Dosta je etike i pravde poništeno u vrijeme kampanje za pripojenje Hrvatske Europskoj uniji. A možda je čak bilo i protuzakonitih radnji. Recimo, naš Zakon o nedopuštenom oglašavanju nalaže zabranu zavaravajućeg oglašavanja. Također, oglašavanje proizvoda koji su dokazano štetni ili mogu naštetiti je također zabranjeno Zakonom o medijima. Zato se da zaključiti da su i reklame za EU po svim navedenim točkama bile nezakonite. Ali, tko vas pita. Zakoni vrijede samo za vas. Zato, valjda, Arhimedov poučak ima samo 67 riječi, dok EU propisi o prodaji zelja imaju čak 26.911 riječi.
Izvor: rtcg.me
Nastavljam tamo gdje sam stao, mada ne precizno jer ova priča iz vremena ulaska Hrvatske u EU (za koju vjerujem da može biti korisna stanovnicima država čije se vlasti spremaju na to uglavnom bez pristanka građana – njega će tražiti tek kad sve bude potpisano, za potrebe „ratificiranja“, što bi valjda značilo „samo ti potvrdi što sam ja bez tvoje želje i znanja dogovorio) predstavlja mozaik mojih uočavanja iz tog vremena te mozaik mojih razmišljanja. Kao ni jedno drugo razmišljanje, niti ovo nemojte preuzimati bez vlastitog razmišljanja. Jedino tako možete biti na putu da počnete preuzimati vlastitu odgovornost za stvari koje vas se , na kraju krajeva, vrlo tiču htjeli vi to ili ne. A svaka tema koja ima veze s ljudima i društvo ionako je prefluidna da bi je se moglo s lakoćom staviti u okvir na način kako to, recimo, pokušava napraviti povijesna znanost. No, to ne znači da nema svoju težinu i neki rezultat kao zbir raznih odvojenih djelovanja. Stvari se zbivaju, čak i ako ih nije lako uredno posložiti po ladicama.
Slijedeći nastavak na ovu temu bit će konačan, a završetak će biti s danom pripojenja Hrvatske Europskoj uniji.
Ali danas ćemo se još vratiti na početak 2011. godine. Negdje u to vrijeme, dakle početkom 2011, na prosvjedima u Hrvatskoj su se počele paliti europske zastave i prvi put se probio poneki glas protiv EU, jer je bio u sklopu vijesti s prosvjeda pa ga se nije moglo baš uvijek mimoići. Ipak, bilo je poučno gledati kako se uspješno obilazilo oko te teme u većini video-priloga. Kadrovi su pokazivali kolone prosvjednika koja marširaju po raznim gradovima, a u skoro svakom od tih snimaka ispred objektiva je prošla i zastava s prekriženim znakom EU. No, u anketama s prosvjednicima nikad nikoga nisu upitali ništa o toj zastavi, zašto je nosi, što ga smeta.
PROSVJEDNICI ZNAJU MAKAR ŠTO NE ŽELE
U vezi tih zbivanja, zastupnica u Europskom parlamentu Doris Pack je dala podršku tadašnjoj premijerki koja je radila sav prljavi posao za njih, rekavši da premijerka ima “ima vrlo težak posao, jer s jedne strane vodi borbu protiv korupcije u vlastitim redovima i u zemlji, a s druge strane pripreme za članstvo u EU. Zato zaslužuje punu potporu.“ Na prvi pogled ova rečenica zvuči kao da je premijerka po tom pitanju zasluživala našu potporu (nas kao ljudi ili građana), ali zapravo je Doris htjela reći da zaslužuje potporu vlasnika EU.
Na pitanje novinara o prosvjedima koji se održavaju u Hrvatskoj te o spaljivanju stranačkih zastava i zastava EU, Doris Pack je odgovorila kako je “riječ o ljudima koji ne znaju što žele”.
Ali možda je riječ o ljudima koji su bar znali što svakako ne žele? Klasična metoda uvažavanja koja stiže od predstavnice EU koja se diči svojom politikom uvažavanja.
Rekao bih ipak da su to bili ljudi koji su vrlo dobro znali što žele – ostati izvan dosega birokratske diktature EU
No, još od Edwarda Bernaysa i njegove Propagande mase su glupe i političke samozvane elite ih trebaju usmjeravati. Još je Doris Pack rekla: “Paljenje zastava u Europi se ne bi smjelo događati. Nepristojno je spaljivanje zastava stranaka koje su izabrane, a spaljuju i zastavu koja je simbol slobode i mira, a to je Europska unija“.
Ne bavim se paljenjem zastava, ali ipak bih na ovu rečenicu nešto rekao: Značenje simbola jest u oku onog tko gleda.
Recimo, kad sam ja gledao zastave EU po Zagrebu (koje su iz meni nejasnih razloga visile po gradu i dosta godina prije nego što su nas pripojili EU), za mene su bile simbol manipulacije, diktature i gubljenja slobode, a ne simbol slobode. Pogotove ne slobode. Vlast EU, s ustima punim demokracije, nije izabrana demokratski niti priznaje ishode demokratski provedenih referenduma u državama članicama ako joj ne idu prilog. Je li to sloboda? Ne odobravam nikakve agresivne činove, kao ni većina ljudi, ali ako mogu reći koju riječ u obranu onog tko je spalio zastavu EU, a potaknut komentarom ove Doris, onda jest to da on nije spalio „simbol slobode i mira“, nego simbol manipulacijom nametnute vlasti čija se moć nalazi u rukama neizabranih nadnacionalnih i korporatističkih struktura.
