Jednom davno, kada sam bio mali, govorili su mi da ću glasanjem imati moć i mogućnost izbora da promijenim stvari i život na bolje. Već tad, kao klincu, ta obećanja bila su mi čudna i staja su na klimavim nogama. Ideja da dajem dio svojih snova, nadanja i vjerovanja u bolje sutra, jednom strancu, bila su mi potpuno neprihvatljiva i strana mojem biću. Moje biće nikad nije moglo prihvatiti da dio sebe (vjerovanja, nadanja), prenesem na nekog drugog. Ideja autoriteta koji gomili obećava bolji život, uvijek mi je izgledala kao ideja vuka (obučenog u janjeću kožu) koji krdu ili stadu obećava brda i doline. Ove čudne društvene dogme, koje nikako nisam mogao razumjeti, natjerale su me da pokušam pronaći odgovore zašto se društvo ponaša na ovako neprirodan način. Odmah se postavlja pitanje, što je to prirodno ponašanje? Svatko bi imao svoju definiciju prirodnog ponašanja, ali mogli bi se složiti oko jedne stvari koja je prirodna svakom biću. Svako biće na planeti Zemlji ima jednu prirodnu težnju, a to je težnja slobodi.
Na kraju prvog dijela, napisana je oda koja je posvećena nepokorivom ljudskom duhu.
U Tavistockovu projektu „Operacija istraživanje“ utvrđeno je sljedeće: Najjednostavnije rečeno, ono što ta podsvjesna žudnja traži jest neki ovozemaljski bog koji će ukloniti rizike iz njihova života, staviti im hranu na stol i potapšati ih po ramenu u znak utjehe kada stvari ne idu dobro. Ta želja za ovozemaljskim rješiteljem problema i uklanjačem rizika u čovjeku je neutaživa, što je dovelo do nadomjesnih ovozemaljskih Bogova-političara. Toj neutaživoj ljudskoj želji za „zaštitom“ udovoljava se obećanjima, ali političar ne ispunjava ništa ili gotovo ništa od danih obećanja.
Institut Tavistock
Demokracija – ideja o vladavini naroda koja potječe još iz davnih vremena. Najpoznatija je iz doba antičke Grčke i tadašnjih država gradova. To je ideja o državnoj formi u kojoj vlast proizlazi iz vladavine naroda. Dobra ideja koja se je od samog rođenja pretvorila u laprdiju, cirkus i ideju za obmanjivanje masa. Sigurno, neki su imali i plemenite ideje, ali kakve god one bile, pretvorene su u oruđe i oružje za manipulaciju. Postoje više vrsta demokracija, parlamentarna, neparlamentarna, plebiscitna… Plebiscitna je poznata u Švicarskoj, gdje se mora prvo narod pitati o mišljenju. Ovo djeluje kao najbolja verzija demokracije, ali samo za slijepe. Primjer je pitanje izgradnja minareta oko čega su se građani Švicarske dvoumili. Više od 50% stanovnika Švicarske izjasnilo se protiv izgradnje minareta, i to je njihovo mišljenje. Ali ništa nije dalje od istine, jer se prije referenduma provodila anketa straha. Građani su se plašili „opasnostima“ koje vrebaju od druge religije i ljudi drugačijeg mišljenja. To je oblikovanje misli i usmjeravanje prema željenom putu. Već ovim primjerom na samom početku, možemo vidjeti da prava demokracija ne može opstati u svijetu u kojem čovjek ima nižu razinu svijesti. Demokracija (barem njezina poštena ideja) ne može opstati u ovom svijetu. Samo ovaj primjer nam pokazuje da i najdemokratskiji (prividno najdemokratskiji) sustav, na kraju krajeva zaista prelazi u najobičniji cirkus sa slobodom.
Kroz povijest, riječ demokracija je postala simbol slobode pa se je iskorištavala za revolucije, diktature, ratove, ubijanja i ironično za porobljavanja na vidljiv ili nevidljiv način.
Srž i temelji demokracije su izbori ili političko glasanje što je i tema ovog teksta.
