Piše:
Michael Baigent, Richard Leigh, Henry Lincoln
Bili smo svjesni da se naš scenarij ne slaže s uvriježenim kršćanskim
naukom. Što smo duže istraživali, sve je više bilo očito da
taj nauk, prenošen stoljećima, predstavlja vrlo probrani skup dijelova
koji su bili strogo pročišćeni i prerađeni. Može se reći da Novi zavjet
nudi sliku Isusa i njegova vremena na način koji zadovoljava potrebe
određenih skupina ljudi i njihovih interesa, a koji su sudjelovali i još
uvijek sudjeluju u toj stvari. Sve što je moglo ometati ili ugrožavati
te interese, kao naprimjer “tajno Evanđelje po Marku”, bilo je na vrijeme
uklonjeno. Kako je uklonjeno mnogo toga, u nekoj vrsti novonastalog
zrakopraznog prostora stvorila se opravdana i neophodna
potreba za novim promišljanjima.
Ako je Isus zakonito pretendirao na prijestolje, u tome ga je, barem
na početku vjerojatno podržavala određena skupina ljudi, njegova
najbliža obitelj iz Galileje, neki pripadnici njegova vlastitog visokog
staleža, kao i neki strateški raspoređeni ljudi u Judeji i u glavnom
gradu, Jeruzalemu. Ti sljedbenici, usprkos tome što su bili odabrani,
nisu bili dovoljni kako bi se njegove težnje za osvajanjem prijestolja
ostvarile. Sukladno tome, on je morao okupiti puno veći broj sljedbenika
iz drugih staleža, kao što je to, sjetimo se prijašnje usporedbe,
učinio Lijepi princ Charlie 1745.
Kako se može pridobiti brojne sljedbenike? To je moguće učiniti
tako da se objavi poruka koja je zamišljena tako da potakne odanost
i potporu. Ta poruka nije nužno morala biti cinična, poput onih koje
se vežu uz današnju politiku. Naprotiv, mogla se izgovarati u iskrenoj
vjeri, s plemenitim i vatrenim idealizmom. Usprkos izričitog vjerskog
usmjerenja, prvenstveni cilj te poruke bio je osigurati potporu i naklonost
naroda. Isus je nosio poruku kojom je pokušavao pružiti nadu
ljudima osvojene zemlje, koji su bili potlačeni, ispaćeni i obespravljeni.
To je bila poruka koja je obećavala. Ako današnji čitatelj nadvlada
vlastite predrasude, moći će prepoznati mehanizam koji je vrlo
sličan onome što se može vidjeti u današnjem svijetu, jer se i danas,
kao i oduvijek ljudi okupljaju u ime zajedničkog cilja i pretvaraju u
oruđe kojime se zbacuju samovoljne vladavine. Vrlo je važno što je
Isusova poruka bila i etična i politična, a upućivao ju je vrlo odabranom
dijelu stanovništva, već u skladu s političkim namjerama. Jer
brojne je sljedbenike mogao naći upravo među tim obespravljenim
i potlačenim ljudima. Saduceji, koji su se složili s rimskom okupacijom,
nisu nimalo bili voljni rastati se od svojih dobara koja su stekli,
niti se kockati svojom sigurnošću i mirom, upravo kao i svi njima slični
u povijesti ljudskoga roda.
Isusova poruka, kako je prikazana u evanđeljima, nije u cijelosti
ni nova, niti iznimna. On je sam vjerojatno bio farizej, a njegov nauk
sadržavao je i dijelove farizejskog nauka, dok Svici s Mrtvog mora
svjedoče da je taj nauk sadržavao i dijelove esenskih učenja. Iako Isusova
poruka možda nije bila u cijelosti nova, način na koji je prenošena
vjerojatno jest. Sam Isus je bio nesumnjivo karizmatični pojedinac,
koji je vjerojatno posjedovao sposobnost iscjeljivanja i izvođenja
sličnih “čuda”. On je bez sumnje posjedovao dar za prenošenje ideja
prepoznatljivim i jasnim parabolama, koje nisu zahtijevale obrazovanost,
pa su bile razumljive najširoj publici. Za razliku od svojih prethodnika,
esena, Isus nije morao najavljivati dolazak Mesije. Mogao
je tvrditi da je on sam Mesija, a to je sigurno njegovim riječima pridalo
mnogo veću vjerodostojnost.
Jasno je daje Isus okupio svoje sljedbenike prije pobjedonosnog
ulaska u Jeruzalem. Među tim sljedbenicima bilo je moguće razlikovati
dvije skupine čiji interesi i ciljevi nisu bili jednaki. Na jednoj
strani bili su oni “posvećeni”, najuža obitelj, te bogati i utjecajni pristaše,
koji su željeli vidjeti svog kandidata na prijestolju. Na drugoj
strani bila je znatno veća skupina “običnih ljudi”, narodne mase
pokreta, koje su željele vidjeti ispunjenje sadržaja obećane poruke.
Važno je razlučiti te dvije strane, koje su imale isti politički cilj –
dovesti Isusa na prijestolje – ali iz potpuno različitih pobuda.
Kada je pokušaj propao, što se očito dogodilo, savez dviju strana,
“sljedbenika poruke” i “sljedbenika obitelji”, vjerojatno se raspao.
Sučeljeni slomu i prijetnji izravnog uništenja, članovi obitelji dali su
prednost očuvanju loze po svaku cijenu, čak i u progonstvu, a to je oduvijek
najvažnije za plemenitaške i kraljevske obitelji. “Sljedbenicima
poruke”, međutim, budućnost te obitelji i njihov opstanak bili su nevažni,
a njihov prvenstveni cilj bio je ovjekovječiti poruku i širiti je.
Kršćanstvo, koje se razvijalo tijekom prvih stoljeća stiglo je do
nas zahvaljujući upravo tim “sljedbenicima poruke”. Tijek širenja i
razvijanja kršćanstva vrlo je iscrpno prikazan u radovima mnogih
znanstvenika i ovdje se nećemo time baviti. Dovoljno je napomenuti
da je “poruka” zahvaljujući svetom Pavlu poprimila jasan i konačan
oblik i to je postalo temeljem kasnijeg teološkog zdanja kršćanstva.
U vrijeme kad nastaju evanđelja, osnovne postavke nove vjere već su
bile dovršene.
Nova vjera ciljala je prije svega na rimsko i romanizirano pučanstvo.
Zbog toga je uloga rimskih vlasti u Isusovoj smrti nužno morala
biti ublažena, a krivnja prebačena na Zidove, no to nije bio jedini
primjer izmjene prikaza zbivanja kako bi se učinili prihvatljivijima
rimskom narodu. Rimljani su, naime, bili vični obožavati svoje vladare,
a već je Cezar službeno bio proglašen bogom. Isus je, stoga, postao
božanstvom, iako ga nitko prije toga takvim nije smatrao, kako bi
se njime mogli ravnopravno natjecati u pridobivanju puka. To je bio
Pavlov zadatak.
Prije nego što se počela vrlo uspješno širiti, iz Palestine u Siriju,
Malu Aziju, Grčku, Egipat, Rimsko carstvo i Zapadnu Europu, nova
religija morala je prvo postati prihvaćena u narodu krajeva gdje je
nastala i održati se unatoč starim vjerovanjima. Novi Bog morao je
biti dovoljno moćan, veličanstven i činiti najrazličitija čuda kako bi
se mogao mjeriti s onima koje je trebao zamijeniti. Da bi se Isus udomaćio
u romanskom svijetu toga vremena, on je morao postati pravi
Bog. Ne Mesija u tradicionalnom smislu te riječi, ne kralj-svećenik,
već utjelovljeni Bog, koji je poput svojih sirijskih, feničkih, egipatskih
i drugih drevnih Bogova, prolazio podzemni svijet i muke pakla
i nakon toga izranjao pomlađen, s proljećem. Tek je u toj ideji uskrsnuće
dobilo presudnu važnost iz vrlo jasnog razloga. Isus je morao postati
jednak bogovima koji su umrli i ponovo se rodili i bili prisutni
i na zemlji i u svijesti svojih sljedbenika. Rođenje od djevice također
je propovijedano iz istog razloga, a blagdan Uskrsa, slavljenje smrti
i uskrsnuća, događao se istodobno s proljetnim svečanostima drugih
tadašnjih kultova i škola misterija.
