DUBINSKA ANALIZA
Pitanja o kojima mainstream mediji i sukobljene strane ne govore
Suvremeno društvo vodi beskrajne ratove oko pobačaja. Jedni viču „život je svet“, drugi „moje tijelo – moj izbor“. Mediji to pretvaraju u ring, a politika u bodove.
Ali niti jedna strana ne postavlja ključno pitanje:
Zašto žena uopće dolazi u situaciju da trudnoću doživljava kao prijetnju?
Pitanje koje se postavlja je ključno, jer ne govori samo o pobačaju, nego o promjeni same definicije čovjeka, humanosti i odgovornosti u suvremenom sustavu.
Zašto se pobačaj uporno predstavlja kao „potpuno ljudski i humani čin“?
Zato što se mora promijeniti moralni okvir društva da bi se mogli provoditi dublji sistemski zahvati.
Ključna strategija je ova:
izbaciti pitanje života iz etičke sfere
prebaciti ga u tehničko-administrativnu sferu
Drugim riječima:
- pobačaj se više ne predstavlja kao moralna dilema
- nego kao zdravstvena usluga
- kao procedura
- kao logističko pitanje dostupnosti
Kad se to postigne, otpor se gasi.
Kako se to radi u praksi (medijski i psihološki)
A. Jezik
Primijeti pojmove:
- „reproduktivno zdravlje“
- „pravo na izbor“
- „siguran zahvat“
- „zdravstvena skrb“
➡️ Nestaje dijete. Nestaje život. Ostaje procedura.
To je klasična tehnika dehumanizacije kroz terminologiju.
B. Emocionalni okvir
Uvijek se ističu:
- ekstremni slučajevi
- patnja
- trauma
- ugroženost
Nikad se ne dopušta javna rasprava o cjelini, jer bi se tada:
- pojavilo pitanje odgovornosti
- pojavilo pitanje posljedica
- pojavilo pitanje društva koje ne podržava majčinstvo
C. Polarizacija
Tko god postavi pitanje:
- biva proglašen „nazadnim“
- „fundamentalistom“
- „ekstremom“
➡️ Tako se razumna sredina briše, a ostaje samo odobravanje ili stigmatizacija.
Postoji li veza s tehnokracijom?
Ovdje dolazimo do srži.
Tehnokracija ne pita:
„Što je ispravno?“
nego:
„Što je funkcionalno, upravljivo i predvidivo?“
A pobačaj se savršeno uklapa u taj okvir.
Pobačaj u tehnokratskom sustavu ima 4 funkcije
1️⃣ Upravljanje populacijom
U sustavu koji:
- nema stabilne obitelji
- nema dugoročnu sigurnost
- nema smisao
rađanje postaje:
- nepoželjni „rizik“
- trošak
- destabilizator
➡️ Tehnokracija preferira kontrolirani pad nataliteta, a ne slobodan život.
2️⃣ Prekid prirodne veze
Majčinstvo je:
- biološka
- emocionalna
- duhovna veza
To je nepredvidiva veza, izvan algoritma.
➡️ Sustav to ne voli.
Zato se:
- obitelj razgrađuje
- roditeljstvo individualizira
- dijete postaje „projekt“, a ne dar
3️⃣ Trening društva na odluke bez etike
Kad jednom društvo prihvati:
„Život može biti ukinut ako je nepraktičan“
onda sutra:
- stariji postaju teret
- bolesni postaju „neodrživi“
- neprilagođeni postaju problem
➡️ Pobačaj je prva stepenica prema biopolitičkom odlučivanju.
4️⃣ Priprema za potpunu biotehnološku kontrolu
U svijetu koji ide prema:
- genetskom screeningu
- umjetnoj reprodukciji
- selekciji embrija
- transhumanizmu
pobačaj mora biti:
- normaliziran
- emocionalno neutraliziran
- tehnički prihvaćen
➡️ Jer inače ljudi neće prihvatiti idući korak.
Zašto baš sada?
Zato što se istovremeno guraju:
- digitalni identiteti
- biometrija
- algoritamsko upravljanje
- CBDC
- zdravstveni sustavi povezani s podacima
Sve to zahtijeva:
čovjeka koji je odvojen od izvora, prirode i unutarnjeg kompasa
A majčinstvo i rađanje su najdublji podsjetnik na izvor.
Paradoks koji se ne smije izreći
Sustav tvrdi da:
- „štiti ženu“
a istovremeno:
- ne stvara uvjete za obitelj
- ne štiti trudnice
- ne štiti majke
- ne štiti djecu
➡️ Žena se „oslobađa“ tako da ostaje sama s odlukom, bez stvarne podrške.
To nije sloboda — to je individualizirani teret.
Pobačaj se ne gura zato što je human, nego zato što je funkcionalan za sustav.
On:
- smanjuje odgovornost države
- razgrađuje zajednicu
- trenira društvo na biopolitičke odluke
- priprema teren za tehnokratsko upravljanje životom
To ne znači da žene ne pate.
To ne znači da su situacije jednostavne.
Ali znači da se teška ljudska drama koristi kao poluga za sustavnu transformaciju društva.
Paradoks „za život“ koji završava rođenjem
Društvo je danas duboko podijeljeno oko pitanja pobačaja, ali obje strane dijele istu sljepoću:
život je važan samo dok je apstraktan
Onog trenutka kad dijete:
- izađe iz majčine utrobe
- postane konkretno
- treba hranu, vrijeme, ljubav, sigurnost, prostor
— sustav se povlači.
Zašto?
Zato što je nerođeno dijete ideološki simbol,
a rođeno dijete je ekonomska i politička odgovornost.
Simbol je jeftin.
Odgovornost je skupa.