Dakle, kao što smo vidjeli na samom početku, demokracija ima svoje zamke. Još jedna od njih je vezanost pojedinca (mase) za državu. A vezanost znači ropstvo. Dakle, ironično vežemo se da bi bili slobodni! To je veliki paradoks odnosa države i čovjeka, jer taj čovjek koji čini državu, prirodno teži slobodi i sigurnosti i to očekuje od sistema (države) da mu osigura. To se ironično može nazvati sloboda vezanosti. Time, ovaj paradoks odnosa čovjek – država dolazi do vrhunca. Čovjek će uvijek biti za nešto vezan, recimo prirodu, ali ono čemu čovjek teži (neki više neki manje), je umjetni utjecaj i pokušaj stvaranja slobode. Spontano, čovjek se tokom evolucije želio što više osloboditi vezanosti za prirodu i olakšati si život. Jednim malim dijelom je to uspio (recimo umjesto pećine sagradili smo kuću u kojoj su uvjeti za život lakši i pogodniji), ali to je nemoguće u potpunosti. Dapače, takav pokušaj je sulud, jer u konačnici priroda nas hrani i napaja, oblači i daje nam materijale za gradnju objekata i stvari koje nam olakšavaju život. Priroda ispunjava ljudski duh i održava ga na životu. Stvorivši si društvo, čovjek se je počeo sam zaplitati u mrežu umjetnih pokušaja stvaranja slobode od okova koje je sam stvorio. Ironično, upravo su ti umjetni pokušaji stvaranja slobode produbljivali ropstvo. I tako, tokom vremena, kako smo se zapleli u društvene mreže, priroda više nije bila ta od koje smo se željeli osloboditi. Imali smo veće brige i terete. To je bio sam čovjek i sistem stvoren ljudskim djelovanjem. Kroz povijest, postojali su bezbrojni primjeri i pokušaji „oslobađanja“ čovjeka od čovjeka. O tome bi se mogle napisati bezbrojne stranice. Bezbrojni autoriteti su i uspjeli u zavođenju masa svojim idejama. To im je uspjelo isključivo zbog nesvjesnosti ljudskog roda. Još jedna ključna pojava od koje se čovjek želi osloboditi od samog rođenja i koja je utkana u svima nama, je strah! Nesvjesni pojedinac, tražit će slobodu od ove pojave na krivim mjestima iz razloga jer niti ne zna od čega bježi i čega se želi osloboditi. Tu uskaču predatori koji vrebaju mase.
Već na samom početku možemo donijeti zaključak zašto mase (i pojedinac koji tvori masu), teže autoritetima. Čovjek se rođenjem nađe u nepoznatom i stranom svijetu. Odvojen je od Jednote. On teži jedinstvu, miru i sigurnosti. Čovjek je uplašeno dijete koje treba utjehu, mir i ljubav kao što je utvrđeno u psihološkim istraživanjima. Te potrebe su nesvjesne i prosječan čovjek ih ne može uvidjeti i spoznati. Prvi i pravi korak prema oslobađanju od zabluda je upravo spoznaja potreba vlastitog bića. Kada spoznamo naše prave potrebe, onda odlazimo i na prave (ispravne) puteve potrage za koje pretpostavljam da većina čitatelja zna gdje su. Autoriteti projiciraju upravo te osobine koje tražimo, koji su imali i naši roditelji – snaga, moć, ruka koja te hrani, ljubav i sigurnost. To je duboka povezanost između djeteta i roditelja, a taj se odnos kasnije pretvori u odnos čovjek – autoritet, o čemu je pisao i Siegmund Freud. On je promašio kada je govorio da dijete u roditelju vidi seksualni objekt. Veza je drugačija i dublja, ali o tome ćemo nešto više u tekstovima o zaljubljivanju. Kao što je spomenuto, autoriteti projiciraju naše unutrašnje potrebe. Ali pošto su i oni samo ljudi, koji su prolazni, labilni, nesigurni, i sami traže utjehu, puni su strahova i ostalih ljudskih potreba i emocija, tako su i naša uvjerenja da smo pronašli „pravu stvar“ na klimavim nogama i podložna potresima. Ta uvjerenja se iz dana u dan urušavanju i tako čovjek pada u jedan od nivoa ljudskog pakla, a to je neuroza. Dakle, razumijevanje ove povezanosti i poslušnosti autoritetima leži još u samom djetinjstvu i tom toplom osjećaju sigurnosti i mira. Nesvjesna osoba će na krivom mjestu tražiti zadovoljavanje potisnutih potreba. I zato, kao što je i spomenuto, svjesnost o sebi i životu, oslobađa nas zabluda i patnje. Ta svjesnost koja se budi u ovim vremenima, biti će jedan od najvećih evolucijskih skokova ljudskog roda.
