BEZUVJETNA LJUBAV

Ljubav ne daje ništa osim sebe i ne uzima ništa osim sebe. Ljubav nema ništa niti se ona može imati; Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.

Khalil Gibran

Kaže se da je bezuvjetna ljubav Božanska. Bog voli ljude bezuvjetno. Što god da mi učinili i kako god mi to učinili, Bog će nas uvijek voljeti. On će uvijek i oprostiti. Međutim, mogu li ljudi voljeti na taj način? Možemo li mi voljeti bezuvjetno? Možemo! To je, kao što ćemo vidjeti, preduvjet za naš daljnji razvoj.

Istina je da je potrebno uložiti vrijeme i energiju na izgrađivanju te sposobnosti, ili preciznije rečeno, potrebno je prepustit se, spoznati da mi jesmo istinska bezuvjetna Ljubav, samo trenutno prekrivena velom strahova, laži, odnosno iluzija.

Pa da počnemo, što zapravo znači voljeti bezuvjetno? To znači da ne postavljamo nikakve uvjete pred ljude koje volimo. Ne volimo ih zbog nečega, već ih volimo jer postoje, jer su ovdje takvi kakvi jesu. Umjesto da u dubini našeg uma nosimo predpostavku: “Volim te i ti si zbog toga moj/a”, sada je skračujemo i ona jednostavno glasi: “Volim te”.

Nema uvjeta, nema kontrole, nema ni zašto ni kako; postoji samo čista, bezuvjetna ljubav, jer svako drugo poimanje ljubavi, je uvjetovana ljubav, ljubav iz straha, što ću pojasniti nešto kasnije. Ako mislite, vjerujete, da je voljeti bezuvjetno nemoguće, varate se. Roditeljska ljubav je u mnogo slučajeva bezuvjetna ljubav, majka ne voli svoje dijete zato što je ono pametno ili uspješno. Ne voli ga zato što je dijete dobro prema njoj ili zato što joj se sviđa. Ako dijete prestane biti dobro, ako je napusti, ako krene krivim putem u životu ili ako napravi bilo što drugo, dobra , ponavljam dobra majka ga nikad neće prestati voljeti. Takva je prava roditeljska ljubav, bezuvjetna.

Nažalost, ne namjerno, već iz ne znanja što je istinska ljubav, većina roditelja vole svoju djecu uvjetno. Primjerice, to se očituje u tjeranju djece da ispunjavaju njihove neostvarene životne ciljeve: pretjeranom ponosu ili sramu zbog njih te u iznimnim situacijama u odbacivanju djeca zbog toga što imaju drugačiju životnu filozofiju ili učine nešto s čim se roditelji ne slažu. Takvi roditelji pate od ogromne neravnoteže, odnosno straha, uvjetovane ljubavi, smatraju ljubav kao nešto što im daje za pravo, da se upliću u tuđe živote, no to uplitanje nije proizlazi iz istinske bezuvjetne ljubavi, već iz uvjetovane ljubavi, pokretane strahom, jer se istinska ljubav nema potrebe uplitati, nametati svoju volju drugima.

Isto tako, bezuvjetnu ljubav prema ljubavnom partneru poznaje iznimno mali broj ljudi. To me ne iznenađuje jer doista malo tko može reći da ne postavlja nikakve uvjete svojoj ljubavi. Bezuvjetna ljubav bi rekla: “Što god da ti učinio/la, ja ću te voljeti.” Većina nas, kao što dobro znamo, ne bi mogla prijeći preko svega što bi učinio njihov partner. Osobama koje volimo kao muškarci ili žene ne dajemo potpunu slobodu, a to znači da ih volimo uvjetno, a ne bezuvjetno, jer bezuvjetna ljubav je sloboda. Ako ne volimo bezuvjetno, ukidamo tuđe slobode, to znači da ni mi sami nismo slobodni. Bezuvjetno ljubav je sloboda, a slobodna osoba, sloboda, ne može ukidati tuđe slobode. Bog nam je dao slobodnu volju, slobodu, jer da nije, to bi značilo da ni on sam nije slobodan. Naša sloboda je njegova sloboda. Da nam Bog nije dao slobodnu volju, slobodu, to bi podrazumijevalo da postoje neki zakoni, kontrola … pod time bi se podrazumijevalo da nas Bog kontrolira, nadgleda, a samo nadgledanje, kontrola od strane Boga, je ne sloboda samoga Boga.

