Ljudi kao i biljke i životinje imaju svoj 24 satni ciklus, biološki sat koji stvara cirkadijske ritmove. Planeti Zemlji treba 24 sata da napravi jedan puni krug oko svoje osi krečući se oko Sunca.
Cirkadijski ritam i biološki sat
Cirkadijski ritam je ciklus koji se vrti u krug kao zemlja oko svoje osi na putu oko Sunca. Ovaj ciklus je poput Zemljinog ciklusa koji također ovisi o sunčevoj svjetlosti. Spomenuti ritam u skladu sa kretanjem Zemlje tokom 24 sata stvara promjene temperature tijela, moždane aktivnosti te akcije hormona i metabolizma. Možete raditi, jesti, piti, vježbati i imati dobro zdravlje, no, ako ne unesete dovoljnu količinu Sunčeve svjetlosti putem očiju, vaša os i rotacija neče biti zdravlje nego bolest.
Sunce je vanjski sat po kojem se usklađuje naš sat. Unutrašnji sat, unutrašnji stvoritelj ritma koji se zove SCN – suprakijazmatička jezgra koja se nalazi u hipotalamusu. Dakle, Sunce kao vanjski sat šalje signale za pravilan rad unutarnjeg sata tj. SCN-a, koji kontrolira cirkadijske ritmove koji usklađuju različite fizičke promjene tijela sa promjenama svjetlosti u toku dana i noći – kada ima Sunčeve svjetlosti i kada je svjetlost odustna. Naše tijelo ima više od 100 cirkadijskih ritmova, tj. prirodnih ciklusa koji kontroliraju apetit, energiju, raspoloženje, spavanje, libido. Kada nismo u skladu sa prirodom patimo od poremećaja cirkadijskog ritma koji se manifestira na različite načine – gojaznost, dijabetes, nesanica, depresija, bolesti srca, rak..
Naše oči nisu samo sredstvo gledanja već i mjesto ulaska energije u naše tijelo! Svjetlost ulazeći u oko, jednim djelom ide vizalnim putem do zadnjeg djela mozga, tj. centra za vid dok drugim djelom ide energetskim putem do hipotalamusa odakle regulira životne funkcije tijela. Hipotalamus upravlja autonomnim nervnim sistemom ali i endokrinim sistemom, počevši od glavne žljezde u tijelu – hipofize. U hipotalamusu se sakupljaju i sve informacije o tome što se događa u tijelu – informacije dobivene čulima, o imunološkom i emotivnom sistemu. U njemu se sakuplja i zato se zove mozgov mozak. Veći dio svjetlosti koja ulazi kroz oko, oko 75% odlazi u hipotalamus na mjesto na kojem se nalazi tjelesni biološki sat pomoću kojega upravlja autonomnim nervnim sistemom i endokrinim sistemom.
Hipotalamus informaciju o svjetlosti predaje drugom dijelu mozga zvanom epifiza (pinealna žljezda). U prošlosti su je zvali treće oko, središte duše, središte svjesti. Hipotalamus su zvali mozgov mozak dok su epifizu zvali ragulatorom regulatora – ona koja regulira sve u tijelu.
Kada svjetlost ulazi u oko, većina iste odlazi u hipotalamus, koji tu informaciju predaje epofizi. Epofiza tu informciju koristi da odredi količinu svjestlosti u okolini – dali je dan ili noć, koje je doba godine i sl.
Tu informaciju prima svaka čelija istodobno. Cijelo tijelo istodobno zna što se događa u prirodi nakon kojeg se prilagođava i usklađuje sa prirodom. Svaka dva sata nova krv koja izlazi iz srca prolazi kroz sve žilice u mrežnici oka.
Danas znamo da biljke koriste fotosintezu te da je ona usko povezana sa svjetlošću. Svjetlost odrađuje kako i koliko će biljke rasti. Različite boje svjetlosti također utječu na rast biljaka. Ista stvar događa se i u ljudskom tijelu samo što mi to nazivamo metabolizmom. Znamo da sve što pojedemo ima tzv.karakteristiku maksimalnog upijanja supstanci, što znači da kada hranjive tvari, pr.vitamini i minerali dospiju u krv, oni automatski ragiraju na određene boje svjetlosti iz okoline koje dopiru kroz oči, a sve zbog toga kako bi tijelo lakše probavilo tvari koje smo unjeli u sebe.
