Individualna je stvar doživljaj Boga.
Za običnog smrtnika Bog je najprije tajna, onda veliko NIŠTA, nekakva vječnost u tami, koje se on jednostavno boji.
Za prosvjetljeno biće Bog je suština postojanja.
Zasigurno postoji život i kada spoznamo istinu, probudi se svijest koja je preslika Boga.
Značaj Boga je u Apsolutu, etalonu za pročišćenje svega stvorenog.
Energija je beskraj mogućnosti, promjena, odnosa i vibracija, a red dolazi od vakuuma koji vlada u prostoru svijeta.
Spoznajom istine, um se konačno veže za život i to prelazi u iskustvo duhovne stvarnosti.
Napor je biti u zabludi života, zato moramo od nečega početi, putem spoznaje istine o Bogu, životu i postojanju.
Istina kroz svjetlost je apsolutna potvrda stvarnosti.
Puno je dilema oko stvarnosti, ali ni to ne mora biti napor. Shvatimo stvarnost kao sve svtoreno. Stvarnost jest materija, kao fizička realnost. Stvarnost jest energija kao metafizička realnost. Ali stvarnost jest Bog kao duhovna suština svijeta, kao jedinstven prostor, koji sve vakuumom drži u cjelinu.
Za nas je sve važno zbog istine i života, kako bi stvorili uvid što život jest? Definitivno, svatko ima svoju logiku o životu, temeljem nje nitko nije miran, nije zadovoljan, nije radostan, nema ljubav, nitko ne vidi istinu. Krijemo se iza božanskog bića, a ponašanja su nam često nagonska, pa i životinjska.
Doživljaj Boga bih radije pojednostavio kroz doživljaj života, upravo je to isto, ali za početnika nije.
Zbog čega ne želimo istinu o životu?
Najprije, materijalizirana smo bića, vezana za tijelo i objektivnost doživljaja. Temeljem toga građeni smo na željama, emocijama i dobitku. Griješni smo u svemu i nemamo odluku prizvati oprost. Tako odbijamo istinu.
Možemo se uzdignuti na razinu duhovnog, ali to ne dopuštamo u sebi, upravo zbog materijalne ovisnosti. Duboki su korijeni takvih navika uma, još od prvog sisanja mlijeka. Čovjek se brzo mijenja kada je u pitanju dobitak, u drugim slučajevima kruto se drži starih navika.
Postavlja se pitanje percipiranja stvarnosti. Zbog toga ne smijemo biti jednostrani, jer nećemo vidjeti istinu. Ako je u našem biću skupina tri aspekta (fizičkog, mentalnog i duhovnog), moramo sve aspekte sjediniti u jedan najdublji doživljaj života. Kada doživljaj nije cjelovit, obavezno se javlja podvojenost, gdje tijelo ne može biti podvojeno, a ni duh ne može biti podvojen; jedino podvojena može biti duša – energija, u smislu da je um jednovremeno na više mjesta prisutan. U toj konfuziji uma, naš doživljaj je nejasna predstava o životu, sa svim mogućim stanjima tjeskobe, nemira, bolesti, arogancije ili smrti.
Kako život ne bi bio napor, već opća radost, postoje inačice koje nas direktno povezuju sa njim. To su LJUBAV i ISTINA, svetinje svima znane, ako dopuštimo da se dogode. One su uvijek u nama, strpljivo čekaju dopuštenje da se ispolje kao doživljaj. Bezuvjetnim prihvaćanjem tih svetinja, ljubavi i istine, definitivno stajemo na PUT ŽIVOTA. Taj put je vlastita spoznaja koja mora imati nekakav početak.
Radi se o vertikalnom putu, u prostoru bez vremena, gdje mora biti mir i red, po kome duh jedino može putovati, jer duh je neovisan o vremenu, to je najčistija energija koja munjevito, brzinom svjetlosti vibrira prema nečemu gdje će se zaustaviti.
Tako silovitu energiju i slobodnu svjetlost jedino može zaustaviti ISTINA.
Duh se gradi tako što se sav potencijal bića iz životne sile, fokusira na jednu točku, na život.
Prostorno promatrano, naše biće je prema prostoru Boga kao kap vode u oceanu. Znači potpuno zanemarljivo, ali kap po kap čini ocean, duša, po duša i eto izobilja energije u prostoru.
Najsitnije u biću je stanica tijela i DNK kod. Omjer suptilnosti koda i prostora bića u svemu odgovara odnosu prostora bića prema prostoru Boga.
Od svega toga nama treba doživljaj a ne biokemija ili alkemija. Međutim, za taj doživljaj je potrebno znanje. Kada u sebi dopuštimo doživljaj života, onda um stvori naviku i više nam znanje nije potrebno. Svako znanje je dodatan napor za um, jer je znanje tehnika koja remeti mir.
