Rat, nemir, sukobi, negativna ispoljavanja, mehaničnost i slično, sve je to naša unutrašnja realnost. Shodno Zakonima Evolutivnih Sila i njihovim djelovanjem, tu Stvarnost ili Realnost mi percepiramo i oko sebe.
Dubokim Razumijevanjem Zakona, mi shvacamo da je sve što percepiramo naš odraz, što svako ko želi može sam sebi dokazati. Problem dokazivanja ove tvrdnje leži u činjenici da je stalno zaboravljamo. Da bi mogli utvrditi nešto, to moramo imati stalno na Umu. Stalno se prisjećati i provjeravati.
Bog stvara Ja; Ja stvara Boga.
Bog nema Ja; Ja nema Boga.
Ja Bog; Bog Ja.
Smjesa u mesu i duh u smjesi.
Toliko toga okolo toga
A To Što Jeste je To Što Jesi.
Duboka je Spoznaja kada čovjek shvati da je sve što percepira on sam. On je Svijet koji percepira, on je stvarnost koju vidi oko sebe i sve što doživljava čini njega samoga. Unutar Ezoteričnog Rada ili Rada na Sebi, nakon nekoliko godina, čovjek shvata da je njegova percepcija svijeta upravo ono što se unutar njega duboko odigrava. Procesi, mehanizmi, njegove duboke osobine koje očekuje da doživi u svijetu u kojem se fizički nalazi, sve loše i zlo koje vidi oko sebe.
Shvatiti to, znači doći na sami kraj svoje potrage u kojoj Tragaoc shvata da je on taj koji je cijelo vrijeme kreirao svijet oko sebe kroz svoj unutrašnji svijet. Rad mu je pokazao da sve što ima u sebi on vidi i oko sebe u fizičkom svijetu.
Svijet je njegov odraz, a on sam je odraz svijeta.
U njemu se rađa određena vrsta odvezanosti, ili drugim riječima Nevezanosti, Otpuštanja svega što je suvišno i što je do tada vezao na sebe. Svo otpuštanje koje je forsirano dsciplinom ne izgleda niti može izgledati kao Otpuštanje kao ono koje nastaje Razumijevanjem odraza njega samog u Svijetu. Rađa se Razumijevanje koje mu govori da je sva disciplina bila samo umjetna i lažna. Da je svaka težnja koju je nazvao Spiritualnom ili kakvom god bila proizvod Laži u njemu.
Svi motivi, želje i ciljevi predstavljali su ispoljenja onog što je sada prepoznao kao Svijet u sebi.
Ostaje mu da svu svoju Pažnju usmjeri samo ka jednom, a to je ka onom što je duboko unutar njega uvijek bilo Nepromjenjivo i ispunjavalo je svaki trenutak njegovog Života. Njegovo najdublje Ja. Puknuće tog Ja, kada u dovoljnoj mjeri sazri, otkriće mu njegovu Istinsku Prirodu, njega samog, koji nema nikakve veza sa onim što je očekivao, priželjkivao, želio ili mogao zamisliti.
No, vratimo se na početak. Da probamo pojasniti što ovo znači i na što se odnosi.
Rekli smo da je Svijet naš odraz. I danas u svim raznim učenjima imamo mnoštvo informacija koje nam govore ove “istine”, ali nam ne govore Istinu o ovome. Samo ono što i dalje odgovara tom istom svijetu unutar i izvan nas. Razne tehnike kreiranja, uticaja na stvarnost i slično, nepotpune su, jer kada bi vam rekli što sve morate imati da bi to djelovalo, mnogi bi odustali i prije nego probaju o čemu se radi.
No, jedan dio u tim tehnikama je ispravan. Da bi promjenili svijet koji percepirate morate promjeniti svoju percepciju. Promjeniti percepciju znači promjeniti unutrašnji svijet. Na taj način mnogi shvataju da je ono što unutar sebe doživljavaju kao svijet jeste upravo odraz fizičkog svijeta. I nije teško promjeniti neke sitnice, ali uticati na svijet u globalu, značilo bi da je čovjek promjenio velik dio svoje unutrašnje realnosti.
No, ono što blokira bilo kakav jači uticaj na svijet oko nas, jesu procesi kojih nismo ni svjesni. Da bi čovjek spoznao te procese i doveo ih u svjesni dio Uma, on mora proči rigoroznu obuku. Tako da većina tih tehnika o promjeni spoljašnjeg svijeta oko nas, neće raditi niti će većina biti u mogućnosti nešto bitnije promjeniti. Pronaći parking mjesto, ili biti prvi u redu za kruh, nije teško i ne treba vam neka obuka. Potrebno je samo malo zrno vjere. Mnogi koji demonstriraju Zakon Kreiranja na taj način, nisu sposobni ništa drugo promjeniti do naći parking mjesto (ne aludiram na nikoga posebno), i to znaju sami.
