I evo nas sve bliže sadašnjem trenutku. Koga su mogli iznenaditi naslovi u kolovozu? Ali bilo je neko kratko zatišje, već sam se počeo brinuti da je negdje zapelo.
Početkom kolovoza preko dvije stranice novina osvanuo je veliki naslov „Sjedinjene Države 24 sata do propasti“. Nikakvo iznenađenje za svakoga tko poznaje Plan u glavnim crtama – osim stvaranja svjetske krize cilj je i uništiti najveće sile koje bi mogle biti prepreke centraliziranju svjetskih vlasti. Pisalo je da je 2. kolovoza dan „kada bi američka vlada mogla bankrotirati, odnosno prestati ispunjavati svoje obaveze ukoliko granica javnog duga, postavljena u kongresu na 100 posto BDP-a ili 14 300 milijardi dolara ne bude podignuta naviše, i u kojem bi se kriza mogla preliti i na ostatak svijeta.“
Bilo je jasno da će se to upravo to i dogoditi jer je tako bilo i zamišljeno, nije to bilo nikakav iznenadni šok, barem ne za njegove tvorce. Sa strane je pisalo koliko je koji predsjednik pridonio dugu – Obama je stvorio dug od 2400 milijardi dolara od 2009. do 2011, George W. Bush (2001-2009) 6100 milijardi, Bill Clinton (1993-2001) od 1400 milijardi dolara, George Bush (1989-1993) od 1500 milijardi dolara, Ronald Reagan (1981-1989) s 1900 milijardi dolara, a predsjednici prije Reagana su natukli 1000 milijardi dolara duga. Grafikon je prikazivao enormno povećamne duga odmah sa stupanjem Obame zvanog Promjena na vlast. Promjena je doista i bila, ali na gore. Ili na bolje, ovisno iz čijeg kuta gledate
U vijesti su se iznosili stavovi svih „strana“ – demokrata, republikanaca, Bijele kuće, pokreta Tea Party, ali sve su to bili samo nebitni međučinovi i igrokazi.
Jer već koji dan kasnije eto nove senzacionalističke naslovnice novina: „Slom burzi – Amerikanci izgubili 2500 milijardi dolara u 24 sata – Što će se tek sada dogoditi Hrvatskoj?“
Naslov samog teksta nas je pak obavještavao da su svjetske burze izgubile tu lovu u osam dana, a ne u 24 sata, ali zašto ne bi naslov bio što gori, zar ne?
Uglavnom, pisalo je da je zavladala panika jer Americi (i svijetu) prijeti recesija s dvostrukim dnom, od kojih drugo tek predstoji. Američki gospodarski rast je negativan, a činjenica da sporazum o povećanju limita duga obavezuje na dalje rezanje budžeta, odnosno manje novca u prometu također se nije doživljavala optimističnom. Na europskim burzama, pisalo je i susjednom tekstu, stanje je bilo manje katastrofalno, ali „još nema mjesta optimizmu jer i dalje ostaju duboki problemi europskih država od kojih su tri već zatražile pomoć EU i MMF-a da mogu isplaćivati dugove (Grčka, Irska, Potugal)“, ali „veći je problem rast cijene zaduživanja dviju zemalja članica eurozone, Španjolske i Italije.“
Pisalo je i da je europski povjerenik za ekonomiju Olli Rehn izjavio kako „EU radi dan i noć“ kako bi se finalizirali detalji plana (u taj dio izjave ne sumnjam, op. K.M.) kojim bi se izbjeglo širenje problema iz zemalja s periferije eurozone.
Mogu mislit’.
Dalje je pisalo da su „telefonske konzultacije“ najavili španjolski premijer, njemačka kancelarka i francuski predsjednik. Odmah se osjećam bolje. Pokušavam zamisliti što bi zapravo bile teme razgovora tih troje bilderbergovaca. A možda se i jedni pred drugima prave?
Sredinom kolovoza novine su nas obavještavale o daljnim koracima prema uvođenju svjetske valute i centralizacije vlasti. Naravno, kroz onu svoju čudnovatu prizmu teorije spontanog razvoja događaja.
Naslov je bio „Zbog EU poreza burze tonu, a franak ojačao“. Nadnaslov nas je obavještavao: „Angela Merkel i Nicolas Sarkozy razočarali ulagače“. Iznenađujuće.
Kao i podnaslov: „Osniva se vlada eurozone – činit će je šefovi država i vlada. Za predsjednika je predložen šef Europskog vijeća“. (naglasak dodan).
Ali, pisalo je prije teksta, „iako sastanak u Parizu nije ispunio očekivanja, analitičari kažu da je učinjen veliki iskorak.“ Pa jest, prema neizabranoj svjetskoj vladi i uvođenju globalne valute.
U tekstu je pisalo da su ulagači ostali razočarani dogovorom čelnika Francuske i Njemačke koji su izložili dugoročni politički plan čvršćeg intergiranja eurozone, ali nisu najavili konkretne mjere za obuzdavanje dužničke krize. Već je iz te činjenice vidljivo koji su prioriteti tih ‘čelnika’ glavnih zemalja EU. Njih zanima integriranje, a ni pod koju cijenu rješavanje dužničke krize, koja im je baš i potrebna da bi proveli intergiranje.