Yoga jest tehnika koja vodi čovjeka u višu stvarnost, ali ga zbog same tehnike ne može dovesti u apsolutnu svijest, zato se mora preći na produžetak doživljaja kroz Tantru i ekstazu, gdje je moguće postići nirvanu.
Meditacija se pokazala kao nešto što nas svjesno uvodi u najdublji mir i najdublji doživljaj života. Meditacija je nalik svjesnom spavanju. Na drugoj strani, moramo spavati da bi opustili tijelo koje se zgrčilo, što za posljedicu ima blokiranu energiju. Spavanje je nalik nesvjesnoj meditaciji.
Evo nas na početku spoznaje puta života. Možda ste očekivali nekakvu senzaciju, ali to je samo DAH, kao najbolji prirodan duhovni učitelj, koji savršeno poznaje put naše spoznaje života. Udah (umiranje) i izdah (rađanje), trebaju biti usklađeni kao kotač života u dubok dah, temljem vakuuma dijafragme, koji se stvara bez naše volje i na njega ne trebamo utjecati. U dahu su kodovi života koji se energijom prenose do kodova DNK. Ako u sjemenu zametka postoji duša, ona će prihvatiti božanske kodove. Zato je u prostoru svijeta sve vezano za sjeme iz koga se rađa duša, a sa njom i individualizirani život, koji je u svemu JEDNO s božanskim apsolutnim životom. Kada spoznamo našu dušu, preko mogućnosti uma, spoznali smo i apsolutan život. Vibriranje duše oživljava stanice tijela, a to nazivamo metaboliziranje duše. Za biće je najjednostavnije metaboliziranje čiste energije dirktno, a ne preko alternativnih izvora nečiste energije od hrane, što otežava metabolizam.
Životno je najvažnije učiniti prostor bića energiziranim, u pogledu jake krvi i limfe, što se postiže čišćenjem tijela. To je snaga i imunitet, kojim se lako stvara sjeme ljubavi.
Sjeme ljubavi je simbolizam za funkcinalno pročišćenje duše – energije u duh. To je najčistija vibracija energije duše, moćna prikupiti sve vibracije u biću, radi putovanja i spajanja s Izvorom. Praktički, ljubav ostavlja osjećanja po strani, smiruje misli i um, isključuje ego, a doživljaj je duboka milost u srcu.
Kada ne dopuštamo život u sebi, u stanju smo nesvijesti uma. Energija je blokirana u regiji spolovila, opasna kao zmije otrovnice. Međutim, u tim zmijama je otrov i serum za iscjeljenje našeg bića. Do iscjeljenja će doći ako smo odlučni podnijeti ubrizgavanje seruma u srce. Naravno, srce je simbolizam za cjeli krvožilni sustav, po kome energija svuda vibrira. To se odnosi i na limfotok, koji predstavlja izobilje energije za stanice tijela.
Držanje zmija u Kundalini rezervoaru je beskorisno po život, zato ih moramo pustiti da se odmotaju, svjesni da može doći do bola. Ako je ugriz zmije prava vakcina za naš imunitet, zašto ga ne bi dopuštili? I popravka zuba veoma boli, ali ipak to dopuštimo. Života radi, sve moramo prihvatiti, jer će poslije biti radosti.
Prirodna alkemija oko energije, Kundalini zmija, imuniteta i svega ostalog jest LJUBAV, koja savršeno taj posao odrađuje, u trenutku, neovisno od bilo čega drugog iz vana. Ljubav se trenutačno budi jer je u prostoru uvijek izobilje energije, od koje se može stvoriti sjeme života duše.
Nesvjesni um drži čovjeka u nagonu, čiji je vrhunac života bljesak kratkotrajnog orgazma. Postavlja se pitanje kako ispuniti život beskrajnom rijekom orgazma. Upravo je tu riječ o sjemenu ljubavi, koja s lakoćom prevodi energiju nagona u ljubav.
Sporadično cjepkanje duše na nebitne stvari, želje i uživanja, ne dopuštaju doživljaj ljubavi. Um se veže za mnoge stvari, u smislu voljenja, kad nije moguća dublja snaga ljubavi.
Mnogo je mogućnosti koje dijele dušu, svako osjećanje, misao, um, ego, želja, bol, jer trebaju puno energije. Jedino u dubokom miru duša poprima cjelovit oblik, kada može preći u duh, jer je se preko duha može povezati na čistu energiju od istine svjetlosti. Ta poveznica je svijest, koja u trenutku povezuje čovjeka sa životom.
Bez najdubljeg doživljaj života, podvojenost svakako postoji, to nije dobro, jer nas vodi u rascjep ličnosti i šizoidno ponašanje.