LOVE KO PLJEVE…
Postoji jedan često spominjani argument za ulazak u korporativnu diktaturu kojeg nikome ne treba posebno tumačiti jer taj jezik svi razumijemo, a to je – lova. Malo ljepšim rječnikom to se obično kaže: „standard“. Drugim riječima, kad se već odričemo suvereniteta i prava nad donošenjem zakona koji se tiču svakog aspekta našeg života, što zapravo dobivamo? Mislim, osim praznih obećanja i floskula. Dobivamo li nešto konkretno, što će nam svima podignuti životni standard? Recimo – lovu? A može i zlato, ili dijamante, ili platinu, svejedno, može bilo što, samo da gore navedeno odricanje barem ne bude zabadava. Kakva je perspektiva povećanja standarda našeg života? Prema onome što kažu naši dragi susjedi Slovenci – nikakva. Na video-snimcima na youtubeu možete vidjeti da je ljudima je stvarno svega preko glave, nakon što već godinama uživaju u ‘dobrobitima’ EU, zbog koje su svakoga dana sve nezaposleniji, sve siromašniji i sve zaduženiji. I sve bješnji, koliko se može vidjeti.
Uostalom, na tragu teze da je danas moguće donekle se točno informirati jedino usmenom predajom, dok je to kroz korporativne medije potpuno nemoguće, evo iskustva iz Slovenije koje mi je na moj blog u svibnju 2011. poslala jedna čitateljica. Takvih stvari nema u novinama:
Ovaj vikend posjetila me sa svojom obitelji sestra, koja već niz godina živi u Sloveniji (Ljubljana ) pa mi priča kako je živjeti tamo u posljednje vrijeme. Prvo, cijena rada od lani pala je s 5 eura na sat na maksimalno 3.75, a i za to se u Ljubljani čovjek itekako dobro mora potruditi da nađe (npr. za rad u trgovini). Drugo, ljudi puno brže i lakše ostaju bez posla, sve ih je više na burzi rada. Treće, plaća zaposlenica u tekstilnoj industriji je 400 eura mjesečno. Peto, sestra uz rad studira ekonomiju, jedan od kolegija je posvećen raznim osiguranjima, pa im profesor, predavač tog kolegija, objašnjava da ne može obraniti svoju disertaciju na temu životnih osiguranja, jer je svojim istraživanjem uvidio te dokazao kako se radi o čistoj pljački.(…) Kao vid “poslovnog obrazovanja”, morala je prisustvovati tečaju gdje su se tumačile tehnike psihloškog pritiska na radnika kojem se željelo uzeti radno mjesto, ali ne na način da mu se uruči otkaz izravno ( čime bi on automatski po zakonu imao pravo na određene naknade od tvrtke ), već da ga se inidirektnim metodama represije (omalovažavanje, zahtijevanje nemogućeg… ) dovede u situaciju psihičke rastrojenosti, kako bi otkaz dao vlastitom voljom te tako izgubio prava na dotične naknade. Sedmo, nakon ulaska u EU, cijene su u prosjeku porasle oko 50 %. Naravno da se to nije odnosilo i na plaće, naprotiv – o tome se može zaključiti iz prethodnih točaka.
A od prijateljica koje su prošle godine radile u Njemačkoj (brale šparoge) saznajem da je cijena radnog sata pala s pet eura (tolika je bila prije pet godina kada sam u toj zemlji, članici EU, obavljala isti posao u organizaciji našeg područnog zavoda za zapošljavanje) na dva eura. Isti poslodavci sada zapošljavaju upola manje radnika, ali ne znam je li to zbog upola smanjenog obima poslova ili udvostručenja norme, koja je i onda bila jedva podnošljiva i najzdravijoj osobi (i do 14 sati dnevno).
HRVATSKA EU DAJE VIŠE NEGO ŠTO DOBIJA
U srpnju 2011. je pak, u sklopu pokrenute kampanje za povećanje potpore građana, premijerka Kosor rekla da ćemo kad uđemo u EU uniju, uplatiti jedan, a natrag dobiti tri eura. Pa to je znatno bolji omjer nego u bilo kojoj kockarnici! Da vam neki poznanik priđe i predloži vam dogovor u kojem ćete vi njemu davati određenu količini eura, a a on će vama u isto vrijeme davati tri puta više eura, biste li možda postali bar malo sumnjičavi?
