Intro

Informacije objavljene na ovom portalu potencijalno mogu promijeniti Vaš život, stoga ako niste spremni staviti po strani sve što mislite da znadete i ostaviti mogućnost da ste možda čitav život bili sustavno zavaravani i lagani, onda ovaj portal nije za Vas. Ne očekujemo da pasivno prihvatite sve što pročitate, ali Vas potičemo da obratite pažnju na ove informacije radi Vas samih.

Preston B.Nichols –  autor „Montauk Projekta“

Kako je otkrivena “Montauk stolica”

Osnovni dijelovi vremeplova iz Montauka su COVJEK I STOLICA, a kljuc kojim se otvaraju vremenska vrata smjesten je u LJUDSKOM UMU.

Jos krajem “pedesetih” znanstveni wounderteam iz Montauka znao je za otkrice osjetljive elektronske tehnologije koja je mogla doslovno citati ljudske misli. Stroj za citanje ljudskih misli djelovao je na nacin da “pokupi” elektromagnetske impulse koje ljudski mozak odasilja u procesu misljenja i prevodi ih u razumljivu formu izrazenu rijecima.

Sastojao se od stolice u koju bi osoba sjela, kablova koji su sluzili kao senzori i okruzivali stolicu sa svih strana gradeci zicanu konstrukciju nalik na piramidu, tri prijemnika za elektromagnetske impulse (HAMMERLAND SUPER PROP 600), te velikog GRAY 1 kompjutora koji je “ulovljene” valove ljudskog mozga slovima ispisivao na svom ekranu. Jos uvijek je tajna kako je ova tehnologija otkrivena. Postojale su glasine kako je tehnologija za citanje misli tek poklon Sirijanaca, vanzemaljaca koji su dosli negdje iz zvjezdanog sustava Siriusa i nadzirali eksperimente u Montauku.

Stroj je u pocetku samo citao ljudske misli, potom je bio u stanju registrirati osjecaje osobe u stolici i na ekranu prezentirati njegovu auru ili Montauk rijecnikom kazano, elektromagnetsku strukturu tijela, te na kraju sve ulovljene ljudske misli prikazati jasnom slikom na ekranu kompjutora. Sve sto bi ispitanik na stolici mislio, znanstvenici su gledali na ekranu kao u zivom TV prijenosu nekog stvarnog dogadjaja.

Bili su ushiceni rezultatima eksperimenta, te su novu tehnologiju dodali onoj koju su koristili u eksperimentu PHILADELPHIA. Maštu im je drazila cinjenica da je struktura kablova koju su dobili od svojih partnera sa Siriusa u svojoj osnovnoj ideji bila gotovo identicna nacinu na koji je Nikola Tesla kablovima omotao brod U.S.S ELDRIDGE tokom vec spomenutog eksperimenta u Philadelphiji. Nadali su se kako novootkrivena oprema moze rijesiti misterij nevidljivosti U.S.S ELDRIDGEA i njegovog nestanka u vremenskom tunelu 1943. godine. GRAY 1 kompjutor dobio je pojacanje u obliku IBM 360 kompjutora. Cijela naprava smjestena je u posebnu relejnu stanicu s radio antenom koja je u eter trebala odasiljati ulovljene misli osobe u stolici. Od tog trenutka cijela ova mjesavina kablova, prijemnika, odasiljaca i posebne antene nazvana je MONTAUK STOLICA.

MONTAUK STOLICA je usavrsavana nizom testiranja tijekom sezdesetih i sedamdesetih godina. ali jos nitko nije slutio da se zapravo “igraju” VREMEPLOVOM. Negdje u ljeto 1977. godine odasiljac “Montauk stolice” reproducirao je u dvoristu baze, dakle u prostoru ispred sebe, fizicku formu koju je toga trenutka zamislila osoba u stolici. Forma je bila vidljiva i stvarna, a potom je nestala. Uzbudjenje koje je nastalo u bazi bilo je neopisivo. Cijeli eksperiment ponovljen je sa Durcanom Cameronom koji je slovio kao snazan psihicki medij. Duncan je sjeo u stolicu prikljucen na svu onu gore opisanu aparaturu i skoncentrirao se na odredjeni predmet. Istoga trenutka predmet se pojavio u prostoru ispred njih. Stvaran i lako opipljiv. Kada je Duncanova koncentracija nestala, nestao je i predmet. U cijelom nizu ponovljenih testiranja dogadjalo se isto – sve sto bi Duncan snazno vizualizirao, naglo se materijaliziralo i pojavljivalo u bazi. Cak i zgrada koja je iznenada ispunila dvoriste baze i izazvala paniku okupljenih.

Ono sto slijedi zorno ce prikazati zasto ovakvi projekti moraju ostati tajni. Naime, u Montauku su ubrzo otkrili da putem svojih odasiljaca mogu ne samo citati misli ljudi na daljinu, ljudi koji ne moraju nuzno sjediti u “Montauk stolici”, vec im mogu misli i prenositi. A sasvim u skladu sa prirodom svog projekta, prenosili su direktive i naredbe. Potpuno neduzni ljudi, nesvjesni sto se s njima dogadja, izvrsavali su poslusno cijeli niz bizarnih naloga odaslanih takozvanom DELTA T antenom iz Montauka. Naš informator, Preston B. Nichols, ne zna koliko daleko su otisli s ovim aspektom projekta – kontrolom ljudskih misli – ali zna da ovi eksperimenti nikada nisu prekinuti i da vjerojatno traju i danas. Godine 1978. tehnike kontrole ljudskog uma su zapisane i poslane na vise vladinih adresa, CIA-i i vojsci. Oni su nastavili s prakticnom primjenom ovih tehnika.

A onda se konacno dogodilo.