Zbog potrebe širenja božanskog mita stvarna obitelj tog “boga”,
kao i svi politički i dinastički čimbenici, morali su postati nevažni.
Određeno mjesto i vrijeme u kojem su se nalazili sputalo bi svaku težnju
ka univerzalnosti. U svrhu potpore toj univerzalnosti uklonjeni su
svi politički i dinastički elementi iz njegova životopisa. Izbjegnuto
je spominjanje zelota i esena, jer bi u najboljem slučaju bilo nepodesno
da je Bog bio upleten u neku političku i dinastičku urotu, koja
čak nije ni uspjela. Ostalo je samo ono što nalazimo u evanđeljima,
stroga jednostavnost, gdje se zbivanja odvijaju tek pukim slučajem
u Palestini pod rimskom okupacijom tijekom prvog stoljeća, a zapravo
u vječnoj sadašnjosti koja vrijedi za sve mitove.
Dok se “poruka” razvijala na taj način, obitelj i njeni sljedbenici
nisu, čini se, gubili vrijeme. Julije Afrički piše u trećem stoljeću da
su preživjeli Isusovi nasljednici optužili dinastiju Heroda za uništenje
rodoslovlja židovskog plemstva, čime su uklonili sve dokaze koji bi
mogli ugroziti njihovo pravo na prijestolje. Za te nasljednike kaže da
su se raselili po svijetu i sa sobom ponijeli rodoslovlja koja su izmaknula
uništenju spisa tijekom pobune između 66. i 74. po Kr.
Pobornicima novog mita postojanje te obitelji moglo je stvoriti
teškoće zastrašujućeg dosega. Ta obitelj je, kao nositelj izvornog svjedočanstva
o onome što se doista dogodilo, mogla predstavljati opasnu
prijetnju i potpuno razoriti taj mit. Zbog toga se za prvih dana kršćanstva
moralo potisnuti svaki spomen plemenitaške ili kraljevske obitelji,
njihove loze, te političkih i dinastičkih težnji. Samu obitelj, koja je
mogla raskrinkati novu religiju, trebalo je, po mogućnosti, uništiti.
Zbog svega toga je bila nužna najveća tajnost, ali i nesnošljivost otaca
rane Crkve prema bilo kakvom odstupanju od nametnutog pravovjerja.
Možda su na taj način nastali i neki korijeni antisemitizma, jer su
“sljedbenici poruke” i pobornici mita istodobno postigli dva cilja
optuživanjem Židova i skidanjem odgovornosti s Rimljana. Na taj su
način mit i “poruka” postali prihvatljiviji rimskom narodu, a sama
obitelj, koja je bila židovska, izgubila je svoju vjerodostojnost. Protužidovski
osjećaji, koje su poticali, također su mogli poslužiti njihovu
cilju. Ako je obitelj našla utočište u nekoj židovskoj zajednici unutar
granica Carstva, javno proganjanje moglo je u svom zamahu prikladno
ušutkati opasne svjedoke.
Na način kojim se ugodilo rimskoj publici, proglasilo se Isusa za
Boga i Židovima dodijelilo ulogu žrtve, kršćanstvo se počelo širiti
sigurnim uspjehom. Položaj pravovjernog kršćanstva postajao je sve
sigurniji tijekom drugog stoljeća, uglavnom zahvaljujući Ireneju,
biskupu Lyona, oko 180. godine. On je vjerojatno najjasnije uspio
kršćanskoj teologiji dati čvrst i cjelovit oblik. To je postigao svojim
vrlo obimnim djelom, Libros Quinque Adversus Haereses (Pet knjiga
protiv krivovjerja), gdje je nabrojao i razvrstao sva odstupanja od prihvaćenog
pravovjerja i oštro ih osudio. Odbacio je različitost i tvrdio
da može postojati samo jedna prava Crkva, izvan koje nije moguće
naći spasenje. One koji su se suprotstavili ovoj tvrdnji, Irenej je proglasio
hereticima, koje treba izopćiti i, ako je moguće, uništiti.
Među brojnim različitim oblicima ranog kršćanstva, gnosticizam
je potaknuo najogorčeniju Irenejevu srdžbu. Gnosticizam se oslanjao
na osobno iskustvo i osobno sjedinjenje s Bogom. Irenej je shvaćao
da bi to omelo vlast svećenika i biskupa i postalo smetnjom stvaranju
jedinstva. Sukladno tome, upotrijebio je svu svoju snagu da potisne
gnosticizam. Bilo je nužno obeshrabriti osobna, pojedinačna promišljanja,
a s druge strane, ohrabriti neupitnu vjeru u utvrđenu dogmu.
Zato je bio nužan teološki sustav, struktura kodificiranih načela, koja
ne bi dopuštala pojedinačna tumačenja. Nasuprot osobnom doživljaju
i gnozi, Irenej je tražio jedinstvenu “katoličku”, to jest sveobuhvatnu
Crkvu, koja se temeljila na tradiciji i nasljeđu apostola. Stvaranje
takve Crkve bilo je moguće, a to je Irenej shvatio, tek s konačno utvrđenim
crkvenim kanonom, popisom vjerodostojnih tekstova. On je
sastavio takav kanon, služeći se dostupnim djelima, od kojih je neka
prihvatio, a druga odbacio. Irenej je prvi pisac čiji se novozavjetni
kanon slaže s onim kakvog danas poznajemo.
Sve to nije spriječilo širenje ranih hereza, koje su se i dalje razvijale.
Irenej je zaslužan što je “pravovjerje”, vrsta kršćanstva kojeg
su propovijedali “sljedbenici poruke”, steklo cjelovit oblik uz pomoć
kojega mu je osiguran opstanak i konačna pobjeda. Vrlo vjerojatno
je upravo Irenej zaslužan za sve ono što se zbivalo za vrijeme vladavine
cara Konstantina, kao i neposredno poslije toga, kada je Rimsko
carstvo postalo, u određenom smislu, carstvo kršćanstva.
Uloga cara Konstantina u povijesti i razvitku kršćanstva često je
pogrešno prikazivana i pogrešno tumačena. Lažna “Konstantinova
darovnica” iz osmog stoljeća, o kojoj smo govorili u devetom poglavlju,
samo je dodatno zbunila kasnije pisce. Općenito gledano,
Konstantin se smatra zaslužnim za konačnu pobjedu “sljedbenika
poruke”, što je donekle i opravdano. Odlučili smo, stoga, proučiti
prilike tog vremena i istodobno se lišiti iluzija da je on doista učinio
sve ono što mu se pripisuje.
Poslije, crkvena predaja kaže kako je Konstantin naslijedio privrženost
kršćanstvu od svog oca. U to je vrijeme to bilo vrlo prikladno,
jer su kršćani već bili brojni, a Konstantinu je bila potrebna sva moguća
pomoć u borbi protiv drugog pretendenta na rimsko prijestolje,
Maksenta. Maksent je 313. po Kr. izgubio bitku kod Milvijskog mosta,
čime je Konstantinovo pravo na prijestolje postalo neupitno. Prije tog
sudbonosnog sukoba, Konstantin je navodno doživio viđenje, koje
je poslije potkrijepljeno jednim proročkim snom blistavog križa koji
je lebdio na nebu. Na križu je bilo ispisano “In hoc signo vinces ” (Pod
ovim ćeš znakom pobijediti). Predaja kaže da je Konstantin, odlučivši
poslušati nebesko pretkazanje, naredio da se štitovi njegovih vojnika
urese Kristovim monogramom, grčkim slovima hi i ro, početnim
slovima grčke riječi “Kristos”. Na taj je način Konstantinova pobjeda
kod Milvijskog mosta postala primjerom pobjede kršćana nad poganima.
