EU, Globalizacija, Novi Svjetski Poredak

Zemlja u kojoj živim je na pragu potpisivanja tkz. „Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju“ s Europskom unijom. Na žalost, ono što „obični“ ljudi znaju o EU i ono što je zaista realno i objektivno u vezi s tom tvorevinom je u ogromnom nesrazmjeru i odstupanju. Naravno to nije slučajno, jer svjetskim voama apsolutno odgovara da obično stanovništvo ima ili što manje pravih ili što više pogrešnih informacija o bilo čemu. Neukim i neinformiranim ljudima je najlakše vladati i manipulirati.

Ono što je jako zanimljivo jest kako, recimo ljudi iz mog okruženja gledaju na sav taj aktualni proces tranzicije ka tvorevini Europske unije. Prije svega gotovo svi odreda smatraju kako je cijelo naše društvo toliko loše da ne zaslužuje niti da se primakne „blagodatima“ EU i kako ta ista EU vjerojatno nas još ne želi pod svojim okriljem jer faktički još ništa i ne vrijedimo (što je djelomično točno ali u malo drugačijem obliku).

Slijedeće što je zapanjujuće jest kako npr. čak i mnogi obrazovani ljudi reagiraju i kakve imaju stavove i mišljenja o zvaničnoj politici koja dolazi iz EU. Po njima, sve vodeće zemlje članice unije (Engleska, Njemačka, Francuska) se svjesno i namjerno žrtvuju ne bi li nama omogućili pristup u njihove redove, pa tako izdavajaju silan novac u razne pristupne fondove, pomoći raznim projektima i slično samo da bi se mi dozvali pameti i preuredili (to se stručno zove: harmonizirali) naše propise i cjelokupnu našu strukturu s njihovom.

Meutim ono što je izvjesno jest da je proces zaokruživanja tvorevine Europske unije na preostale zemlje koje geografski potpadaju pod Europski kontinent u skladu sa globalnim nastojanjima i planovima o stvaranju novog svjestkog poretka i jedne svjetske vlade koja podrazumijeva koncentraciju moći u samo jednom centru na cijeloj planeti. S tim u vezi paralelno se odvijaju aktivnosti na stvaranju i „Panameričke

unije“ ( zasada se pregovori vode samo sa SAD, Kanadom i Meksikom), kao i neke aktivnosti na stvaranju

„Panpacifičke“ i „Panafričke“ unije a sve sa jednim jedinim i glavnim ciljem i prioritetom a to je potpuna globalizacija cjelokupnog teritorija i populacije ove planete kako bi se ostvarila što bolja i što sveobuhvatnija kontrola i iskorištavanje ljudske vrste.

S tim u vezi, u nastavku donosim jedan zanimljiv članak, kojeg sam pronašao na jednom forumu ali nisam naveo autora jer ne znam tko je pa se zbog toga unaprijed izvinjavam:

JEDINI ZADATAK ZADUŽITI ZEMLJE U KRIZI

Glavne odlike procesa globalizacije su prevladavanje granica meu državama nacijama, opadanje suvereniteta država te nastanak globalnih i nadnacionalnih udruženja koje preuzimaju regulativne i druge funkcije u društvu i svjetskoj privredi. No, on u sebi ima i mnoge zamke.

Primjerice globalizacija je povećala meusobnu ovisnost stanovništva i potrebu za kolektivnim djelovanjem, ali zbog toga milionima nije donijela nikakvu korist, već samo štetu. Liberalizacija, privatizacija i tranzicija mnoge je zemlje odvela u siromašvo. Stoga nikoga ne treba čuditi što je sve više onih koji osporavaju pravila igre u današnjoj svjetskoj privredi.

Na udaru su posebno Meunarodni Monetarni Fond i Svjetska Banka, glavne poluge novog imperijalnog privrednog ratovanja. Naime oni su svojim strogim mjerama povećali siromaštvo u zemljama dužnicama, izazvale ekonomske i financijske krize, spekulativne napade na devizne tečajeve pojedinih valuta u Africi, Aziji, Latinskoj Americi. Zbog toga je sve više onih koji se zalažu za ukidanje tih svjetskih privrednih regulatora. Ponajprije stoga što se ponašaju kao instrumenti vanjske politike najmoćnijih država.