Ljubav ne daje ništa osim sebe i ne uzima ništa osim sebe. Ljubav nema ništa niti se ona može imati; Jer, ljubav je dovoljna ljubavi.

Danas je normalno da se partneri jedan prema drugome odnose kao prema vlasništvu, da su ljubomorni, te da jedan drugog kontroliraju. Uzrok tome jest strah, uvjetovana ljubav, ne sloboda. U trenutku kad se to promjeni, prirodno je da će se promijeniti i naš način života, te oblici zajedništva koje ćemo stvarati s drugim ljudima. Svatko od nas mora težiti razvoju bezuvjetne ljubavi. Najprije u području odnosa s djecom, roditeljima, rođacima, prijateljima i poznanicima. Istodobno s tim moramo raditi na bezuvjetnoj ljubavi prema partneru.

Iskustvo jedinstva sa svim što nas okružuje riješit će svaki problem ljubomore, ne opraštanja, ogorčenosti i povrijeđenosti, te nas dovesti do stanja razumijevanja i bezuvjetne ljubavi. Bezuvjetna ljubav nije cilj, stanje, već bivanje, ne zbog drugih, već zbog samih sebe. Bezuvjetna ljubav ne poznaje strah, manifestacije sreaha: mržnju, krivnju, sram, nerazumijevanje, netoleranciju, želju za posjedovanjem, kontrolom, moći, sukobljavanje, ratovanje …itd.

Istinski slobodni možemo biti samo onda kada poštujemo i volimo sebe, kada poštujemo slobodnu volju, slobodu drugih, što znači da istinski slobodni jedino možemo biti kada spoznamo bezuvjetnu ljubav, jer bezuvjetna ljubav jest poštivanje slobodne volje, sloboda.

Međutim čovječanstvu, i na kolektivnoj i na individualnoj razini, to dosta teško polazi za rukom. Kao posljedica toga, tu antipatiju, čak mržnju prema sebi, duhovni rak u nama samima, projiciramo u svijet. Unutarnji kaos tako postaje vanjski kaos o kojem slušamo na vijestima. Neki od naj agresivnijih ljudi su oni koji nemaju nimalo ljubavi i poštovanja prema sebi. Promijenimo li svoje misli i stavove, promijeniti će se i život na ovoj planeti. Iscjeljujući sebe, iscjeljujemo svijet oko sebe.

Istinska, odnosno “Bezuvjetna Ljubav”, je istina, istina je sloboda, a sloboda je odgovornost.

Ne odgovornost u smislu da se uplićemo u tuđe živote, pametujemo, namećemo svoja uvjerenja i vjerovanja drugima, učimo ih i govorimo kako da žive, već odgovornost u smislu nas samih, i samim tima puštanja svake osobe da bude odgovorna za samu sebe, jer na kraju krajeva, nitko nije odgovoran, niti može biti odgovoran za nekog drugog osim za samoga sebe. Ja ne mogu biti odgovoran za tuđa djela, stanje, stoga nemam pravo drugima nametati svoja uvjerenja, vjerovanja … Biti odgovoran, podrazumijeva dozvoliti i drugima da budu odgovorni, samostalni, da razmišljaju vlastitom glavom, što znači da stoje iza vlastitih djela, da budu slobodni. Dali ima veće odgovornosti od slobode (ljubavi)?