To je poznata crkvena predaja na osnovi koje se često zaključuje
da je Konstantin “preobratio Rimsko carstvo na kršćansku vjeru”.
Stvarne činjenice govore da on to nije učinio, no da bismo ustanovili
što on jest učinio, moramo pobliže ispitati postojeća svjedočanstva.
Konstantinovo “obraćenje”, ukoliko je ta riječ uopće ovdje prikladna,
nije bilo kršćanske, već nesumnjivo poganske naravi. Čini se
da je on doživio neku vrstu viđenja ili svjetlosnog doživljaja u blizini
poganskog hrama posvećenog galskom bogu Apolonu, u okolici Vosgesa
ili Autuna. Po svjedočenju čovjeka koji je pratio Konstantinovu
vojsku, bilo je to priviđenje boga Sunca, kojega su u nekim kultovima
obožavali pod imenom “Sol Invictus”, odnosno, “Nepobjedivo Sunce”.
Neka druga svjedočanstva kažu da je
Konstantin, neposredno
prije svog priviđenja, iniciran u kult Sol Invictus. Nakon pobjede kod
Milvijskog mosta Rimski je senat podigao slavoluk pobjede u Koloseumu,
a natpis na slavoluku kaže da je Konstantinovu pobjedu donio
“poticaj Božanstva”. Međutim, božanstvo o kojemu je riječ nije bio
Isus, već Sol Invictus, poganski bog sunca.
Različito od onog što kaže predaja, Konstantin nije proglasio kršćanstvo
državnom religijom Rimskog carstva, već je to bilo, zapravo,
pogansko obožavanje sunca, Konstantin je cijelog života bio njen prvosvećenik.
Njegova je vladavina bila nazvana “carevanje sunca”, a
Sol Invictus se nalazio posvuda, čak i na carskim zastavama i novcu.
Predodžba Konstantina kao vatrenog pristaše i obraćenika na kršćanstvo
nesumnjivo je pogrešna. On je kršten tek 337. po Kr. na
smrtnoj postelji, kad je očito bio previše iscrpljen i lišen volje da bi
se tome suprotstavio. Ne može se reći ni da je on prvi upotrijebio Kristov
monogram, jer je natpis s takvim monogramom nađen na nekom
grobu u Pompejima iz vremena koje je Konstantinu prethodilo dvjesto
i pedest godina.
Kult Sol Invictus bio je sirijskog podrijetla, a uveli su ga rimski
carevi sto godina prije Konstantina. Iako je u tom kultu bilo elemenata
obožavanja Baala i Astarte, on je u svojoj osnovi bio monoteističan.
Bog sunca bio je zbir odlika svih drugih bogova i na taj je način
svladao sve svoje moguće suparnike. Taj je kult također bio dobro
usklađen s kultom Mitre, koji je bio važan u Rimu i u cijelom Carstvu
tog vremena, a i u tom kultu bilo je uključeno obožavanje sunca.
Kult Sol Invictus odlično je odgovarao Konstantinu. Konstantinov
prvi cilj, kojim je bio opsjednut, bilo je uspostavljanje političkog,
vjerskog i teritorijalnog jedinstva. Taj kult, koji je u sebi obuhvaćao
sve ostale, je kao državna religija sasvim jasno pomagao ostvarenju
njegovih ciljeva. Međutim, upravo je za vladavine toga kulta kršćanstvo
učvrstilo svoj položaj.
Kršćansko pravovjerje imalo je mnogo sličnosti s kultom Sol Invictus
i zato se moglo nesmetano razvijati u njegovoj sjeni. Kult Sol
Invictus, koji je u svojoj osnovi bio jednobožački, utro je put monoteističkom
kršćanstvu. Kult Sol Invictus pokazao se pogodnim u još
jednom slučaju, čime je širenje kršćanstva znatno olakšano. Konstantin
je 321. po Kr. donio proglas kojime je naredio da sudovi budu
zatvoreni “na dan štovanja Sunca” i odredio da to bude dan odmora.
Do tada je kršćanstvo smatralo židovski sabbath (subotu) svetim, a
tada je, u skladu s Konstantinovim proglasom, svetim danom proglasilo
nedjelju. To je dovelo do suglasja s postojećim vlastima, ali
je također još više udaljilo kršćanstvo od židovskih korijena. Sve do
četvrtog stoljeća Isusov rođendan slavio se 6. siječnja. Kult Sol Invictus
slavio je kao najvažniji dan u godini 25. prosinca. Bila je to svečanost
rođenja sunca, Natalis Invictus, kada dani u godini postaju sve
duži. Odabiranjem toga dana, kršćanstvo se također uskladilo s tadašnjim
vlastima i važećom državnom vjerom.
Kult Sunca vrlo je tijesno povezan s kultom Mitre i njih se često
pogreškom zamjenjuje. Oba kulta su naglašavala važnost sunca,
oba su smatrala nedjelju svetim danom, i slavila svoju najveću svečanost
25. prosinca. Tako je kršćanstvo steklo dodirne točke i s kultom
Mitre, koji je, između ostalog, isticao besmrtnost duše, posljednji sud
i uskrsnuće mrtvih.
U naporu da postigne jedinstvo, Konstantin je namjerno odlučio
ne naglašavati razlike između kršćanstva i kultova Mitre i Sunca i
nije obraćao pozornost na njihove proturječnosti. Na taj je način prihvatio
božanski status Isusa kao zemaljsko utjelovljenje Nepobjedivog
Sunca. Tako je u isto vrijeme Konstantin mogao graditi kršćanske
crkve i postavljati kipove božice majke Cibele, kao i samog boga Sunca,
koji mu je izrazito nalikovao.
Svi ti eklektički i ekumenski potezi vodili su ka jedinstvu, vjeru
je Konstantin smatrao političkim pitanjem, i dopuštao je postojanje
svake vjere koja je vodila u tom smjeru.
Konstantin je, dakle, usprkos tome što nije bio dobar kršćanin, u
ime jedinstva učvrstio položaj kršćanskog pravovjerja. Godine 325.
on je okupio Crkveni sabor u Niceji i tom je prilikom utvrđeno vrijeme
slavljenja Uskrsa. Određena su pravila koja su određivala vlast
biskupa i na taj je način započelo koncentriranje vlasti u rukama
Crkve. Najvažnija odluka, koja je donesena na crkvenom saboru u
Niceji, a do koje je došlo glasovanjem, jest, da se Isus smatra Bogom,
a ne smrtnim prorokom. Na ovomu mjestu ponovo moramo naglasiti
daje Konstantin sve to postigao u težnji kajedinstvu i učinkovitosti,
a ne radi vlastitih pobožnih razloga. Isusa se kao Boga lakše moglo
združiti s Nepobjedivim Suncem, a smrtnom proroku bi to bilo mnogo
teže uskladiti. Kršćansko pravovjerje krenulo je u politički poželjno
stapanje s državnom religijom, a Konstantin je u tome pružio svu potrebnu
potporu.
Godinu dana nakon crkvenog sabora u Niceji, Konstantin je odobrio
oduzimanje i uništavanje svih djela koja su se protivila pravovjernom
kršćanskom učenju, među kojima su bila djela poganskih
pisaca, koja su govorila o Isusu, kao i djela “heretičkih” kršćana. Njegovom
zaslugom je određen iznos koji se imao isplaćivati Crkvi i
smjestio rimskog biskupa u Lateransku palaču. Godine 331. Konstantin
je naručio i platio izradu novih prijepisa Biblije, a to je bio
jedan od ključnih trenutaka u čitavoj povijesti kršćanstva. Kršćanskom
pravovjerju, “sljedbenicima poruke”, pružila se izvanredna prilika.
