Intro

Informacije objavljene na ovom portalu potencijalno mogu promijeniti Vaš život, stoga ako niste spremni staviti po strani sve što mislite da znadete i ostaviti mogućnost da ste možda čitav život bili sustavno zavaravani i lagani, onda ovaj portal nije za Vas. Ne očekujemo da pasivno prihvatite sve što pročitate, ali Vas potičemo da obratite pažnju na ove informacije radi Vas samih.

NormeŠto se više udaljavate od kolektivnih normi, to više skidate lance kolektivne stvarnosti i Matrixa. Svaki put kad nam kažu da nešto radimo ili vjerujemo, bez obzira koliko to bilo svakidašnje, vrijedi razmisliti: «A da, a tko je tako odlucio?» Odgovor će gotovo uvijek biti: «Nemam pojma.» Zašto našim životom upravljaju ‘norme’ kojima ne možemo čak ni utvrditi izvor?
Moramo zahtijevati da se svaka norma’ konsenzusne stvarnosti dokaže kao instrument poštenja i slobode. Ako one to nisu, zašto bismo ih trebali poštivati? Norma je da naša djeca primaju cjepiva, iako je to zapravo rat protiv njihovog imunološkog sustava. Norma je da djeca moraju dobiti ‘dobro obrazovanje’, iako je to novogovor za dobru indoktrinaciju konsenzusnom stvarnošću. Što su škole danas? “Laboratoriji za pokuse na mladim umovima, centri za uvježbavanje navika i stavova koje korporativno društvo traži. Obvezno obrazovanje služi djeci tek usputno; njegova je stvarna svrha pretvoriti ih u sluge”

Piše: David Icke

Ovo što slijedi izvrsna je simbolična priča o načinu na koji ‘norme’ postaju prihvaćene bez pitanja, pa čak i bez znanja o tome odakle potječu. Netko mi ju je poslao preko moje web-lokacije.

Počnite s kavezom u kojem je pet majmuna.

Unutar kaveza objesite bananu za konopac i pod nju stavite ljestve. Uskoro će neki od majmuna doći do ljestava i početi se penjati prema banani. Čim dodirne ljestve, poprskajte sve druge majmune hladnom vodom. Nakon nekog vremena, pokušat će neki drugi majmun, uz isti rezultat – svi drugi majmuni bit će poprskani hladnom vodom.

Uskoro, kada se neki majmun bude pokušao popeti po ljestvama, drugi majmuni pokušat će ga spriječiti. Sada izbacite hladnu vodu. Izvadite jednog majmuna iz kaveza i zamijenite ga novim. Novi majmun vidjet će bananu i pokušat će se popeti ljestvama. Na njegovo iznenađenje i užas, napast će ga svi drugi majmuni. Nakon još kojeg pokušaja i napada, znat će da će ga, pokuša li se popeti po ljestvama, drugi majmuni napasti. Nakon toga, uklonite još jednog od izvornih pet majmuna i zamijenite ga novim.

Pridošlica će krenuti prema ljestvama i bit će napadnut. Prethodni pridošlica entuzijastično će sudjelovati u kažnjavanju! ^ Isto tako, zamijenite trećeg izvornog majmuna novim, zatim četvrtog, i naposljetku petog. Svaki put kada najnoviji majmun krene prema stepenicama, bit ce napadnut.

Većina majmuna koji ga tuku nema pojma zašto im nije bilo dopušteno da se popnu ljestvama ili zašto sudjeluju u udaranju najnovijeg majmuna. Nakon što zamijenite sve izvorne majmune, nijedan od preostalih majmuna nikada nije bio poprskan hladnom vodom. Usprkos tome, nijedan majmun nikada se više neće približiti ljestvama kako bi pokušao uzeti bananu. Zašto ne? Jer koliko oni znaju, oduvijek je bio takav običaj!

 

Razotkrivanje normi

Mi stvaramo naš vlastiti svemir, koji je jedinstven. Što više redefinirate svoju stvarnost u odnosu na konsenzus, to ćete više ‘stršiti’ iz gomile i izdvajati se od ostalih. Razlog zašto Iluminad nastoje gurnuti takve ljude natrag u stado u tome je što su oni prijetnja samoj konsenzusnoj stvarnosti o kojoj Matrix ovisi. Oni pokazuju da postoji više od jedne moguće stvarnosti. Vizionari su opasni ljudi za Iluminate i oni ih se žele osloboditi. Svojeglavci su noćna mora za manipulatore konsenzusne stvarnosti. Svijetu je potrebno izbijanje globalne epidemije virusa STRS-a – sindroma težnje k revidiranju stvarnosti. Potrebni su nam svojeglavi ljudi koji djeluju spontano, slobodnih misli i životnog stila, koji prihvaćaju samo one trenutne ‘norme’ koje poštuju slobodu, a ne ropstvo.

Što se više udaljavate od kolektivnih normi, to više skidate lance kolektivne stvarnosti i Matrixa. Svaki put kad nam kažu da nešto radimo ili vjerujemo, bez obzira koliko to bilo svakidašnje, vrijedi razmisliti: «A da, a tko je tako odlucio?» Odgovor će gotovo uvijek biti: «Nemam pojma.» Zašto našim životom upravljaju ‘norme’ kojima ne možemo čak ni utvrditi izvor? Ali tako je cijelo vrijeme. To nas vodi do sljedećeg: «Zasto bih to trebao raditi ili vjerovati?» Iz kojih bih razloga trebao slijediti tu normu? Odgovor na to uvijek će glasiti nešto poput: «Moras tako postupiti, svi to rade». Ja tako moram raditi? Tko to kaže? Ja sam Beskrajno jedno, ne trebam raditi ili vjerovati ništa što ne želim. I neću. Još bolje, nemojte ni postavljati ta pitanja, znajte odgovore. Iz vlastitog iskustva mogu reći da jednom kada počnete zahtijevati da ‘norme’ zasluže svoje mjesto u vašem životu, shvatite kakve su bezumne budalaštine upravljale vašim mislima i ponašanjem. Kao u priči o carevom novom ruhu. Norma koja vrijedi za sve norme je da se obično ispostavi kako su one obične gluposti. Nekoliko primjera:

Norma: Homoseksualnost je pogrešna ili se barem o njoj ne bi trebalo govoriti. Ona je neprirodna.

Gluposti: Kakav god bio oblik našeg tijela, možemo samo izražavati ljubav prema sebi jer je sve Jedno. «Voljet ću sebe samo ako se drugi dio mene koji volim nalazi u tijelu koje je drugačije od mog.» Uh??? Ludost, ali tako kaže ‘norma’. Čak i ako su jedini cilj homoseksualnog odnosa požuda i seks, pa što onda? Tijelo je hologram, nije stvarno. Uživajte u iluziji, ali budite svjesni da je ona samo to, i iluzija vas ne može kontrolirati. Što može biti ‘prirodno’ ili ‘neprirodno’ u jednoj iluziji? To je pitanje slobode izbora, što uključuje i slobodu da se ne sudjeluje.

Norma: Seks bi se trebao događati samo između muškarca i žene u stabilnom odnosu, i bilo što osim misionarskog položaja «opsceno» je i «degutantno».

Gluposti: Tko je tako odlučio? Tko je nametnuo tu šablonu o tome što je normalno’? Kako se bilo tko usuđuje diktirati drugima u čemu ne smiju uživati, ako svi uključeni pristaju na to? Ne, ne, u svom iluzornom hologramu smijete uživati samo na načine za koje mi odlučimo da su «moralni», inače ćemo vas osuđivati (iako bismo i mi željeli raditi to isto). Imam prijedlog. Ja vama neću govoriti što da radite sa svojim računalom ili svojim novcem, ako vi ne budete meni govorili što da radim sa svojim pimpekom (iako ne radim bogzna što u posljednje vrijeme, što sam rekao i trgovačkom putniku s Viagrom).

 

Norma: Nikada ne smijete uzimati droge.

