Intro

Informacije objavljene na ovom portalu potencijalno mogu promijeniti Vaš život, stoga ako niste spremni staviti po strani sve što mislite da znadete i ostaviti mogućnost da ste možda čitav život bili sustavno zavaravani i lagani, onda ovaj portal nije za Vas. Ne očekujemo da pasivno prihvatite sve što pročitate, ali Vas potičemo da obratite pažnju na ove informacije radi Vas samih.

Kada bismo zaista odbacili iluzije zbog onog što one u biti jesu, onoga što nam mogu dati ili onoga čega nas mogu lišiti, bili bismo na oprezu. Ako nismo na oprezu, posljedice mogu biti užasne i neizbježne. Gubimo svoju sposobnost da volimo. Ako želite voljeti, morate ponovno naučiti kako vidjeti. I ako želite vidjeti, morate naučiti kako da se oslobodite droge. I to je to. Oslobodite se svoje ovisnosti. Strgnite sa sebe krake društva koji su se obavili oko vas i ugušili vaše bivstvovanje. Morate ih se osloboditi. Izvana će sve biti kao i prije, ali iako ćete nastaviti živjeti u svijetu, više nećete biti od svijeta. U svom srcu bit ćete slobodni, iako potpuno sami. Vaša ovisnost o drogi će nestati. Ne morate ići u pustinju; ostanite među ljudima i maksimalno uživajte u njihovom društvu.

Međutim, drugi više neće imati moć učiniti vas sretnima ili nesretnima. To je samotnost. U toj samoći vaša će ovisnost nestati i rodit će se sposobnost da volite. Na druge više ne gledate kao na sredstva za zadovoljenje svojih ovisnosti. Samo onaj tko je to pokušao zna kako je to užasno teško. To je kao da od sebe zahtijevate da umrete. To je kao da od jadnog ovisnika zahtijevate da se odrekne jedine sreće koju poznaje. Kako se to može zamijeniti za okus kruha, voća, čistog jutarnjeg zraka, za slatki okus vode iz planinskog potoka? Dok se bori s simptomima odvikavanja i prazninom koju osjeća sada kada droge više nema, ništa ne može ispuniti tu prazninu osim droge. Možete li zamisliti život u kojem biste odbili uživati ili prihvatiti makar i jednu jedinu riječ odobravanja, ili da bilo kome naslonite glavu na rame tražeći podršku? Zamislite život u kojem ni o kome ne biste čuvstveno ovisili, tako da više nitko nema moć da vas učini sretnima ili nesretnima. Odbijate potrebu za bilo kojom određenom osobom, ili da vi sami budete nešto posebno za bilo koga, ili da bilo koga nazivate svojim. Ptice nebeske imaju svoja gnijezda i lisice svoje jame, ali vi nećete imati gdje nasloniti svoju glavu na putu kroz život. Ako ikad postignete takvo stanje, konačno ćete saznati što znači imati pogled koji je jasan i nezamagljen strahom i žudnjom. Tada ćete vagati svaku riječ. Konačno vidjeti pogledom koji je jasan i nezamagljen strahom i žudnjom. Saznat ćete što znači voljeti. Ali da biste mogli stići u zemlju ljubavi morate proći kroz muke umiranja, jer voljeti ljude znači umrijeti potrebi za ljudima i biti potpuno sam.
Kako uopće stići tamo? Neprekidnom svjesnošću, neizmjernom strpljivošću i suosjećanjem koje biste imali za ovisnika o drogi, te razvijanjem ukusa za dobre stvari u životu kojim ćete se suprotstaviti žudnji za drogom. Kojim dobrim stvarima? Ljubav prema radu kojim se bavite zbog rada samoga, ljubav prema smijehu i bliskosti s ljudima na koje se ne lijepite i o kojima ne ovisite čuvstveno već uživate u njihovom društvu.