Dvadeset i pet godina prije, 303. po Kr., poganski car Dikloecijan
odlučio je uništiti sve dostupne kršćanske spise. Zahvaljujući toj
odluci gotovo svi kršćanski spisi, osobito oni koji su se nalazili u
Rimu, nestali su, pa su uz pomoć Konstantina čuvari pravovjerja dobili
priliku iznova pregledati, srediti i napisati nove verzije crkvenih
spisa, na način koji su smatrali najprikladnijim svojim načelima.
Vjerojatno je upravo tada nastala većina izmjena u Novom zavjetu,
čime je Isus stekao sasvim uzvišeni položaj, koji uživa i danas. Važnost
Konstantinove narudžbe ne smije se podcjenjivati, jer od pet
tisuća danas postojećih ranih rukopisa Novog zavjeta nijedan nije
nastao prije četvrtog stoljeća. Novi zavjet kakvim ga danas poznajemo
u osnovi je djelo urednika i pisaca iz četvrtog stoljeća, koji su
bili čuvari pravovjerja, “sljedbenici poruke” s vlastitim interesima
koje su morali obraniti.
Zeloti
Nakon Konstantina je slijed događanja u svezi s kršćanskim pravovjerjem
vrlo dobro poznat i prati ga mnoštvo spisa. Kršćansko pravovjerje
je, dakako, konačno pobijedilo, no usprkos tome što su se
“sljedbenici poruke” nametnuli kao vodeći i zavladali civilizacijom
Zapada, ta “poruka” ni dalje nije bila lišena prijetnji. Bez obzira što
je bila u progonstvu, Isusova kraljevska obitelj je svojim postojanjem
i mogućim težnjama i dalje ugrožavala kršćansko pravovjerje.
Pravovjerje Rimske crkve utemeljeno je na knjigama Novog zavjeta,
koje su tek izbor ranokršćanskih spisa, izbor koji je nastao u
četvrtom stoljeću. Postoji cijeli niz djela koja su starija od Novog
zavjeta kakvog danas poznajemo, a neka od tih djela bitno drugačije,
sasvim kontroverzno, prikazuju ta prihvaćena svjedočanstva.
Postoje, naprimjer, razne knjige koje su bile isključene iz Biblije,
koje čine zbir tekstova danas poznati pod imenom apokrifi. Opće je
poznato da su neka djela iz tog zbira nastala u šestom stoljeću, no
neka od njih bila su poznata još u drugom stoljeću i moguće ih je
smatrati vjerodostojnima koliko i sama biblijska evanđelja.
Jedno od takvih djela je Evanđelje po Petru, čiji je primjerak nađen
u gornjem dijelu toka Nila 1886. godine, no antiohijski ga biskup
spominje još davne 180. g. Po tom “apokrifnom” evanđelju, Josip
iz Arimatejeje bio blizak prijatelj Poncija Pilata, a to, ako je istina, ide
u prilog tezi o lažnom razapinjanju. U Evanđelju po Petru kaže se i da
se grob u koji je Isus položen nalazio na mjestu koje se zvalo “Josipov
vrt”, a posljednje Isusove riječi na križu, kako se navodi, posebno
iznenađuju: “Snago moja, snago moja, zašto si me napustila?”.
Drugo apokrifno djelo, koje je zanimljivo, Evanđelje djetinjstva
Isusa Krista, nastalo je najkasnije u drugom stoljeću, a možda i prije.
U toj knjizi Isus je prikazan kao iznimno nadareno, ali naglašeno
ljudsko biće. Prikazan je možda i odviše ljudski, kao žestok, neposlušan,
hirovit i vrlo neodgovoran pri korištenju svoje darovitosti. U
jednoj prilici, naprimjer, on udarcem usmrti drugo dijete koje ga je
naljutilo, a slična sudbinu doživi ijedan strog učitelj. Ti doživljaji
su, dakako, neistiniti, ali pokazuju na koji način su morali prikazivati
Isusa da bi dosegnuo božanski status među svojim sljedbenicima.
Postoji još jedan neobičan i možda važan dio u Evanđelju djetinjstva
u kojem se kaže kako je prilikom Isusova obrezivanja neka
starica uzela obrezanu kožicu i sačuvala je u posudi od alabastra
koja se koristila za nardovu pomast. Na drugome mjestu nalazimo:
“Ovo je posuda od alabastra koju je grješnica Marija donijela i izlila
miris na glavu i noge Gospodina našeg Isusa Krista”. I ovdje, dakle,
kao i u prihvaćenim evanđeljima nailazimo na pomazanje koje
je, iako to na prvi pogled tako ne izgleda, dio nekog važnog obreda.
U ovom slučaju je jasno daje pomazanje bilo planirano i priređeno
puno prije. Cijelo zbivanje ukazuje na neku nejasnu, ali očitu vezu
između Marije Magdalene i Isusove obitelji, vezu koja je postojala
prije nego što je Isus, u tridesetoj godini započeo svoju misiju. Po
svoj prilici stoji pretpostavka da Isusovi roditelji ne bi povjerili obrezanu
kožicu svog sina bilo kojoj starici. Ta je starica morala biti
neka važna osoba i/ili osoba u bliskoj vezi s Isusovim roditeljima.
To što se taj bizarni komad tijela, ili posuda u kojoj je bio čuvan, kasnije
našla kod Marije Magdalene svjedoči o nekoj njezinoj vezi sa
staricom. Na ovome smo mjestu opet, čini se, naišli na nejasan trag
nečega što je bilo mnogo važnije nego što se danas misli.
Neki dijelovi u knjigama apokrifa, kao što su oni doživljaji iz djetinjstva,
zacijelo su bili neugodni kasnijem pravovjerju, a i danas bi
se činili takvima mnogim kršćanima. Ipak, ne smijemo zaboraviti
da su apokrifne knjige, kao i prihvaćene dijelove Novog zavjeta sastavili
“sljedbenici poruke”, u namjeri da Isusa učine božanstvom, tako
da se ne može očekivati da je sadržaj apokrifnih knjiga na bilo koji
način mogao ugroziti “poruku”, primjerice spomenom Isusove političke
djelatnosti, kao i njegovih dinastičkih težnji. Svjedočanstva o
tim pitanjima morali smo potražiti na drugim mjestima.
U Svetoj zemlji Isusova vremena postojalo je zbunjujuće mnogo
židovskih stranaka, struja i sljedba. Evanđelja spominju samo farizeje
i saduceje i prikazuju ih kao neprijatelje. Ipak, uloga neprijatelja
odgovarala je samo saducejima koji su doista surađivali s rimskim
vlastima, dok su farizeji cijelo vrijeme pružali jak otpor Rimljanima,
a Isusova je djelatnost, iako nije bio farizej, u srži bila sukladna tradiciji
farizeja.
Kako bi učinili evanđelja što privlačnijima rimskoj publici, pisci
su bili prisiljeni Rimljane osloboditi krivnje i ocrniti Židove. Tu
negdje leži razlog pogrešnog prikazivanja farizeja koje su izjednačili
s onima koji su doista bili krivi, saducejima. Ipak, postavlja se
pitanje zašto se nigdje u evanđeljima ne spominju zeloti, ratoborni
nacionalni borci za slobodu, željni prevrata, koje bi rimska publika
sa zadovoljstvom prihvatila kao krivce? Čini se da za to ne postoji
objašnjenje, osim ako Isus nije bio s njima u toliko bliskoj vezi da
se samim njihovim spomenom to ne bi moglo zanijekati. Profesor
Brandon tvrdi da “Šutnja evanđelja o zelotima… ukazuje na vezu
Isusa s tim domoljubima, koju evanđelisti nisu željeli otkriti”.
