Intro

Informacije objavljene na ovom portalu potencijalno mogu promijeniti Vaš život, stoga ako niste spremni staviti po strani sve što mislite da znadete i ostaviti mogućnost da ste možda čitav život bili sustavno zavaravani i lagani, onda ovaj portal nije za Vas. Ne očekujemo da pasivno prihvatite sve što pročitate, ali Vas potičemo da obratite pažnju na ove informacije radi Vas samih.

b 17 vitamin Dr. Krebs je smatrao da je u slučaju raka faktor iscjeljenja upravo amigdalin. Budući da se ne javlja zasebno nego u sklopu hrane ne može ga se klasificirati kao hranu. Ne može ga se klasificirati ni kao lijek, budući da je prirodan, neotrovan u razumnim količinama, vodotopiv i potpuno kompatibilan s ljudskim organizmom. Odgovarajući naziv za takav prehrambeni faktor je vitamin. Zato mu je dr. Krebs dao naziv vitamin B17, kao 17. otkrivenom vitaminu skupine B.

Amigdalin je vjerojatno najkontroverzniji spoj u istraživanju raka. Radi se o prirodnom nitrilozidu prisutnom najviše u sjemenkama biljaka iz porodice ruža, kao što su gorki bademi, jezgre marelice i bresaka, koštice jabuke, trešnja itd. Ima ga i u travama, manioki, a u manjoj mjeri i u nekim drugim namirnicama.

Leatrile ili levomandelonitril, također poznat i kao vitamin B17, pročišćeni je oblik s jednakim djelovanjem , pa se nazivi amigdalin, leatrile i B17 u praksi koriste kao sinonim. Amigdalin je otkriven 1830. i uskoro su ga počeli naveliko istraživati poznati kemičari Justus von Liebig, Friedrich Wohlwn i drugi. Od 1843. sporadično se koristio kao lijek za rak u više zapadnih zemalja. U Kini su se gorki bademi koristili u liječenju tumora još prije 3000 godina, a jedan egipatski papirus spominje korištenje pripravka od badema za liječenje tumora na koži.

Godine 1952. biokemičar dr. Ernest T. Krebs mlađi iznio je teoriju da je rak, poput skorbuta i pelagre, posljedica nedostatka određene esencijalne hranjive tvari u prehrani suvremenog čovjeka. Dr. Krebs je istaknuo da u cijeloj povijesti medicinske znanosti nije bilo ni jedne kronične bolesti koja se uspješno liječila ili sprječavala lijekovima, kirurgijom ili mehaničkim manipuliranjem tijela. U svim tim slučajevima bilo da se radilo o skorbutu, rahitisu, beriberiju, noćnom sljepilu itd. – konačno rješenje nalazi se isključivo u čimbenicima povezanih s odgovarajućom prehranom.

Dr. Krebs je smatrao da je u slučaju raka taj faktor upravo amigdalin (B17). Budući da se ne javlja zasebno nego u skolopu hrane ne može ga se klasificirati ni kao lijek, budući da je prirodan, neotrovan u razumnim količinama, vodotopiv i potpuno kompatibilan s ljudskim organizmom. Odgovarajući naziv za takav prehrambeni faktor je vitamin. Zato mu je dr. Krebs dao naziv vitamin B17, kao 17. otkrivenom vitaminu skupine B.

Između 1959-ih i 1970-ih u medicinskim je krugovima leatrile bio vruća tema. Sve što prosječan čitatelj danas zna o tome je da su istraživanja navodno prikazala njegovu potpunu nedjelotvornost i da su se medicinski autoriteti i regulatorna tijela pobrinuli da postane praktično zaboravljen i jednako ozloglašen kao opojne droge. Njegovim zagovornicima počele su se lijepiti uobičajene etikete kao što su šarlatan, nadriliječnik, a neki su završili i u zatvoru.