A to je i jedan od najvećih lekcija i spoznaja naše evolucije koja nas tek čeka – kako biti doista slobodno biće!!!
Političkim glasanjem imamo mogućnosti i moć promjene! I time je udica bačena a igra započeta. Ribe se lako daju uhvatiti na mamac. Svaki političar je ribolovac koji hrani svoje ribe, mami ih i na kraju ogoli do kostiju, često puta i doslovno. Ribe su lakovjerne. Ljudi su kao djeca, lakovjerni su. Lako ih je namamiti slatkišima i čokoladama. Ono što čovjek želi imati, je moć. Moć donošenja odluke, moć izbora i u konačnici, moć nad svojim životom. Ali on je uvjeren da je jadan, nesposoban i nemoćan. On je uvjeren da je ovakav društveni poredak prirodan. Uvjeren da ako životinje žive u čoporu sa snažnim vođom, da tako mora i čovjek. Uvjerili su ga da ne može upravljati svojim životom i zbog toga se mora podrediti svojem vođi. Jer, jedino mu vođa čopora može osigurati sigurnu i mirnu egzistenciju do smrti. I tako, preplašeni i nesposobni spoznati istinu, jedinke u čoporu, povjeruju tim lažima i uvjereni da mogu nešto promijeniti, kreću na izbore, održavajući time višestoljetni nevidljivi zatvor. Doista, kakve imamo mogućnosti promjene glasanjem kada svaka inteligentna osoba zna da su političari samo marionete viših igrača, pitanje je koje se nameće samo po sebi kod svjesnog pojedinca!
Činjenica je, da je svaka veća promjena, dobra za čovjeka, došla od pojedinaca u masi (koji su se opet isticali, recimo genijalnošću), a ne od vođa i autoriteta i definitivno ne izborima, odnosno političkim glasanjem.
Kao što je su odavno utvrdili mnogi analitičari ljudskog uma, čovjek je biće koje živi u stalnom strahu. Taj strah je u pravilu nesvjestan, potisnut i zbog toga velika većina ljudi nije ga svjesna.
Čin glasanje je pokazatelj ljudskog straha i dubokih duševnih poremećaja
Glasanje je samo pokazatelj dubljih unutrašnjih poremećaja koje je uzrokovalo ovo društvo. Jedna od najbitnijih stvari kojoj svi težimo, je osiguranje egzistencije. Iz pogleda duhovnosti i psihoanalize, težimo sigurnosti, miru i ljubavi. Jer kad se odvojimo od cjeline, osjećamo se kao stranac u nepoznatom svijetu, nismo sigurni, nepoznato stvara strah u nama i time tražimo sigurnost i nekoga tko će nas utješiti i dati nam ljubavi i mir. Ako se bojimo (u pravilu je to potisnuti i nesvjesni strah), težit ćemo da se osiguramo na bilo koji način. Podsvjesno težimo autoritetima jer oni projiciraju moć, ono što nam daje sigurnost. Za slabu jedinku, autoritet je slamka spasa od svoje nemoći i straha. Čovjek je kao napušteno dijete od strane majke. I kao takav, pun je strahova, čuči u mračnom kutu ovog svijeta očekujući ruku spasa. Autoritet je taj koji svojim obećanjima nudi taj spas. Čovjek se našao u nepoznatom i stranom svijetu. Ovaj svijet za većinu predstavlja džunglu punu prijetnji jer nam je tako i rečeno. Počeli smo vjerovati u to, sve je postalo opasno i strano. Time je počela i potraga za sigurnošću i utjehom. I kao što je utvrđeno u istraživanju Instituta Tavistock, uhvatit ćemo se za bilo kakve oblike bogova, samo da imamo bilo kakav osjećaj mira i sigurnosti, pa makar on bio samo prividan. I tako, spoznajom funkcioniranja ljudskog uma i bića, čin glasanja doista se može okarakterizirati kao čin iz straha, čin koji nastaje zbog unutrašnjih psiho – duševnih poremećaja. Dakle, političko glasanje je odraz psihičkih poremećaja temeljenih na strahu.