Gluposti: Kao i uvijek kod normi, sve je crno-bijelo. Postoje li droge koje bi trebalo izbjegavati? Naravno da postoje. Ali postoje i druge koje kad se uzmu u pravom okruženju i s iskusnim ljudima, mogu vas odvesti u zemlju čuda i pokazati vam iluziju svijeta u kojem mislite da živite. Zanimljivo je da su to obično tvari koje vlasti osuđuju. Trik je u tome da treba pristupiti prirodnoj sposobnosti ulaska u druge stvarnosti bez droga, ali uz razumno uzimanje one mogu biti korak na tom putu. Ako su droge štetne, zašto nas potiču da ih uzimamo kao bombone kad ih prepisuju liječnici u ime iluminatskog farmaceutskog kartela? Te droge (lijekovi) služe planu, dok one koje razotkrivaju iluziju ne služe, i to je to. Ne radi se o tome da su droge dobre ili loše, ispravne ili pogrešne, pitanje je koje droge i u kojim okolnostima.

 

Norma: Nikada ne smijete prekršiti zakon.

Gluposti: Prije svega, postoji toliko zakona, i svakim ih je danom sve više, da je nemoguće ne kršiti ih cijelo vrijeme. Pridržavate li se uvijek ograničenja brzine i sjetite li se svaki put privezati sigurnosni pojas? Ne? Onda ste prijestupnik. Sram vas bilo, nazvat ću policiju. Što su uopće zakoni? Njih usvajaju izabrani ili neizabrani diktatori, a ljudi na koje se zakoni odnose na njih nemaju nikakvog utjecaja. Ako ljudi zatim inzistiraju da morate poštovati zakon bez obzira na okolnosti, oni prihvaćaju vječno stanje tiranske kontrole. Kad bi se donio zakon da svu našu djecu trebamo predati vladi, bismo li to učinili? Ne, kolektivno bismo mu se suprotstavili. Zašto onda ne radimo isto i s drugim zakonima koji nameću diktaturu? Zaboravili smo moć jedinstva. Kad bi svi koji su optuženi za prekršaj na temelju snimki prometnih kamera odbili platiti globu, sustav bi se urušio.

Ne budemo li se kolektivno usprotivili zakonima skrojenim da uvedu globalnu fašističku državu, svi ćemo živjeti u globalnoj fašističkoj državi. Ne treba biti atomski fizičar da se to shvati,’ zar ne? Samo ta jedna norma – «nikada ne smiješ prekršiti zakon» – dovoljna je da osudi svijet na diktaturu nekolicine, a gdje su još sve ostale.

Moramo zahtijevati da se svaka norma’ konsenzusne stvarnosti dokaže kao instrument poštenja i slobode. Ako one to nisu, zašto bismo ih trebali poštivati? Norma je da naša djeca primaju cjepiva, iako je to zapravo rat protiv njihovog imunološkog sustava. Norma je da djeca moraju dobiti ‘dobro obrazovanje’, iako je to novogovor za dobru indoktrinaciju konsenzusnom stvarnošću. Jedna za drugom, te se norme ruše nakon što nam mrena padne s očiju. Od presudne je važnosti da si stalno postavljamo pitanje: prihvaćam li ja to ovdje svoju stvarnost, ili mi ju netko usađuje izvana zato što svoju jedinstvenost mijenjam za norme i indoktrinaciju?

Wilson Bryan Key lijepo je to objasnio napisavši: «Programiranje od ranog djetinjstva osnovnim pretpostavkama, nesvjesno prihvaćene ideje obično se uzimaju zdravo za gotovo. Kada pretpostavke izbiju na površinu, uvijek ih treba preispitivati. «

Pretpostavke – trenutne reakcije izazvane uvjetovanim vjerovanjem – građevni su blokovi zarobljene stvarnosti. Što uopće znači to normalno’? Tko ga definira, i na temelju čega? Ono što je nekoj osobi normalno, drugoj neće biti normalno. Ono što je za nekoga genijalnost, nekom će drugom biti ludost.’Norme’ su samo vjerovanja koja su se kroz ponavljanje učvrstila do neosporne prihvaćenosti.

I mi bismo im trebali dopustiti da upravljaju našim životima?

 

Majka je zakon

Misaona policija ima golemu vojsku saveznika pomoću kojih programira i kontrolira svjetsko stanovništvo. Oni se zovu svjetsko stanovništvo. Konsenzusna stvarnost toliko prožima umove masa da su oni namamljeni da budu čuvari svog vlastitog zatvora; ljudi se prilagođavaju izmišljenim konsenzusima zato što se boje posljedica budu li drugačiji. S obzirom na okolnosti koje su sada pred nama, mogli bi si postaviti jedno prilično važno pitanje. Boje li se više posljedica toga da budu drukčiji ili posljedica življenja u globalnoj fašističkoj državi?

Nije pretjerano reći da je to izbor s kojim se suočavamo jer nas konsenzusna stvarnost velikom brzinom vodi prema ovom drugom. Ako ne želimo ići tim putem, moramo se odvojiti od stvarnosti koja nas tamo vodi. To znači izražavanje naše jedinstvenosti i odbijanje priiagođavanja tuđoj verziji onoga što bismo trebali biti. Strah od izražavanja jedinstvenosti naših gledišta i načina života posljedica je straha od toga što misle drugi ljudi: naše majke, očevi, prijatelji, susjedi i kolege s posla. Ako ste u središtu pažnje javnosti, tu je i dodatan strah od masovnog ismijavanja i onoga što će mediji reći o vama. Ali ja sam sve to prošao početkom 1990-ih i još uvijek sam ovdje, jači nego ikad. Ne postoji ništa što ne možemo postići odlučimo li da nas ništa neće zaustaviti. Neki slabouman novinar napisat će da sam lud. Neki slabouman čitatelj povjerovat će u to i smijat će mi se na cesti. Pa što? To je važno samo ako moja stvarnost kaže da je važno, a nije. Tko ih šiša, koga briga? Ja sam ja, ja sam slobodan.

Obitelj, prijatelji, susjedi i kolege s posla često služe i čuvaju zatvor uma, pa moramo prestati odustajati od svoje jedinstvenosti zbog tih ljudi. Razumijem da je teško raditi stvari koje se sukobljavaju s konsenzusnom stvarnošću i normama kako ih shvaćaju roditelji itd. Ne želimo ih gledati kako se uzrujavaju i voljeli bismo da se nama ponose. Ili barem većina ljudi to želi. Ali čekajte malo. Roditelji mogu izabrati da za nas stvore prividno tijelo u kojem ćemo proživljavati ovu iluziju, ali oni nemaju pravo biti doživotni programeri uma i diktatori svojim potomcima. Njihova djeca ista su Jednota kao i oni. Roditelji i djeca iluzorna su stanja iste Jedinstvene svijesti i svi imaju jednako pravo izražavati se. Treba postojati zaštitništvo i osnovno vodstvo u djetinjstvu, ali to nije isto što i nametanje vjerovanja. Mnogi roditelji nemilosrdno nadziru svoju djecu i inzistiraju da se prilagode konsenzusnoj stvarnosti u koju oni sami vjeruju zato što su ih njihovi roditelji tako uvjetovali. Želimo li ići putem do slobode to se mora zaustaviti. Ako roditelji žele vjerovati u konsenzusnu stvarnost, to je u redu i fino, imaju pravo na takav izbor. Ali kada pokušavaju manipuliranjem navesti svoju djecu da rade to isto, nesvjesno postaju agenti Matrixa: «Tvoja majka je tako uzrujana zato što želiš živjeti u komuni. Silno je željela da postaneš bankar/liječnik/pravnik. Ne znam hoće li to ikada preboljeti.«

Stvarno? Pa, recite joj da pokuša. Kako to da se ja nisam uzrujavao zbog toga što ona nije bila striptizeta? Tako sam to želio. Kao i uvijek u ovoj iluziju dvojnosti, ovdje postoje dvije točke osciliranja, onaj koji nameće i onaj kojem se nameće. Obojica su odgovorni za gušenje jedinstvenosti i slobode misli. Svatko tko nastoji nametati svoju stvarnost nekom drugom bilo kojim sredstvima psihološki je fašist i sluga Matrixa, ali to vrijedi i za svakoga tko odustaje od svoje jedinstvenosti pod takvim pritiscima. Prvi korak na putu ka slobodi od kontrole je da drugima ne dopuštate da vam govore što trebate misliti i raditi sa svojim životom. Ako im se naš izbor ne sviđa mogu raditi ono drugo.