Također će pomoći ako se počnete baviti aktivnostima kojim se bavite cijelim svojim bićem, aktivnostima kojima se toliko volite baviti da, dok ste njima zaokupljeni, uspjeh, priznanje i odobravanje vam jednostavno ništa ne znače. Pomoći će također ako se vratite prirodi. Otpustite ljude, otiđite u planine i u tišini općite s drvećem, cvijećem, životinjama, pticama, morem, oblacima, nebom i zvijezdama. Rekao sam vam kako je važna duhovna vježba promatranje stvari, biti svjestan stvari oko sebe. Riječi i pojmovi će, nadajmo se, nestati, i stupit ćete u dodir s prirodom. To je lijek za usamljenost. Usamljenost obično pokušavamo izliječiti čuvstvenom ovisnošću o ljudima, druženjem i bukom. To nije nikakav lijek. Vratite se stvarima, vratite se prirodi, idite u planine. Tada ćete vidjeti da vas je srce dovelo u goleme pustinje samoće – nitko neće biti uz vas, apsolutno nitko.
U početku će vam to izgledati neizdrživo, ali to je samo zato što ste niste navikli na samoću. Ako uspijete neko vrijeme ostati tamo, pustinja će odjednom procvjetati u ljubav. Vaše će se srce raspjevati i bit će uvijek proljeće. Oslobodit ćete se droge i bit ćete slobodni. Tada ćete shvatiti što je sloboda, što je ljubav, što je sreća, što je stvarnost, što je istina i što je Bog. Vidjet ćete, doći ćete do spoznaja koje se nalaze s onu stranu pojmova i uvjetovanosti, ovisnosti i navezanosti. Čini li vam se ovo smislenim?
Dopustite mi da ovo završimo s jednom zgodnom pričom. Jedan čovjek izumio je način za dobivanje vatre. Uzeo je svoje alatke i otišao k plemenu na dalekom sjeveru gdje je bilo jako hladno. Učio je tamošnje ljude kako mogu zapaliti vatru. Ljude je to jako zanimalo. Pokazao im je kako sve mogu koristiti vatru: za kuhanje, grijanje, itd. Bili su mu jako zahvalni što ih je naučio kako mogu zapaliti vatru,  međutim, prije nego što su stigli izraziti svoju zahvalnost, čovjek je nestao. Nisu ga zanimala njihova priznanja i zahvalnost – zanimala ga je samo njihova dobrobit. Otišao je u drugo pleme, gdje je opet počeo ljudima pokazivati svoj izum. I tamo je to ljude jako zanimalo. Njihovi svećenici mislili su da je zanimanje čak i preveliko jer su primijetili da je čovjek počeo privlačiti mase, a oni sami počeli su gubiti na popularnosti, i zato su odlučili da ga ubiju. Otrovali su ga, razapeli – predstavite si to kako hoćete. Bojali su se, međutim, da će se sada ljudi okrenuti protiv njih. Ali bili su jako mudri, čak prepredeni. Znate li što su učinili? Dali su napraviti čovjekov portret i stavili su ga na glavni oltar u hramu. Alatke za paljenje vatre stavljene su ispred portreta, a ljudi su poučavali kako se trebaju klanjati portretu i alatkama, što su stoljećima revno činili. Štovanje i čašćenje se nastavilo, ali vatre više nisu imali.
Gdje je vatra? Gdje je ljubav? Gdje je droga koju je društvo usadilo u vas? Gdje je sloboda? Upravo time se bavi duhovnost. Na žalost, mi to najčešće gubimo iz vida, zar ne? Upravo o tome je Isus govorio. Ali previše naglašavamo: “Gospodine, Gospodine”, zar ne? Gdje je vatra? I ako čašćenje ne vodi do vatre, ako bogoštovlje ne vodi do ljubavi, ako liturgija ne vodi do jasnijeg opažanja stvarnosti, ako Bog ne vodi u život, od kakve nam je koristi religija osim što uzrokuje još veće podjele, još više fanatizma, još više antagonizma? Svijet ne boluje od nedostatka religije kako je obično shvaćamo, nego boluje od nedostatka ljubavi, nedostatka svjesnosti. A ljubav se stvara svjesnošću i nikako drugačije, nikako drugačije.

