Postoji jasna razlika između društva slobode i društva kontrole, a ta razlika se danas više ne očituje kroz otvorenu represiju, nego kroz infrastrukturu koja se predstavlja kao praktična, nužna i tehnološki napredna. Jedna od ključnih točaka te tranzicije je masovno AI prepoznavanje lica kojeg je najavila V. Britanija.
I ovdje nije samo riječ o kamerama, već o samom smjeru kojim nas takvi i slični sustavi vode.
U slobodnom društvu tehnologija služi čovjeku, a samim time čovjek je može odbiti koristiti, dok u društvu kontrole taj izbor ne postoji. I što je najgore, sam čovjek postaje podatak unutar sveprisutne mreže.
AI prepoznavanje lica ne pita za dopuštenje, ono djeluje pasivno, neprekidno i masovno. Ne moraš ništa učiniti da bi bio uključen — dovoljno je da postojiš i samim time te se tretirati kao osumnjičenog i stavlja pod nadzor.
Povjest pokazuje da svaka infrastruktura, pa tako i tehnokratska započinje istim jezikom: sigurnost, učinkovitost, prevencija. No s vremenom se funkcija mijenja: identifikacija postaje uvjet, pristup postaje dozvola, a sudjelovanje postaje ovisno o sustavu.
I tako se sustav prepoznavanja lica iz alata transformira u sustav nadzora i kontrole.
I stoga ovo nije pitanje samo tehnologije, nego i granice. Jer pitanje nije što tehnologija može, nego dokle smije ići prije nego što čovjek prestane biti slobodan sudionik, a postane administrirani entitet.
Jer lozinku možeš promijeniti.
Lice — ne.
Mobitel možeš ostaviti kod kuće, isključiti ga, ali kameru postavljenu na svakom kutku grada, ne.
I zato se moramo zapitati, da li se ovdje radi o stvaranju trajnog digitalnog identiteta bez pristanka?
Da li masovna implementacija sustava prepoznavanja lica vodi prema, biometrijskom digitalnom ID-u? Centraliziranim bazama podataka? Povezivanju identiteta s uslugama, pravima i dozvolama?
Jer jednom kada lice postane ključ, ne možeš ga promijeniti kao lozinku, jer tako?
Što ako se sustav prepoznavanje lica poveže s: ulaskom u javne prostore i trgovine, korištenjem prijevoza, financijskim transakcijama ili pristupom zdravstvu, ili radu?
Zar se digitalni ID u nekim zemljama već ne koristi ili najavljuje da će se koristiti u te svrhe?
Koliko je u takvim okolnostima vlastima teško nametnuti Kineski sustav bodovanja?
Pitanja je puno, međutim ona se ne postavljaju, o njima se ne govori. Slučajno?
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
