Propagandno djelovanje Unije svesrdno potpomognuto djelovanjem domaće poltronske oligarhije vrlo je temeljito, ustrajno i sveobuhvatno. S druge strane, doista je „bučna“ šutnja određenih krugova ljudi u Hrvatskoj koji u ovom trenutku ne bi smjeli šutjeti.
Postoje u našoj zemlji ljudi koji bi već prema svom stručnom znanju i obrazovanju, a i dužnostima koje obnašaju, mogli i morali nešto reći o pravom licu Unije građanima Hrvatske. Tu u prvom redu imamo u vidu naše intelektualne potencijale – sveučilišne profesore i znanstvenike. Što je s hrvatskom inteligencijom? Ne vjerujemo da su se baš svi, poput unionističkog ideologa prof. Damira Grubiše na primjer, svrstali u petokolonaške redove eurokolaboracionista. Vjerojatnije je da su se samo pasivizirali. A to je u ovom trenutku ne samo pogubno, nego i sramotno.
Jer, ako znaju – a znaju – što je doista ta Europska unija u koju sumanuta protunarodna oligarhija (cjelokupna politička vrhuška) naglavce gura sve građanke i građane Hrvatske, nije li onda sramno šutjeti i mirno ignorirati „gorilu od pola tone koja spokojno sjedi u sobi“? Na žalost, kada su ovakve stvari u pitanju uvijek se može potonuti i dublje od dna kojeg smo mislili da smo dotaknuli. Jer nema više danas ljevice ni desnice, nema po ovom pitanju više ni politike; ovo je pitanje istine i zablude, opstanka i propasti. Sada šutjeti u najmanju je ruku nemoralno.
Istina, netko može, primjerice, pročitati tekstove koje objavljujemo na našoj stranici EU danas, istražiti materijale koje donosimo, a koje smo uvelike prenijeli sa službenih stranica EU, pa uvidjeti da se u slučaju Europske unije nikako ne može raditi o parlamentarnoj demokraciji. No ipak, sigurno bi veći učinak polučilo javno istupanje npr. profesora europskog javnog i međunarodnog prava, stručnjaka za ustavno pravo, naših akademika i znanstvenika, pravnika, politologa i mnogih drugih. Gdje su? Zašto, osim rijetkih iznimaka, šute?
Šutjeti ovaj put nije dostojanstveno; šutjeti – a znati – ovaj je put doista nepojmljiv konformizam i nedjelo ravno zločinu protiv vlastitog naroda. Jer, kad bi ustali svi nabrojeni uvaženi „stupovi“ našega društva, kad bi, recimo, građanima objasnili da je europska demokracija čista farsa, ili da naprosto nije moguće očekivati razvoj demokracije u saveznoj državi poput EU u kojoj zakonodavni proces nije pod nadzorom narodne volje putem predstavničke demokracije nego u vlasti neizabranog diktatorskog komiteta Europske komisije, – kad bi takvo što učinili, učinili bi dobro svome narodu i svim građanima Hrvatske i na taj način efikasno začepili usta zlonamjernoj hrvatskoj unionističkoj oligarhiji koja sveudilj pjeva hvalospjeve Uniji, nadajući se da će u njenim raskošnim sinekurama naći pribježište od gnjeva naroda kojeg svjesno i namjerno odvlači u propast.