Za vrijeme testiranja tijekom 1979.godine zapazen je neobican fenomen. Pri pokusaju da se Duncanove misli, odnosno objekti koje je vizualizirao, projiciraju prema van, kroz odasiljac, ponekad bi tajanstveno nestajali. A onda bi se jos tajanstvenije pojavljivali kroz nekoliko sati, dana, ili cak tjedana. Materijalizirani i stvarni, u dvoristu baze. Pocetnu zbunjenost zamijenila je groznica znanstvenog otkrica kada su u Montauku shvatili sto se dogodilo. Duncan je sjedeci u “Montauk stolici” po ustaljenoj proceduri vizualizirao zeljeni predmet, ali ga je u svojim mislima sasvim nesvjesno i spontano smjestio u neko drugo, buduce vrijeme. Drugim rijecima izvrsio je uspjesan proboj kroz vrijeme. “Montauk stolica” postala je vremeplov.

Cijela baza bila je opsjednuta novootkrivenim fenomenom. Mogucnost proboja kroz vrijeme, putovanja u proslost i buducnost postala je opsesija svih upucenih u projekt. Sa posebnim zadacima prijavljivali su se na sve postojece seminare i predavanja o fenomenu vremena i prostora. I to svi, bas svi znanstvenici i tehnicari vezani uz eksperiment. Ali, bez obzira na entuzijazam, ucinjen je slab ili nikakav pomak. Nenadani prolasci kroz vrijeme, predmeta koje je Duncan vizualizirao, ostala je povremena i neshvacena pojava. Sve dok iz sasvim nepoznatog izvora, nepoznatog za vecinu sudionika eksperimenta, nije dosao nacrt sprave koja je dodana vec postojecoj “Montauk stolici”. Cudnu napravu nazvali su ORION DELTA T ANTENA zbog glasina koje su kruzile bazom kako su pravi konstruktori naprave vanzemaljci sa Oriona, takodjer ukljuceni u projekt. Bilo kako bilo, funkcionalnost nove antene uistinu je bila nezemaljska. Radilo se zapravo o posebnoj konstrukciji elektricnih kablova nalik na piramidu s osam stranica. Orion Delta T antena bila je smjestena ispod zemlje, u posebno pripremljenoj podzemnoj hali velicine pola nogometnog igralista. Tocno u sredini iznad antene, na povrsini, smjestena je “stolica”, te iznad stolice odasiljac.

Duncan Cameron sjeo je u “stolicu” iznad nove antene prvi puta 1980. godine. Nakon dugotrajnog mentalnog treninga jos vise je razvio svoje psihicke moci. Snazno se skoncentrirao na vrijeme sadasnje, dakle godinu 1980. i vrijeme u buducnosti, na godinu 1990. Njegove vizualizacije pustene su kroz antenu i odasiljac. Gotovo istog trenutka, u sredistu podzemne Delta T antene otvorila su se vremenska vrata, ili bolje receno vremenski tunel. Na ulazu, u bazi Montauk bila je 1980.godina. Na drugom kraju tunela bila je 1990. godina. Tunel je bio nekoliko metara sirok i kroz njega se moglo gledati u unutrasnjost koja je bila nalik na zivu, pokretnu spiralu. Preston Nichols je u svojoj knjizi o projektu Montauk napisao da je nevjerojatno nalikovala umjetnickim opisima vremenskih rupa u znanstveno fantasticnim filmovima. Na kraju tunela vidjela se svjetlost. U ovoj pocetnoj fazi u tunel nitko nije smio uci. Prvi putnici kroz vrijeme pusteni su tek naredne, 1981. godine.

Do tada ucinjeno je nekoliko vaznih pripremnih radnji. Vremenski prolaz u pocetku je bio nestalan, potpuno ovisan o Duncanovoj koncentraciji da ga odrzi u mislima. Ako bi covjek u stolici postao mentalno nestabilan, vremenska rupa bi nestala. U slucaju da se u tom trenutku netko nalazi u njoj trajno bi nestao u takozvanom “hiperprostoru”. Tokom godine ljudi iz Montauka su svladali ovaj problem i sa velikom sigurnoscu uspijevali vremenska vrata odrzavati otvorenim na duze vrijeme. Prije slanja prvih ljudskih posada kroz vrijeme i prostor otpusteni su skoro svi nizi znanstvenici i tehnicari. “Na poslu” je ostao Duncan Cameron o cijim psihickim mocima je ovisilo otvaranje vremenskih vrata, dva medija koja su sluzila kao zamjena u slucaju da se Duncanu nesto dogodi, te Preston Nichols kojem su tek kasnije izbrisana sva sjecanja na projekt. Ostali su i direktori projekta, ali je bazu napustilo vojno osoblje. Doveden je potpuno novi tim strucnjaka, koji su djelovali po vec poznatom sustavu djelomicne upucenosti. Svatko je radio tek dio njemu nepoznate cjeline. Iznenadjuje da pravi rukovoditelji projekta Montauk nisu htjeli da njihove eksperimente s vremenom prati vojska, te da su imali dovoljno moci da ih s lakocom iskljuce i odstrane.

Novo osoblje u bazi su nazvali TAJNA POSADA, a sam projekt putovanja kroz vrijeme dobio je novo ime – PHOENIX III.

TAJNA POSADA nije patila od nedostatka putne groznice. Gotovo neprestano su odlazili u proslost i buducnost. Prolaz kroz vremensku rupu bio je jednostavan. Osoba koja bi usla “usisana” je u prolaz i gurana sve do izlaza. Isto se dogadjalo i sa stvarima koje bi nosili. Ali bilo je to opasno putovanje. Vremenska vrata, bez obzira na vec spomenuti napredak u njenom odrzavanju, nikada nisu bila potpuno stabilna. Tokom brojnih putovanja ljudi su stalno nestajali i nikada se nisu vratili. U pocetku bili su to znanstvenici, svjesni u sto se upustaju. Kasnije, pod prisilom, sakupljani su beskucnici New Yorka, dovoljno svjesni da ispricaju sto su vidjeli ako se vrate zivi, te dovoljno otudjeni da nitko nikada ne pita gdje su nestali ako se nesrecom za njima zatvore vremenska vrata.