Drogiranje ovisnika

Nobelovac Edward Prescott tvrdi da je danas jedina zadaća Svjetske banke i MMF-a odobravanje sve većeg zaduživanja zemalja u krizi, što usporeuje s davanjem droge osobi koja je ovisna o kokainu. Drugim riječima, MMF i Svjetska banka stvaraju novovjeko dužničko ropstvo. Kako se to radi, najbolje je pokazao ugledni američki novinar Gregory Palast, kolumnist britanskog Observera i reporter BBC-a koji već godinama istražuje tamne strane globalizacije.

U tome mu je znatno pomogao i Josef Stiglic, bivši glavni ekonomist Svjetske Banke i predsjednik Vijeća ekonomskih savjetnika američkog predsjednika Billa Clintona, koji je nakon svoje smjene, kao prvi meu visokim dužnosnicima javno progovorio o prljavom djelovanju MMF-a i Svjetske banke. Tako Stiglic tvrdi kako MMF i Svjetska Banka u gotovo svim zemljama primjenjuju istovjetan način djelovanja. Kada se okome na neku zemlju, prvi je korak podmićivanje političara koji inozemnim firmama prepustaju telekomunikacije, nacionalne naftne kompanije, energetske pogone, upravljanje vodom i ostalu vitalnu infrastrukturu.

To se odredi tajnim ugovorima. Naime, svaka država za suradnju sa MMF-om i Svjetskom bankom mora potpisati 111 točaka obaveza. Ako to ne učini, onemogućuje joj se uzimanje kredita na svjetskom tržistu kapitala, a danas nitko ne može opstati bez kredita, tj. Kreditnog rejtinga. Uporedo s tim procesom, otvara se tržiste kapitala, što znači da se najjače nacionalne banke prodaju strancima.

Nakon toga države su prisiljene prijeći na tržišne cijene. Političari koji su to omogučili na svoje račune u

inozemnim bankama dobivaju povelike iznose. Prosječno 10% vrijednosti dogovorene trgovine.

Rasprodaja nacionalnog bogatstva vodi u osiromašenje domaćeg stanovništva. No, tko mari za to.

Nakon što se neka zemlja preuzme, na opisani način, slijedi njeno discipliniranje. Traži se smanjenje

potrošnje te proračunskih izdataka. Palast takve zahtjeve objašnjava na primjeru Argentine. Naime, petina

je stanovništva nezaposlena, a MMF i Svjetska Banka traže drastično smanjenje izdataka za nezaposlene,

penzione i zdravstvene fondove, obrazovanje.

Sve to dovodi do nestanka domaće ekonomije i država mora sve kupovati na svjetskim tržistima. Naravno,

po visokim cijenama.

Stiglic to otvaranje granica za trgovinu naziva novim opijumskim ratovima. Naime, kada je nacionalna

ekonomija na koljenima, sve se može kupiti za stoti dio prave vrijednosti. Drugim riječima, cijela je država

na prodaju u bescjenje.

Nadalje, Stiglic tvrdi kako u takvim urušavanjima država aktivno sudjeluje i CIA. Posljednja faza jest u

rušenju vlade, tj. Državnog udara. Palast kao primjer navodi slučaj Venecuele. Naime, MMF je objavio da

će poduprijeti tranzicijsku vladu ako predsjednik Hugo Cavez bude uklonjen. Tako su nagovijestili da će

platiti vojni udar ako vojska svrgne predsjednika koji je nepodoban jer je predsjedniku MMF-a odbio ispuniti

zahtjeve.

Bila je riječ o nafti i smanjenju poreza naftnim kompanijama. Cavez za to nije želio ni čuti, već je povećao

poreze kako bi financirao socijalne programe. MMF, dakle nije zanimala sudbina stanovništva, nego

interesi multinacionalnih naftnih firmi.