Političko glasanje je odraz psihičkih poremećaja pojedinca a time i ljudskog društva temeljenih na unutrašnjim i podsvjesnim strahovima za vlastitu egzistenciju, sigurnost, nepoznati svijet, nedostatka ljubavi, pažnje i u konačnici smisla vlastitog postojanja
„Pojavila se škola mislilaca koji su tumačili povijest kao ciklički proces i nastojali dokazati da je nejednakost nepromjenjiv zakon ljudskog života“
Georg Orwell
Postoje neke zablude i mitovi po pitanju političkog glasanja koji se prenose sa generaciju na generaciju. Pokušajmo ih istražiti.
Zabluda 1: Ako se ti ne baviš politikom, ona će se baviti tobom
Nema boljeg roba od onog koji je uvjeren da je slobodan
Poznata je izreka! Moje biće nikada nije moglo prihvatiti da se politika sa mnom poigrava. Ali to je u neku ruku bila istina, ali istina koja je bila i velika laž koju godinama i godinama nisam mogao razotkriti. Da li se doista moramo baviti politikom, da se ne prepustimo tim ogromnim valovima koji nose naš čamac? Da li su ti valovi obične laži, samo još jedan mamac mudrih i zločestih umova koji su se nadvili nad ljudskom rasom? To su samo neka od pitanja koja nas muče dugi niz godina. Ali laž se sama razotkrije a Svjetlost se sama pojavi.
Političko glasanje je mamac stadu koje time dobila lažan i prividan osjećaj da ima slobodu izbora i mogućnosti promjene stvari na bolje. Čovjek želi moć, moć da kontrolira stvari, pojave i svoj život. To je jedan od najboljih mamaca za naivne i slijepe guske u magli koje nisu sposobne sagledati širu sliku ove predstave zvane ljudsko društvo. Glasanje je privid slobode i moći
To je doista jedna velika laž i mamac za one koji nikada nisu spoznali istinsku prirodu života i kolotečine Univerzuma. Doista, iz ovog materijalnog kuta gledanja, politika se poigrava našim životima. Mi smo samo male morske životinje na valovima oceana koji zapljuskuje oštre stijene. Špekulanti drže žitarice u svojim spremištima, dok ljudi od gladi umiru. Oni se poigravaju umjetnim krizama, dok mi gubimo radna mjesta i svoje domove. Da, istina je, politika se poigrava našim životima. Ono što je istina na jednoj strani, s druge, može biti potpuna laž. I ta spoznaja govori nam da je nebitno da li ćemo glasati ili ne, jer ovi veliki igrači samo namještaju svoje marionete na pozicije koje žele. Oni će se i dalje igrati ljudskim životima. Opće je poznata stvar, da je gotovo svaka visoka pozicija osigurana za poslušnog psa. Svaka čast iznimkama. Istina o funkcioniranju ljudskog društva, vodi nas do spoznaje da žive u zabludi oni koji vjeruju da će političkim glasanjem postići neku promjenu. Dakle, oni će se i dalje igrati našim životima, ali samo do onog trenutka dok ćemo im mi to dopuštati. Ali ne političkim djelovanjem, nego djelovanjem na svim životnim područjima gdje se promjena vidi vlastitim očima a kreacija nastaje našim vlastitim rukama. Ali istinska spoznaja našeg životnog putovanja oslobađa nas od svakog nevidljivog zatvora. Glasanje za određenog političara neće spriječiti špekulanta da odlučuje tko će se nahraniti a tko umrijeti od gladi, jer tako moćan špekulant ima pod kontrolom i politiku. Ove jednostavne i logične činjenice ruše mit o tome da glasanjem možemo stvoriti neku promjenu. Ali istinski doživljaj i putovanje u prirodu stvarnosti koja stoji iza materije, otkriva nam poredak i načela Univerzuma. Razumijevanje leži u metafizici koja nas uči da svaka duša ima slobodu biranja vlastitog putovanja u ovom životu. Ovakvo oslobađanje od okrivljavanja svega i svakoga za vlastite nedaće, moguće je dostići jedino izravnim doživljajem i viđenjem principa Univerzuma. To je ono što oslobađa od laži kao što je da se moramo baviti politikom, jer će se u suprotnom ona baviti nama.