Nije važno što vaši roditelji ili vaši prijatelji i kolege kažu o vašim odlukama. Ono što je važno je da vi budete vi, a ne ono što vam netko drugi kaže da budete. Zašto bismo se trebali brinuti zbog reakcija onih koji čak ni ne poštuju naše pravo da budemo ono što jesmo. Mene nije briga što moja djeca rade sa svojim životima, sve dok je to ono što doista žele raditi, i dok poštuju slobodu drugih da tako rade.

To je njihov izbor, ne moj. Kad bismo se fokusirali na to da ne dopuštamo drugima da nam nameću svoju volju i da mi svoju ne namećemo drugima, razlika po naše živote i svijet bila bi fantastična. Tako velik dio ljudskog potencijala zaključan je iza barijere na kojoj piše: «Što bi ljudi rekli kad bih to učinio ili rekao?« Zaboravite to i budite nesputani. Jednostavno to učinite!!! Da, možda ćete vidjeti kako se stari ‘prijatelji’ udaljavaju od vas, a pojavljuje se cijela vojska novih. Pa što? Super.

Gospodar iluzije

Iluzija vas može kontrolirati samo dok mislite da je stvarna. Kada uvidite da je vaša stvarnost pet osjetila iluzija, ona istog trena gubi velik dio svoje moći nad vama. Nožni prst će vas i dalje boljeti kada udarite u nogu od stola, iako su i stol i vaš prst samo hologrami. Intelektualno znati da je to iluzija ne znači znati to na razini dovoljno dubokoj da vas odvoji od nje, i još uvijek je tu konsenzusna stvarnost, kolektivni um, koji širi vjerovanje da je stvaran. Također možete i dalje biti uvučeni u misli i reakcije Matrixa nakon što ste prepoznali iluziju. Čuo sam da to zovu «uzeti 3-D trenutak«. «Kako mi se usuđuješ to reći? … Sad ću ti ja…« Stop!! Duboko udahnite. Tri D trenutak. To je iluzija, sjećate se? Da, sranje, gdje mi je bila pamet? OK, opet sam dobro. Fiju! Naravno, takve se stvari događaju kad se počnete isključivati, ali kontrola koju Matrix ima nad vama počinje slabiti

Otkrio sam da ukolio si stalno ponavljate da je sve to iluzija, svijet snova, počinjete Vidjeti’ tu činjenicu sa sve većom jasnoćom. Još jedna stvar koja mi je zanimljiva je biti svjestan da vidite svojim mozgom, a ne svojim očima. To znači priznavati da se ono što mislite da vidite događa u vizualnom korteksu mozga, a ne u vašim očima. Ne znam što bi drugi mogli doživljavati čineći isto, ali meni se svijet čini puno drukčijim.

U nastavku procesa isključivanja stvari koje su vam prije mnogo značile postajat će manje važne, a vaš pogled na život i same sebe počet će se preobražavati. Postat ćete tolerantniji prema sebi i drugima. Kada vidite da je to iluzija i da smo svi ista Jednota koja stvara naše iskustvo, oko čega se imamo uzrujavati? Jedini slučaj kada me zanima što drugi ljudi rade je ako nameću svoju volju drugima, kao što Iluminati rade nama ostalima. Uz tu iznimku, ono što ljudi rade potpuno je njihova stvar i mene se ne tiče. Vaši stavovi prema svemu mijenjaju se kako se produbljuje vaše razumijevanje iluzije, i vi postajete ta svijest, umjesto da samo intelektualno prihvaćate njeno postojanje. Nemojte misliti na taj način, znajte to.

Nemojte pokušavati to učiniti, učinite to. To su bitno različita stanja postojanja. Kada postanete svjesniji iluzije moći ćete početi uživati u njoj bez svih posljedica koje nas zarobljavaju u slučaju kada mislimo da je stvarna. Možemo se zabavljati i izražavati naše želje sve dok to ne narušava slobodu drugih. Moje je gledište da ću pokušati sve što poželim, a ako mi se ne svidi neću to ponoviti. Ako mi se svidi, radit ću to onoliko često koliko mi odgovara. Iluzija Matrixa koristi strah i krivnju da nas drži u svojoj šaci. Imamo li iskustvo koje nam se ne sviđa, ili nam je žao što smo to učinili, krivnja i trauma mogu nas pratiti čitav život, utječući na svaku našu reakciju. Ali kada znamo da se naša 3-D iskustva događaju u svijetu snova, njihov utjecaj daleko je manje dubok. Utječu li na nas za čitav život iskustva koja proživljavamo noću, u snovima? Možemo se s vremena na vrijeme probuditi uplašeni i u šoku zato što je san izgledao tako stvarno, ali taj osjećaj ubrzo nestaje i možemo se tome čak i smijati. «Bio je to samo san.», kažemo. Da, a i ovo je san, iako lucidan. Jedina je razlika u tome što smo uvjetovani vjerovati da je ovaj san stvaran, a njegove posljedice po nas komplicirane su na milijun načina. Njegovu kontrolu možemo ukloniti tako što ćemo ne samo razumjeti nego i živjeti činjenicu da je ovo samo san koji sami stvaramo.’Smrt’je samo buđenje iz sna, nije ništa čega bismo se trebali bojati.

Vidjeti kroz zrcalo

Kada promatramo naše svakodnevno iskustvo gledamo u zrcalo nas samih. To je zrcalo našeg vjerovanja o tpme što je stvarno. Ne vrijedi nam optuživati bilo koga drugog za ono što nam se ne sviđa u našim životima, odgovornost je na nama. Prihvatiti tu odgovornost i prestati optuživati druge – ih same sebe, što se toga tiče – znači napraviti ogroman korak na putu prema slobodi. Moć koju Iluminati koriste u kontroliranju i manipuliranju nije ništa drugo nego upravo ona moć koju njima i drugima svakodnevno predajemo. Najdestruktivniji izraz toga optuživanje je drugih za naše nevolje. Činiti to znači prihvaćati da drugi imaju moć nad našim životima i stvarnošću koju stvaramo. U stvari, samo mi imamo tu moć ako ju odlučimo koristiti; ali ako vjerujemo da drugi imaju kontrolu nad našom sudbinom, stvarat ćemo takvu stvarnost. Iluminati nisu jedini odgovorni što je svijet ovakav kakav je. Kako bi i mogli biti? Samo je relativno malen broj njih svjestan cilja za koji rade. Nekolicina manipulira, a milijarde dopuštaju da se njima manipulira. Na kome leži prava odgovornost? Nas nije moguće kontrolirati osim ako sami ne dopuštamo da nas se kontrolira i još, što je od ključne važnosti, inzistiramo da i ostali to dopuštaju. Zavadi pa vladaj temeljna je ideja svih diktatura, a ljudski je rod to dopustio na globalnoj razini. Arapi su usmjereni protiv Židova, crnci protiv bijelaca, desnica protiv ljevice, i Matrix mora tako funkcionirati da bi zadržao svoju kontrolu kroz dvojnost i podjelu. Isključivanje iz Matrixa znači odbijanje priznavanja tih iluzornih sukoba. Svi smo mi Jedno. Ja odbijam promatrati Židova kao drugačijeg od Arapa i obrnuto. Obojica su izrazi Jednog, i treba ih promatrati i prema njima se ponašati jednako, tako da nitko nije važniji ili manje važan od nekog drugog. Odbijam promatrati crne ljude na način kako ne bih promatrao bijele, ili promatrati ‘ljevicu’ onako kako ne bih promatrao ‘desnicu’.