Nažalost današnji čovjek živi u uvjerenju da je slobodan, iako nije. Samom neslobodom, današnji čovjek nameće neslobodu drugima, jer vjeruje da je nesloboda, sloboda. I tako imamo društvo, pojedinca u tome društvu, koji vjeruje da je slobodan, odgovoran za druge, a samim time, svoju neslobodu, za koju vjeruje da je sloboda, nameće drugima, ne znajući da, oduzimajući slobodu drugima, oduzima slobodu i samome sebi. Ne dozvoljavanje drugima da budu odgovorni, ili predavanje vlastite odgovornosti u ruke drugih, je neodgovornost, nesloboda. Danas imamo institucije kojima smo svoju odgovornost, slobodu predali u ruke: zdravstvo, sudstvo, religija, policija, politika …itd. Predavanjem vlastite odgovornost u ruke drugih, vjerujemo da su ti drugi, odgovorni za naše zdravstveno, duhovno ili neko drugo stanje, a ne mi sami. Zdravlje, sreća, sloboda, ljubav, ….oduvijek je bila i bude u našim rukama, samo što trenutno toga nismo svjesni, a cilj ovoga članka, je upravo to, osvještavanje, buđenje, spoznaja da je odgovornost oduvijek bila i bude na nama.

 

SADAŠNJI TRENUTAK

Iskustvo jedinstva sa svim što nas okružuje, riješit će svaki problem ljubomore, ne opraštanja, ogorčenosti, povrijeđenosti, neslobode, neodgovornosti … te nas dovesti do stanja razumijevanja, slobode, odgovornosti, odnosno bezuvjetne ljubavi. Bezuvjetna ljubav nije cilj, stanje, već bivanje. Bivanje je jedino moguće sada, ne jučer, ne sutra, već sada, ovog beskonačnog sadašnjeg trenutka.

Na prvi se pogled možda dojma da je sadašnji trenutak samo jedan od mnoštva trenutaka. Svaki se dan vašeg života naizgled sastoji od tisuća trenutaka u kojima se događaju različite stvari. No ako se malo bolje zagledate, zar uvijek ne postoji samo jedan jedini trenutak? Zar život nije uvijek samo ovaj trenutak?

Ovaj trenutak – Sadašnji trenutak – jedino je od čega nikada ne možete pobjeći, jedini stalan čimbenik vašeg života. Što god se događalo, kako god vam se život mijenjao, jedno je sigurno: uvijek je Sadašnji trenutak.

Podjela života na prošlost, sadašnjost i budućnost proizvod je uma, i u konačnici puki privid, iluzija. Prošlost i budućnost su misaoni oblici, mentalne apstrakcije. Prošlosti se možemo prisjećati samo u Sadašnjem trenutku. Pamtite događaj koji se dogodio u Sadašnjem trenutku i pamtite ga u sadašnjosti. Budućnost je, kad se dogodi, Sadašnji trenutak. Stoga je Sadašnji trenutak jedini stvaran, jedino što uvijek postoji.

Odnosite li se prema ovom trenutku kao da je prepreka koju morate nadvladati? Imate li osjećaj da morate stići do nekog budućeg trenutka koji je mnogo važniji? Gotovo svaki čovjek živi tako većinu svog života. S obzirom na to da budućnost nikada ne stiže, osim u obliku sadašnjosti, takav je način života nefunkcionalan. U njemu se stvara trajna atmosfera nelagode, napetosti i nezadovoljstva. Tu nema poštovanja života, koji jest sadašnji trenutak i nikada ne može biti ništa osim sadašnjeg trenutka.

Osjetite životnost u vlastitom tijelu. To vas usidruje u Sadašnji trenutak.

U konačnici, ne preuzimate odgovornost za život sve dok ne preuzmete odgovornost za ovaj trenutak – Sadašnji. To je zbog toga što je Sadašnji trenutak jedini u kojemu možete pronaći život. Preuzimanje odgovornosti za ovaj trenutak znači da se ne suprotstavljate “takvosti” Sadašnjeg trenutka, ne sukobljavate se s onim što on jest. To znači da ste usklađeni sa životom, to znači da živite u ljubavi.

Sadašnji je trenutak takav kakav je, jer ne može biti drukčiji. Ono što su budisti oduvijek znali sada potvrđuju fizičari: ne postoji izdvojena stvar ili događaj. Ispod površine sve su stvari međusobno povezane, sve su dio sveukupnosti kozmosa koji je stvorio oblik ovog trenutka.

