„Umijeće jednostavnosti“ djelo je francuske scenaristkinje i književnice Dominique Loreau, zaljubljenice u japansku kulturu u čijoj prijestolnici živi tridesetak godina. Autorica se na taj način vrlo dobro upoznala s načinom života u Japanu te svojim čitateljima nudi navedenu knjigu kao medij putem kojega mogu upoznati osnove minimalizma i unijeti njegova načela u svoj život kako bi polako, ali zasigurno učinili svoj život jednostavnijim i funkcionalnijim. U prvoj od triju cjelina u knjizi „Umijeće jednostavnosti“ autorica se osvrće na životni prostor, stvari, vrijeme i novac, ukratko, na odnos dvaju suprotstavljenih elemenata – materijalizma i minimalizma.
Piše: Nika Hrvatić
Preuzeto sa: www.funkymem.com
(Bes)korisnost
Loreau govori: „Mnoge su stvari zapravo suvišne, ali to uvidimo tek u trenutku kad ih više nemamo. Služimo se njima samo zato što ih posjedujemo, ne zato što su nam prijeko potrebne.“ Za sve što radimo u životu potrebna nam je jedna stvar – za spavanje jedan krevet, za vožnju jedan automobil, za pisanje jedna olovka, za odjevne predmete jedan ormar i tako unedogled. A koliko samo rezervnih i istovremeno neupotrijebljenih stvari u životu imamo i za koju ih prigodu ili osobu čuvamo? Mnogim predmetima, pa čak i onim bezvrijednim i neupotrebljivim, pridajemo iracionalnu važnost uvjeravajući se u njihovu sentimentalnu vrijednost smatrajući svaku od njih posebnim uspomenama kojih nam se teško odreći, međutim „istina je da odbacivanje traži napor, ali nije najteže sámo odbacivanje, već prosudba o tome što je korisno ili nekorisno.“
Minimalizam zrači umjerenošću
Prije svega treba napomenuti da minimalizam ne znači odbaciti komfor kako bi se živjelo asketski, već znači živjeti umjereno i odmjereno, dostojanstveno i kako priliči ljudskom biću. U ovakvu načinu života ostavlja se prostor čak i kolekcionarima kojima se omogućuje da izaberu reprezentativne primjerke svoje strasti čuvajući ih i ne odbacujući, što se u ovom slučaju može činiti kontradiktornim, premda je razumljivo. Minimalizam je prije svega odabir, kao i bilo što drugo, međutim, kada se za njega netko odluči, otvara mu se mogućnost još većeg izbora – prije svega da izabere što će odbaciti, a zatim da promišljeno odabere što će primiti u svoj životni prostor, tijelo, um… Takav princip zahtijeva, ali i omogućuje da se čovjek pripremi na novi koncept razmišljanja, a to je da shvati kako je u njegovoj moći odvojiti potrebno od nepotrebnog, među predmetima, hranom, mislima ili emocijama. Umjeren život u današnjici moguć je, ali postoje mnoge teškoće na putu do njegova ostvarenja jer je konzumistička filozofija duboko prodrla u cjelokupnu civilizaciju u tom stupnju da oni „koji odluče živjeti umjereno predstavljaju opasnost za ekonomiju i potrošačko društvo.“ Osim toga, umjerenost u suvremenosti znači opasnost ne samo za društvo nego i za sámog pojedinca zato što se izjednačava sa škrtarenjem i izostankom socijalnih vještina. Međutim, ne bi trebalo na taj način shvaćati tu riječ jer umjerenost znači probrati kvalitetu i količinu bilo čega te time biti zadovoljan. Također, što više stvari posjedujemo ili razmišljamo o tome što bismo sve mogli posjedovati, usmjeravamo pažnju u različitim smjerovima, raspršujemo je što dovodi do toga da postajemo umorni bez da uspijemo opaziti razlog tome. Iz toga se može zaključiti da nam nije potreban novac kako bi nas učinio rasipnicima jer osim njega možemo se razbacivati vremenom i energijom. Proturječno zvuči, ali činjenica je da nisu samo bogataši rasipnici, ima ih mnogo i među siromašnima. Oni koji su rastrošni gomilaju bezvrijedne stvari čuvajući ih za crne dane koje čak ni onda ne iskoriste, a sve to čine kako bi stvorili iluziju sigurnosti, premda je hrpa otrcanih predmeta tâ koja ljude čini nesigurnima. „Mi zapravo ne posjedujemo stvari, stvari posjeduju nas.“ Sa što manje predmeta čovjek raspolaže, to više mogućnosti ima. Ne kaže se zato bez razloga da je manje zapravo više.