Naravno, premijerka se nije detaljno izjasnila kakva su to sredstva i za koji rok. (Iz današnje perspektive odmah da vam kažem – nije se ostvarilo. Hrvatska danas plaća gomilu love i za članarinu i za namete poput poreza po toni stvorenog CO2, što će iznositi oko 15 milijuna eura godišnje , a vrlo malo novca je uspjela povući iz fondova EU. Objašnjenje je predvidljivo – nesposobni smo).Taj fenomenalni omjer „tri za jedan“, premijerka je izvukla iz činjenice da će prvih šest mjeseci članstva Hrvatska biti obavezna uplatiti u proračun EU 267,7 milijuna eura, a pripada joj 800 milijuna eura. No, kako je još tada napisao jedan komentator, „za prvih šest mjeseci članstva Hrvatska će uistinu dobiti manje od polovice od planiranih 800 milijuna eura, i to uglavnom iz kohezijskih i strukturnih fondova, te za poljoprivredu i uređenje granica.“ Osim toga, realnost omjera „jedan za tri“ gubi se i time što će se „sredstva koja se spominju isplaćivati tijekom duljeg razdoblja, a članarina se mora platiti odmah. Također, sredstva koja se spominju neće biti predana Hrvatskoj jednostavno za trošenje, bit će potreban napor da se u većem postotku iskoriste. Također, nema jamstva koliko će sredstava iz proračuna EU Hrvatska u budućnosti dobivati pa je ovaj početni iznos, možda, osim pomoći za lakšu prilagodbu, samo slatkiš kojim nas se treba uvjeriti kako je put u EU za nas dobar.“
Autor je dalje naveo kako se Hrvatska odriče velikog dijela carinskih pristojbi te će plaćati doprinose za šećernu proizvodnju. Zbog članstva u EU, piše dalje, „a radi zaštite njezine brodograđevne industrije, Hrvatska se obvezala smanjiti svoje brodograđevne kapacitete. U poljoprivredi, koja nije razvijena kao ona u EU, moramo mijenjati sustave potpora i državnih poticaja, tako da će nam se mljekarstvo, šećerna industrija i ratarstvo teško boriti s konkurencijom. Odrekli smo se i ZERP-a te će strane flote moći izlovljavati ribu u našem teritorijalnom moru.“
Skup hobi, ta Europska unija. Nakon svega nabrojanog, što predstavlja tek letimični pogled na cijelu situaciju, zašto ne izbjeći sve te probleme, u kojima će se tako malo dobiti ili ništa dobiti, a tako puno izgubiti? Tko nas je tjerao u EU – osim svih političkih stranaka, premijera, predsjednika, političkih analitičara, velikih medija…?
I može li me netko još jednom podsjetiti – koja je bila svrha cijele te gungule iz tog vremena i zašto je Hrvatska uopće ušla u EU? Zapravo ne još jednom, nego po prvi put, jer nikad nisam čuo ništa suvislo kao odgovor na to pitanje. Slutim da je to zato jer i nema suvislog odgvora. To je sve jedna ogromna prijevara, da nazovemo stvari pravim imenom.
Ukupni godišnji trošak EU prije koju godinu iznosio je upravo nevjerojatnih 1.147.885.101.616 eura. I danas približno toliko moraju izdvojiti članice Unije, ili bolje reći, toliko moraju izdvojiti građani EU. 281.977.916.466 eura otpada na troškove provedbe zakona, 93.992.638.822 eura su PDV i ostale europske porezne prijevare, 46.996.319.411 eura za više cijene hrane po Zajedničkoj poljoprivrednoj politici, 35.247.239.558 eura plaća se za EU-službenike u zemljama članicama, 7.049.447.911 eura su troškovi administracije, a 118.665.706.513 eura su ostali troškovi. (izvor: Taxpayers Alliance)
Samo članovi parlamenta imaju – bili nazočni na sjednicama ili ne, dakako – plaćicu od 7339 eura. Uz to primaju i neoporezivu naknadu za troškove u iznosu od 3980 eura. Plus 284 eura dnevnice po danu zasjedanja u parlamentu, što uz 12 dana zasjedanja iznosi dodatnih 3408 eura mjesečno. Kad to sve zbrojite radi se o prosječnoj europarlamentarskoj plaćici od 14.727 eura mjesečno. A gdje su tek komesari Europske komisije s 23.000 eura mjesečno.
Jedan dnevni list nas je tih dana obavijestio kako će se Hrvati moći natjecati za 400 mjesta u europskim institucijama, prepunih niza povlastica koje se građanima Europe tako temeljito uskraćuju svakoga dana. Petodnevni radni tjedan od 37,5 sati, 42 dana godišnje praznici, ako rade svaki dan 45 minuta duže mogu ostvariti još 24 slobodna dana, polovica zaposlenih u Komisiji zarađuje više od 600 000 kuna godišnje, plus besplatna hrana i piće u kantinama, djecu mogu školovati u privatnim školama, a za školarinu dobivaju 140 000 kuna godišnje, imaju pravo na „zlatne mirovine“ koje iznose čak 19 posto plaće nakon samo 10 godina rada.
Prema podacima službene stranice EU, europa.eu, samo Komisija zapošljava oko 38.000 ljudi. U Europskom parlamentu koji broji preko 700 zastupnika (a svaki zastupnik ima i svoje osoblje) radi još i oko 6000 ljudi u njegovu Generalnom sekretarijatu. U Generalnom sekretarijatu Vijeća EU radi preko 3500 djelatnika. tu su i drugi djelatnici. Europska komisija ima jednu od najvećih prevodilačkih službi u svijetu, ondje radi oko 1750 lingvista i 600 pomoćnih djelatnika. Interpretacijska služba Komisije broji 600 zaposlenih prevoditelja, tim od 3000 honorarnih prevoditelja i 250 pomoćnih djelatnika.
