, pa dobivam lažni osjećaj dominantnosti. Kakvo buđenje, kakav satoro trenutka. Zahvaljujem se svjesnosti što mi je ukazala na istinu, zahvaljujem se na viđenju!!!
Primjer 2;
Ovaj primjer se odmah nastavlja na prvi. Nedugo nakon što sam pročitao knjigu, počnem razgovor sa osobom do mene. Razgovaramo o svemu i svačemu i tako dođemo do teme o mobitelima. Ona pokazuje svoj novi mobitel sa ekranom na dodir. Kažem joj da ja imam neki stari iz prošlog stoljeća i želim joj ga pokazati. U trenutku kad ga poželim izvaditi ponovno doživljavam udarac svjesnosti! Ponovno udaram glavom o neprobojni zid. Dobivam šamar, šaku u glavu. U tom ushitu, dolazi mi svjesnost i na tren mi nestaje osmijeh sa lica. Doživljavam još jedan satoro trenutak. Nakon sekunde ove svjesnosti, vračam se zbilji, vračam se razgovoru, ali u glavi mi se mota na tisuće misli i pitanja. Što je to bilo? Odmah sam shvatio. Njezin najnoviji mobitel i moj, gotovo iz prošlog stoljeća u samoj suštini su potpuno isti. I njezin i moj uređaj, služili su nam samo za potvrdu identiteta našeg ega, za potvrdu uloge (arhetipa), koju je ego preuzeo. Njezina uloga je bila šminkerska cura, sa poslom, uglavnom voli sve što i mlade osobe njezine dobi itd… Uloga mojeg ega je bila neke duhovne osobe, koja čita duhovne knjige, radi na razvoju svijesti, i naravno, ne pati za materijalnim stvarima što je i želio potvrditi kad je vadio mobitel iz džepa. Da, to nisam bio Ja, to je bio moj ego i njegova uloga. Još jednom, zahvaljujem se Svemiru što mi je poslao svjesnost, što mi je podario informacije i otvorio mi oči. Još jednom Hvala ti! Mobitel je bio isto kao i knjiga, bila samo predmet za ostvarenje cilja, potvrde uloge i identiteta u ovome svijetu.
I tako, na ova dva jednostavna primjera, mogli smo vidjeti, da u kolikoj god mjera da smo prosvijećeni i duhovno uzdignuti, opet se mnoge sile nama poigravaju. Najčešće je riječ o egu, iz razloga koje smo spomenuli u prvom tekstu.
Svaki postupak u životu pokretan je samo jednim činom, a to je iluzorna odvojenost od Cjeline
Još ćemo se malo pozabaviti jednostavnim primjerom, kako sile utječu na naše ponašanje. Mobitel je jedan školski primjer kako se sile poigravaju nama. Oni koji ga prodaju, gonjeni su ekonomskom silom. Oni koji ga kupuju, iako imaju stari koji je u funkciji, tjerani su društveno egoističkim silama i u konačnici tjera ih čin koji se polako prepoznaje, a to je čin koji ih je i doveo na ovu planet zemlju, to je iluzorna odvojenost od Jedinstva. Da ova riječ iluzorna, ne bi ostala samo kao pomodna fraza, moram podsjetiti čitatelja da nas kvantna fizika (a i biologija sa morfogenetičkim poljem), uči da nas sve veže neko energetsko polje. Zbog odvojenosti, materije, zaboravimo da smo prividno odvojeni i da su sva dijela i da su svi činovi pokretani iz tog razloga. Bilo to zaljubljivanje (o čemu ćemo posebno pisati), ili ratovanje – jer imamo manjka energije, pa ju želimo nadoknaditi na ovaj iskrivljen način. Tako je i sa ostalim postupcima. U konačnici i ego nastaje zbog tog procesa odvojenosti. Pa tako, prekomjernom kupnjom predmeta koji nam nisu nužni za osnovne životne potrebe, mi smo privremeno sretni, a jedina i vječna sreća leži samo u Jednome, no zbog materije, na to zaboravimo i na iskrivljen način, u ovom slučaju nepotrebnom kupnjom, pokušavamo ispuniti naše biće. Znamo da ponekad kupujemo predmete da bi bili zapaženi u društvu, ali postoji još gore stvari. Mi sreću, radost, ljubav, čuda… tražimo u okolini. I tako, divimo se bojama, aplikacijama, igrama… na mobitelima. To nas usrećuje, veseli, čudimo se tome kako je to divno. A zapravo, sve to