Možete jesti najzdraviju hranu ali ako ne dobivate dovoljno svjetlosti na dan, ne samo preko kože, nećete moći dovoljno probaviti hranu i nećete dobiti sve vitamine i minerale koji su vam potrebi za normalno funkiconiranje organizma. Ako nedobijete dnevnu dozu svjetlosti narušit ćete zdravlje.
Tek je 1920-tih godina prošlog stoljeća potvrđena teorija da svjetlost ulazi u dio hipotalamusa u kojem se nalazi bilološki sat. Kao što nam sat na ruci govori koje je doba dana, tako i cijelo tijelo u sebi ima svoj sat koji mu govori kada da se probudi, kada treba ići na spavanje te kada treba jesti. Sve te funckije moraju biti usklađene sa prirodom.
****************
OKO MUDROSTI
Treće oko – vrata prema duhovnosti
U istočnoj, ali i u zapadnoj kulturi pojam ‘treće oko’ najčešće je povezan s intuicijom, predskazanjima i općenito duhovnošću i mnogim paranormalnim pojavama. Međutim, neki znanstvenici pokušavaju dokazati da ono ima i biološku osnovu i da ga svi skrivamo u sebi
Treće oko se najčešće može pronaći u obliku slika i crteža na čelima drevnih bića iscrtanih po zidovima i na skulpturama u budističkim hramovima. Istraživači koji se bave tim fenomenom, smatraju da oko predstavlja memoriju vanzemaljskih ljudskih predaka, odnosno bogova.
Ono je navodno drevnim bićima davalo izvanredne sposobnosti poput vidovitosti i telepatije. Stoga danas većina budista posvećuje svoje živote vraćanju tih izgubljenih božanskih mogućnosti. Takav pothvat zahtjeva godine predanog duhovnog rada koji može rezultirati manifestacijom paranormalnih vještina.
Simbolika trećeg oka
Ne samo u budizmu, već i u drugim istočnjačkim religijama, treće oko je simbol prosvjetljenja i nirvane, čemu sljedbenici tih religija teže. U ikonografiji Indije i istočne Azije uglavnom se označava točkom, okom ili kakvim drugim znakom na čelu božanstava (Šive) ili prosvijetljenih bića (Bude).
Nazivano i okom mudrosti, treće oko zapravo predstavlja šestu, odnosno čeonu čakru koja je indigo plave boje. Kao što je prikazano crtežima, leži iznad korijena nosa i povezano je s univerzalnom ljubavi koja podupire i čuva sve što postoji. Središte je naše duše u budnom stanju i djeluje na intuiciju, predviđanja, ali i na sjećanja, sposobnost vizualizacije i na razumijevanje mentalnih pojmova.
Šiva i Šakti
Hinduisti vjeruju da će otvaranje Šivinog trećeg oka označiti kraj svemira. I danas mnogi hindusi nose tilak (točku na čelu) koji ima mistično značenje i predstavlja treće oko.
Prema Maxu Heindelu, osnivaču rosenkreuzerske zajednice u Kaliforniji, hipofiza i epifiza su dva mala organa od kojih potonji predstavlja treće oko. Učenje ovih mističnih kršćana također tvrdi da su ti organi neaktivni i zato je njihov utjecaj u našem svakodnevnom životu rijedak i izniman.
Ako je vjerovati legendama, u davnim vremenima, kad je čovjek bio u vezi sa svojim unutarnjim svijetom, ovi su organi bili njegova vrata u taj svijet, a ponovo će služiti svrsi u budućnosti kad čovječanstvo dosegne stupanj duhovnosti kakav je nekad postojao. Povezan sa simpatičkim živčanim sustavom, treće je oko uspostavljalo vezu s voljnim dijelom živčanog sustava i na taj način čovjeku davalo moć percepcije ‘viših svjetova’.
Fizička osnova
Većina medicinskih stručnjaka koja se bavila pojmom trećeg oka, smatra da se zapravo radi o epifizi, žlijezdi smještenoj između dvije moždane hemisfere. Određene stanice unutar epifize nalikuju na fotoreceptore oka, a osim toga, epifiza izlučuje melatonin, hormon koji se smatra kemijskim prethodnikom snova, iskustava blizu smrti, meditacije, vizija i drugih oblika svijesti koji još uvijek nisu posve objašnjeni.
Iako se još uvijek radi o spekulacijama, epifiza je možda fizička manifestacija trećeg oka. Različite vrste nižih kralježnjaka, primjerice gmazovi, mogu doslovce osjetiti svjetlost pomoću epifize koja usklađuje njihov cirkadijalni ritam, tj. tjelesni sat s izmjenom dana i noći.