Bez obzira na narav Isusove veze sa zelotima, čini se da nema
sumnje da je on bio razapet kao jedan od njih. Dvojica ljudi koji su
razapeti zajedno s njim jasno su opisani kao lestai – kako su ih zvali
Rimljani. On vjerojatno nije bio zelot, iako u evanđeljima ponekad
pokazuje agresivnu borbenost, koja podsjeća na njih. Na jednome
poznatome mjestu on kaže: “Nisam došao donijeti mir, nego mač”.
U Evanđelju po Luki, (22,36) Isus kaže svojim sljedbenicima koji
nemaju mača, da ga kupe, a nakon pashalne večere (22,38) sam
provjeri jesu li naoružani i kad vidi da jesu, to odobri. U Četvrtom
evanđelju Šimun Petar zapravo nosi mač u trenutku kad uhite Isusa.
Veoma je teško uskladiti ove slike s uobičajenom predodžbom Isusa
kao blagog i miroljubivog Spasitelja. Je li moguće da je takav Spasitelj
mogao dopustiti jednom od svojih najdražih učenika, onome na
kojemu je temeljio svoju Crkvu, da nosi oružje?
Ako Isus nije bio zelot, evanđelja ipak uspostavljaju neku vezu s
tom ratobornom skupinom. Vidjeli smo da postoje jasne veze Barabe
i Isusa, a Barabu su također nazvali lestai. Jakov, Ivan i Šimun Petar
svojim imenima također podsjećaju na zelote i navode na pomisao
da su i oni bili pripadnici tog pokreta. Neki današnji stručnjaci tvrde
da je ime Juda Iškariotski izvedeno iz “Juda Sikarijac”, a zelote su
također nazivali i “sikarijci” što je značilo isto što i lestai. Štoviše,
sikarijci su, čini se, bili najbolji iz redova zelota, najbolji ubojice od
zanata. U Evanđelju po Marku na grčkom jeziku, Šimun se zove
Kananaios – a to je grčka transliteracija aramejske riječi koja je
označavala zelota. U engleskom prijevodu Biblije za kralja Jamesa,
grčka riječ je pogrešno prevedena i Šimun se pojavljuje kao “Simon
the Canaanite”. Evanđelje po Luki ne ostavlja prostora za sumnju. Šimun
je jasno označen kao zelot, a čak i u “Bibliji kralja Jamesa”
Šimuna predstavljaju kao “Simon Zelotes”. Iz toga dakle prilično jasno
slijedi daje među Isusovim sljedbenicima bio barem jedan zelot.
Osim što u evanđeljima nema zelota, prilično je upadljivo i odsustvo
esena. U Svetoj Zemlji Isusova vremena eseni su po važnosti
sljedba bili jednaki farizejima i saducejima, i stoga je nepojmljivo
da Isus nije bio s njima u dodiru. Ipak, po načinu na koji je prikazan
Ivan Krstitelj, čini se da je on bio esen. Izostavljanje esena je očito bilo
vođeno istim razlozima kao i u slučaju zelota. Isusove veze s esenima
su vjerojatno bile odviše bliske i odviše poznate da bi ih se moglo
prešutjeti. Stoga je valjalo esene potpuno izostaviti.
Povjesničari i ljetopisci toga vremena pisali su da su eseni imali
svoje zajednice širom Svete Zemlje, a vjerojatno i izvan njezinih
granica. Pojavili su se oko 150. godine pr. Kr., a Stari zavjet nisu shvaćali
kao doslovnu povijesnu istinu, nego više kao alegoriju. Odbacivali
su konvencionalno židovstvo u ime gnostičkog dualizma, pri
čemu su obožavali Sunce i oslanjali se na pitagorejska učenja. Bavili
su se iscjeljivanjem i bili su cijenjeni zbog svoje vještine liječenja.
Bili su strogi isposnici, pa su ih lako prepoznavali po njihovim jednostavnim
bijelim haljama.
Većina današnjih stručnjaka za to područje je uvjerena da su čuveni
Svici s Mrtvog mora, nađeni u Kumranu, u svojoj biti esenske naravi.
Nema sumnje da su učenja isposničke sljedbe, koja je prebivala
u Kumranu u mnogo čemu bila podudarna s učenjima esena, jer Svici
s Mrtvom mora pokazuju također dualističku teologiju i pridaju veliku
važnost dolasku Mesije, “pomazanika”, podrijetla od Davidove
loze. Ti svici se oslanjaju na osobit kalendar, po kojemu se pashalno
bogoslužje slavilo u srijedu, a ne u petak, što se slaže s podacima iz
Četvrtog evanđelja. Ti se svici slažu s mnoštvom pogleda, od riječi do
riječi, s nekim Isusovim učenjima, kao da je Isus znao za kumransku
zajednicu i daje, barem jednim dijelom, svoje učenje uskladio s njihovim.
Jedan današnji stručnjak tvrdi da Svici s Mrtvog mora “samo
podržavaju uvjerenje da su mnoga zbivanja iz Novog zavjeta samo
projekcija onoga što se očekivalo od Mesije i kao takva uvrštena u
Isusov životopis”.
Bez obzira jesu li pripadnici kumranske sljedbe bili eseni ili ne,
čini se prilično jasno da je Isus, čak i ako nije formalno prošao takvu
naobrazbu, dobro poznavao esensku misao. Mnoga njegova učenja
podsjećaju na esene, a na njih podsjeća i njegova vještina iscjeljivanja.
Međutim, pažljivim uvidom u evanđelja otkriva se da su eseni
možda imali i važniju ulogu u Isusovu životu.
Esene je bilo lako prepoznati po njihovoj bijeloj odjeći, koja je,
ako zaboravimo slikarske i filmske prizore, u to vrijeme bila puno
rjeđa nego što se misli. U izostavljenom, “tajnom” Evanđelju po
Marku, bijela platnena halja ima važnu obrednu ulogu, a ta halja se
javlja čak i poslije, u prihvaćenoj verziji. Ako je Isus vodio inicijacije
u školi misterija u Betaniji ili negdje drugdje, halja od bijelog platna
nam govori da su te inicijacije mogle biti esenske naravi. Motiv bijele
platnene halje pojavljuje se i u svim evanđeljima Novoga zavjeta.
Nakon razapinjanja, Isusovo tijelo “čudom” nestaje iz groba u kojemu
se nalazila još barem jedna osoba odjevena u bijelo. U Evanđelju po
Mateju (28,3), to je anđeo kojemu “odijelo bijaše bijelo kao snijeg”.
Po Marku (16,5), oni koji uđoše u grob “opaziše mladića u bijeloj
dugoj haljini. Luka (24,4) kaže da su ženama koje su došle na grob
pristupila “dva čovjeka u blistavu odijelu”. U dva prikaza ovog događaja
osobe iz groba nemaju nadnaravni status. Pretpostavlja se da
su to bili smrtni ljudi, koji su bili, po svoj prilici, učenicima nepoznati,
a možemo pretpostaviti da su to bili eseni, osobito ako se prisjetimo
njihove iscjeliteljske vještine. Ako je Isus bio još uvijek živ, kad su
ga skinuli s križa, ti iscjelitelji su svakako bili neophodni. Ako je,
pak, bio mrtav, njihova nazočnost značila je vjerojatno tek “posljednju
nadu”, jer u to vrijeme u Svetoj Zemlji nije bilo cjenjenijih iscjelitelja
od esena.
Po našem scenariju, nekoliko Isusovih sljedbenika je u dosluhu s
Pilatom organiziralo lažno razapinjanje na privatnom posjedu. Jo
su mogli biti prvenstveno “sljedbenici loze”, najuža obitelj, plemići
ili pripadnici najodanijeg kruga. Te osobe su također mogle biti eseni
ili su mogli biti s njima u vezi. Mišljenja smo da “sljedbenicima poruke”,
unutar redova Isusove sljedbe, a čiji je najistaknutiji predstavnik
bio Šimun Petar, to lukavstvo nije bilo otkriveno.