Uz ljubav čovjek se mijenja i nije više ona nejasna pojava. Ljubav je sama po sebi moć i milostiva je do te mjere da čovjek može dati svoje srce svakome, to je samo simbolizam, stvaran doživljaj ljubavi je preko milosti, mira ljudskosti i dobročinstva, a sve s ciljem života.
Pravi smisao ljubavi je temelj za duh. U stanju duha duša nije podjeljena zbog uma i ega. Oni su u pozadini i mirni. Osjetila su mirna, misli također. Sve je podređeno duhu, koji se sprema na duhovno putovanje do istine.
Kroz duhovno putovanje čovjek je jako spokojan i miran, jer mu je samo bitan život. Želje i tijelo ostaju u sjeni. Duh ide do istine koja jedina može osvjetliti život. I kada duh dodirne zid istine, pojavi se jaka svjetlost, a čovjek doživi kratku traumu, nalik smrti ili novom rođenju. To je čin prosvjetljenja.
Što se dalje dešava s duhom?
Iza zida istine duh ulazi u apsolutan život, dodirne ga i trenutačno bude vraćen nazad, jer ne može izdržati apsolutno stanje čistoće. Povratkom duha u dušu i biće, s njim dolazi apsolutna svijest, jer je duh ipak otkrio tajnu života i spoznao Boga. Od tog trenutka čovjeku ništa više nije bitno izuzev života. Za njega je to najdublji doživljaj ikad viđen, koji će njegov um s lakoćom zapamtiti. Više ne postoje nikakve logike, uvjerenja, sudbine, tijelo, energija. Čovjek jedino duboko osjeća život, kao najširi uvid i svijest. Na taj način Bog postaje utljelovljen u svijesti čovjeka.
Naravno, to iskustvo samo imaju prosvjetljena bića i mala djeca. Za njih je Bog – život i postojanje JEDNO.
Običan smrtnik mora na fizičkoj i mentalnoj razini postići stanje JEDNO, kako bi izgradio duh i bio spreman spoznati život.
Bog je samo beskraj svijesti i života kao najdublji doživljaj. To ne postoji u običnom površinskom doživljaju od osjetila i svega što nudi materijalna priroda u zamjenu za život.
Ne smijemo bježati ni od čega. bezuvjetnost i sveprisutnost su pojmovi koji se odnose na dopuštenje doživljaja života. Zar ćemo i u tome biti sebični i podvojeni?
Sve što je stvoreno ima svrhu, lice i naličje, svjetlo i mračnu stranu, uzor i posljedicu, koje moramo poštivati i prihvatiti zbog one kapi vode u oceanu i života duše, od kojih je ovaj svijet ispunjen.
U svemu moramo nalaziti sjeme ljubavi i istine, jer se iza toga krije duh i život. To nam uvijek mora biti jasno. Mnogi strahuju od vlastitog ega, jer ne znaju njegovu prirodu. Strahujemo i od uma, od osjećanja, sjećanja, od grijeha, u strahu smo od života i ne dopuštamo da se dogodi u nama. Sve je to dio nas i moramo se naučiti koncentrirati samo na najsuptilniju točkicu života u dubini srca. Naravno, u tom stanju, oko nas će sve izgledati kao izobilje i božanska milost.
Suprotno od toga, ako se pokazujemo kroz formu JA JESAM (titula, moć, novac, ime, prezime, materijalno bogatstvo, itd.), moramo biti podvojeni od života, podvojeni u vlastitoj duši.
Životu uvijek moramo prići na univerzalan način, jer ništa ne može biti naša svojina, ni tijelo, ni život. To znamo kada se dijete rodi, nema ništa, čak ni svijest.
Od koga kasnije dobivamo život?
Jedino od probuđene ljubavi, istine i svijesti.
Život je uvijek život, ali to nije vrijedno bez svijesti.
Priča nas svakako gura u nemir, a život nije moguć bez dubokog mira i najdubljeg doživljaja.
Zato ostavimo svaku priču i u miru zagrlimo život.
Krenuli smo na put života sa dahom i sa dahom završavamo. To je osvjetljeni put naše duše, čiji život može biti onoliko koliko joj dopuštimo opstanak u biću.
Što se tiče apsolutnog života, moramo se uzdignuti u višu razinu postojanja, za koju je ipak potrebno umrijeti. Umrijeti moramo kod prosvjetljenja ili prirodne smrti. Ako nam je do života duše stalo, onda moramo prosvjetliti i živjeti baš koliko hoćemo. Onaj apsolutan život nas strpljivo čeka.