Vremenom, putnici su sa sobom poceli nositi radio/video opremu i imali TV prijenos u zivo. U Montauku su redovito putem radio i televizijskog signala pratili sto se dogadja u proslosti i buducnosti. Sav ovaj snimljeni materijal pohranjen je i dobro cuvan u nekoj tajnoj arhivi.

Po sjecanjima Prestona B. Nicholsa koji je tada radio u tornju i brinuo se za odasiljac, tokom 1982. i 1983. godine u vremenski prolaz masovno su slana djeca. Nitko nije znao od kuda dolaze ta djeca, nikada starija od 18 i nikada mladja od 10 godina. Sa svog polozaja u tornju Nichols je zapazio da su sva djeca plavokosa i plavooka, uvijek djecaci, nikada djevojcice. Izgledom su odgovarali nacistickim propagandnim stereotipima o arijskoj rasi. Kasnija Nicholsova istrazivanja su pokazala da Montauk ima nezgodnu nacisticku proslost zbog njemackih fizicara koji su odmah nakon rata prikljuceni pretečama ovog projekta, ali to nije bilo objasnjenje za slanje plavokosih djecaka kroz vremenska vrata. Smisao ove akcije i danas je nepoznat.

Mozda se neko logicno objasnjenje moze nazrijeti u cinjenici da su u Montauku cesto odlazili u proslost, u razdoblje Prvog i Drugog svjetskog rata. Nichols je uvjeren da su pozorno pratili zbivanja u modernoj svjetskoj povijesti, te da postoji mogucnost intervencije i pokusaja da se povijest promijeni. Mozda su intervenirali u razdoblju Hitlerove vladavine, a mozda su plavokosi putnici putovali u buducnost. Na zalost, nemoguce je bilo sto konkretnije zakljuciti. Zna se tek da je s one strane vremenskih vrata ostalo nekoliko stotina osoba s nekom namjerom i da nisu svi nestali nesretnim slucajem. Gdje su, na kojem dijelu vremenske trake obavljaju svoje tajanstvene zadatke, jos nije poznato.

Projekt Montauk: Istrazivanje Marsa

Prva ljudska letjelica na povrsinu Marsa je sletjela davne 1962.godine. Zemaljske svemirske sile uspostavile su baze na Mjesecu i Marsu, od pocetka 70-ih proslog stoljeca. Tamo su poslani znanstvenici mimo svoje volje, jer nije usavrsena tehnika za njihov povratak.

Zvanicno, u verziji za javnost, na Mjesec smo poceli odlaziti 1969.godine, a u stvarnosti jedna ljudska posada, Amerikanci i Rusi u zajednickoj misiji, se spustila 22.travnja 1962.godine.

Sredinom sedamdesetih americki satelit Viking 1 poslao je na Zemlju seriju fotografija povrsine Marsa na kojima su se jasno mogle uociti gradjevine, kasnije nazvane Lice, Piramide i Tvrdjava. NASA je sve podatke prikrila.

Pocetkom osamdesetih na Zemlju su vec stigle tisuce fotografija povrsine Marsa. U Montauku su znali da gradjevine iz Cydonie nisu “igra svjetla i sjene”, vec da uistinu postoje i da su umjetno sagradjene.

Clanovi kolonije na Marsu poslali su vijest kako ne mogu pronaci ulaz u piramide. Ulaz je bio ili sjajno prikriven, ili ga uopce nije bilo. Na povrsini “crvene planete” nalaze se dvije male i jedna velika piramida koje su medjusobno udaljene tocno kao i one u Gizi, u Egiptu. Ispostavilo se da je piramida na Marsu sagradjena preciznije cak od svog zemaljskog dvojnika u Gizi. Izvijesce s Marsa je glasilo: “koristili smo svu poznatu i dostupnu tehnologiju, ali nismo uspjeli uci u unutrasnjost piramide”.

Odgovor iz Montauka bio je jednostavan – “dajte nam koordinate podzemnog podrucja na Marsu koje zelite istraziti”.

Kakav izazov za gospodare vremena i prostora iz Montauka. Zakljucili su kako je najbolje da svog putnika kroz vrijeme projektiraju tocno u centar unutrasnjosti velike piramide na Marsu. Strasno su zeljeli uci u prostorije u unutrasnjosti jer su duboko vjerovali kako se tamo kriju ostaci neke visokorazvijene tehnologije. Njihova tehnologija, nova tehnologija za putovanje kroz vrijeme im je omogucila obilazak ispod neprobojnih piramidinih zidina. Radilo se je o tehnici koja je nazvana “Stolica iz Montauka”.

Rijec je o tehnici koja odvaja elektromagnetski otisak ljudskog bica od njegovog fizickog tijela i ovaj elektromagnetski entitet prolazi kroz vremenska vrata, prolazi usporedo i kroz vrijeme i kroz prostor do predvidjene tocke – ovoga puta tocno u unutrasnjost famozne piramide na Marsu.

Ovo neobicno elektromagnetsko bice bilo je pod kontrolom cetiri sata, i ako se ne bi na vrijeme vratilo rasplinulo bi se u nepoznatim dimenzijama prostora i vremena. Na putovanje puno rizika i opasnosti krenuo je – Duncan Cameron.

Putovanje na relaciji Montauk – Mars pocelo je pocetkom 1982.godine. Koristeci vremenska vrata, Mars je detaljno pretrazen, ali njegovi stanovnici nisu pronadjeni. Istrazivaci su se morali vratiti 125 000 godina u proslost prije no sto su naletjeli na njih. Nije poznato kako su izgledali, niti sto su sve ljudi iz Montauka pronasli.