Bez obzira na njegove eventualne biološke osnove, treće oko je prvenstveno simbol intuicije i duhovnog. U tom smislu ono postoji u svakome od nas i na nama je koliko ćemo mu dozvoliti da djeluje u svakodnevnom životu. Njegova otvorenost zapravo je otvorenost uma kojim prihvaćamo informacije, mišljenja, kritike, emocije, pogreške i dobra djela, svatko na svoj način.
Treće oko u popularnoj kulturi
Treće je oko u raznim varijantama fikcije često označavalo transcendentalne mogućnosti pojedinca, poput predskazanja ili komunikacije s duhovima. Izdana su mnoga djela na tu temu, više ili manje vjerodostojna, a najpoznatije je ono Lobsanga Rampe.
studenom 1956. godine u Britaniji je izdana knjiga Treće oko autora Lobsanga Rampe. U njoj je navodno ispričana istinita priča o budističkom redovniku s Tibeta uključujući i detaljan opis kirurškog zahvata na trećem oku, tj. čeonoj čakri samoga Rampe čime mu je dana moć prepoznavanja ljudskih aura.
Izazvavši veliku kontroverzu, dokazano je da knjigu nije pisao tibetanski redovnik, već Cyril Hoskin (1910 – 1981) iz Devona koji nikad nije bio na Tibetu niti je ikad razgovarao s nekim tibetanskim redovnikom.
Usprkos prevari, koja nije dokazana samo na primjeru ove knjige, ovakve su teme oduvijek intrigirale ljude koji su težili nečemu većem i važnijem od njih samih. Potraga za objašnjenjima nadnaravnog i paranormalnog nikad neće završiti dok god postoje oni koji duhovno u životu stavljaju ispred materijalnog.
***************
EPIFIZA: “Sjedište duše” – RENÉ DESCARTES
Epifiza, čiju su funkciju intuitivno prepoznale drevne civilizacije i koju su sve donedavno jako podcjenjivali moderni znanstvenici, služi nam kao pomoć pri povezivanju sa svemirom. Iako su je Herofil u četvrtom stoljeću, René Descartes u sedamnaestom stoljeću te indijski mistici i praktičari joge različito opisivali kao “sfinkter misli”, “sjedište duše” odnosno “treće oko”, znanstveni je svijet oduvijek dovodio u pitanje funkcionalnu važnost epifize. U ovom je stoljeću opisivana i kao zakržljala struktura – dodatak mozgu – koja nema stvarnu svrhu. Nedavno je znanstvena literatura, međutim, ponudila mnogo spoznaja koje upućuju na to da bi epifiza zapravo mogla imati punopravno mjesto na glavnoj pozornici kao druga glavna žlijezda (uz hipofizu) u tijelu. Tako bi taj prethodno diskreditirani dio mozga lako mogao postati najnovije blago znanosti.
SVJETLOMETAR TIJELA
Oblikovana poput češera, po čemu je i dobila svoj latinski naziv pinealna žlijezda, epifiza se nalazi duboko u središtu mozga između dviju polutaka te iza i iznad hipofize. U ljudi ju je moguće locirati tako da se objema kažiprstima pokaže točno iza ušiju prema lubanji. Točka u kojoj bi se prsti sreli kada bi se mogli dodirnuti približan je položaj epifize. Iako nije veća od zrna graha, njezine su funkcije vrlo važne. Ona djeluje kao svjetlometar tijela primajući svjetlošću aktivirane informacije iz očiju (putem hipotalamusa) i šaljući hormonalne poruke koje imaju snažan utjecaj na um i tijelo. Njezina je aktivnost, koju reguliraju promjena svjetlosti u okruženju i Zemljino elektromagnetsko polje, slanje informacija u tijelo vezanih uz duljinu dnevnog svjetlosti.
S obzirom na to da je duljina svjetla dana sezonska funkcija, ta prenesena informacija iz epifize govori svim dijelovima tijela je li dan ili noć, produljuju li se dani ili se skraćuju i koje je godišnje doba. Na taj način tijelo ostaje blisko usklađeno s prirodom te stoga može obavljati odgovarajuće fiziološke prilagodbe koje ga pripremaju za nadolazeće promjene u okolini. Primjer je takve prilagodbe u ostatku životinjskog svijeta debljanje životinjskog krzna prije zime. Tijelo životinje ne može čekati da ga prvi snijeg podsjeti na to da je vrijeme da odjene zimski kaput.