Dalje je pisalo da su zbog tog odsustva ponuđenog rješenja odmah potonuli burzovni indeksi, cijena zlata je narasla, a švicarski franak ojačao, pa eto i drugog razloga zašto nisu ponudili rješenje. Posebno je loše odjeknula, pisalo je, najava poreza na financijske transkacije pa su neke banke izgubile oko 3 posto vrijednosti. Oporezivanje financijskih transakcija, nastavljalo se, stara je ideja, ali se pokazalo da ju je teško primijeniti dok ne dobije širu globalnu potporu.
A kako će to „rješenje“ dobiti „širu globalnu potporu“? Tako što se se stvoriti „problem“ koji će potaknuti točno takvu „reakciju“. I na kraju, pitam se i to na čijim će se leđima prelomiti uvođenje poreza na financijske transakcije. Što vi mislite?
Pretpostavlja se, nastavljao je tekst, da će porez (kojim bi se oporezivala svaka kupnja ili prodaja dionica ili valuta) biti namijenjen fondu za buduće sanacije banaka. Nije baš zabavno pratiti kako se novcem građana financiraju sanacije banaka, dok građane nitko ne sanira kad propadaju. No, „to bi trebao biti jedan od signala prema većoj integraciji eurozone, ali sigurno je da neće proći bez otpora.“
Kao što je sigurno da EU nikad ne bi prošla bez otpora da se otpočetka otvoreno reklo kuda se stremi, no tu se vidi efikasnost metode ‘totalitarističkog šuljanja’ koje je jednako starom problemu o tome kako skuhati žabu u loncu, a da ne ona iskoči van. Ubaciš je u hladnu vodu i griješ je dok ne proključa, pa žaba bude kuhana, a da nije ni primijetila.
Naravno, porez na transakcije predstavlja se nužnim da bi se „bankarska ekonomija stavila pod kontrolu“, kako je rekao jedna porezni stručnjak za Guardian.
Merkel i Sarkozy predložili su i ujednačavanje poreza na dobit u svim zemljama eurozone, te da bi zemlje eurozone još odlučnije trebale prionuti rezanju proračunskog deficita, a to unijeti u nacionalne ustave. Časna riječ, to im je ideja, proračun staviti u ustav.
Analitičari su procijenili da, iako nisu ispunjenja očekivanja ulagača (jer jebe se bilderberzima za ulagače, imaju oni svoj plan, op. K.M.), „dvojac je učinio veliki iskorak prema stvaranju fiskalne unije, nužne za budućnost eura.“ Koga briga za budućnost eura. Ali najavili su i osnivanje vlade eurozone, one iz naslova, koja će se sastajati dva puta godišnje. Kao i obično, zadnje rečenice su često najznakovitije, a tamo je pisalo da je za čelnika vlade eurozone predložen šef Europskog vijeća – stari znanac i bezlični birokrat Iluminata Herman van Rompuy.
Mora se priznati da i uz ovu koncentraciju medijske i političke moći Eliti planovi ne idu uvijek bez smetnje, što zapravo pokazuje kako je njihova struktura krhka. Naime, jedna druga vijest iz tih dana obavještavala nas je da je nova francusko-njemačka inicijativa za osiguranje proračunske discipline u eurozoni naišla na „mlaki odgovor nekoliko drugih članica i nije uspjela uvjeriti tržišta u to da je dužnička kriza išta bliže rješenju“. Recimo, tradicionalna njemačka saveznica Austrija kritizirala je planove njemačke kancelarke i francuskog predsjednika o uspostavi ekonomske vlade eurozone kojoj bi države članice prepustile suverenitet u pogledu ekonomske politike, a Irska je „hladno reagirala na planove Berlina i Pariza o usklađivanju korporativnih poreza u nadi da će ih druge članice eurozone slijediti“.
Početkom kolovoza, osvanuo je naslov preko dvije stranice novina: “Središnje banke pripremaju radikalne akcije jer političari za njih nemaju snage.“
Ne bi je ni oni imali da ih se bira na izborima.
Zbog krize u SAD-u, po cijelom svijetu počeli su se dogovarati, pisalo je, ministri i središnji bankari, ali „što su se dogovorili ostalo je skriveno jer, kažu, ‘na valutnim tržištima’ važno je iznenađenje.“ Pravog iznenađenja zapravo nema. Klasika stoputa viđena u politici svjetskih financijskih isntitucija dok su bacale u kreditno ropstvo i potom oduzimale zemlju i dobra zemljama Trećeg svijeta tijekom druge polovice 20. stoljeća.
Iz spomenutih dogovora u tom je trenutku jedino bilo poznato „da su razgovarali kako koordinirati akciju središnjih banaka jer one su posljednja linija obrane u ovom trenutku“, što, rečeno je, tvrde mnogi ekonomisti. Najavljivala su se i gubljenja kreditnog rejtingaVelike Britanije i Francuske.
