Poplava danas, suša sutra: paradoks našeg upravljanja vodom – iliti, kako smo vodu pretvorili u otpad
Suša i manjak oborina samo su dio priče o kojoj svakodnevno slušamo u medijima, cijela priča uključuje asfalt, beton, kanale, uništene močvare i sustave koji vodu, što je brže moguće, odvode iz krajolika u more, rijeke ili jezera.
Prema podacima Europskog opservatorija za sušu, mnoge velike europske rijeke tijekom ovog ljeta bilježe iznimno niske protoke.
Naravno, jedan od razloga je manjak oborina i visoke temperature, ali postoji razlog i pitanje koje nitko ne postavlja: Što smo napravili s vodom koja je ipak pala, i to u rekordim količinama u rekordno kratkom vremenu?
Jer problem nije samo u tome koliko kiše padne, već i koliko dugo voda ostane na kopnu. Stoljećima smo mijenjali krajolik tako da vodu što brže odvedemo. Betonirali smo i asfaltirali ogromne površine.
Izgradili smo sustave oborinske odvodnje koji kišnicu skupljaju i odvode u kanale, potoke, rijeke, jezera, a u mnogim obalnim područjima izravno prema moru.
Ispravljali smo i kanalizirali rijeke koje su se nekada prirodno vijugale, usporavale i izlijevale u svoje poplavne ravnice.
Isušivali smo močvare, prirodne spremnike vode.
Sjekli smo šume čiji korijenski sustavi omogućuju infiltraciju i zadržavanje vode u tlu. Isušivali smo i degradirali tlo koje je nekada moglo djelovati poput ogromne spužve, i onda se čudimo kada nekoliko tjedana ili mjeseci kasnije gledamo prazna riječna korita i povijesno niske vodostaje.
Ili visoke, jer ovu nisu samo sustavi koji su zadržavali vodu za kasnije, ovo su i prirodni sustavi koji su sprječavali poplave.
VODA NIJE NESTALA PREBRZO SMO JE ODVELI DALJE
Kada na prirodan krajolik padne velika količina kiše, voda ne odlazi sva odmah nizbrdo, dio ulazi u tlo, dio puni podzemne vode, dio ostaje u močvarama i poplavnim ravnicama.
Dio se zadržava u šumama i vegetaciji, a podzemne vode zatim mjesecima postupno hrane izvore, potoke i rijeke, a to je prirodni sustav koji omogućuje da rijeka teče i dugo nakon posljednje velike kiše.
Ali kada istu količinu kiše spustimo na beton, asfalt i druge nepropusne površine, situacija se mijenja, jer voda se pretvara u površinsko otjecanje. Slivnici je skupljaju. Cijevi je odvode. I umjesto da dio te vode ostane u krajoliku i postupno se vraća rijekama kroz podzemlje, ona vrlo brzo napušta područje. Na kraju može završiti u rijeci i u kratkom roku podići vodostaj, izazvati poplavu, jezeru ili, osobito u obalnim područjima, izravno u moru.
I tu nastaje paradoks.
Možemo imati ogromnu količinu vode tijekom jedne oluje, a istodobno nekoliko tjedana kasnije imati suhe potoke i niske rijeke. Vodu nismo izgubili iz planeta. Izgubili smo sposobnost krajolika da je zadrži. Uništili smo tu sposobnost, i o tome nitko ne govori.
A ONDA GOVORIMO O „PRILAGODBI KLIMI“
Naravno da suše, temperature i promjene režima oborina igraju svoju ulogu. Ali ako je krajolik dizajniran tako da vodu što brže odvodi, svaka suša postaje još teža i izraženija.
Ne možemo kontrolirati svaku kap kiše, ali možemo odlučiti hoćemo li je zadržati ili ćemo je što prije poslati niz cijev u more.
Stoga, umjesto da paničarimo i širimo paniku, možemo pogledati oko sebe, uvidjeti i priznati greške, i ponovno stvarati šume i agrošumske sustave, obnovljena tla koja upijaju i zadržavaju vodu, močvare i druga prirodna područja za zadržavanje vode, poplavne ravnice, prirodno vijugave riječne tokove, prirodne brane i močvarna staništa koja stvaraju dabrovi, urbane površine koje propuštaju vodu umjesto da je samo odvode što dalje od nas, kao da je više ne trebamo.
To nije samo zaštita prirode, to je istinska vodna infrastruktura, za koju svaki mjesec plaćamo, financiramo da se uništi. (Slivne vode, oborinske vode…)
I dugoročno je jeftinija i otpornija od betona, što je očito danas, jer betonski kanal vodu što prije odvodi, dok prirodan krajolik vodu zadržava.
A ono što danas zadržimo u tlu može sutra biti upravo ono što održava rijeku živom.
I zato pitanje nije samo „Zašto nema dovoljno kiše?” “Do kada će trajati visoke temperature?”
Moramo pitati i „Zašto smo napravili i izgradili krajolik iz kojeg voda tako brzo odlazi?”
Jer kada kiša padne na beton, ona može postati poplava, čemu sve češće svjedočimo, ali kada ista ta voda padne na zdravu šumu, močvaru i živo tlo, ona može postati zaliha vode za mjesece koji dolaze.
Poput izvora u planinskom području koji nikad ne presušuje.
Priroda je milijunima godina razvijala sustav za upravljanje vodom. Mi smo ga velikim dijelom zamijenili betonom, cijevima i kanalima, a sada, kada rijeke presušuju, bavimo se posljedicom, ne uzrokom.
Vrijeme je da prestanemo prirodu prilagođavati sebi, i da se počnemo prilagođavati prirodi, njezinim ciklusima.
Da vodu ponovno vratimo i zadržimo u krajoliku. Da ne dopustimo da svaka kap kiše postane otpadna voda. Da ne tretiramo kišu kao nešto čega se moramo što prije riješiti.
Nego kao ono što je oduvijek i bila, izvir i temelj života.
Možda ne možemo kontrolirati koliko će kiše pasti, ali možemo odlučiti koliko ćemo je zadržati.
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