Shvatite kakve zapreke sebi postavljate na putu do ljubavi, slobode, i sreće i zapreke će nestati. Uključite svjetlost svjesnosti i tama će nestati. Sreća nije nešto što se može postići; ljubav nije nešto što možete proizvesti; ljubav je nešto što vas ima. Vi nemate vjetar, zvijezde i kišu. Ne posjedujete te stvari; predajete im se. A predat ćete im se kada postanete svjesni iluzija, svojih ovisnosti, svojih žudnji i svojih strahova. Kao što sam vam ranije rekao, prvo: psihološki uvid je od velike pomoći, ali ne analiza – analiza je paraliza. Uvid nije nužno isto što i analiza. Jedan vaš američki terapeut jako je to dobro postavio: “Ono što je važno je ‘Aha’ iskustvo.” Sama analiza ne pomaže – daje nam jedino informacije. Ali kad biste mogli postići “Aha” iskustvo, to bi bio uvid. To je promjena. Drugo: važno je razumijevanje vaših ovisnosti. Treba vam vremena. Jao, koliko bi se vremena koje se posvećuje bogoštovlju, pjevanju hvalospjeva i pjesama, moglo plodonosno iskoristiti za shvaćanje samoga sebe. Zajednica se ne stvara zajedničkim liturgijskim slavljima. Duboko u svom srcu znate, i ja znam, da se takva slavlja pripremaju samo zato da se prikriju razlike. Zajednica se stvara razumijevanjem balvana koje stavljamo na put zajedništva, razumijevanjem sukoba koji se javljaju zbog naših strahova  žudnji. Tako se dolazi do zajedništva. Moramo uvijek paziti da bogoštovlje ne postane samo još jedna prepreka za važan posao življenja. A živjeti ne znači raditi za vladu, ili postati veliki poduzetnik, ili činiti velika djela milosrđa. To nije život. Živjeti znači odbaciti sve prepreke i živjeti u svježini sadašnjeg trenutka. “Ptice nebeske… niti siju niti žanju” – to je život. Počeo sam rekavši vam da ljudi spavaju, da su mrtvi. Mrtvaci upravljaju vladama, mrtvaci vode velike poslove, mrtvaci se bave obrazovanjem; postanite živi! Bogoštovlje vam mora u tome pomoći, inače je beskorisno. I sve više i više – i vi i ja to znamo – posvuda gubimo mlade. Mrze nas; ne zanima ih nametanje još više strahova i krivnje. Ne zanimaju ih propovijedi i nagovori, ali žele naučiti što je ljubav; kako mogu biti sretan; kako mogu živjeti; kako mogu doživjeti sve one čudesne stvari o kojima mistici govore? To je dakle druga stvar: razumijevanje. Treće: nemojte se poistovjećivati ni s čim. Kada sam danas dolazio ovamo netko me je pitao: “Osjećate li se ikad jadno?” Čovječe, naravno da se ponekad osjećam jadno. Imam svoje napadaje. Ali ne traju, zaista ne traju. Što učinim? Prvi korak: ne poistovjećujem se s tim osjećajem. Osjećam se jadno. Umjesto da zbog toga postanem napet, umjesto da se živciram zbog toga, shvaćam da se osjećam potištenim, ili razočaranim, ili kako već bilo. Drugi korak: priznajem da se taj osjećaj nalazi u meni, a ne u nekoj drugoj osobi, npr. osobi koja mi nije pisala, ili u izvanjskom svijetu; u meni je. Jer dokle god mislim da se nalazi izvan mene, uzimam  za pravo da se držim tog osjećaja. Ne mogu reći da bi se svatko na mom mjestu tako osjećao; u stvari, tako bi se osjećale samo budale i ljudi koji spavaju. Treći korak: ne poistovjećujem se s tim osjećajem. “Ja” nije taj osjećaj. “Ja” nisam usamljen, “ja” nisam potišten, “ja” nisam razočaran. Razočaranje je tu, gledate ga. Bili biste iznenađeni da vidite kako brzo isparuje.

Sve čega ste svjesni stalno se mijenja; oblaci stalno putuju. Dok to činite, također ćete dobiti razne uvide u to zašto su oblaci uopće došli.