Jedan je kolumnist, pišući o financijskim i političkim događajima u Italiji, u podnaslovu svoje kolumne napisao: „Državu je ‘preuzela’ Središnja europska banka, a Italiju više ne tretiraju kao članicu G7, nego kao zemlju goru od Španjolske.“ Radilo se o Berlusconiju, koji je već prije „demontirao socijalnu državu, ponajprije obrazovanje, poskupivši istodobno trošak politike, povećao dug (…) ne poduzimaući promptne mjere da rast stagnira.“ Što mu je bio i zadatak.
Tekst je prenosio da je Berlusconi prvo govorio da neće burze diktirati politiku i da Italija ima zdrave banke i pozvao Talijane da ulažu u njegova privatna poduzeća koja, rekao je, dobro stoje. No, Italiju davi dug daleko veći od španjolskog (120% posto godišnjeg BDP-a, čije servisiranje kroz kamate odnosi 4 posto godišnjeg BDP-a i s BDP-om koji već godinama ne raste.) Potom su ga „pritisli“ kolege bilberbergovski pijuni Merkel, Sarkozy i Zapatero, a pijun bilderberga Obama ih je podržao, a predsjednik Europske središnje banke Trichet uputio je pisma španjolskom i talijanskom predsjedniku koja su supotpisali guverneri središnje banke Italije i Španjoske (svako svom predsjedniku), te su obje banke počele, svaka na svom tržištu, kupovati državne obveznice svoje države. Pa je Berlusconiju obećana podrška Francuske i Njemačke, ali samo ako odmah poduzme mjere za koje tvrdi da nisu ni hitne ni nužne. Tada je, pisalo je, „Berlusconi kapitulirao“.
Da, baš. Kao da sve to nije bila samo predstava čiji se ishod znao od početka. Jer, kako je pisalo dalje, on je ubrzao provođenje nedavno usvojenog budžetskog manevra za godinu dana, obećavši rezultat već 2013. godine, što znači da će „Talijani pljunuti, što kroz poreze i dadžbine, a što kroz gubitak poticaja i olakšica, istih 70 milijardi eura, ali ne u tri i pol nego u dvije i pol godine“ (A jedva su ga nagovorili.). Da će mijenjati ustav i unijeti u njega obavezu da proračunska bilanca mora biti uravnotežena. (Zgodna ideja, diktat banaka staviti u ustav).
Skoro da nisam mogao vjerovati kad sam pročitao da se Berlusconi obvezao i to da će iz Ustava izletjeti obaveza da se privatna ekonomska inicijativa „ne smije odvijati u suprotnosti s društvenom koristi ili tako da šteti sigurnosti, slobodi te ljudskom dostojanstvu.“ Nevjerojatan zahtjev, koji zvuči potpuno nepotrebno u kontekstu situacije o kojoj je riječ, a svakako prilično nehumano – osim ga se ne promatra iz perspektive urote protiv čovječanstva.
Komentator je prenio zaljučak iz novina La Republica kojega je, pisalo je, ponovio i ekonomist Mario Monti, bioši europovjerenik s Berlusconijeve liste da „Italijom više ne vlada Berlusconi, nego Središnja europska banka po mandatu Berlina i Pariza.“
Američka je kriza u kolovozu bila top-tema po biltenima Elite, a to su praktički svi, kako pisani tako i elektronički. Pod naslovom „ Drugu recesiju teško ćemo preživjeti“ na jednom je portalu pisalo Tweet
da “nova recesija, recesija s duplim dnom, neće izgledati kao prijašnja recesija. Izgledat će kao depresija”. Tu je pesimističnu prognozu u razgovoru za CNN izrekao Mark Zandi, glavni ekonomist Moody’s Analyticsa. Zbivanja na svjetskim burzama za Zandija su bila povod da procjenu rizika od nove recesije poveća na 33 posto. Prije samo deset dana, Zandi je rizik od nove recesije procjenjivao na 25 posto. “Ponovni ulazak u recesiju bio bi stravičan jer u nju bi u startu ušli oslabljeni i ne bi imali ni resurse ni snage da odgovorimo na negativna gospodarska kretanja”, rekao je Zandi.
Što je, podsjetimo se, i bio izvorni cilj stvaranja krize.
