Ebola se ni unutar Afrike nije pretvorila u kontinentalnu pandemiju, nego uglavnom ostaje ograničena na lokalna žarišta. Zašto se onda stvara dojam da bi Europa trebala očekivati scenarij globalnog nekontroliranog širenja?
Kad god se u medijima pojavi vijest o Ebola virusu, naslovnice često izgledaju kao uvod u novu apokalipsu. Crvena upozorenja, dramatične fotografije zaštitnih odijela i priče koje stvaraju dojam da je čovječanstvo ponovno na rubu globalne katastrofe.
Ali problem je što strah nije isto što i stvarnost.
Istina je da je ebola vrlo ozbiljna bolest. No jednako je istina da se ona ne širi ni približno poput COVID iliti gripe, i upravo zato lokalne epidemije ebole gotovo uvijek ostaju lokalne.
Za razliku od respiratornih virusa koji se lako prenose zrakom, ebola se uglavnom prenosi direktnim kontaktom s tjelesnim tekućinama zaražene osobe. To znači da nije dovoljno samo biti u istoj prostoriji ili proći pokraj nekoga na ulici, kao što su tvrdili u vrijeme covida.
Druga ključna razlika je što osobe oboljele od ebole vrlo brzo razvijaju teške simptome. Virus se ne širi tiho mjesecima među milijunima ljudi koji normalno putuju, rade i druže se. Upravo suprotno, bolest vrlo brzo postaje vidljiva, i tu dolazimo do paradoksa koji mediji rijetko objašnjavaju:
Virusi s vrlo visokom smrtnošću često se teže pretvaraju u globalne pandemije jer prebrzo onesposobe domaćina. Najuspješniji pandemijski virusi obično nisu oni najsmrtonosniji, nego oni koji se neprimjetno i lako šire među ljudima.
To ne znači da epidemije ebole nisu ozbiljne. Za lokalno stanovništvo pogođenih područja posljedice mogu biti strašne, posebno u siromašnim regijama sa slabim zdravstvenim sustavom. Ali pretvaranje svake lokalne epidemije u globalnu psihološku dramu ne pomaže nikome. Naprotiv.
Stalno održavanje atmosfere straha ima posljedice:
– ljudi gube sposobnost racionalnog razmišljanja,
– raste kolektivna anksioznost, i kolektivni pad imuniteta
– javnost postaje podložnija impulzivnim reakcijama,
– a medijski prostor sve više funkcionira kroz šok, paniku i emocionalni pritisak.
Informiranje je važno, a ovo što možemo vidjeti u medijima je sve, samo ne informiranje, a između informiranja i proizvodnje kolektivnog straha postoji velika razlika.
Društvo koje neprestano živi u stanju panike s vremenom prestaje razlikovati stvarne prijetnje od emocionalno pojačanih narativa. A upravo tada ljudi postaju najlakše vođeni emocijama umjesto razumom.
Zato je danas važnije nego ikad naučiti razlikovati što je stvarna opasnost, a što industrija straha.
ONO ŠTO MEDIJI (NAMJERNO) NE GOVORE
U posljednjih pedesetak godina zabilježeni su tek rijetki importirani slučajevi ebole u Europi, uglavnom kod zdravstvenih radnika ili putnika koji su upravo došli iz pogođenih područja Afrike. I pogodite što, nije bilo nekontroliranog širenja među stanovništvom, nije bilo epidemije niti scenarija nalik globalnoj pandemiji.
Možda vrijedi postaviti jednostavno pitanje: ako se ebola nije proširila ni cijelim afričkim kontinentom, zašto se javnosti stalno sugerira strah od europske ili globalne epidemije, apokalipse?
Zašto? Kao prvo ebola se, kao što smo već istaknuli, puno teže prenosi od primjerice respiratornih virusa. Kao drugo i još važnije, razlog ili razlozi zašto Europa u pola stoljeća, unatoč nekolicini zaraženih nije doživjela val širenja zaraze, jest činjenica da se u Europi za razliku od pogođenih područja Afrike, sumnjivi slučajevi brzo izoliraju, kontakti prate, a zdravstveni radnici imaju opremu i protokole. Odnosno, u dijelovima Afrike nije došlo do epidemije ebole, tko zna koji već puta, zato što je Afrika “biološki pogodna” za virus, nego zbog uvjeta.
Uvjeta slabijih zdravstvenih sustava, manjka zaštitne opreme, sporije dijagnostike, siromaštva, te bliskog kontakta tijekom njege bolesnih. Drugim riječima, do širenja zaraze u područjima afrike dolazi zato što se o bolesnima, što mediji naravno ne govore, u većini slučajeva brinu članovi obitelji, a ne institucije, bolnice, a kod ebole je upravo bliski fizički kontakt ključ prijenosa.
Dakle, u mnogim pogođenim ruralnim područjima afrike ljudi često njeguju teško bolesne članove obitelji kod kuće, bez zaštitne opreme, dolazeći u kontakt s tjelesnim tekućinama, te tradicionalno dodiruju tijela pokojnika tijekom pogrebnih rituala.
I ako ste primijetili, lokalne epidemije u samoj africi, ostaju lokalne, jer nisu sva područja, zemlje afrike na istom stupnju razvoja, siromaštva. Razvijeniji dijelovi Afrike se ne suočavaju sa epidemijama ebole. Ebola se nije proširila samom Afrikom, zašto onda očekivati da će se proširiti Europom?
Ali umjesto ukazivanja na te, i objašnjavanja tih činjenica, mediji biraju histeriju i strah.
Upravo zato je važno razlikovati kontinent od konkretnih područja, jer afrika nije jedna homogena cjelina, a pogotovo to nije cijela civilizacija. Velik dio kontinenta nikada nije imao epidemiju ebole.
Zašto bismo je onda mi imali?
Ako se ebola u 50 godina nije proširila cijelom Afrikom, unatoč povremenim epidemijama i slabijim zdravstvenim sustavima pojedinih regija, na temelju čega mediji stvaraju dojam da bi Europa mogla doživjeti scenarij nalik COVID-u?
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