Danas znamo da je suvremena prehrana osiromašena hranjivim tvarima, itekako povezana s nastankom raka. Gotovo svakodnevno saznajemo za neku novu tvar iz voća ili povrća koja pomaže u prevenciji ili liječenju raka – kvercatin, sulforafan, resveratrol, likopen i citral samo su neki do njih. Jednako djelovanje imaju mnogi vitamini i minerali. Takoreći, koju god tvar iz prehrane znanstvenici počnu istraživati ubrzo postane jasno da ona u nekoj mjeri pomaže barem kod nekih oblika raka. Tim je sumljivije što se amigdaliu, spoju koji se čak i neko vrijeme koristio u liječenju raka, danas ne priznaje baš nikakva vrijednost.

 

Način djelovanja

Vjeruje se da amigdalin ima sposobnost selektivnog djelovanja na stanice raka, i to na sljedeći način. Molekula amigdalina sastoji se od dvije vezane glukoze, benzaldehida i nitrilne grupe (cijanida). Ijako je cijanid vrlo otrovan, kada je vezan u amigdalinu kiselinu je inertan i ne predstavlja opasnost za živa tkiva. Isto vrijedi i za benzaldehid koji je također otrovan. Tajna djelovanja amigdalina leži u enzimima beta-glukozidazi i rodanazi. Stanice raka zbog svog specifičnog metabolizma, sličnijeg metabolizmu nižih organizama poput gljivica i bakterija, sadrže drukčije količine tih enzima od normalnih stanica.

Enzim beta-glukozida razgrađuje amigdalin, oslobađajući njegove otrovne elemente. Taj je enzim prirodno prisutan u tijelu, ali u najvećim količinama prisutan je u stanicama raka, gdje ga ponekad ima prijeko sto puta više nego u okolnim normalnim stanicama. Pod njegovim djelovanjem u stanicama raka nastaju otrovni vodikov cijanid i benzaldehid, uništavajući te stanice. S druge strane, enzim rodanaza detoksicira cijanid i na taj način vrši zaštitnu ulogu. Taj se enzim u velikim količinama nalazi u svim dijelovima tijela osim u stanicama rako koje zbog toga nisu zaštićene.

Osim toga, benzaldehid koji eventualno dođe u dodir s normalnim stanicama brzo se oksidira i pretvara u bezopasnu benzojevu kiselinu koja ima antireumatska, antiseptička i analgetska svojstva. To djelomično može objasniti i činjenicu da amigdalin ublažava intenzivne bolove koje osjećaju pacijenti s uznapredovalim rakom. U tumorima oslobođeni benzaldehid razgrađuje se mnogo sporije zbog manje količine kisika u tim stanicama te tako benzaldehid zajedno s cijanidom truje stanice raka.

Utvrđeno je da intravenozna injekcija leatrilea podiže temperaturu tumorskog tkiva za jedan cijeli stupanj, što je posebno korisno zato što tumorsko tkivo ne može preživjeti na povišenim temperaturama koje normalna tjelesna tkiva podnose. Radi pojačanja tog učinka mogu se koristiti vruće kupke koje dodatno podižu ukupnu tjelesnu temperaturu. Čini se da amigdalin ima i druga povoljna djelovanja poput stimulacije stvaranja hemoglobina, regulacije crijevne flore i ublažavanja srpaste anemije.

 

Sporna otrovnost

Kao što je već rečeno, cijanid vezan u amigdalinu nije otrovan. Ipak, gorki bademi i neke druge namirnice sadrže enzime koji oslobađaju vodikov cijanid tako da do određene otrovnosti ipak može doči. Vodikov cijanid ima specifičan miris sličan aromi gorkih badema, pa ga je lako prpoznati. Slučajevi trovanja vodikovim cijanidom iz hrane izuzetno su rijetki, budući da se potencijalna otrovnost smanjuje ako se koštice jedu zajedno s mesom ploda koje sadrži rodanazu.