Ali zarada je nešto što mnogi od njih ne mogu da kontrolišu i na što su mnogi slabi.
Kao što sam rekao, svijet koji percepiramo složen je od kockica našeg Unutrašnjeg Svijeta. Proučavanjem i osvešćavanjem unutrašnjosti čovjek osvještava i spoljašnji svijet. Razumijeti da je ovo Istina traži dovoljno smjelosti ispitati samu osnovu svijeta koji percepiramo.
Svi znamo masu narodnih ili filozofskih poslovica koje nam govore nešto u stilu: “Ono čega se najviše plašiš, snaći ćete”. Svi ti postulati govore o Stvarnosti i njenom funkcionisanju. Pored Neustrašivosti čovjek mora imati avanturistički duh i ispitati Svijet unutar i izvan sebe.
Kada sa nekim Majstorom pričate i tražite savjete svi vam govore da to što vidite jeste vaš svijet a ne njegov. Na koji god način probate da mu nametnete sliku svijeta koju imate, on vas uvijek vraća vama. Na osnovu toga mnogi tragaoci zaključe sasvim desete zaključke od onih koji im se tim susretima prenose. Nijedan Majstor ne govori i Spoljašnjem Svijetu, jer za njega nema razlike između Spoljašnjeg i Unutrašnjeg Svijeta. Oni su vaš odraz.
Oni koji intezivno Rade na Sebi do sada su morali primjetiti da sve ono što su u sebi osvjestili, prihvatili i što se više unutar njih ne pojavljuje, kao da je nekim čudom nestalo i iz Spoljašnjeg Svijeta.
Ako ne u potpunosti, ona u velikoj mjeri. Problem nestanka u potpunosti jeste prihvatanje tuđih realnosti ili drugim riječima prihvatanje realnosti ljudi s kojima su okruženi i djeljenje iste te realnosti. Kod mnogih je ostalo, skoro neprimjetni, djelići tuđih realnosti, zato se kaže da čovjek pored Rada sa samim sobom, Radi i sa drugim ljudima oko sebe. I da dijeli njihova opterečenja i realnosti.
No, evidentno je da su mnogi koji su istinski se trudili da Rade, primjetili ovaj “čudan” efekat rada.
Rat, nemir, sukobi, negativna ispoljavanja, mehaničnost i slično, sve je to naša unutrašnja realnost. Shodno Zakonima Evolutivnih Sila i njihovim djelovanjem, tu Stvarnost ili Realnost mi percepiramo i oko sebe.
Dubokim Razumijevanjem Zakona, mi shvatamo da je sve što percepiramo naš odraz, što svako ko želi može sam sebi dokazati.
Problem dokazivanja ove tvrdnje leži u činjenici da je stalno zaboravljamo. Da bi mogli utvrditi nešto, to moramo imati stalno na Umu. Stalno se prisjećati i provjeravati.
Kada čovjek ovo sam sebi dokaže, u prvim momentima dešava mu se šok, jer shvaća da je on sam kreirao cijeli svoj život baš onako kako ga je proživio i živi. No, teškoće tek tada nastupaju. Nije teško uvidjeti ovo, teško je ovo primjeniti u praksi. Ako se unutar tragaoca nije desila korjenita promjena, način na koji ovo može primjeniti u svom svakodnevnom životu jeste da nađe okidače koji će ga stalno podsjećati na tu činjenicu.
Najjači okidač koji neko može imati jeste Supervizor, Majstor, Učitelj ili Grupa koja će ga stalno podsjećati na ovu činjenicu sve dok sam ne bude sposoban da to čini.
Drugi problem koji se može javiti jeste nedostatak motivacije da se ovo učini. Mnogi koji su došli do ovog stadija, prosto su odustali od svijeta i od svojih projekcija, te ušli u mnogo dublju Unutrašnju Realnost. Pomoću te nove, dublje Unutrašnje Realnosti oni mjenjaju “sliku svijeta” (iako je pogrešno reći da je to “slika svijeta” nakon takvog iskustva, ali u nedostatku bolje riječi korisim ovu).
No, nekolicina koja odluči djelovati u ovom svijetu, sa tim razumijevanjem kreću u mjenjanje spoljašnje Realnosti.