TEŠKA BOLEST: EUROSKEPTICIZAM. KAŠLJUC, KAŠLJUC….
No, kako je državnim budžetom za 2011. godinu za informiranje hrvatskih građana o EU planirano 15 milijuna kuna, nažalost je došlo do nakaradne i neukusne ‘komunikacije’.
O nedostatku komunikacije Vlade s građanima, pisalo je dalje u istom članku, „svjedoči i potpuno pogrešna priča koja je odjeknula medijima po kojoj se nakon ulaska u Uniju neće moći više saditi vinova loza i masline. Predsjednica Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s Europskom unijom Vesna Pusić kaže da su građani neinformirani i, naravno, onda slušaju one informacije do kojih mogu doći ili koje su im servirane bez obzira na njihovu istinitost. ‘Baš u spomenutim slučajevima izborili smo se za odgode primjene više nego što je to slučaj u EU-u’, napominje ona.“ (naglasak dodan).
Koliko ja razumijem smisao ove rečenice, spomenuta gospođa je rekla da su se dogovorili za ODGODU primjene u spomenutim slučajevima, a nije rekla da se to neće dogoditi. Ispada je da je kod one „potpuno pogrešne priče“ da se nakon ulaska u EU neće moći više saditi vinova loza i masline, netočan samo onaj dio „nakon ulaska“. Odnosno, ispada da nije ni on netočan ako ga se ne shvaća kao „odmah nakon ulaska“. Ali pitao sam se tada (a pitam se i sada) zašto se uopće izlagati ikakvim rizicima i raspravama hoće li se ili neće saditi vinova loza. Nudio sam jednostavnije rješenje: da uopće ne uđemo u EU – i problem riješen.
Recimo, na radiju se uoči ljeta 2011. moglo čuti reklamu u kojoj dva neobrazovana i neinformirana (što je očito naglašeno kajkavskim naglaskom) seljaka pričaju o EU. Jedan čujno zabrinut govori drugome kako će nakon ulaska stranci pokupovati “njegov grunt”. U tom se trenutku javi jedna fina gospođa (naglašeno štokavskim.) Slušatelje obavještava kako nakon ulaska u EU stranci nemaju pristupa našim zemljama sedam godina (s naglašenim ‘čak’, kao da se radi o jamstvu za perilicu rublja) te da ako ćemo to baš jako željeti možemo taj rok produžiti još pune tri godine! I da naša prirodna bogatstva uvijek ostaju naša. Tad čujemo onog drugog, isto neobrazovanog, no malo bolje informiranog seljaka. Tješi onog prvog ponosnim tonom da „im grunta nitko ne bu diral još deset godina“.
Koji mjesec prije ovakvih dementnih TV i radijskih reklama, naša europska veza Neven Mimica rekao je da ‘prave informacije’ nisu došle do zainteresiranih poput ribara ili poljoprivrednika, koji žele znati kako će se to članstvo sutra konkretno odraziti na njihove živote i posao. Ali, pisalo je dalje u članku „vremena je malo i Mimica kaže da ga je, nažalost, ostalo samo za kampanju, a ne za dijalog.“
Eto, baš šteta, koji peh nije više bilo vremena za dijalog, već samo za kampanju.
LISTAJUĆI NOVINE
U jednim dnevnim novinama-glasilu se, u propagandnom tonu, na pune dvije strane prostirao reklamni tekst s nadnaslovom „Slovenski i poljski seljaci u EU su profitirali. Hoće li i pobunjeni hrvatski?“ Čuo sam drugačije iz usta samih slovenskih seljaka. Ali znate kakvi su seljaci – nikad zadovoljni!
Sve to pozitivno što je – po ne znam kojem ključu, osim propagandnom – zaslužilo toliko prostora, nije pričao neki seljak nego bivši slovenski pregovarač za poljoprivredu Emil Erjavec i razbacivao se silnim brojkama, a od samih seljaka nije bilo nikakve izjave. Misli li netko doista da je slovenski pregovarač za poljoprivredu objektivni izvor informacija da kaže kakvo je stanje slovenske poljoprivrede nakon ulaska u EU? Da će popljuvati samog sebe i svoj rad u bilo kojim okolnostima, čak i da je sve ispalo naopako?
A taj je pričao svakojake postotke – da su obiteljska slovenska gospodarstva, po strukturi slična hrvatskima, profitirala s ulaskom u EU jer im se zbog većih poticaja povećao dohodak od poljoprivrede, a zajedničko tržište omogućilo da robu prodaju tamo gdje je skuplja, pa je dohodak seljaka navodno u prve tri godine povećan od pet do deset posto. Ne navodi se što je bilo kasnijih godina, a Slovenija je ušla u EU već dosta davno. Rekao je da su poljski seljaci supersretni jer su prvih pet godina članstva kroz razne programe Agencije za restruktiriranje i modernizaciju poljoprivrede dobili 12 milijardi eura iz europskih fondova, pa im se povećao izvoz, dohodak itd. To ne znam, nisam sreo niti jednog poljskog seljaka da ga pitam, ali slovenske jesam.