Nakon što su Isusa prenijeli u grob Josipa iz Arimateje, njegovo
zdravstveno stanje moralo je tražiti liječniku njegu i zato je tamo
morao biti esenski iscjelitelj. Poslije, nakon što je otkriveno daje grob
prazan, također je na tome mjestu morao biti nazočan netko tko nije
bio poznat “sljedbenicima poruke”. Njegov je zadatak bio da ih uvjeri
u cijelu priču, kako bi postali posrednici između Isusa i ostalih sljedbenika,
ali i da se spriječe optužbe za pljačku i oskvrnuće groba na
račun Rimljana, koje su mogle dovesti do opasnih građanskih nemira.
Bez obzira je li ovaj scenarij točan ili ne, činilo nam se prilično
jasnim da je Isus morao biti blisko vezan s esenima, kao i sa zelotima,
iako to na prvi pogled djeluje neobično, zato što se misli da zeloti i
eseni nisu bili ni na koji način združeni. Zeloti su bili skloni nasilju,
u svojoj žestini vrlo borbeni i nisu prezali od umorstva iz potaje, dok
se esene često opisuje kao politički ravnodušne, miroljubive i plemenite
ljude. Stvarne činjenice govore drukčije, jer je među zelotima
bilo puno esena, jer zeloti nisu bili sljedba, nego pokret poput političke
stranke. Zato su uživali potporu ne samo anti-rimskih farizeja, već
i esena, koji su mogli biti jednako vatreni rodoljubi, kao i drugi Židovi
toga vremena.
Veze zelota i esena vrlo su jasne u djelima Josipa ben Matije, koji
nam je ostavio puno podataka o Palestini tog vremena. On je rođen
37. po Kr. kao židovski plemić. Godine 66. imenovanje za starješinu
Galileje, neposredno prije izbijanje pobune i preuzeo je zapovjedništvo
snaga svrstanih za borbu protiv Rimljana. Kao vojni zapovjednik
pokazao se prilično nesposoban i vrlo brzo ga je zarobio rimski car
Vespazijan. Nakon toga je prešao na protivničku stranu, romanizirao
svoje ime u Josip Flavije, postao rimski građanin, od svoje se
žene rastao, i oženio bogatu rimsku nasljednicu. Od rimskog je cara
primio bogate poklone, stan u samoj carskoj palači, i posjed koji je
bio oduzet Zidovima u Svetoj zemlji. Josip Flavije umro je 100. po
Kr. i tada su se počeli pojavljivati opširni ljetopisi koje je napisao u
proteklom vremenu.
U Židovskom ratu Josip je pružio iscrpno izvješće o pobuni koja
se događala između 66. i 74. O tom nesretnom ustanku kasniji povjesničari
naučili su najviše upravo od Josipa Flavija, o pljački Jeruzalema
i razaranju tamošnjeg Hrama. Josipovo djelo jedino bilježi
pad tvrđave Masade, smještene na jugozapadnim obalama Mrtvog
mora, godine 74.
Tvrđava Masada postala je simbolom postojanosti, junaštva i mučeništva
u obrani izgubljenih ciljeva, poput Montsegura tisuću i
dvije stotine godina poslije. Masada je pružala otpor osvajačima
nakon što su organizirane borbe po Palestini već duže vremena bile
ugušene. Položaj tvrđave postao je neodrživ tek 74., kada su nakon
dugotrajnog bombardiranja teškim opsadnim oruđem, Rimljani uspjeli
postaviti most koji im je omogućio da prodru preko zidina. U noći
15. travnja, kada su se pripremali za završni juriš, 960 muškaraca,
žena i djece izvršili su u tvrđavi kolektivno samoubojstvo. Sljedećeg
jutra Rimljani su provalili glavni ulaz, no u unutrašnjosti tvrđave
našli su među vatrom samo mrtva tijela.
Josip je sam pratio rimsku vojsku koja je ušla među ruševine
Masade ujutro 16. travnja. Tvrdio je daje bio svjedokom tog stravičnog
pokolja, ali i da je razgovarao s troje preživjelih, majkom i njeno
dvoje djece koji su se navodno skrili u prolazima ispod tvrđave. Od
njih je saznao što se dogodilo prethodne noći. Po tom svjedočenju,
vojni zapovjednik tvrđave zvao se Elazar – a to je jedan od mogućih
oblika imena Lazar. Čini se da je upravo on svojom uvjerljivom i
karizmatičnom rječitošću naveo branitelje na konačnu strašnu odluku.
Josip u svojem ljetopisu ponavlja te riječi kako ih je čuo od preživjelih.
Povijest nam kaže da su Masadu branili ratoborni zeloti, iako
Josip naizmjence govori o zelotima i sikarijcima. Elazarove riječi,
međutim, nisu pripadale konvencionalnom židovstvu, već su bile
esenske, gnostičke i dualističke naravi:
Još od vremena kad su prvi ljudi počeli razmišljati, riječi naših
predaka i riječi naših bogova, potkrijepljene djelima i duhom naših
pradjedova, učile su nas da je čovjekova nesreća život, a ne smrt.
Smrt našim dušama daruje slobodu i pušta ih da odu svom neokaljanom
domu, gdje neće znati ni za kakav jad. Dok su te duše
sužnjevi smrtnog tijela i dok dijele njegove patnje, istinski one su
mrtve. Spajanje božanskog i smrtnog sasvim je neprilično. Duša
može učiniti mnogo toga i dok je zatvorena u tijelu: pretvara tijelo
u vlastito čulno oruđe, neprimjetno ga pokreće i potiče da svojim
djelovanjem stigne što dalje od domašaja smrtne prirode. Kada se
duša, oslobođena tereta što je vuče dolje, vrati na svoje mjesto, tek
tada istinski sudjeluje u blaženoj moći i nesputanoj sili, ostajući pri
tome nevidljiva ljudskom oku, poput samog Boga. Nju se ne može
vidjeti ni dok je u tijelu, jer ona ulazi i izlazi nezamijećena, a
svojom neuništivom prirodom u tijelu izaziva promjene. Što duša
dotakne, to živi i cvjeta, a što napusti, to vene i umire: takvo je
obilje besmrtnosti koje ona ima.
Na drugome mjestu nalazimo sljedeće:
To su ljudi istinske hrabrosti, koji život vide kao neku vrstu usluge
što je moramo pružiti prirodi. Kroz život prolaze nerado, želeći
osloboditi svoje duše od svojih tijela. I stoga, usprkos tome što ih
ne muči i ne progoni nevolja, u žudnji za b
besmrtnim životom,
oni kazuju svojim prijateljima da se spremaju na odlazak.
Koliko je nama poznato, do sada se znanstvenici nisu bavili ovim
zapisima, iako iz njih izvire cijeli niz pitanja. Pravovjerno židovstvo,
naprimjer, nikada i nigdje ne govori o “duši”, a pogotovo ne govori
o njenoj besmrtnosti ili neuništivosti. Ideja duše i besmrtnosti strana
je glavnoj struji židovske tradicije i židovske misli. Premoć duha nad
materijom, sjedinjenje s Bogom u smrti i osuda života kao zla su stavovi
koji proizlaze iz mističke tradicije gnoze i dualizma, a u okružju
Masade karakteriziraju esene.