O niskoj opasnosti od amigdalina i njegovoj koristi po zdravlje svjedoče kulture čija je tradicionalna prehrana posebno bogata tim spojem. Najpoznatiji je primjer narod Hunza koji živi na Himalajama, između zapadnog Pakistana, Indije i Kine. Jedna od najvažnijih namirnica u njihovoj prehrani su marelice, uključujući i jezgre. Zbog toga njihova prehrana sadrži oko 200 puta više amigdalina od prosječne zapadnjačke prehrane.

Taj je narod svjetski poznat po svojoj zapanjujućoj dugovječnosti i zdravlju. Na čelu jednog od prvih medicinskih timova koji su proučavali Hunze bio je poznati britanski liječnik dr. Robert McCarrison, On je 1922. izvijestio: Hunze nemaju poznatih slučajeva raka. Imaju obilne nasade marelica. Plodove suše na suncu i u velikim količinama koriste u svojoj prehrani.

Još jedan poznati primjer su Eskimi. Iako se pretežno hrane mesom, njihova je prehrana vrlo bogata amigdalinom. Osim što jedu neke vrste bobica koje ga sadrže, Eskimi posebnom delikatesom smatraju sadržaj želudaca sobova, koji se uglavnom sastoji od poluprobavljenih trava. Utvrđeno je da neke vrste trava iz tundre imaju najviši udio amigdalina. Poznati aljaski liječnik dr. Preston A. Price tvrdio je: U 36 godina svog kontakta s ovim narodom nisam vidio nijedan slučaj malignih bolesti među pravim primitivnim Eskimima, iako ih često srećem kod onih moderniziranih.

Postoje i drugi primjeri, poput indijanskih plemena Hopi i Navaho te Abhaza. U svim tim narodima trovanja cijanidom su rijetkost. Ipak, kod Hunza poglavari prvi kušaju plodove svakog mladog stabla marelice. Ako utvrde da su koštice ekstremno gorke, što se događa vrlo rijetko, takvo stablo posijeku. Otrovnost se redovito spominje kao jedan od argumenata za zabranu amigdalina. U raspravama se može čuti kako se djeca lako mogu otrovati košticama. Takve su priče prilično neuvjerljive jer djeca ponajprije većinom imaju urođenu odbojnost prema gorkom okusu, a kao drugo, da bi se amigdalin mogao apsorbirati potrebno je temeljito sažvakati koštice, a mala djeca nisu sklona temeljitom žvakanju hrane. Osim toga, vrlo je vjerojatno da su lakša trovanja često pogrešno dijagnosticirana zbog nespecifičnosti simptoma. Ako, primjerice, pacijent osjeća mučninu, vrtoglavicu i slabost, a povratio je trešnje s koštiama, makar i nesažvakanim, može se dogoditi da mu se sasvim pogrešno dijagnosticira trovanje cijanidom. Za usporedbu, acetilsalicilna kiselina iz aspirina otrovnija je otprilike 20 puta od jednake količine amigdalina. U SAD-u od trovanja aspirinom godišnje u prosjeku umre više od 90 ljudi. Možemo samo nagađati koliko se ljudi otruje svim drugim farmaceutskim lijekovima. Naravno, nitko razuman neće to smatrati opravdanim za zabranu njihove proizvodnje.

 

(Ne)uspjesi u liječenju raka

O uspješnosti liječenja raka amigdalinom nema službenih statistika (to jest, službeno je beskoristan). Iako je jasno da postoje slučajevi kod kojih ne može pomoći, ovdje treba ukazati na čestu pojavu dvostrukih mjerila za farmaceutske lijekove i alternativne metode.