Naime, pad burze kakav se zbio početkom kolovoza, pisalo je, ne mora sam po sebi značiti ulazak u recesiju – američke burze na sličan su se način srušile i 1987. godine, ali recesija je tada izbjegnuta – ali ovoga puta probleme zadaju novi momenti poput rušenje američkog kreditnog rejtinga od strane agencije Standard & Poor’s, koja smije davati bilo kakve procjene, bez ikakve odgovornosti ako se pokaže da nisu točne. No, svojim će prognozama stvoriti stvarnost po želji Elite, što je i razlog zašto ih daje. Sve je to dobro tempirano. Nervoza iz SAD-a, pisalo je dalje, prenosi i na azijske i europske burze, pa je „sasvim jasno da bi recesija američkog gospodarstva za sobom povukla i eurozonu. Europa ionako već balansira na rubu sloma i sve teže se nosi s dužničkom krizom u Grčkoj, Portugalu, Irskoj, Italiji, Španjolskoj…“
Postoji nekoliko razloga, govorio je tekst, zbog kojih bi druga recesija bila znatno gora od prve. Svjetsko gospodarstvo danas je znatno ranjivije, u mnogo lošijem stanju, nego što je bilo 2007. godine. Čak i najveća svjetska gospodarstva već su dobrano načeta problemom nezaposlenosti. Ulazak u recesiju s duplim dnom značio bi da će se na ulici preko noći naći još veći broj radnika. Velika gospodarstva, poput SAD-a, posljedice zadnje recesije uspjeli su koliko-toliko obuzdati ogromnim paketima državnih poticaja. Ovoga puta, međutim, ta opcija nije na stolu. “Prije tri godine nismo ušli u depresiju samo zbog reakcije Kongresa i Središnje banke koji su upumpavali novac u privatni sektor. Ovoga puta to se neće dogoditi”, kaže Dan Seiver, profesor financija na Sveučilištu u San Diegu.
Dakle, vlade su svoju municiju ispucale, kako je i bilo zamišljeno.
Početkom srpnja, pod naslovom „Dramatična svjedočanstva iz New Yorka: Ovdje je totalna panika. Ulazimo u novu recesiju!“, pisalo je da je Goldman Sachs, najveća financijska kompanija, i najveći parazit, objavila kako njihove analize pokazuju oko 35% šanse da svijet utone u novu veliku recesiju (vjerojatno njihovi pravi šefovi takvim prognozama žele potaknuti da se to doista i dogodi što prije). Zar opet, naricao je tekst, a tek smo nekako preživjeli slom svjetske privrede, pa se u sjeni divljanja švicarskog franka nadamo oporavku? Da, opet, druškane, jer to nije ‘opet’, već samo uzastopni koraci istog plana.
A to su tako jednostavno napravili – samo su oglasili da je kreditni rejting najveće svjetske ekonomije srozan. Stručni termin za ono što dolazi je double-dip, dvostruki uron, recesija bez oporavka nakon koje slijedi recesija.
O cilju svih tih akcija jasno je govorio još jedna naslov s news-portala s početka kolovoza 2011: „Slijedi nam novi svjetski poredak: Amerika i dolar su pali. Oči svijeta sad su uprte u Kinu”.
Prvi put su SAD izgubili najvišu ocjenu kreditnog rejtinga, a to je kao „gong koji je označio početak preraspodjele svjetske financijske moći“. Jer svijetom vlada ona zemlja čija je valuta u stvari rezervna svjetska valuta, a do sada je to neprikosnoveno bio američki dolar. No, pozicija mu je poljuljana, pisalo je dalje, a „nije jasno tko bi ga mogao zamijeniti. Euro se nameće kao opcija, no i on je u velikoj nevolji zbog dužničke krize u eurozoni“. Ključni odgovor, rečeno je, dat će Kina koja ima 1,16 bilijuna dolara u američkim vrijednosnicama. I evo nas već blizu cilja, koji je otpočetka bio manipulacijom navesti svijet da prihvati globalnu valutu: „Nakon snižavanja američkog kreditnog rejtinga Peking poručio kako svijet sada treba novu globalnu valutu u kojoj će držati rezerve.“
U drugoj trećini kolovoza novine su nas opet razveselile bombastičnim naslovima preko dvije strane: „Slijedi nova recesija? – Slom velesila: Šanse da će eurozona i SAD potonuti narasle na 40 posto“.
Očekivano, jer potrebno je uništiti SAD kao najveću svjetsku silu, a to je ono što „američki“ predsjednici sustavno rade već desetljećima. Također, treba pokazati da eurozona nije sigurno rješenje, ali ne zato da bismo se vratili nacionalnim valutama i monetarnim suverenitetima, nego zato da bi se stvorila još veća nadnacionaln država s globalnom valutom.
Ovu procjenu iz naslova dala je britanska analitička kuća Economist Intelligence Unit (EIU), a još kad je njen glavni ekonomist Robin Bew rekao da je povećan rizik raspada eurozone, odmah je jasno iz kojeg smjera vjetar puše i da navedene statistike zapravo nisu „prognoze“ nego nametanje slike kojom se želi zastrašiti i oblikovati javno mnijenje da se trgne malo, sto mu gromova i zatraži već jednom da nadnacionalne institucije stvore veću ‘sigurnost’.
Oglasile su se i druge institucije vrijedne svakog povjerenja poput američkih banaka Morgan Stanley i već spomenute banke Goldman Sachs (ovu potonju jedan je ekonomist svojevremeno opisao, mojim slobodnim riječima rečeno, lignjom koja je sjela na lice planeta i siše ga), koje su snizile prognoze rasta globalnog BDP-a, uz pasku da je svijet „opasno blizu recesije“.
Ako netko to zna, to su oni.
Kao razloge su naveli dužničku krizu, veliko usporavanje rasta u Njemačkoj i slabosti američke ekonomije, a svima troje su na direktan ili indirektan način same pridonijele.