Slično je i s kreditima Svjetske Banke. Oni se dodijeljuju pojedinoj zemlji za odreene projekte pod

izgovorom razvitka privrede, sistema obrazovanja itd. No, zemlja korisnik nikada ne dobije ni centa, već

kredit u cijelosti mora potrošiti u inozemstvu, tj. kupujući inozemnu opremu od firme koju odabere Svjetska

Banka (* pitajte Hrvatsku kakvi su uvjeti bili za veliku čast da njima američki Bechtel gradi autoceste…).

Takav je kredit takoer u službi krupnog kapitala.

U tom su procesu i firme koje služe za pranje novca koji se izvlači iz neke zemlje. Stiglic kao najočitiji

primjer ističe Enron koji je kupio vodovod u Buenos Airesu i naftovod izmedju Argentine i Čilea. S druge

strane Citybank je dobila, večinu argentinskih banaka, British Petroleum naftovode u Ekvadoru. (* Enron se

takoer proslavio i u Hrvatskoj…)

3

No, tzv. Globalisti počeli su primjenjivati slične metode i u samom SAD-u. Primjerice, MMF je preuzeo

Velika jezera, čime je preuzeo nadzor nad vodoopskrbom SAD-a, a propali Enron isisao je milijadre dolara

iz državnih blagajni Teksasa i Kalifornije. Kalifornija je, prema procjenama, platila za električnu energiju

izmedju 9 i 12 milijardi dolara više nego što je bila stvarna cijena.

Moskva i Peking trn u oku

I

sisavanje novca iz SAD za Stiglica je dokaz kako u svijetu danas ima sve manje žrtava, pa se krupni

kapital okreće prema bogatima jer je sve što se moglo osiromašiti vec siromašno. To je shvatio ruski

predsjednik Putin koji je ove godine isplatio sve dugove MMF-u i Pariškom klubu i tako vratio samostalnost

u odlučivanju o daljnjem ekonomskom razvitku Ruske Federacije.

Ni Kina, najbrže rastuća svjetska ekonomija, ne želi imati posla sa MMF-om i Svjetskom Bankom. Zbog

toga su službena Moskva i Peking trn u oku krupnog nadnacionalnog kapitala jer sve više ugrožavaju

njegove pozicije svojim inozemnim ulaganjima.

Kada se sve navedeno ima na umu, jasno je kako je globalizacija donijela nove oblike ekonomskog

ratovanja, a ratovi koje vode institucije i multinacionalne kompanije po rezultatima znatno su opasniji od

državnih: Posebno ako se uzme u obzir i Palastova tvrdnja da MMF i Svjetska Banka, nakon što unište

pojedinu zemlju, u njoj proizvedu i nemire. Tzv. MMF-ove nemire.

Faze: Od mita do udara

1. Podmićivanjem političara vitalna nacionalna infrastruktura (telekomunikacije, vodoopskrbni sistemi,

nacionalne naftne kompanije, energetski pogoni) i banke prelaze u vlasništvo inozemnih firmi ili banaka.

2. Zahtjev za smanjenje potrošnje i proračunskih izdataka (smanjenje sredstava za nezaposlene, penzione

i zdravstvene fondove, različite potpore…)

3. Otvaranje granica za trgovinu (sva roba postaje skupa, a stanovnišvo sve više siromaši; država se

rasprodaje u bescjenje).

4. Ako se vlada ne pokori zahtjevima MMF-a ili Svjetske banke organizira se državni udar (najočitiji

primjer u Latinskoj Americi).

Dr.sci. Ivan Šimatović piše na tu temu:

1. korak – Privatizacija

Prvo što vlada zemlje-dužnika treba neodložno provesti je privatizacija gospodarstva, a posebice velikih

javnih i ključnih industrijskih poduzeća koja obavljaju transfer roba i usluga te čine kralježnicu privrede

svake zemlje (proizvodnja, transport i distribucija plina, proizvodnja nafte i naftnih derivata, rudarstvo,

telekomunikacije, elektroprivreda, željeznica, vodoprivreda i vodoopskrba, velike banke i osiguravateljske

kuće itd.).