Kako bi i moglo biti ikako drugačije, osim ako vjerujemo u iluziju da je podjela stvarna? Učinimo li to, Matrix nas ima u šaci. On potiče iluziju podjele i dvojnosti; prihvatimo li to, zamka je aktivirana. Nema izlaza iz iluzije koja se temelji na podjeli ako prihvaćamo uvjerenje da je podjela stvarna.

Odbacivanje dvomišljenja

Sloboda svakog drugog pojedinca naša je sloboda. Ako jedna osoba ne uživa slobodu koju imaju svi drugi, onda nitko nije slobodan. Opet, kako bi i mogli biti? Malo slobode nije nikakva sloboda. To je jednostavna istina koju robotski radikali ljevice i robotski pravednici s drugog pola, čini se, ne uspijevaju shvatiti. Sloboda govora ne znači samo slobodu da drugi govore ono što je nama prihvatljivo. To je tiranija. Radi se o slobodi izražavanja misli, ma koliko se mi s njima ne slagali. Istinski slobodno društvo (i oni koji vjeruju u slobodu, umjesto da ju koriste kao sredstvo prisile) jednako bi se žestoko zalagalo za slobodu ljudi s kojima se ne slaže kao što bi činilo za one koje podržava. Ali što se događa? Suprotno od toga. Vodstva, naglašavam da se radi o vodstvima, britanskih i kanadskih zelenih stranaka zalagala su se da mi se zabrani da govorim u javnosti. Britanska Zelena stranka zabranila mi je da govorim na njihovoj konferenciji prije nekoliko godina, usprkos tome što sam primio poziv od članova, zato što sam govorio stvari o stvarnosti i prirodi života za koje su smatrali da će dovesti do njihovog ismija vanja. ‘Protunacistička liga organizirala je prosvjede na nekim od mojih nastupa prije više godina iako, ironično, upozoravam na stvaranje Četvrtog Reicha (ili na otvorenu ponovnu uspostavu Trećeg) od početka 1990-ih. Ipak, upitajte bilo koga od tih ljudi što misle o slobodi izražavanja i reći će vam da je to temeljno ljudsko pravo. Kakvog li primjera orvelovskog dvomišljenja, sposobnosti da se prihvate dva kontradiktorna gledišta i vjeruje da su oba istinita. Moguće je objasniti prividne životne paradokse time što isti događaj može izgledati posve različito iz različitih točaka gledišta, i sve može biti istinito iz perspektive različitih promatrača.

Ali to nije isto što i dvomišljenje. Ili vjerujete u slobodu govora ili ne vjerujete. Sloboda govora za jedne, ali gušenje za one koji vam se ne sviđaju nije sloboda govora. Svi koji nastoje spriječiti slobodno izražavanje misli bilo koga drugog agenti su kontrole i trebali bi toga postati svjesni prije nego što njihovo samozavaravanje dovede do nastanka upravo orvelovske fašističke države kojoj se navodno suprotstavljaju. Orwell se zacijelo okreće u grobu od budalaština tih ljudi. Moramo se početi fokusirati na pravo na slobodu izražavanja jer je ono što se događa – i što robotski radikali nastoje silom provesti – isto što se događalo u nacističkoj Njemačkoj. Knjige neprihvatljive Nacističkoj stranci bile su zabranjivane i spaljivane; onima koji su pokušavali govoriti protiv nacista zabranjivali su ili prekidali javna okupljanja; neke su zatvarali i ubijali zbog njihovih gledišta.

To se događa i danas, a robotski radikali često su sredstvo za provedbu toga. Evo nekih neugodnih istina za te zavedene ljude: ako je u redu govoriti o arapskom ili islamskom ekstremizmu i terorizmu, mora biti u redu govoriti i o židovskom ekstremizmu i terorizmu. Ako nije, onda ne živimo u slobodnom i ravnopravnom društvu. Ako je u redu reći da je službena verzija povijesti istinita, mora biti u redu reći i da službena verzija nije istinita. Ako nije, onda ne živimo u slobodnom i ravnopravnom društvu. Ako ono što alternativna povijest tvrdi nije točno, onda će ju pokopati dokazi koje će predočiti službena povijest. U čemu je, dakle, problem?

To nije pitanje slaganja ili neslaganja; radi se o pravu na izražavanje nečijeg mišljenja poput svih ostalih. Kad se ta sloboda ograniči, svaka sloboda osuđena je na propast. Kako je moguće imati slobodnu debatu ili doći do zaključaka utemeljenih na informaciji ako se jedno gledište neprekidno naglašava, a drugo guši? Dubina te nezrelosti teško je shvatljiva. Ali robotski radikali daleko su opsjednutiji razmetanjem vlastitom pravednošću i čistoćom – «Pogledajte me, ja sam antinacist i antirasist, ja sam tako dobar covjek» – nego što ih ikada zanima promicanje ili obrana slobode za sve. Dvomišljenje, dvomišljenje, dvomišljenje. Radi se o pogubnom (za slobodu) udovoljavanju samima sebi.

Čujem kako ljudi pitaju što je s onima koji bi svoju slobodu govora iskoristili za pozivanje na nasilje protiv drugih ili poticanje seksualnih aktivnosti s djecom. Ali, ne bi li vam bilo draže da takvi ljudi budu na otvorenom gdje ih se može vidjeti i identificirati nego da to isto rade u tajnosti? Zašto je prihvatljivo da George Bush, Tony Blair i kompanija neprestano pozivaju na nasilje protiv Iraka, Afganistana i dugog popisa sljedećih ciljeva, a ipak nije u redu da drugi rade isto u vezi s potencijalnim pokoljima puno manjih razmjera? To je dvomišljenje, to su dvostruki standardi. Ako je jedno protuzakonito, trebalo bi biti i drugo, ili bolje suprotno. Ako netko poziva na nasilje protiv drugih ili zlostavljanje djece, želim za to znati, a ne da se odvija nerazotkriveno iza kulisa, gdje se ništa ne može učiniti.

To je ono što se događa kada se guši sloboda izražavanja, gurate to u tajnost gdje se gnoji i često širi bez našeg znanja. Neka bude pred svima, gdje se možemo baviti time i znati s čime imamo posla. Ako vidite da netko zagovara seks s djecom, znate da trebate držati svoju djecu na pristojnoj udaljenosti od njega. Ako se takva gledišta ne mogu izražavati, kako ćete znati da trebate zaštiti svoje klince od njega ili nje? Zakoni za zaštitu sloboda, sloboda da se ne bude ubijen, zlostavljan i izložen nasilju itd., jedna su stvar. Zakoni koji ograničavaju slobodu izražavanja nešto su sasvim drugo. Potreban nam je samo jedan ‘zakon: radi što te volja, ali ne čini to tako da ćeš oduzimati slobodu drugima. Kad malo bolje razmislite, nijedan drugi zakon nije potreban, možemo ga jednostavno nazvati – Zakon o poštovanju.

Kako bismo se očistili od Matrixovog mentaliteta moramo biti svjesni vlastitog dvomišljenja. To je gotovo pa barometar našeg osjećaja odvojenosti, jer što smo svjesniji stvarnosti, manje dvomišljenja pokazujemo. Dvomišljenje je uglavnom produkt predrasuda i krutih vjerovanja, jer su njima obojena naša rasuđivanja o svemu. Kada Amerika napadne neku drugu zemlju u ime oslobođenja, ubijajući pritom tisuće civila i izazivajući potpuno uništenje, prihvaćanje da i «oslobođenje» i «masovno ubijanje« mogu istovremeno biti istina potječe od (a) pristranosti koju većina Amerikanaca ima prema Americi i (b) vjerovanja da je njihova nacija svjetska kolijevka slobode i pravde. Kada sve vidite kao Jedno, nema ni ‘Amerike ni ‘Iraka, nema pristranosti prema jednom ili drugom. Vaše su jedino mjerilo sloboda, poštenje i pravda za sve u bilo kojim okolnostima. Možete vidjeti kako političari pripremaju ljude za prihvaćanje dvomišljenja. Georgeu

Bushu njegovi su tekstopisci dali da kaže: «Vidite, mi volimo – mi volimo slobodu. A to je nešto što oni nisu razumjeli.