Evo malo prostora za informacije koje su stigle do mene privatnom usmeno-pismenom predajom. Kad sam na blogu pisao o slovenskim seljacima, jedan se čitatelj nadovezao na temu svojim komentarom:
Početkom svibnja slušao sam na slovenskom radiju jednu emisiju koja sasvim solidno sumira prednosti i nedostatke koje sa sobom nosi sedam godina članstva u EU. Između ostalog, seljak u emisiji je rekao da je Slovenija prije EU proizvodila 80 posto hrane za vlastite potrebe, a sada proizvodi samo 40 posto; da seljaci propadaju na sve strane jer se ne mogu nositi s europskom konkurencijom, a pazi sad tipičnog briselskog apsurda: prosječni slovenski seljak ne može konkurirati na natječajima za unapređenje poljoprivrede — jer nije dovoljno napredan, naime, da bi vam dali lovu/kredit za kupnju, vi već morate imati nešto što je prosječnom seljaku nedostižno…
Što mislite da je bliže istini, ovo upravo rečeno ili sve ono čime se razbacivao slovenski pregovarač za poljoprivredu?
Ali sam zato koji tjedan kasnije – jer sve piše u novinama – u članku koji je obavještavao da je HBOR (Hrvatska banka za obnovu i razvoj) Vladu upozorio da seljaci ne vraćaju kredite i da im kreću zaplijeniti imovinu, pročitao ponešto o seljacima u srcu EU, u Francuskoj.
SUICID KAO BJEKSTVO OD KREDITA
Francusko ministarstvo poljoprivrede najavilo je te godine uvođenje telefonske SOS linije za psihološku pomoć seljacima u nevolji jer je u prethodnoj godini došlo do povećanja suicida među poljoprivrednicima zbog financijskih problema. Iako je, pisalo je dalje, Francuska jedna od najjačih poljoprivreda u EU, koja povlači najviše novca iz poljoprivrednog proračuna, „zbog drastičnog pada dohotka, najvećeg od 2. svjetskog rata, protekle godine zabilježene je povećan broj suicida među poljoprivrednicima. Iako nema službenih procjena, postoje procjene da je samo 2010. svakog dana po jedan francuski seljak počinio suicid.“
Jer francuski seljaci sve teže vraćaju velike kredite, pred njih se postavljaju sve teži zahtjevi, rastu troškovi prozvodnje, a cijene proizvoda padaju, što je unijelo nemir i depresiju. A riječ je o državi na čije selo odlazi najveći dio poticaja iz zajedničke EU-blagajne. Dat je i primjer 35-godišnjeg poljoprivrednika Francoisa Vicharda kojima ima imanje od 200 hektara u Burgundiji i posjeduje oko 300 grla stoke. Kad je prije trinaest godina od svojih roditelja preuzeo posao, imanje je ostvarivalo zaradu, pa je sam mogao isplaćivati plaću od 1500 eura mjesečno, dok je taj iznos sad pao za 300 eura, pa sad nitko ne želi raditi 70-tak sati tjedno za tako malu plaću. Tako po prilici zvuči prava slika o poljoprivrednicima u EU.
U jednom političkom magazinu se moglo pročitati i nešto istine koja leži iza mantre o Poljskoj kao zemlji koja je superprofitirala ulaskom u EU. Kad god se htjelo istaknuti dobrobiti ulaska u EU, uvijek se spominjala Poljska (iz čega je zapravo bilo očigledno da su sve druge nove članice prošle kao po trnju) kao uspješna nova članica EU. Nažalost, samo u pismu čitatelja koji je bio iziritiran načinom kako se piše o Poljskoj moglo se dobiti drugačiji uvid.
KAKO JE “USPJELA” POLJSKA
Nezavisni portali poput www.nezaleznapolska.pl, pisao je on, daju drugačiju sliku od tiskovina, kao i razgovori na poljskoj televiziji o kojima također nikad ne čujemo. Poljska je danas prezadužena (zbog čega je ulazak u eurozonu odgođen, svako dobro za neko zlo). Predviđeni rast BDP-a u trenutku objave teksta korigiran je bio na 0,7 posto a i to je bilo upitno. Po EU diktatu poljska brodogradilišta su morala vratiti državne subvencije i time došla u stečaj, a zatim su privatizirana. Poljska danas, piše autor, zatvara bolnice i ambulante radi pomanjkanja novca pa je zdravstvena zaštita, posebno za stanovnike izvan velikih gradova, vrlo loša. Ne samo da je odlazak liječniku povezan s dodatnim troškovima, nego se za pojedine specijalističke preglede, recimo kardiološke, čeka i do godinu i više dana. Nezadovoljno uvjetima rada i niskim primanjima, medicinsko osoblje štrajka, a mnogi liječnici i medicinske sestre odlaze u druge EU članice pa se u Poljskoj osjeća veliki manjak tog osoblja. Radi pomanjkanja novca Poljska danas zatvara osnovne škole pa čak i gimnazije.
(Ovaj dio o bolnicama podsjetio me na aktualnu situaciju u Hrvatskoj gdje se također ukidaju bolnice u nekim gradovima, a broj ukupnih kreveta u drugim bolnicama smanjuje, dok već par mjeseci pratimo štrajkove liječnika.)