Taj sustav odgovora na svjetlost vrlo je važan u mjeri u kojoj se životinje u svom prirodnom okruženju pare u skladu s godišnjim dobima te stoga svoje tjelesne funkcije moraju blisko sinkronizirati s prirodom Stupanj te sinkronizacije, međutim, izravno je povezan s mjestom na kojem životinje žive. Životinje koje, primjerice, žive blizu ekvatora doživljavaju manje varijacija u sezonskim sinkronizacijama od onih koje žive na krajnjim točkama geografske širine, gdje surovo prirodno okruženje i nestašice hrane uvjetuju bliskiju vezu sa sezonskim promjenama okruženja. Na ekstremnim geografskim lokacijama čak i najmanja neusklađenost između životinja i njihova okruženja, primjerice, odgađa okot mladunčadi i ima katastrofalne posljedice.
Vrijeme fizioloških događaja ključno je za zdravlje i širenje vrste. Budući da epifiza služi za prilagodbu cijele fiziologije organizama njihovu okruženju, čini se da fizička veličina te žlijezde varira u skladu sa staništem životinje. Tako je epifiza razmjerno mala u životinja koja žive oko ekvatora, a njezina se veličina proporcionalno uvećava što dalje prema sjeveru ili jugu od ekvatora životinja živi.
U određenih vrsta, primjerice u morskog slona, epifiza pri rođenju zauzima 50% mozga. Ako je veličina epifize u izravnoj vezi sa stupnjem na kojem su živa bića u dodiru sa svojim okruženjem, govori li što veličina ljudske epifiza (zrno graha) nešto o stanju naše svijesti? Bi li promjena naše svijesti i bliskija veza s prirodom dovela do povećanja epifize? Kakav god bio odgovor na to pitanje, poštovanje prema prirodi nije samo moralna nužnost, već je i ključno za dugovječnost i kvalitetu života svih živih bića.
TREĆE OKO
U bića kao što su ptice, gušteri i ribe svjetlost stimulira epifizu prodirući izravno kroz lubanju. U mnogih reptila epifiza ima sve fotoreceptivne elemente svojstvene oku. Stoga se naziva i “trećim okom” jer u mnogih stvorenja slični oku i po strukturi i po aktivnosti. No u ljudi i u svih drugih dlakavih stvorenja svjetlo stimulira epifizu isključivo putem očiju, što je čini integralnim dijelom vizualnog sustava. Tehnički naziv epifize jest epiphysis cerebri, što doslovce znači “vrh mozga”. Vjerujem da su ljudi izvorno također primali svjetlosnu stimulacije putem tjemena što je živo opisano u mnogim metafizičkim i drevnim duhovnim tekstovima. To ukazuje da je u nekom trenutku ljudske evolucije, možda prije razvoja moždanih polutaka, epifiza zapravo bila smještena na vrhu ljudskog mozga.
REGULATOR
Iako je epifiza iznimno aktivna u ljudskih bića u mladosti te je odgovorna za sprječavanje preranog početka puberteta i razvoja spolnih funkcija, njezine informacije aktivirane svjetlošću primarno služe za orkestriranje svih tjelesnih funkcija i njihovu sinkronizaciju s vanjskim okruženjem. Epifiza to postiže tako da na temelju poruka vezanih uz svjetlost primljenih iz tjelesnog biološkog sata u hipotalamusu odredi kad treba otpustiti svoj vrlo snažan hormon melatonin.
Melatonin se luči u skladu s redovitim cirkadiurnim ritmom. Luči se kao odgovor na tamu i postiže najveću razinu usred noći, a najnižu tijekom dana. Tijekom razdoblja najobilnijeg lučenja (između 2 i 3 sata ujutro) njegova se razina može udeseterostručiti. Kad se otpusti, ne utječe samo izravno na biološki sat tijela, već ima i mnogo širi učinak jer se izravno luči u krvotok. Stoga epifiza djeluje i kao žlijezda, lučeći hormon izravno u krv, i kao organ, putem izravne veze s mozgom. Melatonin izlučen kao odgovor na tamu može se pronaći posvuda u tijelu i utječe na sve tjelesne funkcije. Općenito se smatralo da se razine melatonina u ljudi ne mijenjanju kao odgovor na svjetlost između 1500 i 2000 luksa (jedan luks približno odgovara svjetlosti jedne svijeće).
edavno je, međutim, australski istraživač Iain McIntyre otkrio da se razine melatonina mogu promijeniti i kao odgovor na vrlo male količine svjetlosti (200 do 600 luksa) ako su osobe izložene takvoj svjetlosti najmanje jedan sat. Čini se tako da nijedna stanica tijela ne može izbjeći utjecaj svjetlosti što tuče u oči. Ta sposobnost epifize da utvrdi je li vani dan ili noć i tako tijelu kaže kad treba raditi, a kad se treba odmarati omogućuje jednostavnu uspostavu biološkog ritma. Uistinu smo bića svjetlosti.