Postoji misljenje kako piramide na Marsu sluze kao neka vrsta antene. U unutrasnjosti postoje ostaci visoke tehnologije koji bi mogli biti koristeni kao oruzje. Potpuno je jasno zasto su u Montauku odlucili sutjeti…

Istrazivanje Marsa putem vremenskih tunela trajalo je do ljeta 1983.godine.

“Podzemne prostorije bile su napustene. Bilo je nekoliko vecih kamenih prostorija povezanih hodnicima. Pronasli smo i energetski sustav, ukljucili ga i svjetlo je obasjalo cijeli prostor. Nevjerojatno. Ali nije bilo traga zivota. Samo spisi, ploce, kipovi, sve poslagano kao da je rijec bila o skladistu”. – kaze Al Bielek koji je kao jedan od clanova prve posade na Mars, tamo kroz vremensku rupu odlazio dva puta javno i dva puta tajno.

Al Bielek dalje kaze – “Sve je bilo zapisano na meni nepoznatom jeziku. Ali toliko sam se zainteresirao za ovo otkrice, da sam dva puta tajno otvorio vremenski tunel, uz pomoc Duncana, i vratio se na Mars. Kada su nas otkrili bili smo iskljuceni iz projekta. I ja, i Duncan, i Preston koji je znao sto radimo. Vec tada smo bili dobri prijatelji. A kada vas u Montauku iskljuce iz projekta, to ne znaci da idete doma, vec na pranje mozga. Izbrisali su nam sva sjecanja na Montauk i pustili u civilni zivot. Bili su sigurni kako je sve pokriveno. I bilo bi da nisu nastavili projekt. On uopce nije zavrsen 1983.godine. Sve je nastavljeno, a kada smo Preston i ja slucajno poceli pretrazivati samu lokaciju Montauka, pocela su se vracati sjecanja.”

Na drugom kraju vremenskog tunela

Dana 12. kolovoza 1983.godine vremenska vrata u Montauku su se otvorila i kroz njih je u bazu “pristao” USS Eldridge. Bilo je to tocno u minut 40 godina nakon sto je u luci Philadelphia (12.kolovoz 1943.godine) zapoceo eksperiment nevidljivosti. Sudionici projekta Montauk su znali sto slijedi, te su vojni brod USS Eldridge ocekivali na svom kraju vremenskog tunela.

Zvijer je pobjegla

Ali toga dana se je dogodilo jos nesto nevjerojatno. Kroz vremensku rupu, iz alternativne stvarnosti, u fizicku realnost baze upalo je cudoviste cije porijeklo nitko nikada nije saznao. Zvijer je bila velika, nervozna, gladna i opasna. Pocela je gutati sve sto vidi, te rusiti barake u bazi pred kojima se nasla. Zanimljivo je da je zvijer vidjelo desetak ljudi i da su je svi razlicito opisali. Iako moramo racunati da su u strahu velike oci, cudno je da su se svjedoci toliko razilazili u opisu. Za neke, cudoviste je bilo visoko dva, a za neke cetiri ili cak pet metara.

Vrlo brzo, preplaseni ljudi u bazi, shvatili su da cudoviste privlaci elektricna energija. Zapocela je opasna jurnjava ne bi li se pogasila sva svjetla i svi ostali izvori elektricne energije. Radila su samo vremenska vrata koja su namjerno ostavljena otvorena. Tek kada je bazom zavladao potpuni mrak, cudoviste je kroz vremenska vrata nestalo u eteru. Nikada nitko nije saznao od kakve energije je bilo sacinjeno i kakvoj realnosti pripada.

Ali bilo je zorno upozorenje u sto se eksperimenti nalik na Montauk projekt mogu izroditi. Sto bi bilo da je cudoviste nestalo preko ograde baze i zaputilo se u obliznja naselja ili prvi grad na putu – New Yok – bolje je ne zamisljati.

Sto su primjetili stanovnici

Stanovnici mjesta Montauk, po kojem je baza Montauk Point i dobila ime, pricali su kako je jednog ljeta naglo pocelo snjeziti, kako su, posebno nocu, nastajale oluje za koje su sigurni da im je pocetna tocka bila vojna baza, da su nepoznate zivotinje znale iskakati preko ograde, te da je jednom zavladala panika koju je, navodno, izazvala nepoznata zvijer prijeteci da unisti bazu i pobjegne.

Upotrebljeno oruzje iz Montauka

PRESTON NICHOLS, jos u svojoj prvoj knjizi PROJEKT MONTAUK otkriva kako je barem jedno mocno i razorno oruzje proizislo iz montaukove vojne radionice vec upotrijebljeno u ratnim sukobima devedesetih. A postojanje konkretnog oruzja dokazat ce i postojanje projekta u kojem je izumljeno, te postojanje vrlo zivih i stvarnih znanstvenika koji uvijek prvi povuku obarac na svakom svom ubojitom izumu.

U poglavlju KONTROLA MISLI I ZALJEVSKI RAT Nichols pise: Bio sam na odmoru kada je zapoceo rat u Persijskom zaljevu. Stoga sam imao dovoljno vremena da pratim silne konferencije za tisak koje su svakodnevno davane na televiziji. Posebno volim nastupe u zivo nasih casnika, jer im se cesto dogodi da budu nesmotreni i kazu nesto sto kasnije moraju pobijati.

U jednom izvjescu reporter CNN-a pricao je kako se upravo vratio iz Kuvajta, gdje je putovao s jednom americkom patrolom. Iznenada su iza susjedne pjescane dine primijetili tridesetak iranskih vojnika. Dok su razmatrali sto da poduzmu i kako da prisile Iracane na predaju, iznenada se pojavio helikopter americke vojske, koji je lebdio iznad uznemirenih irackih vojnika. Vec nakon nekoliko trenutaka, dok je helikopter odlazio i nestajao u pustinji, Iracani su izisli iz sklonista s visoko podignutim rukama i predali se americkoj patroli.