No nema niti potrebe da idemo u metafiziku.
Nemoj gledati koja su ti ograničenja, nego koje su ti mogućnosti
Ovo je jedna od najvažnijih spoznaja koja nas može osloboditi od zabluda i laži koje nam se nameću. Prepreke su tu da iz sebe izvučemo sposobnosti za koje nismo niti bili svjesni da ih posjedujemo. Prepreke nas tjeraju da stvaramo i kreiramo drugačije životne puteve, stvaramo nove ideje i stvari. Time, naša evolucija ide uzlaznom putanjom. Prepreke su bič koji tjera čovjeka da se pomakne sa mrtve točke i krene novim putevima. U pravilu, ljudski um je umrtvljen i uspavan sistemom koji ga ne potiče da upotrebljava svoj mozak. Time, on se ne razvija. Živimo u automatiziranom sistemu koji nam puno toga nudi na dlanu. A to „puno“, su u biti sitnice, mrvice za ptice. Ali čovjeku je bitno da zadovolji svoje osnovne potrebe i da mu se zadovolji um plitkim i jeftinim zabavama i on će biti sretan, barem prividno. Tako se umrtvljuje čovjek i stvara zombi. Ali nekome, prepreke i patnja mogu biti prilika da se trgne iz letargije. Zato, na prepreke koje nam postavljaju autoriteti ne treba gledati potpuno crno. To je samo crna točka u bijelom dijelu yanga. Svako zlo ima i nešto dobra.
„Pokoravamo se zakonima da bi smo bili slobodni“
Ciceron
To ne podrazumijeva inertnost u životu. To podrazumijeva djelovanje nedjelovanjem. To znači kreirati vlastiti život. Na prepreke gledati kao na izazove i mogućnosti koje smo si sami, još davno, (u životu prije života), postavili. To oslobađa od patnje optuživanja i okrivljavanja okoline. To je sloboda i radosti. A to je sposobnost djelovanja i umirivanja valova koji su nas do sada nosili i prijetili nam da će nas razbiti o tvrde stijene života. Ako se ulovimo u zamku optuživanja vanjskog svijeta, autoriteta i političara, past ćemo u crnu rupu iz koje se je teško izvući. Viša razina svijesti, donosi nam i oslobođenje od takvih zabluda i patnji. Tako, političari se doista mogu poigravati našim životima, ali samo u onoj mjeri koliko im to dopustimo. I zbog još jedne ljudske sile, političari drže u šaci nesvjesne pojedince, to je pojava na kojoj je bazirana cijela ekonomija – ta pojava je želja. Zbog želje da nešto posjedujemo (bilo to umjetno stvorena želja ili stvarna kao što je krov nad glavom), autoriteti drže ljude pod kontrolom.
Želja za materijalnim održava ekonomiju, a želja za promjenom društva održava politiku i političare
Samo osoba koja je na višoj razini svijesti, shvaća da prava promjena u našoj okolini, kreće od nas samih. Time, to se odražava i na cijeli svijet. Ta istinska spoznaja oslobađa od zabluda da se političkim glasanjem može nešto promijeniti.