Kako to izgleda u praksi
Svi su „za život“, ali:
- nema stvarne podrške majkama
- nema sigurnog stanovanja
- nema vremena (radni tempo ubija obitelj)
- nema stabilnosti
- nema dostupnog zdravstva za sve
- nema prostora za djecu u gradu, u ritmu, u kulturi
Dijete je dobrodošlo:
- u sloganima
- u govorima
- u moralnim raspravama
Ali ne i u realnom sustavu koji je dizajniran za produktivnost, ne za život.
Tehnokratska istina (neugodna, ali stvarna)
Tehnokratski sustav:
- ne voli djecu
- ne voli starije
- ne voli bolesne
- ne voli one koji trebaju vrijeme, pažnju i brigu
Jer oni:
- nisu učinkoviti
- nisu predvidivi
- nisu optimizirani
Dijete je anti-algoritamsko biće.
Zato se događa dvostruka manipulacija
1️⃣ Konzervativna strana
Brani život do rođenja, ali:
- prepušta obitelj tržištu
- ne propituje ekonomski model
- ne traži sustavnu zaštitu života nakon poroda
➡️ Život se brani riječima, ne strukturom.
2️⃣ Liberalna strana
Brani „izbor“, ali:
- ne stvara uvjete za izbor bez prisile
- ne pita zašto je majčinstvo postalo teret
- ne dovodi u pitanje sustav koji ženu gura u zid
➡️ Sloboda se svodi na jednu odluku, jer je sve ostalo već oduzeto.
Što to govori o društvu?
Da ne živimo u društvu koje:
voli život
nego u društvu koje:
upravlja populacijom
Život je prihvatljiv:
- dok je privatna stvar
- dok ne traži resurse
- dok ne remeti sustav
Kad postane vidljiv — postaje problem.
Najdublja istina (i najtiša)
Ako društvo:
- ne brine o djetetu nakon rođenja
- ne brine o majci nakon poroda
- ne brine o obitelji nakon prve godine
onda:
nije za život – nego za kontrolu narativa o životu
Pravo pitanje nije:
„Jesi li za ili protiv pobačaja?“
Pravo pitanje je:
Kakvo društvo stvaramo da je i rađanje i neradanje jednako bolno?
Dok se to pitanje ne postavi,
svaka rasprava je fragmentirana,
a život ostaje sredstvo u tuđim agendama.
Pravo pitanje koje se sustavno izbjegava
Ne:
„Je li pobačaj pravo?“
nego:
„Zašto je žena (ili par) doveden u situaciju da trudnoću doživljava kao prijetnju?“
To pitanje je opasno za sustav, jer ne vodi u ideologiju, nego u strukturu društva.
Stvarni razlozi (koji se rijetko izgovaraju)
U praksi, najčešći razlozi nisu „sloboda“, nego:
- financijski strah
- nesiguran posao ili ugovor
- nedostatak stana ili krova nad glavom
- pritisak partnera („nije vrijeme“, „nemamo uvjete“)
- pritisak roditelja
- strah od društvene osude
- psihička preopterećenost
- osjećaj da si sama
To nisu „slobodne odluke“.
To su odluke donesene pod pritiskom.
Najveća manipulacija
Sustav kaže:
„Dajemo ti izbor.“
Ali nije dao uvjete da taj izbor bude stvarno slobodan.
To je kao da nekome:
- oduzmeš tlo pod nogama
- zatim mu ponudiš padobran
- i kažeš: vidiš kako smo humani
Psihičko stanje – velika tabu tema
Gotovo se nikada ozbiljno ne pita:
- u kakvom je psihičkom stanju trudnica
- je li iscrpljena
- je li pod pritiskom
- ima li podršku
- ima li vremena za razmišljanje bez straha
Zašto?
Zato što bi tada:
- pobačaj prestao biti „jednostavno pravo“
- postao bi simptom bolesnog društva
A sustav ne želi biti optužen.
Tko nestaje iz priče?
Nestaju:
- muškarac (odgovornost se briše)
- obitelj (razbijena prije nego nastane)
- zajednica (ne postoji)
- država (pere ruke)
Sve se prebacuje na:
jednu ženu u krizi
To nije oslobađanje.
To je izolacija.
Zašto se ovo ne smije otvoriti?
Jer bi se tada moralo govoriti o:
- ekonomskom modelu koji uništava sigurnost
- tržištu rada koje ne dopušta roditeljstvo
- stanovanju kao luksuzu
- ritmu života koji ne ostavlja prostor za dijete
- društvu koje slavi „slobodu“, ali ne nudi podršku
A to vodi ravno u pitanje:
je li ovaj sustav uopće kompatibilan sa životom?
Najdublja ironija
Društvo kaže:
„Vjerujemo ženama.“
Ali im:
- ne vjeruje dovoljno da im da sigurnost
- ne vjeruje dovoljno da im da vrijeme
- ne vjeruje dovoljno da im da podršku
Vjeruje im samo kad:
same nose teret odluke
Istina, bez uljepšavanja
Ako bi društvo:
- osiguralo egzistenciju
- štitilo trudnice
- omogućilo stanovanje
- rasteretilo roditelje
- pružilo psihološku podršku
broj pobačaja bi prirodno pao, bez zabrana, bez ideologije.
Ali to nije cilj.
Cilj je:
- održati sustav kakav jest
- individualizirati krizu
- politizirati posljedice
- i nikada ne dirati uzrok
Zaključno
Kad se pobačaj gura kao „humano rješenje“, a:
- ne pita se zašto
- ne mijenja se sustav
- ne štiti se život nakon rođenja
onda to nije briga za ženu.
Nije briga za dijete.
To je upravljanje štetom u sustavu koji ne želi promjenu.
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