Cijela ova prica bila mi je sumnjiva. Bez borbe, jednoj slucajnoj neprijateljskoj patroli, predala se ista ona iracka jedinica koja se bespostedno mlatila s Irancima u osam godina dugom SVETOM RATU. U najmanju ruku cudno, ali izgleda da se tako uistinu dogodilo.

Nekoliko dana poslije, u vrijeme kada se vec vidjelo da se rat blizi kraju, americki general NEIL uzivo je odgovarao na pitanja novinara BBC-a. Novinara je najvise zanimalo misljenje generala o nacinu na koji misle osvojiti podzemne bunkere koje su za iracku vojsku godinama prije sagradili strucnjaci iz Istocne Njemacke. Ovi bunkeri bili su na glasu kao neosvojivi zbog svoje nevjerojatne cvrstoce. Bilo je to pitanje koje se cesto postavljalo tih dana, te sam s paznjom cekao odgovor.

General Neil je s odgovorom poceo tocno ovako: “Dovest cemo helikopter s psiholoskim…” Tu je naglo prekinuo i zakasljao se. Gotovo sam siguran da mu je grlo bilo u redu, a kasalj umjetan. Zapravo, ponasao se kao covjek koji je napravio gresku i trazi kratak predah da razmisli sto ce reci. Nastavio je ovako: “Oprostite, dovest cemo helikopter sa PA sustavom i istjerati ih napolje.

Po meni, jasno se vidjelo da je general napravio gresku koju je zelio ispraviti. Morao je nastaviti recenicu gdje je stao, pa u nastavku govori o helikopteru sa PA sustavom, koji nista ne moze protiv podzemnih bunkera. No, kako mu je u podsvijesti bio helikopter, u svojoj zbunjenosti probao se ispraviti na ovaj nacin.

Duboko vjerujem da je ona prva recenica koja se generalu omakla trebala glasiti: “Dovest cemo helikopter s psiholoskim prijenosnikom i istjerati ih napolje. Sljedecih dana proveo sam neka istrazivanja o spomenutim bunkerima. Saznao sam da su Amerikanci trazili nacrte od graditelja iz Istocne Njemacke. Zeljeli su znati tocno kako izgledaju i koliko su zidovi uistinu neprobojni. Pokazalo se da su glasine o cvrstoci tocne. Nakon prvog zracnog udara, iracka vojska ostala je u bunkerima gotovo nedirnuta. Tamo su imali hrane za boravak od sest mjeseci, te sto je jos vaznije, posebne prolaze za povlacenje u slucaju da se vise ne mogu braniti. Vjerovali ili ne, predali su se nakon nekoliko dana borbe. Americke snage koje su izvele napad gotovo da nisu imale gubitaka. Sve to mi je izgledalo cudno, zapravo apsurdno.

Jednostavno ne vjerujem da su se fanatizirani iracki vojnici, spremni da umru u borbi, predali pred helikopterima s PA sustavom. General Neil morat ce naci drugu publiku za takve izjave. Cijela stvar, medjutim, ima smisao ako je u pitanju napad helikopterima s psiholoskim prijenosnicima koji bi u bunkere emitirali DOR, dakle napad s helikopterima naoruzanim orgonskim topovima. Veca “porcija” DOR-a u bunkerima bi izazvala defetizam, apatiju, melankoliju i cijeli repertoar slicnih raspolozenja. A sva ona vuku vas u predaju i prema Montauku.

Kako je otkriven Montauk

Preston B.Nichols pisac je knjige MONTAUK PROJEKT i vodic kroz tajne danas napustene vojne baze na Long Islandu, mjestu gdje se sve odvijalo. Ponavljamo upozorenje koje je sam Nichols napisao na prvoj stranici svoje knjige: “Ako vam se dogadjaji koji slijede cine nemogucim, ne prekidajte citanje i sve prihvatite kao znanstvenu fantastiku. Mozda jednog dana prihvatite i istinu, jer ovo je istinita prica.”

Godine 1971. Preston B. Nichols zaposlio se u kompaniji BJM (pseudonim za stvarnu kompaniju ciji identitet autor svjesno taji) koja je obavljala niz krupnih poslova za Ministarstvo obrane. Radio je kao inzenjer elektronike i specijalizirao se za elektromagnetske fenomene. Kako sam kaze nije bio osobito zainteresiran za paranormalne pojave, ali ga je nesto privlacilo da u slobodno vrijeme proucava fenomen MENTALNE TELEPATIJE.

Problemu je pristupio kao skeptican znanstvenik, vjerujuci kako telepatije ne postoji, ali se vremenom uvjerio u suprotno. Eksperimentalno je dokazao kako se telepatska komunikacija izmedju dva ljudska medija odvija na principima slicnim ponasanju radio valova. Osjetio je enormno uzbudjenje kada je shvatio da ljudski mozak zraci elektromagnetske valove o kojima nikada nitko nije pisao. Za znanost jos nisu postojali. Bio je to trenutak njegove inicijacije u svijet metafizike.

Poceo je oko sebe okupljati medije, ljude sa izrazitlm psihickim sposobnostima i testirati njihovu moc telepatske komunikacije. Ali, nesto ih je uvijek ometalo u popodnevnim satima. Uvijek u isto vrijeme, u njegovoj sobi na Long Islandu, mediji bi postajali pospani. Posumnjao je na nekakav elektromagnetski izvor i svojom opremom otkrio da od nekuda zrakom dopiru radio valovi od 410-420 Mhz (Megahertza), uvijek u isto vrijeme i uspavljuju ucesnike njegovih testova.

Odlucio je otkriti izvor signala. Trag ga je odveo u MONTAUK POINT, vojnu bazu u blizini njegovog stana. Iako je aktivnost osoblja u bazi bila naizgled uobicajena, nisu ga pustili u bazu i ignorirali su njegova pitanja o radaru kojeg je primijetio na jednom krovu, koji je po njegovim mjernim instrumentima bio cilj njegove potrage. Vracen je kuci, vratio se i svojim psihickim eksperimentima, izbjegavajuci popodnevne sate, osim za spavanje naravno.