Mnogi bi pomislili da će se realnost u potpunosti promjeniti. No, postoje i Zakoni koji se brinu da do toga ne dođe. Takav čovjek ima mnogo veću sposobnost djelovanja, tj. da ne pogrešim ON JEDINI i ima mogućnost djelovanja, ostali i dalje imaju mogućnost reakcije kao i inače.
Dok je god čovjek ovdje u ovoj realnosti i dok učestuje u njenoj izgradnji on je podložan Zakonima koji vladaju ovom realnošću. Jedina prednost jeste što on zna kako da se od nekih Zakona izvuče tj. da ti Zakoni na njega ne djeluju.
Takvog čovjek obično prepoznajemo kao Čudotvorca, iako u tome nema nikakvog čuda, već prosta mehanika tj. Znanje i Bivanje putem kojeg on djeluje.
No, to nije tema ovog teksta.
Unutar toga, čovjek spoznaje da je on kretaor Boga, i da samim tim Bog je njegov kreator. Ali prije svega shvaća da je On, tj. njegova Istinska Priroda jedina Stvarnost koja postoji i koje je uvijek bio i jeste i biće Svjestan.
Mnoge ljude koji ovo Znaju mi prihvaćamo kao Majstore, Učitelje, Svetce ili ko zna koje ime koje smo im dali, jer odgovaraju našim najdubljim očekivanjima.
Nedavno sam postavio pitanje nekim tragaocima, što je to što očekuju od Majstora? Kakav bi on, po njima, trebao biti? Kakve osobine/Kvalitete treba imati?
Nisu se mnogi odazvali, a neki koji su napisali odgovore bili su slični ovom:
“Očekujem da je iskren, saosjećajan, da ima ljubavi, oštrinu, disciplinu (što god ovo značilo), jasnoću, preciznost, jednostavnost, običnost, dobrotu.. ” i slično.
Naravno to su neke od osobina koje su neki napisali.
No, znate li što su oni u stvari opisali?
Opisali su svoje najdublje Kvalitete. Kvalitete njih sami kao Ispoljenih Bića. Ono što očekuju od Spoljašnjeg Majstora je njihov Unutrašnji Majstor ili drugim riječima njihovo Ispoljeno Biće, oni sami.
Tako da i u Spiritualnoj potrazi mi tražimo samo ono što imamo. Ništa drugo ne možemo ni tražiti jer ništa drugo ni ne poznajemo.
Unutar svijeta oko nas, mi smo u stalnoj potrazi za onim što Unutar sebe imamo. Bježimo od onoga od čega bježimo i Unutar sebe. Tako da je realnost spoljašnjog svijeta naša unutrašnja realnost.
Razumijevanjem ovoga, Rad na Sebi se ubrzava, otkrivaju se nove metode pomoću kojih sami sebe Budimo i djelujemo i na ostale oko nas. Rad se ubrzava i čovjek ubrzo stiže pred ono što nazivmo Ponorom ili Ambisom. U kojem nestaje sve. Svijet, mi sami, naše projekcije, ideje, ideali..
Pred tim Ponorom sve što smo projektovali, bilo to tzv. znanje ili šta već, propada i nestaje. Čovjek Umire.
Ako se vrati nazad u ovu realnost on više nije isti. Njegova Osobnost je umrla i njega nema. Ovamo se vraća samo čista Realnost, sama Svijest.
Ono što je zanimljivo jeste da mi i dalje imamo očekivanja od takvog čovjeka. Mi i dalje na njega projektujemo ono što želimo ili ne želimo.
On sam i dalje koristi Um, jer bez njega on ne može da se ispolji. Um je djelatni organ ispoljavanja na ovoj realnosti.
I samim tim on i dalje ima neka ograničenja, ali o njima u ovom trenutku ne bih puno pričao. Jer sve što vi sami nemate kao svoje vlastito iskustvo o ovom pitanju, je samo bacanje riječi u prazno.
On je tada putokaz. “Prst koji pokazuje na Mjesec”.
Naše je da ne gledamo prst, već da uvidimo što nam pokazuje.
A sve što nam, takav čovjek, može pokazivati ili na što nam može ukazivati jeste Unutrašnja Realnost koja je jedina Stvarna i jedina koja postoji.
Svijet je odraz nas i mi smo odraz svijeta. I više nama razlike, nema dualnog shvaćanja da je nešto, iako naizgled, izvan vas, stvarno izvan vas.
Sve je u vama.