Oda nepokorivom duhu
Ti si istina i sloboda onkraj poimanja ljudskog uma i autoriteta žednih tvoje krvi, koji kao vampiri čekaju mase u klaonicama ljudskih zabluda i gluposti. Eonima je tvoje srce kucalo za nečim što um nije znao prevesti i protumačiti. Biti slobodan, biti biće istine i ljubavi, radosti i kreacije. To je informacija koja se tražila i probijala u maglovitom i trnovitom povijesnom putu, kroz pune glave raznih ideja nametnute od dvorskih luda, praveći se da su spasitelji ljudske gluposti. Ti klaunovi, ovozemaljski smrtni bogovi koji nude spas od jada i bijede ljudskog uma, uspjeli su svojim igrokazom odglumiti uloge stoljeća. Bezglave ovce jurišale su za slobodom, želeći od vođe dobiti okus moći nad vlastitim životima. Nesposobne snositi se s istinom svojim bijednih i nemoćnih života, mase su slijepo slijedile cirkus u provaliju laži. Nesposobni zapitati se da li je istina istinita, srce je čamilo samo kao napuštena pećina u dubinama plavetnog oceana, gdje su sjajni koralji i biseri. Zaroni čovječe, zaroni. Ne trebaju ti lude i igrokazi, ne trebaju ti trubaduri koji trube sebi hvalospjeve o svojoj veličini i slavi. Ovaj kurveraj, javna kuća za one izgubljene i omamljene oazom u pustinji, više ti ne treba. Kurve i lopovi su izašli na svjetlost i nestali u blistavom sjaju nepobjedivog duha. Jer duh je netaknut, kao i srce. Zato nikad nisi niti bio sretan pilulama laži. Zato ti je svijet i bio čudan, jer tvoj duh ne može progutati te pilule. A istina je nedodirljiva i bliža nego ikada prije. Propovjednici i klaunovi trude se biti ozbiljni, ali to im nikako ne uspijeva, jer njihovi dugi i crveni nosovi, smiješna odjela i rumena lica od laži, stalno te nasmijavaju. Progledao si ih odavno, i zato svi oni ti izgledaju kao skupina kokoši koja lupeta o tome kako će te naučiti letjeti. Hrpa loših viceva.
Tvoj duh se oduvijek meškoljio u ovoj škakljivoj kutiji punu konopa i užeta za marionete u teatru apsurda. Nepobjedivi sjaj slobodnog duha, blista kao stotine zvijezda na nebu, pokazujući puteve istine i radosti. Zašto si nemiran? Jer nikada nisi mogao progutati scenarij za tragikomediju apsurda koja ti se gura pod nos. Šopaju te idejama kao guske koje se spremaju za klanje, da se svinje pogoste masnim lažima kojima su te tovili od rođenja. Čitaš taj scenarij ali tebi glumcu, nikako se ne sviđa ta priča. Postao si loš glumac, neprihvaćen od strane kolega koji se čvrsto drže scenarija u strahu otkaza od strane scenarista. Jer što ako prestanemo glumiti i prestanemo igrati igre apsurda? Možda daš otkaz, možda izađeš van na ulicu na čisti zrak, za razliku od zagušljivog kazališta, usmrdjelog od bezbrojnih tjelesa oznojenih klaunova, koji glume da nešto glume. Možda izađeš van na ulicu i vidiš prirodno svjetlo, za razliku od umjetnog koje baca lažne sjenke po teatru i pozornici. Lažne sjenke koje dovode do vrhunca iskrivljenje svjetlosti u polumraku života. Možda izađeš na ulicu i vidiš prava ljudska lica, za razliku od iskrivljenih i neljudskih maski od kojih ti se smuči i koje zagušuju slobodan duh i čisto srce. Nikad nisi mogao podnijeti smrad trulih ideja koje već eonima ponavljaju papige na trulim granama. Ali grane pucaju. O da, te kvazi ideje postaju krhke i lomljive. Jer ptice u krletci počinju se pitati čemu im služe krila! Možda za letenje? Jer mnogi su prodavali maglu da moraš čistiti svoj kavez, a nitko ti nije govorio da trebaš izaći van kaveza. Krila služe za mahanje parolama, za razmišljanje koji gospodar će mi podariti ljepšu krletku. O kavezima i rešetkama razmišljaju tvoji suputnici. Oh koje li iluzije i budalaštine tih ptica! Razmišljati o uređivanju vlastitog zatvora.
Ali krila nikada nemaju mira. Mogu zakržljati, ali uvijek imaju potrebu mahati. Zato se nikad nisi osjećao kao kod kuće. Jer nikada nisi imao mjesta da se razmašeš i da se vineš tamo gdje ti je mjesto. Nemirni duh nikada ne zaboravlja. A kada se vineš u visine, kokoši i pijetlovi će te gledati s zemlje, a njihove lažne krune će kliznuti s njihovih glava jer nikad nisu ni trebale biti tamo. A ti, duh slobodni, ponovno ćeš učiti letjeti, s drugim letačima koji imaju neukrotiv duh, u nekom teatru snova među oblacima i zvijezdama. U teatru koji nema scenarij, samo otvorena knjiga koja čeka tvoju ruku da pišeš, maštaš i prelaziš granice koje ne postoje u kazalištu snova.
U idućem nastavku, nastavljamo s ostalim zabludama.
Ivan