Kad vam se pažnja prebaci na Sadabnji trenutak, javlja se osjećaj budnosti. Kao da se budite iz sna, iz sna o misli, iz sna o prošlosti i budućnosti. Ispunjeni ste jasnoćom i jednostavnošću. Više nema prostora za stvaranje problema. Postoji samo ovaj trenutak, takav kakav jest. Onog trenutka kad pažnju usmjerite na Sadašnji trenutak, spoznajete da je život svet. Kad ste prisutni, sve što zamječujete postaje sveto. Sto više živite u Sadašnjem trenutku, to više osjećate jednostavnu, ali duboku radost Postojanja i svetosti sveukupnog života.

Većina ljudi Sadašnji trenutak zamjenjuje s onim što se događa u Sadašnjem trenutku, ali to je pogrešno. Sadašnji trenutak obuhvatniji je od onog što se u njemu događa. Sadašnji trenutak je prostor u kojemu se odvijaju događaji. Zato nemojte pomiješati sadržaj ovog trenutka sa Sadašnjim trenutkom. Sadašnji je trenutak obuhvatniji od bilo

kojeg sadržaja koji se u njemu pojavljuje. Kad zakoračite u Sadašnji trenutak, iskoračili ste iz sadržaja svog uma, usporava se neprestana bujica razmišljanja. Misli više ne vladaju vama, ne uvlače vas do kraja u sebe. Između misli se javljaju praznine – prostranost, tišina. Počinjete spoznavati da ste prostraniji i dublji od vlastitih misli. Misli, emocije, osjetilni opažaji i sve ono što doživljavate sačinjava sadržaj vašeg života, ili vi barem u to vjerujete.

Nikako da uvidite naj očigledniju činjenicu: vaš naj skriveniji osjećaj Ja Jesam (ljubav) ni na koji način nije povezan s onim što se događa u vašem životu, ni na koji način nije povezan sa sadržajem. Osjećaj Ja Jesam sjedinjen je sa Sadašnjim trenutkom. Uvijek ostaje isti. U djetinjstvu i starosti, u zdravlju ili bolesti, u uspjehu ili neuspjehu, Ja Jesam – prostor Sadašnjeg trenutka – na svojoj najdubljoj razini uvijek ostaje nepromjenjiv.

Drugim riječima: vaš osjećaj postojanja zamagljuju okolnosti, bujica razmišljanja i mnoštvo stvari ovog svijeta. Sadašnji trenutak biva zamagljen vremenom. I zato zaboravljate da ste ukorijenjeni u Postojanju, zaboravljate svoju božansku stvarnost i izgubili ste se u svijetu. Kad ljudska bića zaborave tko su (ljubav), pojavljuje se zbunjenost, bijes, depresija, nasilje i sukobi. No, kako je samo lako prisjetiti se istine i tako se vratiti svom domu:

ja se ne svodim na svoje misli, emocije, osjetilne opažaje

i iskustva. Ja se ne mogu svesti na sadržaj svog života. ]a

jesam život, ja jesam prostor u kojemu se sve događa. ]a

jesam svijest, ja jesam Sadašnji trenutak. Ja Jesam ljubav.

Većina ljudi čitav život provede zarobljena unutar zidina vlastitih misli. Nikada ne zalaze s onu stranu uskog, personaliziranog osjećaja vlastitog ja koje je stvorio um, a uvjetovala prošlost. U vama se, kao u svakom ljudskom biću, skriva dimenzija svijesti daleko dublja od misli. To je sama bit onog tko vi jeste. Možemo je nazvati prisutnost, svijest neuvjetovana svjesnost. U drevnim učenjima govori se o unutarnjem Kristu ili o Buddhinoj prirodi. Otkrivanje te dimenzije oslobađa i vas i svijet od patnje koju nanosite sebi i drugima dok je ono >malo ja<, stvoreno umom, sve što poznajete, jedino što upravlja vašim životom. Ljubav, radost, kreiranje, trajni unutarnji mir ne mogu prožeti vaš život osim kroz tu nevjerojatnu dimenziju svijesti. Ako makar i povremeno misli koje vam prolaze glavom možete prepoznati kao puke misli” ako možete postati svjesni vlastitih mentalno-emocionalnih reaktivnih obrazaca dok se odvijaju, tada se ta dimenzija već pojavljuje u vama kao svijest u kojoj se događaju misli i emocije, kao bezvremeni unutarnji prostor u kojemu se otkriva sadržaj vašeg života.