Najduhovitija rečenica teksta glasila se da je „najnoviji razlog za brigu ulagačima dalo istraživanje američkog odjela Federalnih rezervi u Philadelphiji koje je poznato po svojoj pouzdanost (to svakako, ali u svom radu za Iluminate, op. K.M.), a upućuje da je SAD na korak od recesije“.
Da i nije tako, ti bi vas dečki svakako nastojali u to uvjeriti.
Naravno, pisalo je dalje, preplavljena lošim ekonomskih prognozama, „tržišta je zadnja dva dana opet zahvatila panika, ulagači su krenuli u novi val rasprodaje dionica“, a na udar su se posebno našle francuske, švicarske, britanske i talijanske banke. Stišću gumbiće, a ljudi predvidljivo reagiraju. Najavom krize zapravo je stvore, prema staroj dobro isprobanoj shemi, a potom mogu jeftino pokupovati svjetska dobra, kao što su to već puno puta napravili.
Pušteno je još glasina s ciljem destabilizacije tržišta, sve na tragu ideje Edwarda Bernaysa da Elita treba kroz medije stvarati vijesti koje će usmjeravati ljude da se ponašaju na određeni način. U tekstu o kojem je trenutno riječ pisalo je ovako: „Ionako loše raspoloženje ulagača dodatno su pokvarile glasine da banke imaju problema s likvidnošću. Ulagači ih sumnjiče da skrivaju koliko su doista izložene kreditiranju prezaduženih europskih zemalja. Prema pisanju Wall Street Journala, američke federalne rezerve, koje nadziru poslove velikih europskih banaka u SAD-u, tražile su dodatne informacije o njihovu pristupu novcu, čime vrše pritisak da povećaju zalihe gotovine“.
U prijevodu to znači – manje novca u opticaju – manji rast ekonomije. A sve kroz glasine, pa kroz „informacije“ u vlastitim oglašivačkim glasilima, pa kroz određene poteze koji se shvaćaju kao poruke…
Pisalo je još da se pojavila informacija da je „jedna banka od Europske cetralne banke posudila 500 miljuna eura“, štoje stvorilo sumnju da su banke postale nepovjerljive jedne prema drugima, a dodatnu je nervozu unio švedski financijski regulator procijenivši da bi moglo doći do „zamrzavanja“ europskog međubankarskog tržišta. Također, pisalo je, raširio se strah da bi neka velika europska banka uskoro mogla propasti.
Odgovara li itko za širenje ovakvih glasina?
Dok sam to čitao, pitao sam se bi li uopće postojala svjetska kriza da o njoj ne piše u novinama. Koje, evo, prema vlastitom priznanju, prenose samo glasine. Ali time uvjetuju naše ponašanje i misli. Recimo, u zadnjim je rečenicama rečeno da se čini da će se svijet morati naviknuti na niske stope rasta, veću razinu nezaposlenosti i veliku borbu za svako radno mjesto.
Zvuči kao svijet baš po mjeri Iluminata, pun prezaduženog i osiromašenog stanovništva u stalnom strahu za egzistenciju.
Sjetimo se krize iz 1929. Svaki četvrti Amerikanac je ostao bez posla, pa se tako zbrojilo da se na ulici našlo oko 15 milijuna ljudi ili 25 posto Amerikanaca. Prosječna nadnica pala je za čak 60 posto, a prihod od poljoprivrede 50 posto. Kako su klijenti banaka ostali bez prihoda, tako iste nisu mogle naplaćivati dugove, što je pak njih odvelo u bankrot, te je konačan rezultat bio 9 tisuća bankarskih bankrota i izgubljeno 140 milijardi dolara. Sve je to trajalo do 1933. godine kada je predsjednik Hoover pokušao uvesti mjere, no bez većeg uspjeha. Rukave je zasukao slijedeći predsjednik F.D. Roossevelt koji je ideju nazvanu New Deal proveo u djelo. Financiranje javnih radova, kao mjere za pokretanje investicija, te povećano zaduživanje države. Tu je dakle sve počelo. A kriza je bila dio plana Iluminata i na drugi način, jer je u Njemačkoj loše stanje dovelo radikaliziranja političkog stanja i uspona nacionalsocijalizma. Kao i kod Sadama Huseina u novije vrijeme, bila je na djelu taktika „stvori čudovište“. Potom ga uništi u krvavom sukobu koji će ti poslužiti kako opravdanje za daljne planirane korake.
