„Vlasti mogu nešto proglasiti obaveznim, ali izbor hoću li to prihvatiti ostaje moj.“
…tako da me ova vijest ne brine niti najmanje, a nebi trebala niti vas, što ne znači da o tome ne treba pisati i informirati druge, ali više od toga što pišemo je važnije kako pišemo i sa koje razine ‐ straha ili svijesti? Jer to odlučuje hranimo li ili praznim sustav, dajemo li moć sustavu ili je uzimamo u svoje ruke, jer sustav ne operira samo na fizičkoj razini, institucija i zakona, već i na energetskoj razini (emocije, misli…).
Zato pročitajte još jednom i osjetite razliku:
„Vlasti mogu nešto proglasiti obaveznim, ali izbor hoću li to prihvatiti ostaje moj.“
Sustav se ne hrani zakonima. Sustav se hrani strahom. Stoga, kad se objavi da je nešto „obavezno“, većina ljudi reagira automatski: strah, bijes, panika, dijeljenje, prepiranje.
I u tom trenutku, i prije ikakve stvarne prisile, unutarnja suverenost je već narušena.
Ali postoji ključna razlika koju se rijetko izgovara naglas:
“Obveza nije isto što i gubitak izbora.” A nitko vam ne može oduzeti izbor, može vas samo navesti da ga se u strahu i neznanju odreknete.
Zato svjestan čovjek može vidjeti što sustav pokušava. Može razumjeti smjer u kojem ide, a da pritom ne predaje svoju moć.
Suveren svijestan čovjek ne govori:
„Natjerat će me.“
On govori:
„Vidim pritisak, ali moj izbor ostaje moj.“
Bez drame. Bez hranjenja algoritama i egregora straha. Sustav ne jača zato što ljudi slušaju. On jača kad ljudi “povjeruju da nemaju izbora”.
Zato se gura panika. Zato se potiče sukob. Zato se rijetko vidi mirna, tiha rečenica poput:
„Vlasti mogu nešto proglasiti obaveznim, ali izbor hoću li to prihvatiti ostaje moj.“
„Ja ne reagiram. Ja biram.“
Ne zato što se ne bojiš, nego zato što ne daješ energiju onome što te želi uvući u strah.
Prava sloboda ne počinje na ulici, u zakonima ili na društvenim mrežama. Počinje u trenutku kada shvatiš da sustav ima moć samo onoliko koliko mu je ti predaš – pažnjom, emocijom, identifikacijom.
Da obveza može postojati. Ali bez tvoje unutarnje predaje – ona je prazna.
To je razlika između čovjeka koji hrani sustav i čovjeka koji mu tiho izmiče.
Baš kao i za vrijeme korone i svih ostalih cjepiva za djecu. Sustav je znao što sa onima koju su ga molili ‐ “molim te nemoj mi zabraniti kretanje, nemoj mi zabraniti odlazak u trgovinu, na posao”, ali nije znao što sa onima koji su jednostavno rekli čvrsto i tvrdoglavo NE. Prve je slomio i cijepili su se, na drugima je polomio zube
Stoga, ako već osjećate potrebu nešto napisati o uvođenju HPV cjepiva, napišite nešto poput ovog, sa razine svijesti i slobode, ne straha:
„Vlasti mogu nešto proglasiti obaveznim, ali to ne znači da ću automatski postupiti po tome.
Oni mogu reći ‘moraš’, ali ja imam pravo reći ‘ne’.
Izbor nije na njima. Izbor je na meni, moj, uvijek.
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