Dolazimo do točke spoznaje da je život duše u svemu ovisan od čiste energije svjetlosti, ali to ne može zadovoljiti svjestan entitet. Nama je potreban život bez kraja koga se nikada ne moramo plašiti da će nestati. Taj dio pripada duhovnoj stvarnosti, gdje je sve apsolutno i može zadovoljiti svakoga. Tako nešto je neovisan najširi uvid kao svijest i sloboda. Alkemijom bića su moguća stanja neovisnosti, kroz istinu, ljubav, svijest i slobodu, gdje se sve dovodi u stanje JEDNO. Ovisnost je samo kada su dva. U životu duše-energije, ovisnost je neizbježna, jer to pokreće vibraciju.
Odrastanjem čovjek ne treba ostati na razini djeteta, na željama i patnji, već se konačno treba predati životu, stapanjem u JEDNO.
Trebamo se navikavati živjeti duhovno, na način bez želja i voljenja, od čega slabi životna sila. Umjesto želja i voljenja, prostor bića trebamo ispuniti ljubavlju, istinom, uvidom i mirom.
Bog postoji jedino u svijesti.
Kroz svijest i duh, doživljaj života se ponovo vraća na ljubav kao najveće blaženstvo i božanska milost. Tako spoznaja istine o životu duše, postaje preslika apsolutnog života – Boga.
Za čovjeka je život – ljubav.
Ljubav i Božanstvo ne služe apsolutnom životu, niti je to moguće u objektivnoj stvarnosti i prolaznom vremenu, ali kroz duh i svijest o Bogu, duboko osjećamo život kao RADOST i SLOBODU, jer u Bogu imamo zaštitnika od svega, pa i od straha smrti koga se običan smrtnik užasava.
Čestim meditiranjem jačamo duh i svijest o Bogu, čime direktno energiziramo dušu i tijelo preko fluida krvi i limfe.
Naše ponašanje sve više postaje ljubav i milost.
Bolest je poremećaj tijela kada blokira energiju. Ujedno je prirodno upozorenje i nasilno smirivanje bića, kako bi izbjegli smrt fizičkog ijela.
Svaka bolest je posljedica ponašanja i nesvjesnog uma. Znači, sami dopuštamo razvoj bolesti. Kod raka se bolest priprema godinama, da bi se na kraju ispoljila u smislu donošenja jasne odluke da li dopuštamo bolest, propadanje i smrt ili ozdraviti temeljem ljubavi, duha i svijesti.
Bolest ne postoji dok je sami ne dopuštimo, kroz neostvarenu želju, nezadovoljstvo i patnju.
Mnogima će ovo zvučati kao kruti stav prema životu, ali iznosim provjerenu istinu kroz vlastitog iskustva samospoznaje.
U prirodi jedino čovjek ima moć razmišljanja i percipiranja stvarnosti. Temeljem toga se uređuju odnosi, prepoznaje istina, njeguje ljubav, sve s ciljem čovječnosti i radosti.
Problem dolazi od logike pojedinca, koja se temelji na prolaznim osjećanjima i emocijama. Zbog logike moćnika, dolazi do sukoba i ratova.
Život nije beskrajno i besciljno ispunjavanje želja i traganje za zadovoljstvima, već jasan uvid i svjesnost o dahu, hrani, energiji, sjemenu, ljubavi, istini, slobodi, miru i radosti.
Umijeće je energizirati tijelo, krv, limfu i ojačati auru duše, time postajemo svima privlačni.
Svakako je privlačnost najjača preko ljubavi i srca. To mogu samo milostivi ljudi koji u simbolizmu srca vide izobilje energije koja nije potrošna roba. Majka daje srce djetetu i time postaje žrtva ljubavi, jer je spremna primiti sve otrove u srcu, ali će ipak djetetu uzvratiti ljubav.
Percipiranjem stvarnosti jasno uviđamo što je tijelo, um i duh. U tom doživljaju ego je neizbježan, ali ne mora biti izdvojen od bića. Zato svi aspekti (fizički, mentalni i duhovni), čine JEDAN doživljaj života.
Kroz duhovnu stvarnost čovjek nije jednostran, ograničen, zbunjen, neodlučan, bolestan i agresivan.
Svatko može biti miran, osjećati ljubav i istinu.
Trebamo za život prikupiti znanje, radi usmjeravanja uma. Kada se smirimo, prepoznamo istinu i osjetimo ljubav, u nama se budi duh, koji će sve dalje uraditi sam. Ako će znanje dodatno uznemiriti um, pojačati želje i patnju, onda nije pravo.
Na putu samospoznaje sve nam je potrebno, iskustva uma radi, koji je malo dijete i mora probati sve, dobro i loše.
Buđenjem svijesti, dijete – um, postaje zrelo i može stvoriti novo sjeme života i ljubavi. Gdje postoji svijest, njoj ništa nije potrebno, jer je sama sebi dovoljna.
SVIJEST JE PRESLIKA BOGA.
Duhovni principi
http://bezuvjetna-ljubav.blog.hr/
Comments are closed.