Neke od tih stavova mogli bismo opisati i kao “kršćanske”, u
onom smislu koji se mogao primijeniti na prve Isusove sljedbenike,
na one koji su se poželjeli pridružiti Lazaru u smrti, kako je to prikazano
u Četvrtom evanđelju. Lako je moguće da su među braniteljima
Masade bili i neki sljedbenici Isusove loze, jer su se tijekom
pobune od 66. do 74. brojni kršćani borili protiv Rimljana jednako
žestoko kao i Židovi. Mnogi zeloti su zapravo bili ono što bi se danas
moglo nazvati ranim kršćanima, a vrlo je vjerojatno da su neki od njih
bili u Masadi.
Josip Flavije ne kaže ništa slično tome, iako bi to sigurno kasniji
urednici uklonili iz teksta, da je kojim slučajem bilo napisano. Moglo
se očekivati i da će Josip Flavije, pišući povijest Palestine u prvom
stoljeću, barem spomenuti Isusa. Mnoga kasnije izdanja doista sadrže
takve pripomene, no one govore o Isusu ustanovljenog kršćanskog
pravovjerja, pa ih većina današnjih znanstvenika smatra lažnima,
odnosno pridodanima najranije za Konstantinova doba. U devetnaestom
stoljeću u Rusiji je otkriveno izdanje Josipove knjige, koje se
razlikuje od svih ostalih. Tekst je preveden na staroslavenski jezik,
a potječe otprilike iz 1261. Prepisivač očito nije bio pravovjerni Židov,
jer je zadržao mnoštvo pro-kršćanskih napomena. Isusa je u ovoj verziji
Josip opisao kao obična čovjeka, političkog prevratnika i “kralja
koji nije vladao”. Kaže se, također, i da je kosu nosio razdijeljenu
po sredini glave, poput nazirejaca.
Znanstvenici su ispisali mnogo papira iscrpljujući se raspravama
o mogućoj vjerodostojnosti onoga što je nazvano “Slavenskim Josipom”.
Mi to djelo smatramo uglavnom izvornim prijepisom, koji je
nastao na temelju jednog ili više primjeraka knjige iz onoga što je
preostalo poslije uništenja kršćanskih spisa pod Dioklecijanom, i poslije
promaknulo uredničkoj brizi ponovno uspostavljenog pravovjerja
pod Konstantinom. Više razloga nas je navelo na takav zaključak.
Ako je Slavenski Josip bio falsifikat, čijim bi interesima poslužio?
Opis Isusa kao kralja teško bi bio prihvatljiv židovskoj publici, a prikazivanje
Isusa kao čovjeka ne bi obradovalo kršćanski svijet u trinaestom
stoljeću. Origen, crkveni otac iz ranog trinaestog stoljeća,
ukazuje na jednu verziju Josipa u kojoj se poriče Isusova uloga mesije.
Ta je verzija, koja se nekada mogla smatrati izvornom, vjerodostojnom
i “uzoritom”, lako mogla biti izvor teksta prepisivaču
Slavenskog Josipa.
Gnostički spisi
Nakon pobune koja je trajala od 66. do 74. godine, sljedeći veći ustanak
zbio se između 132. i 135., nakon čega su svi Židovi službeno
prognani, a Jeruzalem je postao rimski grad. Povijest je već prvu
pobunu prikazala nejasno, a tijekom naredna dva stoljeća u Svetoj
zemlji gotovo nije bilo nikakvih novih zapisa. To se razdoblje uvelike
ne razlikuje od Europe za vrijeme takozvanog mračnog Srednjeg
vijeka. Poznato je da su mnogi Židovi ipak ostali u zemlji, iako izvan
Jeruzalema, kao i mnogi kršćani. Postojala je jedna židovska sljedba,
ebioniti, koja je, držeći se stare vjere, štovala Isusa, ali tek kao smrtnog
proroka.
Usprkos tome, istinski duh židovstva i kršćanstva napustio je
Svetu Zemlju, a najveći dio židovskog življa Palestine raspršio se
dijasporom, kao i sedamsto godina prije, kad je Jeruzalem pao u ruke
Babilonaca. Kršćanstvo je, pak, počelo svoje putovanje oko zemljine
kugle, u Malu Aziju, Grčku, Rim, Galiju, Britaniju i Sjevernu Afriku.
Stoga ne iznenađuje da su se zapisi o događajima oko godine 33.
počeli razlikovati širom civiliziranoga svijeta. Usprkos naporima
koje su poduzeli Klement Aleksandrijski, Irenej i njihovi pristaše,
takvi prikazi, koji su proglašeni herezama, posvuda su se pojavljivali
i nailazili na odobravanje. Neke od tih hereza nesumnjivo su nastale
na temelju osnovnih saznanja očevidaca, koji su se predajom sačuvali
među Židovima, kao i u skupinama ebionita, Židova koji su se preobratili
u neki oblik kršćanstva, no neki od tih prikaza temeljili su se
i na legendama, glasinama ili mješavini postojećih vjerovanja, proteklih
iz egipatske i helenističke mističke tradicije. Usprkos različitosti
izvora, te su hereze uzrokovale nespokoj “sljedbenika poruke”
onih koji su pokušavali uspostaviti pravovjerje i tako učvrstiti svoj
položaj.
Podaci o ranim herezama vrlo su oskudni. Ono što danas o njima
znamo potječe prvenstveno od njihovih protivnika, što, dakako, navodi
na izobličenu sliku, poput one koju bismo dobili o francuskom
pokretu otpora iz spisa Gestapoa. Ipak, čini se da su rani heretici doživljavali
Isusa kao pravoga Boga, s malo ili nimalo ljudskih odlika
ili su ga doživljavali kao smrtnoga proroka, koji se u biti nije razlikovao
od Bude ili, pak, Muhameda, koji se pojavio petsto godina
kasnije.
Jedan od najvažnijih ranih heretika bio je Valentin, rođen u Aleksandriji,
koji je drugi dio života proveo u Rimu, od 136. do 165. U
svoje je vrijeme bio vrlo utjecajan, a među njegovim sljedbenicima
bio je i Ptolomej. Tvrdio je kako posjeduje glavna Isusova “tajna
učenja”, i odbijao je prikloniti se autoritetu Rima te tvrdio da osobna
gnoza ima prednost nad svakom izvana nametnutom hijerarhijom.
Lako se može pretpostaviti da su Valentin i njegovi pristaše bili glavna
meta na koju se obrušavao Irenejev bijes.
Još jedna takva meta bio je Marcion, bogati brodovlasnik i biskup,
koji je stigao u Rim 140. i četiri godine poslije bio ekskomuniciran.
Marcion je postavio bitnu razliku između “zakona” i “ljubavi”, vezujući
prvo uz Stari, a drugo uz Novi Zavjet. Neke od tih ideja pojavile
su se tisuću godina poslije u djelima kao što je bio Perlesvaus. Marcion
je bio prvi pisac koji je sastavio kanonski popis biblijskih knjiga,
iz kojeg je, u njegovu slučaju, izostavljen cijeli Stari zavjet. Irenej
je sastavio vlastiti popis kanonskih djela kao neposredan odgovor
upravo Marcionu, i taj je popis poslužio kao osnova Bibliji kakvu
danas poznajemo.
Treći veliki heretik toga vremena bio je možda i najzanimljiviji.
Zvao se Bazilid, a bio je aleksandrijski znanstvenik koji je pisao između
120 i 130. Bazilid je dobro poznavao židovske svete spise,
kršćanska evanđelja, kao i egipatsku i helensku misao. Danas se misli
da je on napisao dvadeset i četiri rasprave o evanđeljima. Po Ireneju
on je zastupao zaista gnjusnu herezu, tvrdio je da je razapinjanje bila
obmana, da Isus nije umro na križu, nego da je njegovo mjesto preuzeo
neki Šimun iz Cirene. Takva neobična tvrdnja pokazala se vrlo
postojana i izdržljiva, jer čak u sedmom stoljeću Kuran iznosi upravo
tu tvrdnju, da je Isusovo mjesto na križu, po predaji, zauzeo Šimun
iz Cirene. Taj isti zaključak podupirao je i svećenik od kojega smo
dobili tajanstveno pismo, u kojemu se spominjao “nepobitni” dokaz
o zamjeni, o čemu je pisano u prvom poglavlju.