Imam ovdje nekoliko citata, nekoliko rečenica koje bih ja zapisao zlatnim slovima. Uzeo sam ih iz A. S. Neillove knjige Summerhill. Morao bih vam reći nešto i o pozadini ovoga. Vjerojatno znate da se Neill četrdeset godina bavio obrazovanjem. Osnovao je jednu vrstu neovisne škole za otpadnike. Primao je dječake i djevojčice i jednostavno ih puštao slobodnima. Ako su htjeli naučiti čitati i pisati, dobro. Ako nisu htjeli naučiti čitati i pisati, opet dobro. Mogli su učiniti što god su željeli sa svojim životom, ali nisu smjeli ograničavati slobodu drugih. Dokle god se ne miješaš u slobodu drugoga – slobodan si. Neill je rekao da mu najgora djeca dolaze iz samostanskih škola. Naravno, tako je to bilo nekad davno. Kaže da je toj djeci trebalo oko šest mjeseci da prebole svu srdžbu i odbojnost koju su bili potiskivali. Bunili bi se šest mjeseci, borili bi se protiv sustava. Najgora je bila djevojčica koja je često uzimala bicikl i odlazila u grad, izbjegavajući nastavu, izbjegavajući školu, izbjegavajući sve. Ali čim su preboljeli odbojnost, svi su htjeli učiti, čak bi se i bunili: “Zašto danas nemamo nastave?” Treba dodati da su djeca pratila samo one predmete koji su ih zanimali. Nakon nekog vremena bi se preobrazili. U počecima su se roditelji bojali poslati djecu u takvu školu. Govorili bi: “Kako ćete ih obrazovati ako ih ne disciplinirate? Morate ih poučavati, voditi.” Koja je bila tajna Neilllovog uspjeha? Dobivao je najgoru djecu, onu od kojih su svi drugi digli ruke, a za šest mjeseci bila bi preobražena. Slušajte što je rekao – izvanredne riječi, svete riječi: “Svako dijete ima Boga u sebi. Naši pokušaji da formiramo dijete pretvaraju Boga u vraga. Djeca koja dolaze u moju školu su mali vragovi, mrze svijet, destruktivna su, bezobrazna, lažu, kradu, zlovoljna su. Za šest mjeseci postanu sretna, zdrava djeca koja ne rade ništa loše.” To su prekrasne riječi koje dolaze od čovjeka čiju školu redovito posjećuje inspekcija Britanskog ministarstva obrazovanja i svi ravnatelji i ravnateljice i drugi koji tamo žele doći. Divne riječi. To je njegova karizma. Takve stvari ne možete isplanirati, za to morate biti posebna osoba. Na nekim od svojih predavanja za ravnatelje i ravnateljice govorio je: “Dođite u Summerhill i vidjet ćete da su sve voćke pune plodova, nitko ih ne trga s voćki. Nema želje za napadanjem autoriteta. Dobro se hrane i nema zlovolje i srdžbe. Dođite u Summerhill i nigdje nećete vidjeti hendikepirano dijete s nadimkom (znate kako djeca mogu biti okrutna prema nekome tko muca). Nikada nećete vidjeti da se itko ruga djetetu koje muca, nikada. U toj djeci nema nasilja zato što nitko ne primjenjuje nasilje nad njima.” Slušajte te riječi otkrivenja, te svete riječi. Takvi ljudi postoje. Bez obzira na to što vam znanstvenici, svećenici i teolozi govore, postojali su, i sada ima ljudi koji se ne svađaju, nisu ljubomorni, ne izazivaju sukobe, ratove, neprijateljstva, ništa! Takvi ljudi postoje u mojoj zemlji, ili, točnije rečeno, postojali su do nedavno. Poznavao sam isusovce koji su živjeli i radili s ljudima koji, kako su me uvjeravali, nisu bili sposobni krasti ili lagati. Jedna časna sestra rekla mi je da je išla raditi s plemenima na sjeveroistoku Indije gdje ljudi ništa nisu zaključavali. Nikada ništa nije ukradeno i nikada nisu lagali – sve dok se indijska vlada i misionari nisu tamo pojavili.
Svako dijete ima Boga u sebi.

Naši pokušaji da formiramo dijete pretvorit će Boga u vraga.