Gotovo 80 godina kasnije svijet je ponovno pogodila nova financijska kriza, pisalo je u jednom tekstu, a recesija koje se proširila iz SAD-a započela je u prosincu 2007. godine, što znači da je već po svome trajanju premašila naftne krize iz 1973. i 1980. koje su trajale 16 mjeseci. I tako se nekako svijet koprcao, pisalo je dalje, sve do dana kad je Standar&Poor’s smanjio kreditni rejting SAD-a. Standar&Poor’s nikome ne odgovara za krive procjene, pa je tako odličan alat za namjerno guranje svijeta dublje u krizu. Ekonomist i nobelovac Nouriel Roubini je u Financial Timesu napisao: «Pogrešnom odlukom (njena pogrešnost ovisi o tome iz kojeg se kuta gleda, p. K.M.) Standar&Poor’sa da snizi rejting SAD-u u doba tako velikih tržišnih turbulencija i gospodarske slabosti samo povećava šanse od recesije s dvostrukim dnom i još većim proračunskim deficitima. (Što je i cilj, op. K.M.) Možemo li izbjeći još jednu tešku recesiju? To bi se jednostavno moglo pokazati nemogućom misijom». Od tih novina sam se i nadao takvom zaključku. Jer u U novinama se moglo pročitati i da američka državna riznica smatra kako je prosudba Standard & Poors’a utemeljena na pogrešci. “Prosudba ukaljana pogreškom od 2 bilijuna dolara dovoljno govori sama za sebe”, kazao je glasnogovornik riznice u kratkoj izjavi.
Slijedeći planirani korak, centralizacija svijeta, već je vidljiv jer, prema jednom tekstu: „Kako bi izbjegli recesiju s dvostrukim dnom, skupina industrijski najrazvijenijih država svijeta G7 obvezuje se na poduzimanje koordinirane akcije radi osiguranja likvidnosti i podrške funkcioniraju financijskih tržišta, stabilnosti i gospodarskom rastu, pišu ministri financija i guvernera središnjih banaka G7.“ (naglasak dodan).
Čelnik Standard & Poor’s-a, David Beers je nakon smanjivanja kreditnog rejtinga SAD-a za Fox News Sunday izjavio: “Snižavanjem rejtinga na AA+ želimo reći da je došlo do blagog pogoršanja u kreditnom rejtingu Sjedinjenih Država u odnosu na AAA. No, bazirano na dosadašnjem iskustvu ne očekujemo tako veliki financijski udar, primjerice na povećavanje kamata…“
Ne, uopće ne. Tip baš kenja. Jer povećavanje kamata je glavna stavka koju svi predviđaju kao posljedicu smanjenja kreditnog rejtinga. Posuđivanje novca postat će skuplje, oko toga nitko ne dvoji.
Charles Wypolosz, profesor međunarodne ekonomije na Graduate Instituteu u Ženevi i direktor Međunarodnog centra za monetarna i bankarska istraživanja rekao je slijedeće: „Mislim da je ovo snižavanje kreditnog rejtinga uranjeno i stvorit će probleme tamo gdje već imamo više nego dovoljno problema. Nema načina da SAD neće reagirati, stoga je ovo smanjenje bilo nepromišljeno. Posljedica će biti povećanje polarizacije tržišta. Zbog nesigurnosti, tržište će ulagati u sigurno, a toga je jako malo na svijetu. Neće tako lako ulagati u rizična područja, a rezultat toga će biti usporavanje svjetske ekonomije, a to pak znači da će vrijednost imovine opadati… Pred sobom imamo vrlo loš krug.“ Dok nam onaj Beers ljepilom maže oči govoreći kako njegova kreditna agencija „ne očekuje veliki financijski udar“ kao posljedicu svog poteza.
Charles Wypolosz je još rekao da je Europa u najgoroj situaciji, jer se „pogreške čine kontinuirano posljednjih godinu i pol dana“. Eh, kad bi to bile pogreške. „Sada smo u situaciji“, nastavio je, skoro doslovno koristeći iste riječi kao i David Icke tri godine ranije, „gdje je opasnost tako velika da vlade ne mogu učiniti ništa. Talijanski dug je ogroman, španjolski također. Riječ je o vrlo visokim sumama novaca koje vlade nemaju, a s time se ne zna snaći ni Međunarodni monetarni fond. To znači da samo jedna institucija može pomoći u ovoj situaciji – Europska središnja banka (…) Ono što bi trebali napraviti jest jamčiti za cjelokupni javni dug u eurozoni. To je vrlo lako napraviti, poput onda kada smo reagirali kada su bili problemi s bankama. Tada vlade jamče za sve bankarske depozite, stoga mislim da bi Središnja banka trebala učiniti isto. To će pomoći tržištu.Ako Europska središnja banka na učini što treba, onda će Italija i Španjolska biti u istoj situaciji kao što je Grčka i Portugal. To znači da će morati tražiti pomoć, a bit će vrlo teško osigurati sredstva koja im trebaju. Bit će prisiljeni činiti radikalne rezove, što će pogoršati situaciju u tim zemljama, kao što vidimo da se događa u Grčkoj.“
Za Elitu opet situacija ‘win-win’. Ako središnja banka ne ragira, prema ovom mišljenju, kriza će se produbiti, što Eliti svakako odgovara. Ako pak reagira, onda će dalje ojačati svoju moć nad nacijama i državama. Najvjerojatnije je da će učiniti oboje, upravo ovim redom.
U nekim je naslovima tih dana bilo sažeto sve: „Snižen kreditni rejting SAD-u, Kina poručila: Potrebna nova globalna valuta za rezerve!“; „Kina traži uvođenje globalne valute“; itd.
I to je to, kao što je govorio Đuro Utješanović u onim ekološkim reklamama, nakon što bi bacio svaku vrst smeća u svoj kontejner.