 

Ako neki pacijent umre prije kraka kemoterapijskog protokola isključuje ga se iz statistike o djelotvornosti kemoterapije. Budući da nije dovršio (odnosno preživio) tretman, smatra se da je to isto kao da nije ni bio liječen. Ali ako se makar i jedan pacijent ne oporavi sa smrtne postelje čim je započet alternativni tretman (često nakon što je konvencionalna medicina već digla ruke od tog pacijenta) to se smatra očiglednim dokazom nedjelotvornosti dotične terapije. Tada se ne uzima u obzir da je i alternativnim metodama potrebno određeno vrijeme da počnu djelovati. Također se nitko ne pita je li , i koliko, pacijentu produžen život i kvaliteta života.

Jedan takav slučaj je poznati glumac Seve McQueen koji je 1979. obolio od mezotelioma, posebno teškog oblika raka. Njega se često spominje kao dokaz nedjelotvornosti amigdalina. McQueen je otišao na alternativni liječenje u Meksiko kod kontroverznog dr. Kelliyja nakon što su mu liječnici u SAD-u rekli da više ne mogu učiniti ništa za njega, a njegov je rak dotad već bio uvelike metastazirao. McQueen zato umro četiri mjeseca kasnije, ali je to bilo dvostruko više od vremena koje su mu prognozirali u SAD-u. Zapravo je umro od posljedica operacije odstranjenja ružne izrasline na trbuhu, na koju je otišao suprotno savjetu svog liječnika. Osim toga, njegova supruga Barbara kaže da se ne može sjetiti da je Steve uopće ikada uzimao leatrile u sklopu svog alternativnog tretmana. S druge strane, mnogi liječnici tvrde da postižu izuzetno dobre uspjehe tretirajući svoje pacijente amigdalinom. Na primjer, Philip E. Binzel, dr. med., koji je koristio leatrile više od dvadeset godina u svojoj je knjizi Alive and Well usporedio statistike o dugoročnom preživljavanju vlastitih pacijenata sa stopama preživljavanja onih koji su se podvrgli ortodoksnim terapijama. Njegova studija uključivala je 108 pacijenata s 23 različita tipa raka. Izvijestio je slijedeće: To znači da od 108 pacijenata s metastatskim rakom , tijekom razdoblja od 18 godina, 76 tih pacijenata (70,4%) nije umrlo od bolesti od koje su bolovali, Opet, čak ako i dopustimo da je 9 pacijenata koji su umrli od “nepoznatih uzoraka” zapravo umrlo od raka, radi se o 62,1% dugoročno preživjelih. Ako uzmete u obzir samo one pacijente koji su preživjeli pet ili više godina, to znači da su moji rezultati bili 287% bolji od onih koje navodi Američko društvo za rak kod tretiranja metastatskog raka samo ortodoksnim metodama.

 

Brojna svjedočenja o izlječenjima od raka uz pomoć amigdalina mogu se naći u knjigama kao što su Leatrile Case Histories, i World Without Cancer. Evo jednog primjera:
Dragi dr. Krebs,

Hvala vam što ste mi poklonili novi rođendan (17. svibnja). Podsjećam vas, 15. studenog 1979. moj liječnik i četiri druga urologa prognozirala su mi najviše četiri mjeseci života s mojim rakom prostate i zakazali su mi termine za zračenje i kemoterapiju, za koje sam znao da će me ubiti ako me ne ubije rak, pa sam odbio njihove tretmane. Onda sam vas jedne nedjelje popodne kontaktirao telefonom i započeo s vašim jednostavnim programom. Sada mi je 71. godina i u 13. sam godini (preživljavanja). Tri do četiri urologa umrla su od raka prostate, a četrdeset ili pedeset ljudi je danas živo, i osjećaju se jako dobro, zato što su slijedili moj jednostavan Krebsov program. Havala vam još jednom što ste me vratili među žive.

