Upravo se u krizi najbolje vidi što sustav stvarno želi, ako mu je cilj zaštititi ljude, onda će krizu koristiti da građani postanu: otporniji, mirniji i manje ovisni. Ali ako mu je cilj nadzor i upravljanje, onda će krizu koristiti da građani postanu uplašeniji, poslušniji i još ovisniji o sustavu.
Ako je državi stalo do ljudi, onda odgovor na energetsku krizu neće izgledati kao stalno pumpanje straha, navikavanje ljudi na manje, guranje “pametnih” ograničenja, digitalno praćenje potrošnje i polagano pretvaranje osnovnih resursa života u uvjetovani pristup.
Ne. Izgledati će drugačije.
Pošten sustav će prvo reći: “Situacija je ozbiljna, ali ćemo štititi vaš standard, vaša prava svim raspoloživim sredstvima.”
To znači da neće biti psihološkog terora, proizvodnje panike, medijskog pripremanja ljudi na poslušnost, stalnog osjećaja da “se bez vlasti ne možete preživjeti”
Jer sustav koji stvarno štiti narod zna da je i panika oblik društvene štete.
Ako će cilj države biti pomoć, energija će se tretirala kao strateško javno dobro, a ne samo kao roba ili alat tržišta.
To znači: zaštitu kućanstava, zaštitu malih poduzetnika, zaštitu proizvodnje hrane, zaštitu grijanja, prijevoza i osnovnog dostojanstva života.
Umjesto pitanja “Kako da ljude prilagodimo krizi?” vlast bi se pitala “Kako da ljudi prođu kroz krizu bez poniženja?”
A to je ogromna razlika.
Drzava bi pomagala ljudima da budu manje ranjivi. Dakle drzava bi bila podrška rezervnim sustavima za grijanje i struju, lokalnoj proizvodnji hrane, sjemenom, zemljom, savjetima, dakle većoj samodostatnosti zajednica.
Jer sustav koji stvarno želi zaštititi ljude ne boji se njihove autonomije, dok sustav koji želi kontrolu, se upravo toga boji najviše.
Da je cilj stvarna pomoć građani bi dobili istinu, jasne podatke, praktične upute i stvarne alate za otpornost, a ne samo:
aplikacije, pravila, preporuke, praćenje
i novu rundu “privremenih mjera” koje kasnije ostaju zauvijek.
Tu je srž svega.
Pošten sustav koristi krizu da ljudima vrati moć, kontrolni sustav koristi krizu da ljudima uzme još jedan sloj autonomije.
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