Do danas je utvrđeno da je približno sto tjelesnih funkcija podložno cirkadiurnom ritmu. Iako su ti ritmovi genetski programirani da dovrše ciklus svaka 24 sata, za točnost njihova rasporeda i mogućnost funkcioniranja u skladu s drugim tjelesnim ritmovima potrebno je redovito izlaganje ciklusa Sunčevih dana i noći. Bez tog Sunčeva utjecaja mnogo ritmičkih funkcija tijela sličilo bi orkestru bez dirigenta.
Zorni primjer toga vidi se u otprilike 15% pojedinaca koji smatramo slijepima. Ti pojedinci zbog nemogućnosti percepcije svjetlosti ne mogu primati informacije iz okoliša nužne za usmjeravanje epifize. Zbog toga im je lučenje melatonina abnormalno, što izaziva nepredvidljive biološke ritmove te mnoge metaboličke poremećaje i hormonalne disbalanse. Stoga Sunce, koje djeluje kao glavni dirigent Sunčeva sustava, uistinu održava funkcionalnu harmoniju našeg internog orkestra.
Godine 1979. dr. Fritz Hollowich napisao je možda i najsveobuhvatniju i najozbiljniju knjigu o utjecaju svjetlosti na ljudsko tijelo. Taj proslavljeni istraživač, autor i umirovljeni profesor oftalmologije na sveučilištu u Meunsteru u Zapadnoj Njemačkoj koji je izgradio međunarodni autoritet, bio je prvi koji je uvjerljivo pokazao da svjetlost putem očiju stimulativno i regulatorno utječe na ljudsko tijelo. Na temelju ispitivanja na slijepim ljudima i oboljelima od katarakte dr. Hollowich zaključio je da u slučaju nedostatka, privremenih smetnji ili znatnog smanjenja percepcije svjetla dolazi do znatnih smetnji fiziološke i emocionalne stabilnosti.
Danas se epifiza smatra važnim faktorom u svim aspektima ljudskog funkcioniranja. Ona djeluje kao “regulator regulatora”. Osim njezinih dokumentiranih učinaka na reproduktivnu funkciju, rast, tjelesnu temperaturu, krvni tlak, motoričku aktivnost, san, rast tumora, raspoloženje i imunološki sustav, čini se da igra ulogu i u dugovječnosti.
Nedavne studije švicarskih istraživača Waltera Pierpaoliija i Georgesa Maestronija pokazuju da dodatak epifizina hormona melatonina vodi za piće noću u miševa dramatično poboljšava funkcije, znatno odgađa ili uklanja simptome starenja (nemoćnost, bolest i kozmetički izgled) te produljuje životni vijek za 20%. Miševi kojima je davan melatonin prosječno su živjeli 931 dan dok su oni koji nisu primali melatonin progresivno gubili na težini te su u prosjeku živjeli 755 dana. Istraživači smatraju ne samo da se starenje inicira u epifizi, već i da simptomi starenja ovisni o dobi mogu biti posljedica progresivnog smanjenja sinteze melatonina u epifizi. Pierpaoli i Maestroni smatraju da bi melatonin mogao igrati ulogu u smanjenju stresa i kontroli bolesti vezanih uz stres.
U istočnjačkoj medicini dnevni obrasci pojedinaca povezuju se s razinama njihova zdravlja. Neuravnoteženi odgovori na specifične ritmove, godišnja doba i njihove cikluse povezani su sa specifičnim vrstama fizičkih i emocionalnih problema. Sklad s našim životnim procesima povezan je s razinom sjedinjenja između tijela i okruženja. Možemo li doživjeti fluidnu integraciju vlastitog uma, tijela i emocija, a da ne postignemo i tu razinu sklada u našem odnosu s prirodom i obrnuto? Nije li naša interna integracija zrcalo naše integracije s cijelim životom (ljudima, životinjama, prirodom, radom itd.)? Možda je naša dugovječnost doslovce i simbolički povezana sa sposobnošću integracije i sinkronizacije s planetarnim i zvjezdanim energijama koje nas okružuju. Epifiza i njezina međuovisnost s ostatkom tijela drže ključ za misterije našeg starenja odnosno vječnog trajanja.