Nakon privatizacije tijesno na kolosjeku – Poljska željeznicaPoljska je, pisalo je dalje, podijelila i djelomično privatizirala željeznice pa su „prošle zime pred Božić mnogi vlakovi vozili bez grijanja, s premalo vagona i potpuno pretrpani tak da su mnogi putnici ostajali na peronima“. To je korisno znati u svjetlu naslova koji su tijekom ljeta 2012. osvanuli u glavnim domaćim proneoliberalnim dnevnim novinama, poput: „Konačno rasprodaja – Sva raskoš HŽ-a“. Hrvatskih željeznica, hoće reći.
Da, konačno, desetljećima samo to čekamo, a sada će konačno biti ispunjena želja da se rasprodaju nacionalne željeznice. Sramotna je to i tužna propaganda koja čovjeka može samo ispuniti nemoćnim bijesom, kad bi izgubio iz vida da je cijela ta igra nametanja moći tek jedna obična iluzija. Postoji narodni izraz koji bi dobro opisao tu umreženu strukturu medija i vlasti, ali dobrog ukusa radi, sami ga se sjetite.
Vratimo se Poljskoj, najuspješnojoj novoj članici EU. Šećerana u Szcecinu je zatvorena, pisalo je, a atraktivni teren i objekti prodaju se za neke druge sadržaje među kojima je i veliki trgovački centar, a u samom centru grada, u krugu od dva kilometra pokraj nekoliko već postojećih grade se još dva. Ribarima su obećani poticaji iz pretpristupnih fondova za neku drugu djelatnost ako se odreknu ribarenja. Od onih koji su pristali, većina je danas nezaposlena. Mala seljačka gospodarstva propadaju, seljaci od države ne dobivaju ili dobivaju vrlo malu pomoć, mada se po medijima uporno ističe kako su poljski seljaci debelo profitirali od ulaska u EU. Nakon velikih poplava seljacima je obećana pomoć, ali ostalo je samo na obećanju. Poticaji iz fondova EU daleko su manji od onih koje dobivaju seljaci u Njemačkoj. Mladi ljudi s visokim školovanjem odlaze u bogate članice EU u potrazi za bilo kakvim poslom, makar i pranjem suđa, jer u Poljskoj nemaju nikakvu perspektivu. Uglavnom dolaze u Englesku i Irsku, a i tamo su redovi pred Zavodima za zapošljavanje sve duži, a lokalno stanovništvo pokazuje sve veću netrpeljivost je im uzimaju posao. Uz to, u Poljskoj su poskupljele osnovne životne namirnice. Itd, itd…
Poljski premijer Kaczynski, piše autor, nastojao je zaštiti poljske nacionalne interese i time postao prepreka koju je trebalo ukloniti, pa je prije parlamentarnih izbora počela kampanja klevetanja i blaćenja. (Da ne spominjemo nikad do kraja objašnjenu zrakoplovnu nesreću u kojoj je poginula cijela poljska vlada.) Kad je pobijedio njegovo oponent Donald Tusk, obećavao je puno, ali nije ispunio nijedno obećanje (zvuči poznato, kao neki univerzalni zakon), ali je zato „dobio medalju za uspješan rad“. Očito je i bio uspješan, ali za strukture koje stoje iza EU i drugih institucija koje marljivo rade na upropaštavanju ljudi. Ako je Poljska uspješna nova članica, ne želim ni pitati kakve su tek neuspješne?
Dr. Bernd Fischer, tadašnji veleposlanik Savezne Republike Njemačke u Hrvatskoj u novinskom intervjuu na pitanje: „Hrvatska svejedno još ima veliki broj euroskeptika. Neki kažu i do polovine stanovništva. Što im poručujete?“ rekao: „Vidim da su prednosti članstva toliko velike da sam siguran da će svi oni koji misle na budućnost obitelji i djece, kad se bolje informiraju, biti za ulazak i tako glasati na referendumu. Teško je zamisliti kako će Hrvatska prosperirati i imati solidnu budućnost izvan EU-a.’
Gospodine Fischer, meni to uopće nije bilo teško zamisliti. Pogotovo u svjetlu vijesti poput ove, koja, doduše, nije zauzimala dvije stranice novina, pa čak niti jednu ili pola, već je bila mali kvadratić negdje uz rub. Vijest je bila iz Bruxellesa, a naslov je glasio: „Prosvjedi zbog krhke Eurozone“. Toliko je bila kratka da ću je cijelu prepisati: „Summit članica Europske unije, koje traže rješenje za stabilizaciju eura, popratile su demonstracije u Bruxellesu, tijekom kojih je izbio sukob s policijom. Pad portugalske vlade donio je novu nesigurnost u eurozoni, a demonstranti ne vjeruju politici čelnika EU.“
I to je sve, ne može se reći da nas nisu informirali, a sami smo si krivi što kod čitanja novina sa sobom ne nosimo povećalo ili mikroskop.