Sve do 1984.godine, kada ga je jedan prijatelj obavijestio kako je vojna baza Montauk napustena. Ponovno nosen cudnim porivom i znatizeljom, koju ce shvatiti tek kasnije, posjetio je cuvara baze koji se zvao Anderson i uz nesto ljubaznih rijeci bio pusten unutra, iako je i dalje pristup bio zabranjen. Anderson je ispricavajuci se zbog svoje tajanstvenosti rekao nesto cudno – “moj posao nije da cuvam stvari u bazi, vec da cuvam bazu od ljudi. Naredjeno je kako nitko ne smije ulaziti.”

Iznimka je bio skitnica, neuredan covjek koji bi ponekad prespavao u jednoj od napustenih zgrada. Cuvar ga je pustao unutra jer skitnica je nekada bio ovdje zaposlen, a sa propascu baze propao je i sam. Prvi susret sa skitnicom, za Nicholsa je bio prvi susret s nocnom morom u koju ce se pretvoriti njegovo suocavanje s MONTAUKOM. Naime, skitnica ga je prepoznao i tvrdio kako je Nichols takodjer bio zaposlen u bazi. Nichols u skitnici nije prepoznao nista, osim paranoje, ali je sa sobom odnio prvu klicu zbunjenosti jer skitnica je detaljno opisivao neke elektronske naprave i nacin na koji su funkcionirale. Posjedovao je nesumnjivu tehnicku naobrazbu i uistinu je nekada mogao biti zaposlen u bazi.

Nekoliko dana kasnije pritisak nevjerojatnih cinjenica je narastao. Nicholsa je u njegovom uredu posjetio potpuno nepoznat covjek koji je tvrdio kako ga se sjeca iz Montauka. Stovise, po ovoj tajanstvenoj osobi nas junak je bio jedan od direktora projekta. Neznanca je izbacio napolje, ali i jos jace zagrizao u mamac tajanstvene baze koji ga je sve vise privlacio. Preselio se na nekoliko tjedana u mjesto Montauk po kojem je baza dobila ime i poceo upoznavati njegove stanovnike. Ponovno su ga neki prepoznali kao visokog funkcionera upletenog u projekt, dok su ga njihova svjedocanstva sve vise zbunjivala. Ljudi su pricali kako je jednog ljeta naglo pocelo snjeziti, kako su posebno nocu, nastajale oluje za koje su sigurni da im je pocetna tocka bila vojna baza, da su nepoznate zivotinje znale iskakati preko ograde, te da je jednom zavladala panika koju je, navodno, izazvala nepoznata zvijer prijeteci da unisti bazu i pobjegne.

Nichols je ljudima zavirivao u oci, mirisao dah, ali nije pronalazio tragove alkohola ili mentalne pomucenosti. Ali je sam sebi sve vise licio na ludjaka.

Posebno kada mu je u jesen 1984.godine na vrata pokucao covjek koji se predstavio kao DUNCAN CAMERON, a za kojeg je iz prica znao kako je jedan od dvojice brace Cameron koji su ucestvovali u legendarnom eksperimentu Philadelphia. A Duncan je Nicholsovu zbunjenost dogadjajima od kojih vise nije mogao pobjeci cak i kada bi to htio, doveo do neizdrzljivosti. Smirenim glasom osobe od autoriteta objasnio je kako je Nichols uistinu nekada bio jedan od direktora Montauk projekta, kako se poznaju i kako ocajnicki treba njegovu pomoc, jer posjeduje tek fragmentarna sjecanja na cijeli projekt.

Bio je siguran kako je je njemu, bas kao i Nicholsu izbrisano pamcenje nakon sto je projekt prekinut. Bio je to najbolji nacin da se osigura njihova sutnja. Nicholsu je u memoriju posebnom tehnologijom koju su razvili, ugradjeno sjecanje na zivot za koji je mislio da je do sada vodio. Mnogo toga nije stimalo u ovoj prici, posebno cinjenica da je jos od dana kada je vrsio eksperimente sa telepatijom Nichols ceprkao po tajnama Montauka, sto mu nakon pranja mozga po Duncanovoj verziji sigurno ne bi ostavili kao sjecanje. Dakle, bio je siguran kako je uistinu prozivio sve te godine. Ali bilo je nesto istinito u tom Duncanu Cameronu, mozda njegov ocaj, ili je osjetio da dijele neku zajednicku dramu, te mu je odlucio pomoci.

Prvo su pokusali sabrati sve sto je Duncan znao o Montauku. Bilo je cak i zabavno, sve do trenutka kada je Duncan tVrdio kako se sjetio da mu je u memoriju ugradjen zadatak da ubije Nicholsa. To je bio i glavni razlog sto se uputio u njegov stan. Igra je postala preopasna i Nichols je odlucio uvesti nove igrace. Mocne i na svojoj strani. Posebno jer je sasvim ozbiljno poceo shvacati Duncana. Radeci na njegovim sjecanjima i sam je poceo u svojoj masti dozivljavati vizije postrojenja i dogadjaja vezanih uz projekt. Kada ih je usporedio sa Duncanom, sjecanja su im bila identicna. Bilo je iskljuceno da obojica imaju iste paranoicne vizije. Bile su to slike stvarne proslosti koju Duncan nije mogao rasvijetliti sam. Ne ako je mislio ostati ziv.