Oni mrze; mi volimo. Oni djeluju iz mržnje; mi ne tražimo osvetu, mi tražimo pravdu iz ljubavi.» «Morate reći svojim najmilijima.posebno djeci,da kada čuju kako predsjednik govori o Al-Qa’idi, Iraku i drugim mjestima, ja to radim zato što čeznem za mirom.

«Želim poslati signal našim neprijateljima da su probudili suosjećajnu, plemenitu i moćnu naciju, i da ćemo ih pohvatati.«

To kao daje napisao Orwell. Takve besmislice smišljene su da pripreme ljude za prihvaćanje dvomišljenja: ljubav je ubijanje; masovno ubojstvo nevinih nije osveta, to je pravda i ljubav; beskrajni rat žudnja je za mirom. Spominjanje «su osjećajne, plemenite i moćne nacije» tu je kako bi ljudi bili zadovoljni sobom i osjećali se «moćno» zbog oružja za uništenje kojima će vojnici pobiti tisuće ljudi u njihovo ime. To je stari mentalitet Johna Waynea koji veliki dio američke psihe vodi poput janjeta u klaonicu. Zamka dvomišljenja u tome je što se ljudima daje izbor između vjerovanja da su puni ljubavi, suosjećajni, plemeniti i moćni, i onoga da je njihova vlada kriva za masovna ubojstva i imperijalna osvajanja. Oni žele vjerovati da je ono prvo istina, ali suočeni su s činjenicom da je njihova vojska izvršila invaziju na drugu zemlju i ubija njene civile (iako se razmjeri toga zataškavaju). Kako bi spojili nespojivo, pribjegavaju osobnom i kolektivnom nepoštenju, prihvaćaju dvomišljenje i vjeruju da su oba proturječna uvjerenja točna. Na taj se način širi dvomišljenje, a protuotrov je osloboditi se pristranosti i uvjerenja zapisanih u kamenu. Mi nismo Amerikanci ili Britanci, Izraelci ili Iračani, mi smo Jedno. Te su etikete iluzije, pa zašto bismo bili pristrani u našoj percepciji pravde favoriziranjem jednog izraza Jednog na štetu drugog? Ubijanje djece u Afganistanu, Iraku ili Palestini nije ništa više ili manje važno od ubojstva djeteta u New Yorku ili Tel Avivu. Zajedno smo u tome, i moramo odrasti i shvatiti da smo svi jednaki.

 

Sjedinjene Amnezijske Države

Sjedinjene Države duhovna su kolijevka dvomišljenja i samozavaravanja. One su orvelovsko društvo koje misli da je najslobodnija zemlja na svijetu i da ima pravo svima ostalima nametati svoju orvelovsku ‘slobodu. Gledano pojedinačno, oni su mahom vrlo dragi ljudi, ali, kao što sam već rekao, postoji razina američke kolektivne psihe koja je vječni John Wayne. Ili, kako je to opisao Tom Foley, bivši glasnogovornik Zastupničkog doma: «Pojedinačno, mi smo prilično skromni, ali kolektivno, stalno nam iznova govore da smo najveći u povijesti svijeta.»2 Bivši direktor CIA-e, admiral Stansfield Turner, rekao je da ako netko kaže da Sjedinjene Države nisu prikladne biti imperijalna sila, teret je na njima da objasne zašto.

Pa, kao što je pokazala ova knjiga, to nije teško. Njegovi razlozi zašto su Sjedinjene Države prikladne za upravljanje carstvom otkrivaju mnogo o američkoj kolektivnoj psihi. Oni su «pobijedili» u Hladnom ratu (kakve to veze ima s ovim?); oni su najdemokratskija zemlja na svijetu (s neizabranim predsjednikom); najbolji su primjer «slobodnog poduzetništva« (pod kontrolom kartela korporacija koji uništavaju slobodno poduzetništvo širom svijeta); i svijet treba vođu, a nitko drugi za to nije sposoban (ne treba).3 Turner je priznao da Amerika ne zna mnogo o svijetu koji namjerava «predvoditi» (kontrolirati), ali «vjerujemo da je naš način ispravan«.’1 Njegove riječi odaju aroganciju i neznanje (koji uvijek dolaze u paru) prisutne kod Amerikanaca koji podržavaju Busha. Jednu gospođu, Beu Kristol iz Washingtona, koju je intervjuirao britanski Daily Telegraph u vezi s američkim imperijalizmom, šokirala je i sama ta sugestija: «Ali riječ ‘imperijalno’ implicira da Amerika od toga ima neke koristi.«5 Da, stvarno je to rekla i nema sumnje da je vjerovala u to što govori. Preuzimanje iračke nafte i ustupanje fantastičnih ugovora američkim kompanijama za obnovu onoga što je uništila invazija SAD-a ne implicira da u tome ima neke koristi za Ameriku? Dvomišljenje. Robert Joss, dekan Stanfordske poslovne škole, rekao je da Amerikanci (iako nipošto ne svi) iskreno osjećaju da «pokusavaju prenijeti dobrotu svima drugima.»6 Tom Foley je ustvrdio da Amerikanci imaju «vrlo rašireno vjerovanje u naše dobre namjere«. To je dovelo do pretpostavke da «svaki oblik objektivne analize Sjedinjenih Država mora rezultirati odobravanjem, ako ne i aplauzom oduševljenja«.

Michael Ignatieff, direktor Carr centra u Kennedyevoj školi upravljanja na Harvardu, dao je ovaj izvrstan sažetak razloga zašto je Amerikancima tako lako manipulirati: «Nista nije tako zastrašujuće kao američka nevinost. To je stravična, ponekad ubilačka nevinost. Naša nesposobnost da preispitujemo vlastite motive zaista je alarmantna.« Za dvomišljenje je od ključne važnosti da se motivi ne dovode u pitanje. Ignatieff je rekao da je Amerika pod kontrolom ideologije, «ali kao kod svih ideologija, ne vjeruje da se radi o ideologiji. Ona jednostavno vjeruje da je to Istina.« Američka ideologija vjeruje da je normalno trošiti stotine milijardi godišnje na oružja za masovno uništenje dok si 43 milijuna Amerikanaca ne može priuštiti zdravstveno osiguranje. Opet dvomišljenje. Ali orvelovska kontrola uma u Americi je toliko jaka i sveprisutna da je moguće razumjeti kako je stvoren taj mentalitet.

Djeci u školi svakodnevno govore da se okrenu prema američkoj zastavi i kažu: ‘Prisežem na vjernost zastavi Sjedinjenih Američkih Država… jednom narodu pod Bogom, nedjeljivom i sa slobodom i pravdom za sve’. «I moja trogodišnja djeca čine to isto«, rekla je Teresa West, ravnateljica osnovne škole Glen Forest iz Falls Churcha, Virginia.10 Wanda Nelson, zamjenica ravnatelja škole Lake Anne iz Restona, rekla je:

«Radimo to u 8.25 svakog jutra. Ako neko dijete zakasni sa svojim roditeljima, a prisega je najavljena preko razglasa, moraju stati na mjestu kao ukopani i ponavljati to tamo gdje se zateknu, djeca i roditelji zajedno.«” Kad su joj rekli da mi čak ni nemamo zastave u britanskim školama, bila je šokirana. «Nemate zastave? Kako, za ime Božje, potičete domoljublje?« Ono što ona, čini se, ne može shvatiti, jest da ne bi smjela postojati potreba za poticanjem domoljublja.