Što se tiče tih neprijatelja nacija, euroskpetika, evo kako je predsjednik Hrvatske tih dana doživljava optimizam. Rekao je: „Budimo optimisti. Manji je postotak onih koji su protiv, a postoji jedan broj onih čije je stajalište nedefinirano i upravo se za njih moramo boriti.“
Baš sam se tada pitao (a sad se pitam još i više) na koga je predsjednik mislio kad je rekao „budimo optimisti“. Taj se „mi“ sigurno ne odnosi na mene, to znam stoposto, a mislim da ni vi koji ovo čitate uglavnom niste uračunati u taj „mi“. Taj „mi“ su zapravo neki tamo „oni“, šaka ljudi kojima je bilo stalo do toga da se vlast nedemokratski izabrane Europske komisije proširi i na Hrvatsku. Uključeni u taj „mi“ su i sve one skupine ljudi koje zakulisno usmjeravaju svijet, a za koje ste jedva čuli. Ako je predsjednik po pitanju EU bio optimist, onda su građani Hrvatske imali poprilično razloga da budu pesimisti, jer se već odavno interesi vlasti i građana kod nas, a i u drugdje, ne podudaraju.
I da kažem i ovo: svakome tko nije bio za pripojenje EU, lijepile su se etikete kakvih je bio puno tih dana po novinama. Evo, prepisat ću neke od njih: „ekstremisti“; „populizam s elementima ekstremne desnice“; „autoritarne i šovinističke promjene ustava“; „trend opasan sa stajališta osjetljivih ravnoteža u Europskoj uniji“; „rasistička retorika“: „ksenofobna desnica“…
PROPAGANDNA KAMPANJA ŠIROKOG SPEKTRA
Kao što je sredinom 2011. vidio svatko, osim onog u dubokoj hibernaciji, reklamna kampanja za ulazak u EU bila je agresivna. Baš kako su i najavili neki uglednici u prethodnim odlomcima. Kako su ono rekli? Ah, da, nažalost više nema vremena za javnu raspravu, ali na svu sreću točno ga ima toliko koliko je potrebno za dobro tempiranu reklamnu kampanju. Slogan medijske i javne kampanje vrha za referendum bio je banalan i isprazan: „Tu pripadamo“.
Premijerka je na sam dan zaključivanja pregovora rekla: „Ovaj smo trenutak sanjali, željeli i za njega radili. Zatvorili smo najteže stranice u povijesti (Koja glupost, op. K.M.) i sada otvaramo novu knjigu. Sve će biti drukčije od sada!“
Toga se i bojim. Kampanja (im) je svakako bila potrebna. Na to podsjeća mali novinski tekst iz studenog 2011. naslovljen „Građani gube živce ali EU nam je spas“. Nadnaslov je bio : „Zašto Hrvati ne žele u Uniju“.
Pisalo je da se predsjednik dan prije u Splitu osvrnuo na pad podrške oko ulaska u EU, jer je prema Gallupovom istraživanju samo oko 25 posto Hrvata smatralo da je članstvo u EU dobra stvar. Predsjednik je taj podatak dosta slobodno interpretirao: „To je očekivana reakcija, jer proces pristupanja traje predugo. (Točno, ako nekoga želiš smuljati, moraš to učiniti na brzinu, dok se ne snađe, op. K.M.) Građani su opterećeni problemima, a nezadovoljstvo izazivaju i strahovi u odnosu na europska pravila. (S razlogom, rekao bih, kako se vidi na mnogim mjestima, op. K.M.) Zadaća vrha države (tko vam je dao tu zadaću? Op. K.M), ali i proeuropskih snaga u Hrvatskoj jest da vrlo jasno kažemo: bez ulaska u EU Hrvatska nema dobru perspektivu. (Ako uđe, tada nema nikakvu, jer je neće ni biti, ako upravljači ostvare svoj cilj Europe podijeljene na regije. Op. K.M.) Onaj tko danas ostane izvan EU, postat će slijepo crijevo.“
Kako su građani i demokratski procesi još jednom bili smetnja „zadaći“ vrha države, sedam mjeseci kasnije krenule su reklame. Kako bih vam ih najbolje opisao? Recimo ovako – izgledaju kako da su ih smišljali William Randolph Hearst, Joseph Goebels i Rupert Murdoch zajedno. Čak nisu niti na suptilno-perverznom Bernaysovom nivou. Bernaysovski dio posla odrađen je već prije. Taj čovjek je još 1928. rekao je da se stručnjak za odnose s javnošću ne bavi oglašavanjem nego stvaranjem vijesti da bi se javno mnijenje usmjerilo nekom željenom smjeru i da je u novinama sve uglavnom propaganda. Prava mustra, taj Bernays. I to je upravo ono što se zbivalo oko nas, a reklame za EU bile su veliko finale.
Neki su smetnuli s uma: to nisu bile informacije. To su bile reklame.
REKLAMOM PROTIV EUROSKEPTICIZMA
Reklame se oblikuju onako kako klijent želi i onda se u njima laže o svom proizvodu ili se o njemu čak ništa bitno niti ne govori, jer se želi da ga netko kupi. Kad se tako postave stvari, odmah se nameće zanimljivo pitanje: kome je toliko stalo, i zašto, da uđemo u EU, pa plaća i radi silne reklame? Vladaju li zaista svijetom altruisti koji su spremni potrošiti novac za tuđu dobrobit? Povijest nas tome svakako ne uči. Pa čak ni sadašnjost. Čak je i u emisiji Euromagazin u lipnju 2011. bio prilog prepun očajnika iz mnogih novih i starih članica EU, od Bugarske i Rumunjske do Grčke i Španjolske. Nikakvih tu nije bilo dobrih vijesti, osim te da se istina u tragovima probila u medije.