možemo naći u sebi. Ali to ne činimo. To ne činimo iz razloga jer nas nitko u to ne upućuje i ne uči kako to činiti (i zašto bi to činili), ali i iz razloga jer rijetko kad svjesni um prizna sam sebi, da je ta sreća, sreća koju nam daju predmeti prolazna. Um bježi od razmišljanja i pitanja o nekoj mogućnosti – da li postoji nešto što bi ga vječno usrećilo? Zašto se bojimo postaviti to pitanje, je jedno od ključnih pitanja!!! Kada bi postavljali pitanja, došli bi i do odgovora. Dakle, znamo da sreća koju nam pružaju objekti je prolazna, i da je očito da moramo tražiti sreću i ispunjenje koje je vječno. Trebamo težiti tome, jer u suprotnome zauvijek ćemo ostati u patnji i ovisnostima, vrtjet ćemo se u krug i nikada se nećemo razviti, ostat ćemo u Samsari. Dakle, da se vratimo odgovoru, zašto bježimo od mogućnosti postojanja vječne sreće? Kada bi prosječan čovjek došao do spoznaje da vječna sreća postoji, to bi značilo da bi se raspao njegov sadašnji svijet, a ujedno i njegova prošlost (život) koju gradio. Ta spoznaja ujedno znači i teret. Teret je jer će ga goniti, bit će mu uvijek u glavi kao mali vražićak, koji će ga tjerati da traži istinu. Tražeći istinu, čovjek zna da će morati krenuti potpuno drugim putem. I tu se nalazi odgovor na postavljeno pitanje, a odgovor je strah! Strah da neće biti odbačen od društva i bližnjih s kojima je do tada obitavao, to je strah od samoće. U konačnici, prema Frommu, to je strah od ludila, jer mi ljudi, jedni druge činimo čovječnim. Mi omogućujemo drugim ljudima da se osjećaju živima i čovječnim. Ako naglo krenemo drugim putem u potragu za istinom, čovjek koji još nije svjestan, osjetit će strah koji je čučao duboko u nekom mračnom kutu njegovog uma i duše – strah od odbacivanja, samoće i u konačnici, taj strah od ludila. I zato, društvo se i ponaša iracionalno, zato se ponašamo kao i naši bližnji, samo iz razloga da ostanemo bliski s njima. I ako treba, hodat ćemo i po trnju i trpiti bol samo zato jer to rade i drugi. S druge pak strane, čovjek koji je svjestan, znat će da će kad tad, naći ljude koji su slični njemu, ljude koji će mu dati mir, oslonac i ljubav. Čovjek koji je svjestan, svojim postupcima otapa strah. No, tu nije samo strah od odbacivanja društva i ludila, nego je problem i u tome, što je čovjek u svoju prošlost ugradio svoj identitet. Da krenemo drugim putem, on bi se raspao. I tako, ako čovjek krene na put spoznaje, shvatiti će da njegova prošlost nije ništa više od identiteta njegovog ega i da njegova prošlost uopće nije njegov život (i da to uopće nije život), nego samo odigrana uloga u predstavi. Uloga koju možemo ostaviti kada god poželimo i time biti oslobođeni. Razlika između pojava u mobitelu i nama, je ta, da sve pojave koje su u nama, da su vječne, dok one u predmetima nisu. I tako, ono što je najgore, poistovjećujemo se sa mobitelom. On ima, sve ono što i mi želimo imati; privlačan je, mnogi ga žele, popularan je i tražen, ima mnogo „čuda“, zgodnih trikova i mogućnosti. To je ono što ne tražimo u sebi, nego tražimo u objektima i onda sve te želje projiciramo u mobitel. Poistovjećivanje sa predmetima je jedna od najgorih stvari, jer svjesni smo da su te stvari prolazne i zbog toga se javlja strah da ćemo ih izgubiti. Ali bitno je da shvatimo i slijedeće. U biti, mi se ne bojimo da ćemo izgubiti predmet, nego se bojimo da će nestati i biti izgubljen jedan dio nas, jer smo dio sebe projicirali u predmet. I tako, oni koji znaju kako čovjek funkcionira, drže nas u šaci samo zato jer im mi to dopuštamo. Prepoznavanjem ovih zabluda, poznati nam svijet, počet će se topiti kao led na suncu.