Kineska državna novinska agencija Xinhua je kraje kolovoza objavila da „Kina, najveći kreditor jedine svjetske supersile, ima sva prava sada zahtijevati da se SAD pozabavi sa svojim strukturalnim dužničkim problemima i osigura sigurnost kineske dolarske imovine. Trebala bi biti uvedena međunarodna supervizija oko pitanja dolara, a opcija bi mogla biti i nova, stabilna i sigurna globalna valuta za rezerve radi sprječavanja katastrofe koju je uzrokovala bilo koja zemlja”,.
„Ako se SAD ne pozabavi svojim fundamentalnim problemima, mislim da bismo mogli ući u eru manje predvidljivih i nestabilnijih globalnih financijskih tržišta. Globalni regulatori morat će uz više koordinirati svoje poteze, a to ističe potrebu za novim okvirom u sklopu kojeg bi se ta koordinacija provodila”, istaknuo je Cesar Purisima, filipinski ministar financija. Zamršenim jezikom želi reći da treba oformiti svjetske financijske vlasti.
Da ne biste pomislili da su nekakvi spontani i neočekivani događaji doveli do ovih prijedloga, pogledajte ovaj naslov: „Strauss-Kahn: Potrebna stabilnija globalna valuta“.
Vrlo aktualni naslov, ali ta vijest potiče iz studenog 2009. godine. U njoj je pisalo: „Postizanje veće globalne valutne stabilnosti je imperativ, istaknuo je izvršni direktor MMF-a na forumu u Pekingu“. Objasnio je, a Reuters prenio, da to znači da se svijet ne može više oslanjati na valutu jedne jedine zemlje, kao što je činio od okončanja korištenja standarda u zlatu. Strauss-Kahn je tada ponovio svoj stav da nova globalna valuta treba biti nešto drugo od Specijalnih prava vučenja (SDR), obračunske jedinice MMF-a.
A pazite ovo: Pisalo je da je Strauss-Kahn tada, 2009. godine, izrazio bojazan da bi politička volja da se reformira svjetski monetarni sustav mogla splasnuti ukoliko za godinu dana izblijede vidljivi znaci sadašnje ekonomske krize. (Naglasak dodan, op. K.M) Hm, hm, dakle, opasno je ostati bez krize. Naglasio je da je polet za suradnjom već nešto manji, šest meseci nakon što je na londonskom samitu Grupe 20 najrazvijenijih zemalja svijeta i privreda u naglom usponu (G20) postignut dogovor o neophodnosti promjena, kako bi se osigurao stabilniji globalni financijski poredak.
To je problem. Kad je ljudima dobro, ne žele diktaturu, pa čak ni onu koja se skriva iza izraza kao što su „stabilniji globalni financijski poredak“.
Da se vratimo u sadašnjost, recimo na početak rujna 2011, kad je bivši njemački socijaldemokratski kancelar Schroeder (1998-2005) u razgovoru za njemački politički magazin Der Spiegel rekao, a naš portal prenio:
„Trebamo Sjedinjene Europske Države s jedinstvenom vladom“.
Pravi sluga Elite, taj ‘socijaldemokrat’ Schroeder, suvremenik Blaira i Clintona, dakle onih koji su instalirani u isto vrijeme i s istim ‘ljevičarskim’ imidžima i blebetanjima o ‘trećem putu’. Pisalo je da je dao „nekoliko hrabrih prijedloga“, a iz njih je postalo i potpuno vidljivo zašto se toliko maše prijetnjom da će se eurozona raspasti i da će projekt EU propasti, što je potpuno nerealno za očekivati kad se toliko dugo i zakulisno gradio. Pa nije to nekakav entuzijastički projekt dobronamjernih ljudi, pa eto, probalo se, ali se nije uspjelo. Kaj god. No, evo citata iz teksta:
„U vrijeme kad se sve više spominje mogući raspad EU, a zajednička valuta visi o koncu dužničke krize, dok se kancelarka Merkel suočava sa sve većim nezadovoljstvom Nijemaca koji smatraju da njemačka gospodarska lokomotiva ne može više za sobom vući vagone pune Grka, Španjolaca, i Talijana, on (Schroeder) je izašao s idejom o poništenju nacionalnog suvereniteta europskih država i – stvaranjem Ujedinjene Europe po uzoru na SAD.“
Kakva originalna ideja!
“Sadašnja kriza neumoljivo jasno pokazuje da ne možemo imati zonu zajedničke valute bez zajedničke fiskalne, gospodarske i socijalne politike. Morat ćemo se odreći nacionalnog suvereniteta. Od Europske komisije trebali bismo napraviti vladu koju bi nadzirao Europski parlament. A to znači Sjedinjene Europske Države”, rekao je on i zauzeo se za fiskalnu uniju kakvu su već predlagali njegovi kolege slugani Sarkozy i Merkel već od iduće godine: “Njemačka i Francuska poslale su snažan signal s planom europske gospodarske vlade, ako je to ozbiljno mišljeno i dobije odgovarajuću vlast poput europskog ministra financija”.