Sadašnjost – minimalističko poimanje vremena
Vremenom raspolažemo na isti način kao i novcem – ponekad ga imamo u izobilju da ne znamo što bismo s njim, a postoje i trenuci kad nam ga manjka. Ako nema vremena, žurimo, a kad nema novca, gladujemo što je po skali ugode odnosno neugode vrlo slično. Za novac ne možemo s potpunom sigurnošću reći da je naš zato što je protjecao kroz ruke mnogih, za najobičniju kovanicu ne možemo znati koliko ju je ljudi posjedovalo prije nas, što u suštini nije ni važno, ali svakako nije naodmet uzeti u obzir raznolikost i žustro mijenjanje njenih vlasnika – od bankara preko trgovaca do poštara i ostalih poreznih obveznika. S druge strane, vrijeme nam je dano rođenjem, neposredno, i zbog toga imamo više mogućnosti koristeći njega nego novac. Možemo ga trošiti na druge ljude, ideologije i razne druge koncepte, na razna stanja, stvari i obaveze. „Često se žalimo da uludo trošimo svoje vrijeme, da ga gubimo, da ga nemamo dovoljno…“ i to se događa zato što imamo tendenciju satima razmišljati o situacijama kojima smo svjedočili u prošlosti ili kreirati scenarije i imaginarne razgovore za koje bismo htjeli da se dogode u budućnosti, bez obzira na to što duboko u sebi znamo da se oni ipak nikada neće odviti. Kako vrijeme ne bismo upropastili, za prošlošću ne treba žaliti jer se ne može popraviti, o budućnosti je beskorisno brinuti jer nam je ona nedokučiva, a u sadašnjosti ne treba biti nepomičan. D. Loreau u „Umijeću jednostavnosti“ piše kako nije važno hoće li dan biti lijep ili neće, već je važno što ćemo od njega učiniti. Uz njene riječi dobro je shvatiti neizvjesnost vremena koje s jedne strane posjedujemo, a s druge je strane do te mjere neuhvatljivo da ni u jednom trenutku ne znamo koliko nam ga je preostalo. Upravo zato važno je učiniti ga korisnim i pronaći način da od njega napravimo slugu, a ne gospodara. „Kad čovjek živi u sadašnjem trenutku, ne osjeća umor: jer većinu vremena ljudi su više zaokupljeni mišlju o tome što treba činiti nego onim što upravo rade. Zbog toga su lijeni ljudi često deprimirani… Budući da svakako treba živjeti, i to dolično živjeti, navedeno ponašanje treba slijediti bez razmišljanja.“ misleći pritom na obraćanje pažnje na trenutak u kojem se nalazimo. Kako bi se što više uživalo u sadašnjosti te kako se ne bi upalo u rutinsku kolotečinu svakodnevice, autorica Dominique Loreau predlaže da od jednostavnih svakodnevnih radnji učinimo rituale kojima ćemo se posvetiti i u kojima ćemo uživati, a samo neki od njih su rituali pisanja, kupanja, kupovanja i organiziranja. Kako bi se u nešto moglo u potpunosti uroniti, važna je dobra priprema koja služi kao uvod kojim se pridaju značaj i ljepota bilo kojoj sljedećoj radnji.
Težnja minimalizma
Načela minimalizma povezana su s istočnjačkim principima, posebice s taoizmom i zenom čiji su najvažniji oslonci red i mir koji se zbog svoje idealne pozicije u japanskoj kulturi povezuju s lijepim i luksuznim. „Povezanost etike i estetike neupitna je, a Japanci su izabrali ljepotu kako bi sačuvali svoju ljubav prema životu.“ Danas se riječ luksuz često koristi unutar konteksta buržoazije i nečega što je trenutno aktualno i ujedno gotovo nepristupačno, prestižno, ali pretjerano, međutim to je ekonomsko značenje te riječi, a doslovno znači „raskoš“. „Lažni je luksuz onaj koji ‘se kupuje’ kad se hoće oponašati interijer viđen u pomodnom dućanu, kad se uzima high tech ne vodeći pritom računa o komforu, kad se kuha izmišljena i potpuno neprobavljiva hrana, kad se odmor provodi na ‘poznatim’ i prenapučenim mjestima gdje morate uzimati tablete za smirenje da biste se oporavili.“ Minimalizam u dom i um onih koji su ga prihvatili unosi filozofiju zena i diskretno pokazuje čistoću i red izvanjskog okružja koji besprijekorno zrcali unutrašnje stanje onoga tko u njemu prebiva.
Piše: Nika Hrvatić
Preuzeto sa: www.funkymem.com