Samo je lažnom, slijepom domoljublju to potrebno. Ono bi se trebalo bez pritiska razvijati iz ponosa zbog plemenitosti i osjećaja za pravdu za koje se država stvarno zalaže, a ne kroz pranje mozga lažima. Jedan britanski par koji se preselio u SAD rekao je za Daily Telegraph da su se nakon samo jednog mjeseca pohađanja američke škole njena djeca počela vraćati kući pjevajući domoljubne pjesme. Amerika je najjače umno kontrolirana zemlja na svijetu (zajedno s Izraelom) i davno je izgubila sposobnost zdravog kolektivnog razmišljanja. Zato ili dvomisli – ili uopće ne misli. Anila Daulatzai, mlada Amerikanka afganistanskog podrijetla, pozvana je da pred razredom govori o Afganistanu: upitala je studente bi li željeli znati više o Afganistanu (koji su Sjedinjene Države u to vrijeme bombardirale) i Pakistanu.

Većina je rekla da nema vremena. Anila nastavlja: «Gotovo 60% razreda činili su bijeli američki mladići koji su željeli raditi u američkoj vladi… Predložila sam da bismo mogli kritičnije proučiti prirodu američke umiješanosti u to područje. Kako su stvorili Talibane radi borbe protiv Sovjetskog Saveza. Kako su pri tome iskoristili Osamu bin Ladena. Kako su pomagali Saddamu, iskoristili ga, a onda se okrenuli protiv njega kao zločinca. Izgovorila sam te stvari na vrlo prirodan način, a znala sam ponešto o tome budući da sam jedno duže vrijeme radila u tamošnjim izbjegličkim kampovima.«

«To nije imalo nikakvog utjecaja. Studenti su počeli dizati ruke i ponavljati: ‘Ne slažem se s time što govorite; ‘Amerika je najbolje mjesto na Zemlji’; ‘Ako vam se ne sviđa ovdje, vratite se odakle ste došli’. Naglasila sam da sam rođena u toj istoj ulici; da sam mislila kako je bit akademske institucije raspravljati o pitanjima na dostojan način te da nismo na paradi povodom Dana nezavisnosti u nekom baru. Ovo je, bojim se, jedna ignorantska i arogantna nacija.

Sve te reakcije kao da su sišle ravno sa stranica 1984. Već godinama govorim da su Sjedinjene Države bile stvorene kao eksperiment kontrole uma, na najvišoj instanci upravljan iz Europe, koji očigledno funkcionira. Gore izneseni stavovi mogući su zato što ljudi sve vide kao ‘dijelove’, poput Amerikanaca’ i ‘Afganistanaca ili ‘Iračana. Samo uz razumijevanje jednote sukobi i nepravda mogu se okončati. Na sreću, postoje deseci milijuna Amerikanaca – i sve ih je više – koji ne padaju na dvomišljenje koje promiče njihova vlada. Promjena dolazi kroz njih.

 

Hipokritične zakletve

Dobro je biti svjestan vlastitih reakcija na ljude i događaje i neprestano se preispitivati ima li dvomišljenja u našim gledištima, kao i u izjavama političara i manipulatora. To se posebno odnosi na one koji imaju čvrsta politička ili vjerska gledišta zato što su oni plodno tlo za dvomišljenje. Kršćanski dvomislitelji podržavaju rat i traže od Boga da blagoslovi vojnike koji ubijaju, dok istovremeno tvrde da služe Isusu, «Kralju mira». Religija i politika stožeri su dvomišljenja. Tijekom tisuća godina religija je briljantno služila strukturi kontrole nad ljudima. Oni su indoktrinirali stanovništvo sustavima vjerovanja koji su zatvor za um i nikada se ne smiju dovoditi u pitanje. Ta su vjerovanja nametali kroz strah, indoktrinaciju, izolaciju i pokušaje genocida nad nevjernicima. Borili su se jedni protiv drugih za upravljanje ljudskim umom, stvorivši nebrojeno prilika za Iluminate da zavade i vladaju tisućljećima. Velike religije vode podrijetlo upravo iz svjetske regije, Bliskog i Srednjeg istoka, u kojoj je nastao najveći dio iluminatske mreže. Još jedna slučajnost? Nema šanse. Religije su tvorevina dvojnosti i podjele. One promiču dvojnosti dobra i zla, Boga i naroda, i dok govore «Bog je posvuda« ono što stvar Češljanje zrcala no kažu je da ‘Njega’ zanima samo ekskluzivan ugovor utemeljen na vjerovanju u ono što vam ljudi u mantijama kažu da vjerujete. Tvrde da podržavaju «pravo» i protive se «krivom», ali onda, kad im to odgovara, odlučuju da su «pravo» i «krivo » isto. Citiraju Isusa koji je rekao «okrenite drugi obraz«, ali onda podržavaju ratove u kojima se osvaja, ubija i pljačka. Ponavljam još jednom, to su predrasude potrebne za dvomišljenje. To su ratovi protiv muslimanskih zemalja, nevjernika, i tu se sigurno radi o napredovanju kršćanskih vojnika? Rat služi ‘Isusovim’ željama, kaže to dvomišljenje, zato što oslobađa svijet jedne religije koja je konkurencija njihovom vlastitom korporacijskom brandu. K tomu, američki je predsjednik sotonistički… ovaj, oprostite, kršćanski vjernik, on se bori za Isusove ciljeve. Ekstremni islamski fanatici (čiji je broj daleko manji od onoga što tvrdi propaganda), vjeruju da moraju osloboditi svijet od kršćanskih i židovskih nevjernika, i podržavaju nasilje protiv njih u ime služenja ciljevima njihove religije. Ukrug i stalno ukrug. Bivši glasnogovornik Zastupničkog doma Tom Foley govorio je o moći koju religija ima nad američkim umom: «Mi nismo narod koji se moli u svojoj sobi. Mi očekujemo od predsjednika da bude naš glavni propovjednik, da nam neprestano govori kako nas je Bog obasuo posebnim milostima, i da mi, zbog toga, imamo poseban identitet, posebnu misiju u svijetu. To je misija koja se dijelom ostvaruje samim time što smo to što jesmo, ali koja također zahtijeva da ohrabrujemo druge da budu baš poput nas.

To «ohrabrivanje» podrazumijeva i bacanje bombi na ljude. Hej, to će ih učiniti sličnijima nama. Oni su «spašeni!!». Aleluja, slavite Gospodina. Mnogo je Kršćana, Muslimana i Židova koji ne prihvaćaju dvomišljenje zato što ili imaju inteligenciju da ga prozru i/ili izražavaju mirne i suosjećajne verzije svoje vjere.

Međutim, kada svoju Jednotu i beskrajnu mogućnost zamijenite očajnički ograničenim religijskim vjerovanjima (kakva su sva), razmišljate u dvojnosti i ograničenosti, mentalitetu Matrixa, i nema povratka kući dok se njegove žrtve ne oslobode iz tog klerikalnog stiska.