U svojoj želji za znanjem, razumijevanjem i kontrolom, ljudski um svoja mišljenja i stavove pogrešno smatra istinom. Tvrdi: eto, tako stoje stvari. Morate biti veći od misli da biste shvatili da kako god protumačili “svoj život” nečiji tuđi život ili ponašanje, kako god prosuđivali bilo koju situaciju, to nije ništa drugo nego gledište, jedna od mnoštva mogućih perspektiva. To je samo puka gomila misli. No, stvarnost je sjedinjena cjelina u kojoj je sve međusobno isprepleteno gdje ništa ne postoji samo za sebe. Razmišljanje razbija stvarnost u fragmente, rasijeca je na konceptualne djeliće. Um koji razmišlja koristan je i moćan instrument, ali vas ujedno jako ograničava kad potpuno preuzme vaš život, kad ne shvatite da predstavlja samo mali dio svijesti koja jeste. Mudrost nije proizvod misli. Duboka spoznaja stvarne mudrosti izvire iz jednostavnog čina kad nekome ili nečemu posvetite potpunu pažnju. Pažnja je praiskonska inteligencija, sama svijest.

Pažnja udružuje onoga koji promatra i ono promatrano u sjedinjenom polju stvarnosti. Pažnja iscjeljuje odvojenost. Kad god vas obuzme kompulzivno razmišljanje izbjegavate stvarnost., tada ne želite biti gdje jeste. Ovdje i sada.

Dogme – religijske, političke, znanstvene – izrastaju iz pogrešnog uvjerenja da misao može obuhvatiti stvarnost ili istinu. Dogme su kolektivni konceptualni zatvori.

Neobično je to što ljudi vole svoje zatvorske čelije jer im pružaju osjećaj sigurnosti i lažan osjećaj znanja”. Čovječanstvu ništa nije nanijelo veću patnju od njegovih dogmi. Istina je da se svaka dogma prije ili poslije raspada, jer stvarnost će naposljetku razotkriti njezinu lažnost. No, ako ne prepoznamo njezinu temeljnu zabludu, zamijenit će je neka druga. Koja je to temeljna zabluda? Poistovječenost s mišlju.

Duhovno buđenje je buđenje iz sna misli. Kad više ne vjerujete u sve što mislite, iskoračujete iz misli i jasno uviđate da vi niste mislilac. Um postoji u stanju ,oskudice i zato uvijek žudi za još nečim. Kad se poistovjetite s umom, lako vas obuzima dosada i nemir.

Dok u taj osjećaj unosite svijest, nenadano se oko vas otvara prostor ispunjen tišinom. Kako se osjećaj unutarnjeg prostora širi, osjećaj dosade će početi slabiti u svom intenzitetu i značenju. Tako vas čak i dosada može podučiti tome tko jeste, a tko niste. Otkrivate da vi niste ta osoba kojoj je dosadno.. Dosada je jednostavno uvjetovano kretanje energije u vama. Niti ste vi osoba koja je bijesna, tužna ili ustrašena. Dosada, bijes, tuga ili strah nisu vaši, nisu nešto osobno. To su stanja ljudskoga uma. Ti osjećaji dolaze i prolaze

Ništa od onoga što dolazi i prolazi niste vi.

Vi ste spoznaja, a ne stanje koje spoznajete.

Predrasude bilo koje vrste podrazumijevaju da ste poistovjećeni s umom koji razmišlja. To znači da više ne vidite drugo ljudsko biće, nego samo vlastito mišljenje o tom ljudskom biću. Nijedna misao ne može obuhvatiti Istinu. U najboljem slučaju može ukazivati na nju.

 

STRAH

“Prva dužnost čovjeka je da pokori strah.”