Organizirao je grupu ljudi na slican nacin upletenih u projekt Montauk. Nesretnika koji su se poceli sjecati proslih dogadjaja i koji su strijepili za svoj zivot. Jedan od njih bio je u rodbinskoj vezi sa senatorom kojeg Nichols u svojoj knjizi nije zelio imenovati, stoga cemo ga tako i zvati – senator. Na prvom zajednickom sastanku, lukavi politicar im je odmah spasio glave. Savjetovao im je da sve sto znaju objave u javnosti. Do posljednje sitnice. Bila je to njihova polica zivotnog osiguranja. Bila je to i tocka na kojoj je nastala knjiga PROJEKT MONTAUK, te sva ezoterijska guzva novih svjedoka i istrazitelja koja traje i danas. Ne postoji termin koji je u svjetskoj ezoteriji toliko eksploatiran i spominjan kao Montauk projekt.

Senator je pokrenuo i svoju privatnu istragu. Nakon nekoliko mjeseci javio se sa prvim saznanjima. Nitko u legalnim vladinim institucijama nije znao za tajni projekt u Montauku, ali baza je uistinu bila aktivna “sedamdesetih” i “osamdesetih”. U to nije bilo sumnje, a postojali su i vojni spisi. Senator nije mogao saznati tko je financirao projekt, sto ga je posebno cudilo, jer nije postojao nikakav financijski trag o ulaganjima koji bi u ovakve projekte morali biti enormni i vidljivi. Novac je ocito davao netko sa strane, sto je jos jedna potvrda istinitosti price o nacistickom zlatu i Brookhaven grupi koja je stajala iza projekta i placala ga. Ali u trenutku kada je senator poslan na “teren” Nichols to jos nije znao.

Pocetkom devedesetih zbrojio je sve kockice i slozio ih u mozak koji je u sve ostrijim crtama pokazivao nevjerojatnu sliku – on je uistinu bio jedan od direktora projekta Montauk. Koliko god to nevjerojatno zvucalo. Postojali su svjedoci, ali su najneugodnija bila njegova vlastita sjecanja koja su pocela navirati. Ali kako je mogao graditi karijeru u kompaniji BJM, kao mlad tehnicar sa znanstvenim ambicijama i paranormalnom znatizeljom, sto je uistinu bio, kao fizicki i mentalno stvarna osoba, od sedamdesetih do danas, te istovremeno, opet kao fizicki i mentalno stvarna osoba, raditi, stvarati karijeru i stariti kao direktor tajnog projekta Montauk. Duncan Cameron ponudio je rjesenje koje je izgledalo jedino moguce.

Nije samo rijec bila o brisanju memorije, vec o fizickoj prisutnosti na dvije paralelne vremenske trake. Koliko god to izgledalo bizarno, Nicholsu je ova mogucnost sacuvala zdrav razum. I golicala njegov znanstveni um koji se u obje vremenske trake i obje egzistencije odrzao jednako znatizeljnim. A da se uistinu radi o ovoj znanstveno fantasticnoj mogucnosti potvrili su dogadjaji koji su uslijedili.

Radeci svoj uobicajeni posao Nichols je u jednom razdoblju poceo osjecati tajanstvenu bol u lijevoj ruci. Onda mu se iznenada na ruci pojavio zavoj za koji je siguran da ga sam nije stavio. Ispod zavoja uistinu je bila rana, opeklina nastala od vatre ili nesto slicno. Problem je bio sto se nicega nije mogao sjetiti, te sto bi bol, rana i zavoj naglo nestajali. Kada mu se zavoj ponovno pojavio otrcao je u ambulantu kompanije i pitao znaju li nesto o tome, je li u toku dana dolazio s ozlijedom. Nitko se nije sjecao niti njega, niti njegove ozljede. Zavoj i pribor za prvu pomoc mogao se nabaviti iskljucivo u ambulanti. A onda se sjetio. Poput bljeska vidio je sebe na nepoznatom mjestu, pokraj aparata koji je eksplodirao i opekao mu ruku. Bilo je to sjecanje iz vojne baze Montauk.

Bio je sve blize istini. Kada je nacuo da BJM, njegova kompanija, posjeduje tajna postrojenja na Long Islandu, postrojenja u koja je pristup zabranjen svima osim nekolicini povlastenih direktora kompanije, odlucio je probati srecu. Jednostavno se dovezao do vrata zabranjenih hala s visokom zastitnom ogradom i rekao cuvaru kako zeli uci. Nakon sto je morao izgovoriti svoje ime uslijedilo je nesto nevjerojatno. Cuvar mu je nakon provjere u kompjutoru ispred sebe, spontano, kao da ne cini nista neobicno, urucio propusnicu na kojoj je pisalo PRESTON B. NICHOLS – DIREKTOR. Suzdrzao je dah, mirno uzeo propusnicu i usetao u upravnu zgradu. Na jednim vratima opet je vidio svoje ime, funkciju direktora, otvorio ih i usao u kancelariju koja je pripadala njemu, Prestonu B. Nicholsu, ali iz ove druge vremenske trake. Na stolu je stajala posta s n]egim imenom. Nista nije dirao, vec omamljen napustio mjesto. Kada se za nekoliko dana vratio, prostorije vise nije bilo, na vratima je pisalo drugo ime, a jos jucer ljubazni cuvar odveo ga je nepoznatom gospodinu Robertsu, kako ga je s postovanje oslovio. Roberts je bio kratak i jasan. “Gospodine Nichols, zaboravite sve sto ste vidjeli, vise se ne vracajte ovamo, ako zelite da vas ostavimo na slobodi.”

Preston B. Nichols, tehnicar iz BJM-a, samostalni istrazitelj fenomena mentalne telepatije, znao je kako je vrijeme da napise knjigu s nazivom MONTAUK PROJEKT. Krajem 1990. godine sjecanja su navirala sve vise, tajni projekt ciji je bio jedan od direktora postajao je sve jasniji. Vise nije trazio svjedoke po Long Islandu, jer najbolji svjedok bio je on sam.

Covjek kojem je presadjeno elektromagnetsko tijelo Edwarda Camerona

Edward Cameron ucesnik je Eksperimenta Philadelphia. O tome postoje neoborivi povjesni podaci. Zajedno sa svojim bratom nestao je na brodu U.S.S. Eldridge u vremenskoj rupi i glavni je svjedok ovog tajanstvenog znanstvenog eksperimenta.