 

Pazite na riječi

Postoji jednostavno ‘pravilo’ kako prozreti novogovor i dvomišljenje političara i njima sličnih. Sastoji se u sljedećem: što god da kažu, misle suprotno; što god da tvrde, istina je suprotno. «Hoće» znači «neće», a «neće» znači «hoće»; «jesam» znači «nisam», a «nisam» znači «jesam»; «Vjerujem u mir« znači «Vjerujem u rat«; «Nije odlučeno« znači da je; «Odlučeno je» znači da nije; «Sukob nije neizbježan« znači da je; «Ta i ta zemlja predstavlja opasnost za svijet« znači da nije nikakva prijetnja ni za koga; «Nikad nisam imao seksualne odnose s tom ženom« znači… pa, znate što to znači. Iluminati imaju cijeli jedan govorni i simbolički jezik koji se temelji na suprotnom značenju. Pisac Michael Ellner opisao je društvo koje stvara takvo izokretanje:

«Pogledajte nas samo. Sve je izvrnuto, sve je naopako. Liječnici uništavaju zdravlje, pravnici uništavaju pravdu, sveučilišta uništavaju znanje, vlade uništavaju slobodu, glavni mediji uništavaju informacije, a religije uništavaju duhovnost.«

Promatrajte političke i vojne vođe i postat će vam jasno da ih je vrlo jednostavno pročitati. U većini slučajeva nema čak ni potrebe čitati između redova; samo izokrenite prividno značenje izjave. Promatramo li ‘informativne programe i političke izljeve propagande iz te perspektive, ti nekadašnji instrumenti uvjeravanja odmah postaju uškopljeni. Kada koristite tu tehniku može biti frustrirajuće gledati razmjere svakodnevnih laži koje su ljudi poput Busha, Blaira i njihovih kompanjona spremni izreći, ali također može biti zabavno, j e r su zapravo patetični. I što je još važnije, okrenete li njihove izjave one vam govore što planiraju raditi ili ono što njihove riječi zapravo znače. Jack Straw, britanski ministar vanjskih poslova, rekao je da najnoviji superdržavni ustav Europske unije «… ne mijenja značajno odnos između EU i njenih suverenih zemalja članica«. I opet je suprotno istina. George Bush rekao je da je vlada «poduzela nezapamćene mjere kako bi zaštitila našu domovinu i, što je još važnije, nastavit ćemo hvatati neprijatelja kako ne bi bio u stanju napasti «. To znači da su poduzeli nezapamćene mjere da nametnu kontrolu američkim građanima i da će nastaviti napadati i osvajati sve zemlje koje žele, iako te zemlje nikoga nisu napale. Princip suprotnog značenja i bljutave neodređenosti vrijedi za sav novogovor. Obrnite prividno značenje i prepoznat ćete pravo značenje. Sjetite se, također, da priča koju prodaju mainstream mediji o nekoj osobi ili nekom događaju skoro uvijek potječe od vlada i njihovih spw-doktora, te služi tomu da vas navede da prihvatite njihovu verziju priče.

 

Politička nekorektnost

Druga stvar u vezi s jezikom jednostavno je u tome da ga trebamo braniti kako ne bi iščeznuo u svom sadašnjem obliku. Moramo se boriti da starogovor ne zamijeni neumoljivo širenje magle novogovora od koje se već sastoji današnji politički vokabular.

To znači korištenje jezika i odbijanje pokoravanja agentima gulaga političke korektnosti ili ‘PK’. «Ne možeš koristiti te riječi« = samo me gledaj, dušo. Odbijemo li koristiti apsurdan jezik PK zbirova (ups, to zvuči kao aluzija na policajca iz dječje serije Noddy i njen lik’Dugouška, što bi se moglo shvatiti kao vrijeđanje onih s vertikalno obdarenim slušnim organima). Probat ću ponovo. Odbijemo li koristiti apsurdan jezik PK zbirova, oni ne mogu učiniti ništa, baš kao što bi se sistem srušio kad bi svi odbili plaćati kazne za pogrešno parkiranje. Zatiranje određenosti u jeziku, ključnih određenosti nužnih za artikulaciju slobodnog mišljenja, moguće je samo ukoliko mi pristanemo na to. Ja to neću raditi sve do svoje smrti (ili dok ne iskusim ‘negativno shvaćene posljedice napredovanja dobi’). Hej, upravo mi je palo na pamet. Nije li umrijeti od starosti kozmički dobizam? Zašto bi stari ljudi bili diskriminirani kad je u pitanju smrt? Statistike pokazuju da umire daleko više starijih ljudi nego mladih. Nedopustivo. Bog je dobist! Osudimo Ga (seksistički). Ne, osudimo Ju (seksistički, ali ne tako strašno). Ne, osudimo Ga-Ju (možda). Tako je, On-Ona je dobist. Ma vidiš, tko bi to očekivao. («G. Icke, proveli smo raspravu i smatramo da ovdje još uvijek postoji pristranost u korist muškaraca. Držimo da treba afirmativno djelovati u korist ženskog roda i stoga smo zaključili da je prikladan izraz Ona-On».) U ruci držim veliki klip i pitam se što je prikladan izraz za ono gdje ću ga nabiti.

 

Još malo eskapologije

Kao što smo vidjeli, naše umove napadaju subliminalima kako bi programirali našu stvarnost. Istraživanja su, međutim, pokazala da čak i ako ne možete uočiti subliminalne poruke, njihova se djelotvornost drastično smanjuje kada ste svjesni da postoje. Vrijedi se podsjećati dok čitate novine ili magazin, gledate televiziju ili čak hodate ulicom, da znate da primate subliminalne i simboličke poruke, ali ih odbijajte. Vizualiziranjem štita ili nekog drugog oblika barijere po vlastitoj želji – koji blokira subliminale – možete svjesno postaviti mentalne barijere u svoju podsvijest. Vizualizacija je jednostavno način fokusiranja uma na ono što želite odbijati, i tada to možete raditi bez potrebe da neprestano mislite o tome. Koristite moć svojeg uma za blokiranje utjecaja subliminala jer učinkovitost subliminala ovisi o tome da su ih ljudi nesvjesni. Dovođenje skrivenog u svjesnu svijest slabi njegovu snagu kao što, još jednom, možemo vidjeti na primjeru riječi’sex’ na slici s biljkama. Svjesnost je ključ.

Subliminalne tehnike način su iskorištavanja ljudskog negiranja. Mi ne vidimo ono što naše negiranje ne želi vidjeti. Zbog tog i drugih razloga dobro je biti iskren u vezi s onim što si negiramo. Svi si nešto negiramo, i dok je to prisutno, izjeda nas utječući na nas mentalno i emocionalno ispod praga svjesnog zapažanja.

Mi smo to što jesmo, i svi smo veličanstveni izrazi istog Beskrajnog Jednog. Što si skrivate o sebi? Što sam ja? Prava sloboda zahtijeva da to otkrijemo, budemo pošteni prema sebi i odbacimo negiranje. Nakon što uklonimo negiranje, često također nestane i želja.

Ja imam fetiš prema bičevanju crijevom za zalijevanje vrta. Eto, izrekao sam, sad se zna, osjećam takvo olakšanje. U biti, to nije istina (zapravo mi je fetiš gumeni bič). Ne, ne, zaveži Icke, prije nego što se izlaješ do kraja. Bit je u tome, da kad bi me i uzbuđivalo crijevo za zalijevanje, pa što onda, dovraga? Bi li to nekoga ozljeđivalo, osim mene i to po slobodnom izboru? Bi li to značilo da sam loša osoba ili bi možda moj rad bio manje vjerodostojan? Ne, ne bi. Čemu onda negiranje? Odgovor: «Strah što će drugi misliti« – osnovni razlog poricanja sebe.

To se ne odnosi isključivo na seksualne teme. Ljudi negiraju da se boje ili da im nedostaje samopouzdanja, pa grade ‘paravanske ličnosti’ koje prividno zrače hrabrošću i sigurnošću u sebe, kako bi sakrili svoje prave osjećaje. Te skrivene nesigurnosti mogu se zatim iskorištavati. Nema ništa loše u osjećaju straha ili nedostatku samopouzdanja. Oni su potencijalna manifestacija Jednog, kada je ono u stanju iluzorne odvojenosti. Suočite se s njima, moguće ih je prevladati. Negirajte ih i dajete im moć nad vama i vašom sposobnosti da prozrete iluziju. Ne možemo biti iskreni prema drugima dok nismo iskreni prema sebi. Naš nedostatak samoiskrenosti ono je štomanipulatori tako iskorištavaju.

 

Gubitnici ste? A, da? Tko kaže?