Današnje čovječanstvo živi u iluziji vremena, iluzija vremena stvara misli, misli pak stvaraju uvjerenja, vjerovanja, i kao takva, stvaraju i oblikuju naše iluzorno ja (ego), naš život, stvarajući barijeru, veo, između istinskog ja. Kao što smo prije zaključili, mi nismo naše misli, uvjerenja, vjerovanja, mi smo bezuvjetna beskonačna ljubav (svijest), koja je prekrivena iluzornim ja, mislima, uvjerenjima, vjerovanjima …

Prihvačanjem iluzije vremena kao stvarnosti, prihvatili smo misli kao stvarnost, uvjerenja, vjerovanja, … a samim time i STRAH. Strah ne postoji sada, ovog trenutka, strah je manifestacija naših misli, naših uvjerenja i vjerovanja koje proizlaze iz misli, iz iluzije vremena, iz iluzornog ja (ega). Strah je manifestacije iluzije, i kao takav, i sam strah je iluzija. Prihvačanjem iluzije vremena, misli, uvjerenja, vjerovanja, odnosno straha kao stvarnosti, strah je postao naš okov, zatvor i čuvar. Strah kao krajnja manifestacija iluzije, postao je generatorom, čuvarem iluzija.

Strah (iluzija) se jedino može hraniti, održavati strahom (iluzijom). Strah se može manifestirati u mnogo različitih oblika, recimo kao: sram, mržnja, krivnja, nelagoda, nerazumijevanje, netolerancija, želja za posjedovanjem, kontrolom, moći …itd.

Stanje straha nije u vezi sa bilo kakvom konkretnom i istinskom neposrednom opasnošću. Ono se pojavljuje u mnogim oblicima, te ovakav psihološki strah se uvijek  odnosi na nešto što bi se moglo desiti, a ne na nešto što se dešava upravo sada.

Svaka negativna emocija je strah, te samim time i hrana za strah.

“Pobjeđuje nas samo omo čega se plašimo”

Današnje čovječanstvo sve što čini , čini iz straha, današnji čovjek manifestacija je straha, svaki naš izbor protkan je strahom, bilo strahom od ismijavanja, izrugivanja, novog, gubitka starog i dobro poznatog …itd., strah je ono što diktira svaki naš izbor, tako da strah i postaje manifestacija svakog izbora. Sve što radimo iz straha, manifestira strah. Strah je glavni pokretač današnjeg čovjeka, sve što današnji čovjek čini, čini iz straha, čime naposljetku stvara dodatni strah. Želja za posjedovanjem je manifestacija straha, a samo posjedovanje, manifestira, stvara strah od gubitka onoga što posjedujemo. Moć, kontrolu, želimo iz straha, a kada posjedujemo kontrolu, moć, živimo u strahu od gubitka te moći. Strah jedino može manifestirati strah, tako da svaki naš izbor, čin, posjedovanje iz straha, će naposljetku manifestirati dodotni strah, i tako u krug.

Živjeti u iluziji vremena, znači živjeti u strahu, biti usmjeren prema van, prema onom što je bilo, što bude a ne prema onom što jest, ovdje i sada.

Iluzija zvana strah je glavna prepreka buđenju, spoznaji bezuvjetne sreće, ljubavi. Da bismo se probudili, moramo odabrati, mora postojati izbor, ali u koliko živimo u strahu (iluziji), izbor za nas ne postoji, već živimo u iluziji izbora, u iluziji kako je svaki izbor naš izbor. Ali izbor pod utjecajom straha nije naš, već je tvorevina straha (iluzije), i kao takav je iluzija izbora. Svaki naš izbor koji je temeljen na strahu (iluziji) od toga što će drugi reći ili misliti o nama, od ismijavanja … itd., je daljnje stvaranje straha (iluzije), pošto je sam izbor manifestacija straha (iluzije). To je ujedno i jedan od razloga zašto se ništa ne mijenja, ma koliko mi težili tome. Promijene su nemoguće dokle god naš izbor diktiraju strahovi (iluzije), jer ono što diktira izbor, je i ono što određuje krajnji rezultat, manifestaciju izbora. Ukoliko strah (iluzija) diktira izbor, jedino što može manifestirati taj izbor, jest dodatni strah (iluziju).