Rane hereze najdublje su se ukorijenile u Egiptu, ili još točnije,
u Aleksandriji. U to vrijeme to je bio najprosvjećenije i najrazvijenije
središte tog vremena, drugi po veličini grad u Rimskom carstvu, stjecište
čudesno šarolikog mnoštva vjera, učenja i tradicija. Neposredno
prije nego što su izbile pobune u Judeji, Egipat je bio vrlo pristupačno
utočište židovskih i kršćanskih izbjeglica, od kojih je veliki broj
završio u Aleksandriji. Iz toga razloga možda nije čudno što smo
najuvjerljivije dokaze za našu hipotezu pronašli upravo u Egiptu. Ti
dokazi nalazili se u takozvanim gnostičkim evanđeljima, ili točnije
u zbirci Nag Hammadija.
U prosincu 1945. neki egipatski seljak je u potrazi za mekom i plodnom
zemljom, iskopao crveni zemljani vrč, u okolici mjesta Nag Hammadi,
u Gornjem Egiptu. U tom se vrču nalazilo trinaest kodeksa,
knjiga papirusa ili svitaka, u kožnom ovitku. Ne sluteći važnost otkrića,
seljak i njegova obitelj upotrijebili se neke od svitaka za potpalu.
Ipak, ostatak nalaza našao je put do stručnjaka i jedna od tih knjiga
prokrijumčarena je iz Egipta i dospjela na crnu burzu. Jedan dio tog
kodeksa, koji je kupila Fondacija Carla Gustava Junga, sadrži danas
čuveno Evanđelje po Tomi.
Egipatska vlada je, pak, nacionalizirala ostatak zbirke Nag Hammadi
1952. godine, a međunarodni tim stručnjaka sastao se tek 1961.
u namjeri da umnoži i prevede cjelokupnu gradivo. Prvi svezak fototipskog
izdanja objavljenje 1972., a cijela zbirka svitaka pojavila
se 1977. u engleskom prijevodu.
Svici iz Nag Hammadija su zbirka biblijskih tekstova, po svojoj
prirodi gnostički, a nastali su, kako se čini, krajem četvrtog ili početkom
petog stoljeća, negdje oko 400. godine. Svici su prijepisi, a
izvornici iz kojih je štivo preuzeto potječu iz znatno ranijeg razdoblja.
Neke od tih tekstova, kao naprimjer, Evanđelje po Tomi, Evađelje
istine i Evanđelje po Egipćanima, spominju najraniji crkveni oci,
Klement Aleksandrijski, Irenej i Origen. Današnji znanstvenici utvrdili
su da neki od tekstova, ako ne i većina, potječu najkasnije iz 150.
godine, a jedan od njih možda sadrži gradivo koje je starije čak i od
četiri uvriježena evanđelja Novog zavjeta.
Zbirka Nag Hammadi predstavlja neprocjenjivu riznicu ranokršanskih
spisa čija je vjerodostojnost, u nekim slučajevima, ravna
vjerodostojnosti evanđelja. Štoviše, neki od tih spisa možda su i jedinstveno
istiniti, jer su izmaknuli obradi kasnijeg rimskog pravovjerja.
Drugi razlog u prilog njihove istinitosti jest i da su ti tekstovi bili
napisani za egipatsku, a ne rimsku publiku, te stoga nisu postojali
ranije poznati razlozi preinaka. Lako je moguće i da su se sastavljači
tih tekstova oslanjali na podatke očevidaca, usmene izvještaje Židova,
izbjeglica iz Svete Zemlje, a možda čak i osobnih poznanika ili
prijatelja Isusovih, koji su svoju priču mogli ispričati povijesno vjerodostojnije
od pisaca evanđelja.
Svici iz Nag Hammadija sadrže puno dijelova koji se suprotstavljaju
pravovjerju i “sljedbenicima poruke”, što nas ne mora čuditi. U
jednom kodeksu, koji vremenski nije označen, pod naslovom Druga
rasprava velikog Seta, Isus je prikazan kao i u Bazilidovoj herezi,
kako izbjegava smrt na križu nadahnuto smišljenom zamjenom. U
sljedećem poglavlju Isus govori u prvom licu:
Nisam im podlegao kako su mislili… I nisam umro stvarno, već
prividno, da me ne osramote… Jer moja smrt koju željaše, nastupila
je u smutnji njihovoj i sljepilu, jer prikovaše svog čovjeka za
svoju smrt… Bijaše to netko drugi, njihov otac, koji popi žuč i ocat,
ne bijah to ja. Udariše me trskom, no bijaše to netko drugi, Šimun,
koji je nosio križ na leđima svojim. Bijaše to netko drugi kome
staviše vijenac od trnja… A ja se smijah neznanju njihovu.
Neki drugi dijelovi iz zbirke Nag Hammadi vrlo uvjerljivo i dosljedno
svjedoče o ogorčenoj i dugotrajnoj zavadi Petra i Marije Magdalene,
zavadi koja, kako izgleda, odražava raskol između “sljedbenika poruke”
i sljedbenika loze. Tako u Evanđelju po Mariji nalazimo kako
se Petar obraća Mariji Magdaleni: “Sestro, mi znamo da te Spasitelj
ljubio više od drugih žena. Kaži nam riječi Spasiteljeve koje si upamtila
– one koje znaš, a mi ne znamo”. Na jednom drugome mjestu,
Petar se ozlojeđeno obraća ostalim učenicima: “Je li on doista nasamo
razgovarao s jednom ženom, a nama zatajio? Trebamo li mi sada nju
slušati? Je li on dao njoj prvenstvo pred nama?” Jedan od učenika
ovako odgovara Petru: “Spasitelj je zacijelo poznavaše jako dobro.
I zato je ljubljaše više nego nas.”
U Evanđelju po Filipu razlozi ove zavade, čini se, sasvim su jasni.
Više puta se spominje bračna odaja. “Gospodin je sve činio potajno:
u krštenju, pomazanju, pričešću, izbavljenju, i u bračnoj odaji.”
Iako se isprva čini da je bračna odaja, simbol ili alegorija, Evanđelje
je na sljedećem mjestu još jasnije: “Bile su tri koje su uvijek išle za Gospodinom;
Marija, majka njegova, sestra njezina, i Marija Magdalena
koju su nazivali njegovom družicom.” Jedan znanstvenik misli da
riječ družica (companion) treba prevesti kao supruga, što se može
prihvatiti, jer je Evanđelje po Filipu kasnije još jasnije:
Družica Spasiteljeva je Marija Magdalena. No Krist je nju ljubio
više nego druge učenike i znao je često cjelivati u usta. Druge je učenike
to vrijeđalo, pa izražavaše negodovanje. Rekoše mu: Zašto
ljubiš nju više od svih nas? A odgovarajući Spasitelj im reče: Zašto
ne ljubim vas kao nju?
Evanđelje po Filipu taj predmet još dalje razvija: “Ne plašite se tijela,
niti ga ljubite. Ako vas zaplaši, postat će vašim gospodarom, a ako ga
zavolite, progutat će vas i bit ćete oduzeti.” Na jednom drugome
mjestu kaže se puno jednostavnije: “Velika je tajna braka! Jer bez njega
svijet ne bi postojao. O čovjeku zavisi postojanje svijeta, a o braku
postojanje čovjekovo.” Pred sam kraj Evanđelja po Filipu nalazi
se sljedeća tvrdnja: “Postoji Sin čovječji i postoji sin Sina čovječjeg.
Gospodin je Sin čovječji, a sin Sina čovječjeg je onaj koji bješe stvoren
kroz Sina čovječjeg”.
Comments are closed.