Mobitel i ja smo jedno, jer on predstavlja mnoge osobine koje želim imati
Novi mobitel nam je doista potreban samo kada stari prestane funkcionirati. Ali to su iznimni slučajevi. Naravno, uvijek izmišljamo kojekakve razloge zbog čega smo kupili novi mobitel, a stari pospremamo u ladicu. Ti razlozi su nam potrebni da bi taj iracionalan postupak u našim očima izgledao racionalan. Potiskivanje činjenica, uzrokuje rupe u našim definicijama i mislima. Te rupe popunjavamo fikcijama. Kada su rupe pune, mi smo sretni i zadovoljni u iluziji. Te fikcije nas čine smirenim, zadovoljavaju nas, pa ih i lakše prihvaćamo za razliku od istine koja nas na početku može uznemiriti pa čak i naljutiti. Ali fikcije nas samo privremeno smiruju. Fikcije će nam se odbiti u glavu. One su kao zakrpe koje pomalo pucaju po svim šavovima. Čovjek voli živjeti sa zakrpama u glavama jer one brzo, promptno djeluju, baš kao i jake tablete. Fikcije možemo usporediti sa tabletama. I kao što se čovjek navuče na tablete jer brzo djeluju, isto tako čovjek postane ovisan i o fikcijama. Kao što i tablete imaju štetan učinak, isto tako je sa tim iluzijama. Tablete djeluju sa jedne strane (razaraju tijelo a potom i duh), dok fikcije djeluju sa druge strane (razaraju duh a potom i tijelo). Istina pak, na početku može biti iritantna, nepodnošljiva, predstavlja težak teret koji zovemo odgovornost. Pa zašto da se mučimo i patimo odgovornošću, kad možemo uživati u iluzijama baš kao da smo drogirani. Dok se može uživajmo na račun drugih.
Na kraju, mogli bi samo postaviti pitanje; A koji je vaš izgovor za kupnju novog mobitela? Ako ste kupili novi mobitel, a stari vam je u funkciji, jeste li konačno spremni izbaciti fikcije iz uma i priznati da ste marioneta sila koje se poigravaju vama kao plišanom lutkom? Jeste li spremni suočiti se sa istinom? Postoji li ovdje doza istinskog razuma i zrno inteligencije? Imate li zrno svjesnosti i snage priznati sebi istinu? Ako izgubimo neki predmet u koji smo projicirali sebe, i jednog dana on se raspadne, nestane, prestane raditi, tada osjećamo da smo izgubili dio sebe i tada se osjećamo otuđeni i dolazi do jedne od najgorih pojava – postajemo neurotični!
„Odatle bi takva svijest predstavljala pravu opasnost za društvo onako kako je organizirano: rezultat je da se osjećaj (ljudski osjećaj; nap. aut.) potiskuje; No kad bi mnogi bili svjesni takvih osjećaja pojavila bi se opasnost da bi mogli po njima postupati, a kuda bi onda došla naša ekonomija koja se temelji na nemilosrdnoj potrošnji? Da li je opet moguće da većini ljudi do te mjere manjka prirodne inteligencije….? Iracionalnosti u svakom danu društvu imaju za posljedicu nužnost da njegovi članovi potiskuju svijest o mnogim njegovim osjećajima i opažanjima. Ta je nužnost proporcionalno veća u onoj mjeri u kojoj društvo ne predstavlja sve svoje članove.“
Erich Fromm
Dakle, već na samom početku, vidjeli smo kako se više sile upliću u naše živote, izigravaju nas, kamufliraju se i to tako da ga iznimno veliki broj ljudi koji se bave duhovnim razvojem ne mogu prepoznati. Vidjeli smo primjere sa knjigom i mobitelom. To su primjeri kako se neke sile (u ovom slučaju ego), mogu duboko zavući u naš život, misli, emocije. Mislimo da smo svjesni a u biti smo nesvjesni. Naravno, ključna riječ je misliti. Kad god mislimo, zavedeni smo. Ali o tome kako transformirati te obrasce, i kako onda uopće živjeti sa mislima ako nas one dovode u zabludu, vidjet ćemo kroz nastavke tekstova i u konačnici na samom kraju. Tek kad integriramo, razgradimo uloge, tek tada ćemo moći koristiti mobitele, knjige i ostale stvari za ono što su namijenjeni. Do onda, dok to ne učinimo, predmeti će nam služiti samo za jednu stvar:
Predmeti nam služe samo da potvrđujemo svoje uloge i za bijedne pokušaje spoznaje samoga sebe. Samo to i ništa više. Tek kada transcendentiramo uloge i spoznaju, tek tada možemo upotrijebiti predmete za ono za što su i namijenjeni
Do idućeg nastavka
Ivan
Comments are closed.