Danas ne izabiremo, radimo ono što mi želimo, već što nam strahovi (iluzije) diktiraju. Radimo stvari koje od nas očekuje obitelj, rodbina, prijatelji, okolina, društvo, a sve iz straha od toga što će drugi reći ili misliti o nama u koliko odaberemo, učinimo nešto izvan okvira propisanih nam očekivanja i normi. Čudimo se kako je današnje društvo nezadovoljno unatoč svim materijalnim bogatstvima, pa kako ne bi bilo, kad svi radimo ono što drugi žele, posjedujemo ono što drugi žele, a ne ono što mi želimo. Strah je glavni razlog nezadovoljstva. Uhvatili smo se u iluziju ispunjavanja normi, posjedovanja određenih stvari kao alata za postizanje zadovoljstva, sreće. No kako pronaći sreću u ispunjavanju normi, posjedovanju određenih stvari, kada je sreća u nama? Traženje sreće van nas samih, jest udaljavanje od sreće. Traženje sreće u određenim stvarima, događajima, je iluzija, a iluzija može samo stvoriti, manifestirati iluziju sreće. Dokaz da smo postigli samo iluziju sreće, je taj što takva sreće traje svega nekoliko sati, dana, a tada trebamo novu dozu iluzije kako bismo bili sretni. Istinska sreća jest bivanje, postizanje stalnog stanja sreće, uz nju se ne vežu događaji ili neke materijalne stvari, ona jednostavno je, sada i ovdje.

Želja, odnosno ispunjavanje želje, vjera da ukoliko ispunimo, ostvarimo neku od želja da ćemo biti sretni, jedna je samo od želja, vjerovanja u nizu, ni manje ni više. Sreća i želja, i ispunjavanje želje, u stvarnosti, nemaju veze jedno sa drugim, već potpuno suprotno. Želja, ispunjavanje želje, jest udaljavanje od sreće, jer kako nešto što je u nama, pronaći izvan nas? Sreća je naše prirodno stanje, sreća je u nama, a svako traženje sreće izvan nas, je udaljavanje od sreće. Svaka želja, traženje sreće izvan nas, jest stvaranje barijere, zavjese koja sakriva, prekriva sreću koja se nalazi u nama, koja mi jesmo.

Kada primjerice želimo auto, ispunimo tu želju, sretni smo, gdje osjećamo sreću, u autu ili u nama? U nama, u našem biću, a auto je samo alat koji je dozvolio toj sreći da izađe na vidjelo, da je osjetimo, auto nije stvorio tu sreću, ta sreća je stalno u nama, samo što je prekrivena našim mislima, željama. Kada ostvarimo želju (auto) otklonili smo barijeru (želju), zavjesu koja je prekrivala sreću. Sreća postignuta ispunjavanjem nekih od želja, posjedovanjem određenih stvari, je uvjetovana sreća, što znači da neće trajati zauvijek, već određeno vrijeme. Sreća koja je naš krajnji cilj, jest bezuvjetna sreća, sreća ispred koje ne postavljamo uvjete: bit ću sretan ako … Da bismo to postigli, ne moramo raditi ništa, već samo odbaciti želje. Samim odbacivanjem želja kao uvjeta za za sreću, nestaje barijera, zavjesa koja sakriva, prekriva sreću, i samim time, postigli smo bezuvjetno stanje sreće.

Prihvačanjem straha (iluzije) kao stvarnosti, prihvatili smo sreću koja ovisi o događajima, posjedovanju određenih stvari, prihvatili smo sreću kao nešto izvan nas, a ne u nama, dio nas. Strah je manifestacija svih problema, i istovremeno generator koji nas tjera, gura da rješavamo te probleme. Strah je glavni pokretač današnjeg čovjeka, sve što današnji čovjek čini, čini iz straha, čime naposljetku stvara dodatni strah.

Stanje straha nije u vezi sa bilo kakvom konkretnom i istinskom neposrednom opasnošću. Ono se pojavljuje u mnogim oblicima: kao nelagoda, briga, strepnja, nervoza, napetost, jeza, fobija i tako dalje. Ovakav psihološki strah uvijek se odnosi na nešto što bi se moglo desiti, a ne na nešto što se dešava upravo sada.