4

Umjesto da se argumentirano usprotive tom imperativnom zahtjevu za brzopletom i netransparentnom

prodajom javnih poduzeća, koja se, zbog posljedica koje neminovno slijede, u neku ruku može smatrati

gospodarskom veleizdajom zemlje dužnika, vlade u mnogim prezaduženim tranzicijskim zemljama požurile

su u njihovu radosnu (ras)prodaju prikazujući to tendenciozno javnosti kao jedan od ključnih koraka u

restrukturiranju gospodarstva.

Da bi ušutkali trezvene kritičare takva nepromišljena čina koji, u pravilu, ima teške i dalekosežne posljedice

za zemlju-dužnika predstavnici vlade i njihovi glasnogovornici, u nedostatku uvjerljivih stručnih argumenata

kojima bi to opravdali, glasno se pozivaju na imperativne zahtjeve Svjetske banke kao jedini alibi.

“Možete vidjeti kako im se rašire oči na mogućnost dobivanja provizije ako se u procjeni vrijednosti imovine

velikih javnih i ključnih industrijskih poduzeća skine koja milijarda ili barem nekoliko stotina milijuna dolara.”

– kaže otvoreno ogorčeni profesor Stiglitz.

Tim sudbonosnim korakom se privatni strani kapital i njegova kontrola uvuku u same temelje gospodarskog

funkcioniranja zemlje-dužnika ne ostavljajući tamošnjoj vladi bilo kakvu mogućnost zaštite svojih resursa,

gospodarstva i graana od zloporaba stranih korporacija kojima je jedini cilj brzo ostvarenje profita po

svaku cijenu.

2. korak – Liberalizacija

Nakon kampanjski provedene kaotične i netransparentne privatizacije javnog sektora obavezno slijedi

donošenje zakonske regulative o liberalizaciji tržišnog kapitala. Taj potez, teoretski uzevši, omogućuje

stranom investicijskom kapitalu nesmetan > ulazak i izlazak < iz zemlje. Pritom, kako pokazuje iskustvo, u

zemlju-dužnika, ulazi relativno malo zdravog kapitala, a kudikamo najveći dio raspoloživog domaćeg

kapitala na “zakonit” način nesmetano masovno izlazi iz zemlje.

Proces bezobzirnog izvlačenja kapitala iz zemlje-dužnika je u ekonomiji poznat pod imenom ” krug vrućeg

novca”. Novac ili, točnije rečeno, pljačkaški kapital vješto bačen poput parangala ulazi u zemlju-dužnika

prvenstveno radi špekulacije nekretninama i valutom, a zatim, poput plašljive divljači, bježi glavom bez

obzira već na prvi znak nadolazećih nevolja koje bi mogle bilo kako ugroziti njegovu sigurnost. U tom

paničnom bijegu kapitala državne pričuve mogu ” presušiti” za samo nekoliko tjedana, ili nekoliko dana.

Nakon tog vješto insceniranog bijega kapitala MMF obavezno traži od vlade temeljito operušane zemljedužnika

da odmah drastično poveća kamatne stope na enormne dvoznamenkaste iznose koji mogu doseći

30, 50 ili čak 80% da bi se udobrovoljilo i privuklo velike svjetske špekulante na djelomični povrat isisanog

državnog kapitala.

“Rezultat takvog poteza vlade, koja najčešće nema drugog izlaza, je predvidljiv.” – kaže profesor Stiglitz.

Astronomske kamatne stope, dakako, brzo privuku odbjegli kapital, dok s druge strane one sustavno

razaraju preostalu industrijsku proizvodnju, i definitivno isušuju nacionalnu riznicu zemlje-žrtve.