Ukratko, svjetlost ulazi u oči ne samo radi vida, već i kako bi izravno doprla do biološkog sata tijela u hipotalamusu. Hipotalamus kontrolira živčani i endokrini sustav, koji zajednički reguliraju sve biološke funkcije u ljudi. Hipotalamus, k tome, kontrolira i većinu regulatornih funkcija tijela praćenjem informacija povezanih sa svjetlošću i njihovim slanjem u epifizu, koja zatim na temelju tih informacija informira druge organe o uvjetima osvjetljenja u okruženju. Drugim riječima, hipotalamus djeluje kao lutkar koji tiho i nevidljivo vuče konce većine funkcija za održavanje ravnoteže tijela.
Svi tjelesni sustavi međusobno su povezani kroz stalnu mijenu, a hipotalamus se nalazi u samom njihovu centru. Hipotalamus je sučelje između uma i tijela te koordinira njihovu pripravnost utječući na svijest i tako kontrolirajući naše stalno stanje spremnosti. To ključno održavanje sklada tijela postiže se sinkronizacijom vitalnih funkcija tijela s uvjetima u okruženju ili, kako neki kažu, “sjedinjenjem sa svemirom”.
SMRZNUTA SVJETLOST
Svjetlost, kao jedan od glavnih oblika prehrane, ne utječe samo na naša tijela izravno, već i neizravno putem hrane koju jedemo. Većina hrane zapravo je svjetlost u krutom obliku. Potencija ili nutritivna vrijednost svjetlosti u hrani izravno je povezana s kvalitetom hrane koja nosi njezinu snagu. Što niže na hranidbenom lancu jedemo (tj. što je hrana bliže tvari koja je proizvedena izravno iz svjetlosti), bliže smo primanju potpune snage svjetlosti. Jedenjem visoko na hranidbenom lancu (životinjskih proizvoda) ili konzumiranjem mnogo nezdrave, brze, smrznute, ozračene ili jako prerađene hrane znatno smanjujemo nutritivnu vrijednost svjetlosti u prehrani ili je potpuno uklanjamo iz nje. Primjer za to mogla bi biti nutritivna razlika između svježe zelene jabuke i obrađenog zelenog slatkiša. Svjetlošću najbogatija hrana vjerojatno su plavozelene alge i organski uzgojeno voće i povrće. Hrana koja je izgubila svoju svjetlosnu energiju zbog pretjerane obrade, zračenja i tako dalje postupno gubi životnu snagu i postaje funkcionalno mrtva. Jedenjem nutritivno mrtve hrane na koncu izgladnjujemo tijelo, um i duh te dovodimo do smanjenja funkcije, češćeg obolijevanja, kronične bolesti te, konačno, i do same smrti.
Dodajmo još i ovo, da ne bude zadnja riječ u postu ova gornja, „smrti“: Različito obojana hrana različito utječe na nas baš kao što je to slučaj i s različitim bojama spektra. Vibraciju hrane najprije unosimo vizualno. Dok gledamo hranu, njezina je boja ključna za ono što osjećamo prema njoj i način na koji će tijelo reagirati na nju. Ta ideja nije nova jer je boja svakog živog bića znak njegova zdravlja. Boja hrane otkriva aspekte njezine svježine i hranjivog sadržaja. Razmislite, primjerice, kako nam potekne slina na određenu hranu dok je gledamo čak i unatoč tome što je ne možemo pomirisati ili okusiti. Boja nije samo estetičko svojstvo – ona prenosi i poruku. Dr. Gabriel Cousens, autor knjige Spiritual Nutrition and The Rainbow Diet, kaže da je boja hrane njezin potpis. Kao da je priroda bojom kodirala svu hranu kako bismo intuitivno i logički mogli razumjeti njezinu svrhu unutar svog tijela.
Toliko za danas, za najstrpljivije opet glazbeni trenutak za kraj, jesam li vam rekao nekad kako izgleda moja privatna lista bendova? Na prvom mjestu – Stray Cats, pa duuugo niko. Nema pomoći, kad čujem rockabilly jednostavno se osjećam kao da sam došo doma.
Comments are closed.