Koja je glavna prepreka buđenju, spoznaji bezuvjetne ljubavi? Možemo govoriti o mržnji, krivnji, nerazumijevanju, uvjerenjima, vjerovanjima, ograničenjima, netoleranciji, sramu, pohlepi …itd, no, sve te prepreke su samo manifestacija iste, jedne jedine prepreke ka duhovnom buđenju, STRAH. Između nas i buđenja, prosvjetljenja stoji samo strah, odnosno mi probuđeni, prosvijetljeni jesmo, a strah je jedino što stoji između nas i spoznaje da smo probuđeni, prosvijetljeni, da smo jedno sa svime, energija, bezuvjetna ljubav, svijest. Strah je barijera, veo koja stoji između onoga što mislimo, vjerujemo da jesmo i onoga što jesmo. Mi nismo naše misli, uvjerenja, vjerovanja, strahovi… to su samo iluzije koje su trenutno prekrile naše istinsko ja, našu suštinu, bivanje.

Strah i sve što proizlazi iz straha: nerazumijevanje, laž, uvjerenja, vjerovanja, sram, krivnja, mržnja, sukobi, želja za posjedovanjem, kontrolom, moći …. jest iluzija. Odbacivanjem iluzije, odbacivanjem nerazumijevanja, laži, uvjerenja, vjerovanja, srama, krivnje, mržnje, želje za posjedovanjem, kontrolom, moći ….što nam ostaje? Ostaje ono što jest, oduvijek bilo i bude,  istina, odnosno ljubav.

Istinsku ljubav, bezuvjetnu ljubav, spoznajemo onog trenutka kada odbacimo sve iluzije: strah, želju za posjedovanjem, kontrolom, moći … kada odbacimo iluzije, ostaje samo istina, LJUBAV, BEZUVJETNA LJUBAV. Dakle odbacivanjem iluzija, spoznajemo da jedino što postoji, što je ikada postojalo, što će ikada postojati, jest istina, ljubav, koja je, uvijek bila i bude, samo što smo je na trenutak prekrili našim iluzijama.

Beskonačna energija, svijest, ljubav, istina ili Bog, je ono što jest, sve ostalo je iluzija, tvorevina našega uma, naših misli.

Postoje samo dvije emocije, emocija ljubavi i emocija straha iz kojih proizlaze sve ostale emocije.  Na žalost, današnje čovječanstvo od rođenja pa do smrti živi u strahu, bilo da se radi o strahu od osuđivanja, izrugivanja, promjena, gubitka, neuspjeha, poraza, boli, različitosti …sve su to strahovi, samo manifestirani u različitim oblicima.

Bilo koja vrsta straha, na naš duhovno/fizički razvoj djeluje na isti način, radilo se o strahu od osuđivanja ili o strahu od promjena. Strah je strah, a strah je suprotnost duhovnom razvoju, strah je suprotnost spoznaju, slobodi, ljubavi. Dokle god se ne počnemo uzdizati iznad straha, naš duhovni razvoj je gotovo nemoguć. Sloboda ne postoji u koliko smo pod stalnim utjecajem straha od toga što će drugi reći ili misliti o nama. Stanje ljubavi je stanje slobode, ljubav ne osuđuje, ne ismijava, ne boji se promjena, različitosti, ljubav sve vidi kao cjelinu, a ne kao razbacane nepovezane dijelove.

Strah je ono što ljude dijeli na: bogate, siromašne, lijepe, ružne, pametne, glupe, uspješne, neuspješne, dobre, loše itd. Strah je izvor sukoba, nerazumijevanja, osuđivanja, izrugivanja, ismijavanja…

Mržnja, krivnja, nerazumijevanje, sukobi, netolerancija, nametanje vlastite volje, nesloboda, kontrola, želja za posjedovanjem, moći …. je privremeno stanje.

Sadašnji trenutak, sloboda, odgovornost, razumijevanje, tolerancija, sreća, ….. odnosno LJUBAV kao stanje svijesti, jest BIVANJE, a ne tek trenutno stanje.

 

Izvor:

Adrian Predrag – Sedam čakri sedam stanja svijesti

Don Miguel Ruizi – Majstorstvo u ljubavi

David Icke – Beskrajna Ljubav jedina je istina

Eckhart Tolle – Moć sadašnjeg trenutka

 

 

Previous postČovjek i Bog (JEDNO) Next postDjelovanje iz Ljubavi ili iz straha?!