3. korak – Tržišno odreivanje cijena

Nakon toga Meunarodni monetarni fond zemlju-žrtvu, koja je već posve iscrpljena i nalazi se gotovo na

izdisaju, hladnokrvno uvlači u treći korak – tako zvano ” tržišno odreivanje cijena”. To je samo uljepšan

izraz za dramatično dizanje cijena hrane, energenata, vode, telekomunikacijskih i ostalih komunalnih

usluga, što ima za posljedicu multiplikaciju svih ostalih cijena. To načelo, dakako, ne vrijedi za cijenu rada

(plaće), i penzije (mirovine) koje se istovremeno nastoji što je više moguće ograničiti i smanjiti.

Time se, u prvom redu, drastično ruši već ionako nizak životni standard već gotovo posve osiromašenog i

raznovrsnim kreditima prezaduženog stanovništva te osjetno podižu poslovni troškovi i smanjuje

konkurentnost u već dobrano posustaloj i prorijeenoj privredi zemlje-žrtve. Ubrzo nakon toga, prema već

dobro uigranom scenariju, slijedi završni četvrti korak.

4. korak – MMF- ov prosvjed

Tim prosvjedom je zemlja – žrtva doslovce bačena ” na koljena” i “de facto” se nalazi pred posvemašnjim

gospodarskim kolapsom. U tim krajnje dramatičnim okolnostima MMF iz nje vampirskom hladnokrvnošću

isisava i posljednje kapi krvi. Programirano pojačava ” vatru” i podiže socijalnu temperaturu dok napokon

cijeli gospodarski ” kotao” zemlje-žrtve ne eksplodira, čime je otvoreno samo predvorje pakla.

Eklatantan primjer za to je Indonezija 1998. godine kojoj je MMF bezobzirno ukinuo subvencije za hranu i

gorivo za siromašno pučanstvo, nakon čega su posvuda buknuli žestoki prosvjedi i nemiri. U tom pogledu

je takoer veoma poučan i primjer Bolivije u kojoj su 2001. godine izbili veliki nemiri u gradovima zbog

drastičnog povećanja cijene “vode” nakon privatizacije tamošnjih vodoopskrbnih poduzeća.

Vješto programirani i precizno tempirani MMF-ovi prosvjedi, kao svojevrstan znak uzbune, uzrokuju nov

masovan bijeg kapitala iz zemlje-žrtve, a nerijetko dovode i do stečaja vlade koja više nije u mogućnosti

kontrolirati ta dramatična gospodarska kretanja. Taj posvemašnji vješto isprogramiran gospodarski palež

ima, naravno, i svoju svijetlu stranu, Dakako, samo za bezobzirne strane vlasnike kapitala. U takvoj

bezizlaznoj kaotičnoj situaciji, koja zapravo predstavlja programirani nered, oni mogu po smiješno niskim

cijenama otkupiti preostalu imovinu zemlje-žrtve u paničnoj rasprodaji.

Po tom perfidnom pljačkaškom obrascu je u posljednjim desetljećima u Trećem svijetu stvoreno mnogo

posve osiromašenih zemalja-gubitnica čije stanovništvo živi ispod ili, u najboljem slučaju, na samom rubu

bijede. Pri tome su jedini pobjednice uvijek bile megamoćne zapadne banke i multinacionalne korporacije

koje u bezdušnom globalnom lovu za resursima i profitom ni pred čim ne prezaju.

U jednom od tekstova iz 1975. godine Bruno Bušić je napisao:

“Da smo složni i čestiti davno bi imali državu. A bit će nje, rodit će se slobodna Hrvatska kada padne

Berlinski zid i kad se budu rušila komunistička krvava carstva kao kule od karata. Nema ni jedne države da

je nastala bez krvavih gaća. Vjerojatno ćemo se i mi morati pobiti za slobodu sa Srbima, a možda i

Turcima. Teret rata morat ćemo podijeliti svi podjednako… “

“No kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako tek naši kradu. Svak nas je

stoljećima krao i potkradao, a najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim

jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo

pitanje – kako nas tad spasiti od nas samih?.. “

U sve ovo se, mislim i jako dobro uklapa i jedan članak Ivone Živković – slijedi jedan odlomak:

“Danas svijetom vladaju trgovci i bankari. ONI ništa ne stvaraju, ali se ugrauju u rad drugih. To

ugraivanje trajalo je tisućama godina, a opstali su jer funkcioniraju na principu dinastija i bratstava. Tako

žive vjekovima. Danas je njihovo tržište čitav svijet i oni su kreatori GLOBALIZMA kao NOVOG

SVJETSKOG PORETKA.