Gledao sam jedan zgodan film kojeg je režirao Federico Fellini, 8 1/2. U jednom prizoru neki časni brat odlazi na picnic ili izlet s grupom dječaka između osam i deset godina. Bili su na plaži malo ispred brata koji je bio na začelju okružen s njih trojicom ili četvoricom. Naišli su na jednu stariju ženu koja je bila uličarka i dječaci su je pozdravili: “Zdravo”, i ona uzvrati: “Zdravo.” Upitaše je: “Tko si ti?” Ona odgovori: “Ja sam prostitutka.” Nisu znali što je to, ali pravili su se da znaju. Jedan od dječaka koji je, čini se, znao malo više od drugih, reče: “Prostitutka je žena koja radi određene stvari ako joj platiš.” Ostali ga upitaše: “Hoće li to uraditi ako joj platimo?” “Zašto ne?” odgovori ovaj. I tako su skupili novac i dali joj ga. “Hoćeš li sada učiniti te određene stvari pošto smo ti platili?” Ona odgovori: “Svakako, dečki. Što biste htjeli da uradim?” Jedino što im je palo na pamet bilo je da joj kažu da se skine. Skinula se, i gledali su je. Nikada prije nisu vidjeli golu ženu. Nisu znali što bi drugo sada učinili, pa su rekli: “Bi li htjela plesati?” Rekla je: “Svakako.” I tako su se svi skupili u krug pjevajući i pljeskajući. Uličarka je njihala bokovima, a oni su se odlično zabavljali. U međuvremenu je došao brat i sve vidio. Dotrčao je i počeo vikati na ženu. Prinudio ju je da se obuče, a narator reče: “U tom trenutku pokvario je djecu. Do tada su bila nevina, lijepa.”
To nije rijedak problem. Poznajem jednog prilično konzervativnog misionara, isusovca koji radi u Indiji. Došao je na jedan moj tečaj. Govorio sam o ovoj temi dva dana, a on je patio. Došao je k meni druge večeri i rekao mi: “Tony, ne mogu ti opisati koliko patim dok te slušam.” Upitao sam ga: “Zašto, Stan?” Rekao je: “Oživljavaš jedno pitanje u meni kojeg sam potiskivao dvadeset i pet godina. Strašno pitanje. Opet i opet sam se pitao: nisam li pokvario svoj narod učinivši ih kršćanima.” Taj isusovac nije bio jedan od vaših liberalnih, bio je ortodoksan, posvećen, pobožan, konzervativan čovjek. Ali osjetio je da je pokvario sretne, prostodušne, jednostavne ljude pune ljubavi time što ih je učinio kršćanima.
Američki misionari koji su došli na otoke u Južnom moru sa svojim suprugama bili su užasnuti kada su vidjeli da domorotkinje dolaze u crkvu obnaženih grudi. Njihove supruge zahtijevale su da se obuku pristojnije. I zato su im misionari dali majice. Slijedeće nedjelje žene su došle u crkvu u majicama, ali imale su izrezane dvije velike rupe radi udobnosti i prozračivanja. Bile su u pravu; misionari su bili u krivu.
Vratimo se sada Neillu. On kaže: “Ja nisam nikakav genij, ja  sam samo jedan čovjek koji odbija voditi dječje korake.” Međutim, što je onda s istočnim grijehom? Neill kaže da svako dijete ima Boga u sebi. Naši pokušaji da ga formiramo pretvorit će ga u vraga. On pušta djecu da sama odrede svoje vrijednosti, a vrijednosti su uvijek dobre i društvene. Možete li u to povjerovati? Kada se dijete osjeća voljenim (što znači da dijete osjeća da ste na njegovoj strani), onda je u redu. Dijete više ne doživljuje nasilje. Nema straha, nema nasilja. Dijete počinje postupati s drugima onako kako se s njime postupalo. To je zaista sveta knjiga. Pročitajte je. Meni je do temelja promijenila život i način na koji postupam s ljudima. Počeo sam viđati čuda. Počeo sam prepoznavati nezadovoljstvo sa samim sobom koje je posijano u meni, natjecanje, uspoređivanje, mišljenje “to nije dovoljno dobro”, itd. Možete prigovoriti da ne bih postao ono što jesam da me nisu gurali. Je li mi zaista bilo potrebno sve to guranje? I tko uopće želi biti ono što sam ja? Želim biti sretan, želim biti svet, želim biti pun ljubavi, želim imati mir, želim biti slobodan, želim biti čovječan.