U tekstu se raspravljalo o tome jesu li njegove ideje puka utopija ili nužnost da bi EU opstala. Zaključeno je – oboje, ali ja bih rekao – ni jedno ni drugo. To je tek umjetno stvoreni izbor vezan uz održanje nečega što nitko nije htio i što nikome nije donijelo išta dobra. Rečeno je da EU sve više liči na Jugoslaviju, u kojoj su bogati nezadovoljni time što moraju financirati “nerazvijene republike” i davati im velik dio svog novca, a nerazvijeni su nezadovoljni time što nemaju standard bogatih u istoj zajednici. Rečeno je i da je činjenica da „ovakva EU nije pomogla siromašnima, a euro još manje: samo im je omogućio da se povoljnije zadužuju nego što bi temeljem stvarne snage svoje ekonomije mogli. Euro je umjetno podigao standard, ali smanjio konkurentnost tih zemalja. Kratkoročno, donio je malo bolji život. Dugoročno, donio je mnogo veću nezaposlenost. A Njemačka već dugo žali za standardom kakvog su imali pred dvadeset ili trideset godina, i sve više proklinje i ujedinjenje Njemačke i naročito Europe (…) Velik dio Nijemaca otvoreno zagovara povratak marke i izlazak Njemačke iz unije, što bi nedovjbeno donijelo mnogo boilji standard Nijemcima.”
Rečeno je u tekstu da u takvoj atmosferi nepovjerenja i tenzija Schroederova ideja zvuči gotovo kao hereza, ali da „nije besmislena, i zapravo je dosta očita“ jer je EU „osnovana zato da bi mogla konkurirati Americi.“ A zapravo Schroederova ideja nije hereza nego on kao glasnogovornik Elite u pravom trenutku kroz medije plasira njihov slijedeći korak, kako bismo ga i mi prihvatili kao nešto nužno. U tekstu je rečeno: „Vrijeme je da se ili prekine s projektom, ili krene korak dalje i stvori učinkovita jedinstvena država.“
Glasam za prekidanje projekta. Jer pitanje je – u čiju će korist ta „jedinstvena država“ biti „učinkovita“.
Dalje je pisalo da su se europske nacije dosta davno formirale kao takve, a u Europi je, unatoč višedesetljetnim naporima na suzbijanju nacionalnih identiteta i forsiranju regionalnih i nadnacionalnih, nacionalna identifikacija uvijek jača od europske. Razlozi su očiti, rečeno je – ne postoji razlikovni faktor koji bi Europljane definirao kao zaseban entitet, nešto po čemu bi se oni razlikovali od svih ostalih naroda svijeta i što bi bilo jedinstveno za njih. Europljani nemaju svoj jezik, i to je prvi i osnovni problem ako želite stvoriti jednu naciju. U Europi odavno postoji mogućnost zapošljavanja bilo gdje unutar unije za svakog njenog građanina, ali u praksi Španjolska ima preko četiri milijuna nezaposlenih. Teoretski, oni bi mogli tražiti posao u prosperitetnoj Njemačkoj – kad bi govorili njemački.
Druga stvar koja ovu ideju čini pomalo utopijskom, rečeno je u tekstu (ja bih rekao – distopijskom) je što Europljani ne osjećaju povezanost s drugim Europljanima na način na koji je osjećaju sa svojim sunarodnjacima. Kulturne razlike unutar EU su ogromne, i Skandinavci stvarno imaju jako malo zajedničkog s Talijanima, ili Englezi sa Slovencima. Europske države imaju različitu povijest, i na vrlo su različitim stupnjevima ekonomskog razvoja, što stvara dodatne tenzije. Najviše od svega, Europljani ne dijele zajednički teritorij – već svaki narod u EU ima vlastiti teritorij na kom je domicilan, i već zbog toga je nemoguće kopirati američki model. Nadalje, uza sve pozivanje na “europske vrijednosti”, dan danas je posve nejasno koje su to zapravo “europske” vrijednosti a koje nisu ujedno i univerzalne humanističke, i koje već nisu davno prihvaćene na cijelom zapadu. Ne možete širiti civilizaciju nitu utjecaj jedne velesile ako zapravo i nemate nešto novo za ponuditi svijetu. Kršćanstvo je također navedeno kao preslaba poveznica, a i “sama ideja da se ide na ujedinjenje samo zato da bi se konkuriralo Americi nekako ne obećava previše”. Ipak, ma kako na prvi pogled bila utopijska i suluda, pisalo je, ideju možda i ne treba odbaciti – Europa stvarno i nema nekog velikog izbora nego odlučiti hoće li ići u smjeru potpunog ujedinjenja ili jednostavno napustiti projekt u koji je uloženo mnogo godina, truda i novca.
Trebalo bi jednostavno napustiti projekt, koliko god ti neki dečki uložili godina, truda i novca. To je njihov projekt, a ne naš, za njihovu korist, a ne našu. Ali sve više imam neki osjećaj da u konačnici ništa od toga zapravo neće biti važno, da će se stvari rasplesti na neki krajnje nepredviđen način.
A do tad…
…čitamo se!
Izvor: svjetlost-online.com