ONI odreuju cijenu rada – proizvoda, usluga, cijenu novca, zlata i kruha, ali i cijenu zabave: glumaca,

nogometaša, tenisača… (da bi što efektnije zaglupljivali podanike i kontrolirali im slobodno vrijeme).

Da bi mogli kontrolirati tržište i protok robe i novca u čitavom svijetu, državne granice su im prepreka,

ukoliko te granice nisu sami stvorili pravljenjem marionetskih vlada i umjetnih nacija. Danas su skoro sve

nacije tako nastale – uz NJIHOVU kontrolu, ratovima koje su ONI financirali na principu: DIVIDE ET

IMPERA!

Njihova glavna proizvodna jedinica je –TRANSNACIONALNA KORPORACIJA. Njihovo glavno prikriveno

oružije su DIREKTNE STRANE INVESTICIJE. To im omogućuje da budu SVUDA, U SVAKOM POSLU,

UGRAðENI U SVAKI RAD, U SVAKOM DIJELU SVIJETA.

Njihovi robovi su SVI oni koji su na neki način, posredno ili neposredno, uključeni u rad njihovih

transnacionalnih korporacija i dio su radne mreže razapete preko ČITAVOG SVIJETA. Mreža im je negdje

izatkana skuplje i kvalitetnije, a negdje je skrpljena sirotinjski. Tamo gdje drže zlato i dragocjenosti, tkanje

je skuplje (na primer u Švicarskoj ili u Engleskoj). Ako se dobar ulov može uhvatiti sirotinjskom mrežom,

nema razloga trošiti zlatne niti, zar ne? Prostije rečeno: ako ste spremni raditi za 50 eura mjesečno (da ne

biste umrli od gladi) zašto bi vam platili 1000?

Oni danas procjenjuju vrijednost rada stotina miliona ljudi na planeti.

Samo gladne i pohlepne “ribe” dobrovoljno ulaze u njihovu mrežu i mame i love za njih. Ali, tko se jednom

utka u tu mrežu, nikada više ne može izaći iz nje, jer neće više imati znanja, ni umijeća, niti snage da se

sam prehrani i održi u životu. Rad u MREŽI postaje jedino rešenje.

Neki VJERUJU da će dobrovoljnim ulaskom u MREŽU stići do dvorskih odaja i sami postati vlastelini. Stara

vlastela takve naziva DVORSKIM LUDAMA. I njima se smije najviše.“

Mi izgleda nikako ne možemo prihvatiti to da imamo mogućnost da sami, oslanjajući se na vlastite

mentalne, psihičke i intelektualne potencijale, procjenjujemo, zaključujemo i odlučujemo o svemu što

percipiramo i doživljavamo a ne da nam netko drugi (političari – koji se dijele na gramzljive i pohlepne,

stručnjaci – koji ne znaju ‘ko im glavu nosi, crkva – čiji je jedini zadatak spriječiti širenje znanja) nameće

svoje mišljenje i zaključke u pogledu svega što nas se tiče (a i što nas se ne tiče) a sve što mi trebamo

učiniti jest to da im VJERUJEMO.

Da im vjerujemo na njihovu riječ? A zašto? Možda zato što nas toliko tokom našeg života siluju u mozak da

polako ali sigurno počinjemo sve više vjerovati nekome drugome nego sami sebi i vlastitim unutrašnjim

osjećajima i instiktima koje imamo.

A te osjećaje i instinkte možemo potaknuti i intenzivirati samo sa ZNANJEM i sa što više slobodnih i raznih

informacija koje možda trebamo SAMI ZA SEBE preraditi i SAMI ZA SEBE donijeti odgovarajuće zaključke,

bez obzira što je u pitanju.