Znate li zbog čega se događaju ratovi? Događaju se zato što svoje unutarnje sukobe projiciramo van. Pokažite mi čovjeka u kojem nema unutarnjih sukoba i ja ću vam pokazati čovjeka u kojem nema nasilja. U njemu će biti djelotvorne, čak i grube akcije, ali ne iz mržnje. Kada djeluje, djeluje kao kirurg, djeluje kao učitelj pun ljubavi koji radi s duševno zaostalom djecom. Njih ne možete kriviti, ali morate ih razumjeti i krenuti u akciju. S druge strane, kada se bacite u akciju iz mržnje i nesvjesnog nasilja, činite grešku. Pokušavate vatrom ugasiti vatru. Pokušavate se boriti protiv poplave dodajući vodu. Ponavljam ono što je Neill rekao: “Svako dijete ima Boga u sebi. Naši pokušaji da formiramo dijete pretvorit će Boga u vraga. Djeca koja dolaze u moju školu su mali vragovi, mrze svijet, destruktivna su, bezobrazna, lažu, kradu, zlovoljna su. Za šest mjeseci postanu sretna, zdrava djeca koja ni rade ništa loše. Nisam ja nikakav genije, ja  sam samo jedan čovjek koji odbija voditi dječje korake. Puštam ih da sama odrede svoje vrijednosti, a vrijednosti su uvijek dobre i društvene. Religija koja čini ljude boljima, čini ih gorima, ali religija poznata kao sloboda čini sve ljude dobrima jer uništava unutarnji sukob [ja sam dodao riječ “unutarnji ”] koji od ljudi stvara vragove.”
Neill također kaže: “Prva stvar koju učinim kada dijete dođe u Summerhill je da mu uništim savjest.” Pretpostavljam da znate o čemu govori, jer ja znam o čemu govori. Ne treba vam savjest ako već imate savjest; ne treba vam savjest ako imate osjetljivost. Niste nasilni, niste plašljivi. Vjerojatno mislite da je to jedan neostvariv ideal, ali pročitajte Neillovu knjigu. Sretao sam ljude koji su se tu i tamo, iznenada spotakli o tu istinu: korijen zla nalazi se u vama. Kada to počnete shvaćati, prestat ćete si nametati zahtjeve, prestat ćete si nametati očekivanja, prestat ćete gurati sami sebe i razumjet ćete. Hranite se zdravom hranom, dobrom zdravom hranom. Ne govorim o stvarnoj hrani, govorim o zalasku sunca, o prirodi, o dobrom filmu, o dobroj knjizi, o poslu u kojem uživate, o dobrom društvu. Tako ćete, nadam se, osloboditi se ovisnosti o onim drugim osjećajima.
Kakvi vam se osjećaji javljaju kad ste u dodiru s prirodom ili kada ste uronjeni u posao koji volite? Ili kada razgovarate s nekim u čijem društvu zaista uživate u otvorenosti i bliskosti bez navezivanja. Kakvi vam se osjećaji javljaju? Usporedite te osjećaje s osjećajima koji se javljaju u vama kada pobijedite u nekoj raspravi, ili kada pobijedite u nekoj utrci, ili kada postanete popularni, ili kada vam svi plješću. Potonje osjećaje nazivam svjetovnim osjećajima, a one prve nazivam duhovnima. Mnogi ljudi osvajaju svijet i gube svoju dušu. Mnogi ljudi žive prazne živote, živote bez duše, zato što se hrane popularnošću, odobravanjem, hvalama, s “ja sam O.K., ti si O.K.”, s “gledaj me”, “slušaj me”, “podupiri me”, “cijeni me”, time što su šefovi, time što imaju moć, pobjeđivanjem na utrci. Hranite li se i vi time? Ako se time hranite, onda ste mrtvi. Izgubili ste svoju dušu. Hranite se drugačijom, hranjivom tvari. Tada ćete vidjeti preobrazbu. Dao sam vam cjelokupan program za život, zar ne?

Anthony de Mello

Previous postLjekovita Svojstva Stevije Next postNa Rubu Znanosti - Obrazovanje i Svijest