Svoj rad nastavio je u Projektu Montauk gdje je otkrivena tehnika za preseljenje ljudskog elektromagnetskog tijela, ili duse, u drugo tijelo. Na primjer, starca u dijete. Starac, Edward, i sam zrtva eksperimenata u kojima je sudjelovao, “preseljen” je u obitelj Bielek koja je izabrana jer su pregledavajuci vremensku traku “Montauk rode” vidjele da ce ova obitelj imati samo jedno dijete, musko, koje ce umrijeti nakon prve godine zivota. Prenosenjem elektromagnetskog tijela Edwarda Camerona u fizicko tijelo bebe pod imenom Al, prvorodjence Bielekovih ostalo je na zivotu.

Ali vremenom, kako je rastao, neobicna sjecanja su navirala u memoriju Ala Bieleka. Postao je pisac i predavac na iskljucivo jednu temu – Projekt Montauk. Uvjerljivost njegovog nastupa ucinili su ga super starom svjetske alternativne zvijezde.

Slijedeci “Interview” nastao je na neobican nacin. Preko svih dostupnih izvora, knjiga, pisama, magazina, Interneta i izvijesca sa Bielekovih predavanja, sakupili smo izjave Ala Bieleka i slozili na jedno mjesto. Njegove rijeci su autenticne i vjerno prenesene.

Nije nam dostupna njegova fotografija, jer Bielek bas kao i Nichos izbjegava slikanje i ne zeli biti prepoznat na ulici.

Kada procitate sto govori, njegova bojazan postat ce jasnija. Ovaj “razgovor” ujedno je i prilika da provjerite koliko je visoko vas nivo tolerancije prema nepoznatom i cudesnom.

“Interview”: Al Bielek

Zovem se AL BIELEK. Znam, jer se sjecam da sam nekada, u drugom tijelu bio Edward Cameron. Kao Al Bielek opet sam uvucen u isti krug znastvenih eksperimenata. Prvo u okviru projekta PHOENIX, potom projekta MONTAUK. Znam, i ovdje vam mogu posvjedociti da STOLICA IZ MONTAUKA uistinu postoji, da su tamo uspjeli probiti vremenski tunel, te da su ljudi sposobni putovati kroz vrijeme. I to rade vec godinama. Ja sam ucestovao osobno, kao Al Bielek, Preston Nichols je ucestvovao kao Preston Nichols, a Duncan Cameron kao Duncan Cameron, ali u svom drugom tijelu uopce se ne sjecajuci eksperimenta Philadelphia.

Tehnologija za stvaranje vremenskog tunela bila je poklon od jedne grupe vazemaljaca koji su s nama suradjivali. Oko Montauka upleteno je vise vrsta vanzemaljaca. Najcesce su se pojavljivali, oni iz ORION grupe. Rijec je o bicima nalik na reptile koje smo zvali LEVERONI. Vanzemaljci koji su s nama rado ispravljali tehnicke probleme pripadali su grupi SIRIUS A. Znanstveno orjentiran narod, s materijalistickim pogledom na svijet. Ne mogu reci da su bili bez srca, ali znam da je ova grupa vanzemaljaca ucestovala u eksperimentima KONTROLE MISLI u suradnji s nasom vladom. Bica iz grupe ORION uglavnom su samo tehnicki pomagali, po ugovoru za kojeg mislim da su medjusobno sklopili.

Znam da je zbunjujuce i nevjerojatno, ali ovo nisu jedini vazemaljci koje sam vidio: Bilo je jos “malih zelenih”, ili tocnije receno malih sivih. Grupa sa ANTARESA nije ucestvovala u eksperimeritima. Bili su samo promatraci. Izgledali su kao ljudi, ponasali se ljubazno. Njihovo drustvo svakome je bilo ugodno. Imali su i ljudsku dusu. Na zalost, nisam shvatio zbog cega su uopce bili ovdje. Ono osnovno sto su nas svi oni naucili bila je svijest o nivoima fizicke egzistencije, ne govorim o spiritualnim kategorijama, za koje nismo niti slutili da postoje.

Al Bielek o Nicholsu

Preston je bio tehnicki genij. U projektu Montauk naslijedio je profesora Matthew Zareta na mjestu tehnickog direktora. Zaret je premjesten na slican projekt u Brentwoodu, a Nichols je uz njegov posao preuzeo i brigu o ostalom osoblju. On je tvorac nekoliko odasiljaca koji su cinili sastavni dio vremenske masine. Kao kulisu imao je zaposlenje u jednoj zrakoplovnoj kompaniji na Long Islandu gdje je otpusten kada je poceo loviti konce o pravoj istini o Montauku. Njegove konferencije za tisak, te knjige, uistinu su uplasili ljude koji stoje iza svega. Ili vanzemaljce.

Montauk danas

Baza u Montauku danas izgleda potpuno napustena, s paucinom koja se stvara na ostacima nekada suvremene opreme. Vrata su nasilno razvaljena, vjerojatno od lokalnih skitnica koje ovdje znaju prespavati ili ispijati svoje nocne kapljice.

Ali posjet bazi ipak je opasan, upozorava Nichols sve zainteresirane misterijom Montauk. Mjesto “zlocina” nije preporucljivo osobno posjetiti. To je i dalje mjesto velike tajne.

Dva Nicholsova prijatelja posjetili su bazu krajem osamdesetih, bili oteti i doslovno se nicega ne sjecaju. Kao da su im izbrisane sve misli vezane uz te dane, a jedan vjerodostojan svjedok je 1991.godine tvrdio kako je na krovu glavne zgrade unutar baze vidio modernu video kameru kako lagano kruzi i kontrolira okolicu

Preneseno sa: www.jeschua.biz

Previous postBankarska prevara Next postIstina o 11. rujna