Jedan slušatelj Radija 101 tih je dana postavio ispravno pitanje: Tko financira te reklame? Ako ih financira Republika Hrvatska, u ime koga troši novac 15 milijuna kuna poreznih obveznika, u ime one polovice ljudi koji su za ulazak u EU ili one polovicu ljudi koji su protiv? I što bi na to rekla ova polovica ljudi koji su protiv? Naravno, uz uvjet da ih itko išta i pita.
Džaba promatraliZvuči kao borba za pravdu, ali zapravo je to opet borba protiv te anomalije, bolesti, čudne izrasline koju se zvalo – euroskepticizam. Jer, rečeno je u Aktualcu Radija 101, „GONG je upozorio političare, ali i medije, da ozbiljno shvate četrdesetak posto građana koji izražava neki oblik skepse prema ulasku Hrvatske u EU“ te da sve „upućuje na zaključak da Vlada pod hitno mora otvoriti široku javnu raspravu o ulasku u EU.“ Sada bi otvarali raspravu, kad su se svi hvalili po novinama kako smo konačno završili pregovore, pa ne bi bilo zgodno da ljudi ne glasaju za EU. (GONG je nevladina udruga čije ime dolazi od kratice „Građani organizirano nadgledaju glasanje“, ali bavi se i mnogim drugim stvarima osim navedenog u svom nazivu)
Jedan takav projekt, kako piše Marjan Bošnjak u knjizi EU – Ne Hvala, bile su radionice po srednjim školama – 910 radionica u 157 srednjih škola (financirala ih je Europska komisija, uz Otvoreno društvo i Ministarstvo vanjskih poslova) na temu EU. Ideju su saželi u brošuri namijenjenoj srednjoškolcima: „Velik dio vas već će ove godine napunivši 18 godina steći pravo glasa, a za par godina svi ćete ga imati. Za očekivati je stoga da ćete u vrijeme kada će se donositi odluka o pristupanju Hrvatske EU, svi vi moći glasovati na referendumu na kojem će se ta odluka donositi“.
Inače, UN-ova Konvencija o pravima djeteta zabranjuje političku indoktrinaciju djece, ali delegacije Europske Komisije u Zagrebu i GONG su to ipak radili.
Spin se krio se na kraju te propagande brošure, pune apstraktnih prednosti članstva („od presudne je važnosti biti tamo gdje se odlučuje, tamo gdje se donose političke odluke“), koju se dobivalo nakon propagandnog predavanja, a glasi ovako (drž’te se): „Stoga, pripremite se, informirajte se, stvorite svoj stav i neka to bude vaš izbor.“ (naglasak dodan).
GONG je školarce upozorio i ovo: „Nažalost, u velikom broju rasprava najglasniji su upravo oni koji o određenom pitanju najmanje znaju, pa na taj način, često agresivnošću i bez argumenata, pokušavaju nametnuti svoje stavove. Oni u tome i uspijevaju kod osoba kojima nedostaje osnovno znanje i informacije o dotičnom pitanju.“
S ovom izjavom sam se slagao i srcem i dušom. Kao da su opisali ponašanje predstavnika EU u Hrvatskoj, hrvatske vlade, hrvatskih predsjednika, nevladinih udruga i svih ovih agresivnih reklama koje ne daju relevantne informacije i znaju vrlo malo.
Recimo, Lisabonski sporazum hrvatska vlada ni Sabor nisu niti preveli na hrvatski, a još manje pročitali ili raspravili, a ipak su ga potpisali.
Mislim da je dosta etike i pravde poništeno u vrijeme kampanje za pripojenje Hrvatske Europskoj uniji. A možda je čak bilo i protuzakonitih radnji. Recimo, naš Zakon o nedopuštenom oglašavanju nalaže zabranu zavaravajućeg oglašavanja. To je bilo koje oglašavanje koje na bilo koji način dovodi u zabludu osobe kojima je upućeno ili do kojih dopire, pa je vjerojatno da će zbog toga utjecati na njihovo ekonomsko ponašanje. Također, oglašavanje proizvoda koji su dokazano štetni ili mogu naštetiti je također zabranjeno Zakonom o medijima. Nije mi bilo druge nego na temelju tih kriterija zaključiti da su sve ove reklame za EU po svim navedenim točkama bile nezakonite.
Ali zakoni vrijede samo za jednu stranu. A snažnija intergracija između ostaloga sa sobom nosi i nametanje gomile besmislenih pravila i zakona, koji nadjačavaju nacionalna zakonodavstva ako su u suprotnosti s njima, a parlamenti zemalja ih ionako usvajaju bez čitanja. Slikoviti prikaz te kafkijansko/orvelovkse diktature stigao je do mene e-mailom:
Pitagorin poučak: 24 riječi
Molitva Oče naš: 66 riječi
Arhimedov poučak: 67 riječi
10 zapovijedi: 179 riječi
Američka Deklaracija nezavisnosti: 1.300 riječi
Američki Ustav sa svih 27 izmjena i dopuna: 7818 riječi
Propisi EU o prodaji zelja: 26.911 riječi
Izvor: rtcg.me
Comments are closed.