Nesigurnost je jedno od najvažnijih oružja manipulatora. Oni nam daju ‘uzore’ na svim područjima života prema kojima bismo trebali težiti i u usporedbi s kojima bismo trebali procjenjivati vlastiti ‘uspjeh’. Moje dame, pogledajte ove bogate i slavne glumice i modele, nisu li jednostavno senzacionalne? Ups, vi ne izgledate kao one, jel’? Kakva šteta. Ali ne očajavajte. Kupujte naše kreme, lakove za kosu i plastičnu kirurgiju. I vi također možete biti prelijepe baš kao Julia. Hej, momci, želite li biti privlačni ženama poput Brada? Pa, samo nam dajte broj kreditne kartice i promijenit ćemo oblik tog groznog nosa ili nafilati vaš penis mašću tako da će žene padati u nesvijest. I vi također možete biti poput Arniea Schvvarzeneggera.

Dajte, pa znate da to želite; tako bi trebali izgledati pravi muškarci. (Kako, s hipertrofiranim mišićima i samo jednim izrazom lica??) Također nas potiču da se identificiramo s određenim skupinama kako bi nas zarobili u mentalitetu krda. Amerikancima se govori da se osjećaju ponosno zbog ‘pobjeda’ njihove vojske, iako su tisućama kilometara daleko od ispaljenih metaka. Nema veze, vojnici su Amerikanci i mi smo Amerikanci, pa smo u istom timu i svi smo ‘pobjednici’. Ako možete izjednačiti individualne ‘uspjehe’ s nacionalnim ‘uspjesima i vojnim ‘uspjesima’, možete uvjeriti milijune ljudi da podrže vaše ubilačke ratove zato što se stanovništvo identificira (potpuno pogrešno) sa snagom i moći zemlje. Možda živimo u sirotinjskoj četvrti na kruhu i vodi, bez zdravstvenog osiguranja, ali dio smo velike i moćne nacije.

Jedna od glavnih metoda pomoću kojih nas drže u iluziji, razini pet osjetila, fokusiranje je naših umova 24 sata dnevno na materijalizam. To ne znači da je ‘duhovno’ biti siromašan i živjeti u rupi; to je jednako blesavo. Sami materijalni objekti nisu zamka. Oni su ionako samo holografske iluzije. Zamka leži u tome da ih promatramo kao cilj, kao simbole uspjeha koji potvrđuju da jesmo ili nismo ‘uspjeli’. Kada su svi naši simboli uspjeha materijalni, to je razina na kojoj ćemo najviše djelovati, a naše multidimenzionalno beskrajno ja ostat će po strani zato što je jedina važna stvar novac i što on za mene može učiniti. Naše društvo potpuno je usredotočeno na pet osjetila, njihovo stimuliranje, njihovo mamljenje, iskorištavanje njihovih izmanipuliranih želja za zvukom, prizorom, okusom, mirisom i dodirom. Poslušaj ovu pjesmu; pogledaj ovu ženu; kušaj ovo vino; pomiriši ovaj parfem; osjeti ovo na svojoj ruci., da, da, u redu, shvaćamo kamo ciljate. Nema ništa loše u vezi s bilo kojim od tih osjetilnih opažaja (ja volim popiti čašu crnog vina i poslušati ploču grupe Queen), ali osjetilna je zamka vjerovanje da je to sve što postoji. Kako bi nas držali u iluziji, svi simboli uspjeha povezani su s pet osjetila, i to je izvor nesigurnosti. Većina ljudi ne pronalazi svoj osjećaj sigurnosti, samopoštovanja i ‘uspjeha’ unutar sebe samih. Trebaju druge da im govore ili potvrđuju da su ‘uspješni’ i da im ‘dobro ide’. Kako bi izazvali takvu reakciju moraju ‘uspjeti’ u kategorijama koje su ljudi oko njih uvjetovani opažati kao uspjeh – moraju imati velik auto, veliku kuću, mnogo novca u banci. To je sva bit ‘američkog sna’ koji već stoljećima drži kolektivni um nacije u ropstvu. Ako ne ‘uspiju’ u tim okvirima (a golema većina ne može, j e r je sustav uređen u korist malobrojnih), društvo ih smatra, a često i sami sebe, neuspješnima. Taj se nedostatak samopoštovanja zatim može dodatno iskorištavati. Na ‘gubitnike’ se upire prstom kao na primjer onoga što se događa ako stalno ne trčiš za ‘snom’. Čitav bolesni sustav u potpunosti ovisi o potrošnji; ljude se potiče i na njih vrši pritisak da svakodnevno sve više troše, te da razinu svoje potrošnje smatraju mjerilom svog ‘uspjeha’. Opsesivna potreba da se’uspije’ tako vodi do toga da ljudi posuđuju sve više i više novca kako bi nabavili drangulije koje pokazuju njihov navodni ‘uspjeh’, dok istovremeno žive u neprestanom strahu da neće moći skupiti novac za rate. Svake godine vrtuljak postaje sve brži i brži i brži i brži i brži, brži, brži, brži, stres, čir, srčani napad, brže, brže, brže…Aaaahhhhhhhhhhhhhhhhhhhhh!

To je uspjeh? Iluuuuuuuuuuuuuuzija.

Novac i slava ne stvaraju sreću. To ne znači da je samo po sebi loše imati novca i biti poznat. To je samo jedno iskustvo. Ali to nije ključ za vrata na kojima piše ‘sreća, ostvarenost i ispunjenost’. To ni u kom slučaju nije karta za koncert Jednote.

Bez obzira jeste li Brad Pitt ili Ethel iz susjedstva, put kući leži unutra, a ne vani. Kući ćemo otputovati u novoj stvarnosti, a ne u novom Ferrariju. U životu sam upoznao mnogo bogatih i slavnih ljudi i nisam naišao na mnogo onih koji su bili sretni, ostvareni i ispunjeni, posebno kad bi stali, osvrnuli se na svoje živote i zapitali se kakva je korist od svega toga. Često se toliko unesu u trku za materijalnim ‘snom’ da ne uspijevaju vidjeti grančice, a kamoli šumu. Male stvari poput ljubavi, sreće, ispunjenosti, odnosa, toga tko su i što ovdje rade, izgubljene su u zamućenosti svakodnevne aktivnosti hvatanja zeca u šeširu. Prezaposleni su da bi živjeli.

Oni postoje umjesto da žive jer su zaboravili što znači živjeti. Ironija je u tome što ako se povučemo iz osjetilne opsjednutosti posjedovanjem i prisjetimo se tko smo možemo sami sebi dati moć manifestiranja bilo čega što želimo. Osjetilni je svijet iluzija, kreacija naših umova, a to uključuje bogatstvo i siromaštvo, kao i sve između. Ferrari je misaono polje, pa zašto ne bi mogao biti vaš ako je to ono što želite? Može, ali samo ako postanete duboko povezani s procesom holografskog manifestiranja tako da možete svjesno stvarati sve što poželite. Kada shvatimo da su materijalne drangulije iluzije i da nisu simboli ničega osim manifestirane misli, oni nad nama gube kontrolu; možemo uživati u njima, ako je to ono što izabe remo. Kada znamo da iluzija nije stvarna mi kontroliramo iluziju, a ne obrnuto Živimo život umjesto da život živi nas.

U redu, vrijeme je za pauzu. E da, gdje je ono crijevo za polijevanje? Paaaaam spreman sam!!

 
Dio iz knjige Davida Icke “Priče iz vremenske omče”
 
Knjigu možete kupiti na: www.teledisk.hr
 

PRIČE IZ VREMENSKE OMČE

Do sada najdetaljnija, ikad napisana knjiga na temu globalne urote, sada se otkriva pred nama. Icke je na jednom mjestu predstavio izuzetno bogatstvo svog do sada sakupljenog znanja djeleći svoje bogato iskustvo, razotkrivajući nam višeslojnu urotu na temu svega što je naučio o iluziji koju zovemo svakodnevni život.

autor: David Icke
kategorija: Tajna povijest čovječanstva
godina izdanja: 2006
info: B5 format, meki uvez, 600 stranica

Previous postProšlost – Učiteljica Sadašnjosti I Besmisao Straha Next postSamotransformacijom do transformacije svijeta