Vaš prijatelj,

H. M. Bud Robinson

 

Preporučene količine

Dr. Krebs je uvijek savjetovao da je za prevenciju raka sirovi oblik amigdalina (naprimjer iz jezgre marelice) bolji od pročišćenog oblika. Kao minimalnu razinu za održavanje zdravlja predložio je 50 miligrama dnevno za odraslu osobu. Naravno doza ovisi o tjelesnoj težini. Osobe sklone raku trebale bi uzimati više, a posebno one osobe koje su već oboljele od raka. Problem kod uzimanja amigdalina u košticama je što njegova količina može značajno varirati. Na primjer, razlika u sadržaju amigdalina između svije koštice marelice može biti reda veličine deset puta, što ovisi o sorti, veličini, klimi i drugim faktorima. U prosjeku, koštice marelice sadrže 4-5 mg amigdalina. Držimo li se te brojke, to bi značilo da je optimalna doza za održavanje zdravlja 10 do 12 koštica dnevno, po mogućnosti ne odjednom. Mnogi ljudi s vremenom povećavaju dozu i do nekoliko desetaka koštica dnevno, podijeljeno u više obroka. U svakom slučaju, dobro je započeti s manjom količinom i postupno povećavati dozu. Kako je pacijentima s rakom potrebna veća doza dobro ju je uzimati u obliku pilula. Pacijenti u teškom stanju uzimaju 1 do 2 grama laetrilea dnevno. Najbolji rezultati postižu se kada se leatrile primjenjuje i intravenozno. Dr. Krebs je smatrao da je u slučaju raka za kontrolu bolesti potrebno kroz određeno vremensko razdoblje u organizam unijeti barem 300 grama leatrilea. Da bi se postigla maksimalna reakcijapotrebna su četiri mjeseca do jedna godina. Pak. Ako pacijent dobro reagira koristi se mogu vidjeti već u prvim tjednima tretmana.

 

Ako slabo podnosite amigdalin ili želite smanjiti mogućnost javljanja negativne reakcije postoje neke stvari koje možete učiniti. Enzimu koji detoksicira cijanid, rodanazi, potreban je izvor sumpora, najbolje u obliku aminokiseline cisteina. Zato valja osigurati dovoljan unos te aminokiseline, na što posebno trebaju pripaziti osobe koje ne konzumiraju bjelančevine životinjskog porijekla. Kod detoksikacije cijanida također pomaže visoki unos hidrokisikobalamina, oblika vitamina B12. On se s cijanidom veže u drugi oblik B12, cijanokobalamin, koji se zatim može izlučiti urinom. U Hrvatskoj se hidrokisikobalamin teško nabavlja, ali može ga se naučiti izvana u tabletama od 5 miligrama. Također, obilna količina kisika važna je za detoksikaciju cijanida i bezaldehida, pa boravak u zagšljivim prostorijama treba izbjegavati. Prženjem se u sjemenkama može uništiti enzim koji oslobađa cijanid, dok amigdalin ostaje neoštećen. Nažalost time se gube i drugi vrijedni enzimi.

 

Amigdalin se može naručiti preko interneta, na www.b17source.com. Ipak, ako se želi amigdalinon/leatrileom liječiti od raka najbolje je posjetiti nekog od liječnika ili klinika koje ga koriste. Mnoga informacija o amigdalinu može se naći na web lokaciji http://worldwithoutcancer.org.uk Popularnost amigdalina u novije vrijeme ponovno raste. Velike uloge u njegovoj popularizaciji ima američki pisac i filmski producent G. Edward Griffin.

 

Sjetimo se riječi velikog američkog kemičara i dvostrukog nobelovca Linusa Paulinga:

“Svi bi trebali znati da je većina istraživanja raka prijevara i da se glavne organizacije za istraživanje raka oglušuju o svoje dužnosti prema ljudima koji ih financiraju.”

Časopis Nexus

 

Prenosi: životilicjepljenje.com

Za kraj vam donosimo dokumentarni film “Svijet bez raka” G. Edwarda Griffina.
.

Previous postBesplatna energija -Trka do nulte točke Next postSAD zabranjuje prodaju oraha, a Novi Zeland - uzgajanje hrane u vlastitom vrtu