Što je ustvari strah? Postoje mnoge definicije straha, no one su u pravilu više-manje nekorisne i opisuju javljanje nekog neugodnog osjećaja kao posljedicu nekog unutarnjeg ili vanjskog podražaja koji
rezultira povlačenjem od ili agresijom na izvor straha. Opisuju se načini kako tijelo i um reagira na taj podražaj, no o pravom uzroku i rješenju se ne priča. Stručnjaci psiholozi koji nas liječe od straha žive
isto u strahu, a jedino što su sami naučili je kako izvana izgledati hrabro. Tri mjeseca predavanja o asertivnosti i govoru tijela, pa eto potvrde da ste majstor.
Od onih koji žive u strahu od svega i sve promatraju kroz leću straha do onih koji se pretvaraju da strah za njih ne postoji i skrivaju sve pod tepih, svi prije ili kasnije osjetimo neugodnu vatru u prsima. Jedno je pričati priču u koju želite da okolina povjeruje, a potpuno je drugo ono što je ustvari istina. Kao recimo profili na facebook-u.
Što je onda istina? Istina je da hrabrih baš i nema. Čak i naizgled najsnažniji alfa muškarci se boje. Isto je i sa jakim ženama, da budemo politički korektni. To je ipak danas jedan od najvećih potresa u društvu. Kojim god putem krenuli i s kojeg god kuta promatrali sve se na kraju ipak svodi na strah od smrti.
Najveća glupost koju možete reći prestravljenoj osobi je da se smiri. „Ozbiljno? Kako se nisam toga sam sjetio! Ali kako da se smirim?“ U ovom našem svijetu pretvarača, priznati da vas je strah se smatra
velikim hendikepom. Nitko ne želi da ga se smatra slabićem, pa se svi pretvaramo da smo hrabri, hladni i pametni. Naravno da ni jedno od tog nije istina. Hrabrost je suočiti se sa svojim strahovima, hrabrost je ako smo brižni i topli, a hrabrost je i dok priznamo da smo ponekad i glumpavi.
Kad se strah pojavi, promatrajmo i preispitujmo ga. Udahnimo duboko i prigrlimo ga sa smješkom. Prestanimo živjeti u iluziji nametnutih ideala i strahu od gubitka istih. Svi smo mi savršeni i voljeni sa svim našim manama. To ne znači da trebamo hodati uzdignutog nosa i govoriti da smo najbolji. Radimo na sebi! Nemojmo raditi na drugima i kritizirati druge kako se trebaju promjeniti. Jedino koga možemo promjeniti smo mi sami. Tako je i kod straha. Jedino mi imamo moć da postanemo istinski hrabri.
Ne trebamo biti nevjerni Tomo i kao iz puške kritizirati sve oko sebe bez imalo razmišljanja. Bezumno kritiziranje nije preispitivanje, ali ako pokušamo gledati stvari iz kuta onoga tko nam govori, te očnemo
preispitivati sebe i svoje misli, na pravom smo putu. Svi smo mi od malena programirani od strahom vođene okoline da razmišljamo na određeni način, koji se pokazao da nam baš najbolje i ne koristi.
Zapitajmo se! Da li u potpunosti možemo vjerovati svojim mislima i svojim takozvanim logičkim zaključcima baziranih na strahu? Koliko puta smo u životu čvrsto i slijepo vjerovali svojim programima, pa se ispostavilo da smo bili u krivu.
Zapitajmo se! Zašto je odjednom ono što kažu političari i mediji, kojima je sijanje straha oduvijek bilo najače oružje, neosporiva i jedina istina? Zato jer su uvijek do sad govorili istinu i samo istinu?
Nikad ih nismo ulovili u laži? Od davnina ih odlikuju moralna načela poput poštenja i vjernosti svojoj domovini i građanima koji ih masno plaćaju?
Kako znati što je program, a što istina? Pa prvi korak je sigurno da prepoznamo da smo programirani i da funkcioniramo u samo- zadanim obrascima. To je nešto kao vlastiti balon stvarnosti kojega smo uz pomoć okoline preplavljene strahom sami stvorili. Ja sam vodoinstalater, doktor, stručnjak, majka, alternativac, mason, čovjek.
Ovo je moj sin, moja kuća, moja domovina i moj nogometni klub. Zar stvarno mislimo da će to sve za što se lovimo iz straha biti važno 3 minute prije smrti? Žao mi je ali trenutni rok trajanja ljudskog tijela je oko 70-80 godina! Možda će nam se to dogoditi za 30 godina, a možda već sutra od nekog virusa.
Što možemo učiniti dok smo ovdje? Nemojmo odbacivati tuđe ideje, ali sami donesimo zaključke! Naš nas balon straha prisiljava da vjerujemo samo u ono što se odigrava u njemu, a ostalo odbacujemo bez razmatranja. Prvi je korak da se otvorimo. Uzmimo iglu hrabrosti i probušimo vlastiti balon mentalne i
emocionalne zadrtosti. Recimo sami sebi: „Od danas više ne sudim druge, a bogami ni sebe! Svi griješimo, no to je prirodan proces napredka. Nisam najpametniji na svijetu, ali isto tako mi ne trebaju
stručnjaci za svaki moj korak i svaku moju misao. Postati ću sam svoj stručnjak i majstor, a ne da ponavljam nametnute poštapalice i trošim svoju dragocjenu energiju na rasprave. Strah je izbor i ja biram biti hrabar. Vjerujem u sebe i svoju hrabrost i kreativnost, u svoj rad na sebi, svoju intuiciju i svoju povezanost sa Vječnim Duhom, Kreacijom, Bogom, Prirodom, Svemirom…“
prijatelj ARI Aruna
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
