ELEKTRIČNA ENERGIJA, VODA ZA HLAĐENJE, ISPUŠTANJE TOPLINE U OKOLIŠ, BUKA I TEHNOLOŠKI OTPAD – SVRHA PODATKOVNIH CENTRA
Postoji jednostavna fizikalna činjenica koja kaže, ako podatkovni centar troši 1 GW električne energije, gotovo svih tih 1 GW na kraju završi kao toplina koja se mora ispustiti u okoliš. Dakle ne nestaje. Ne “ispari”. Samo promijeni oblik.
1 GW električne energije na kraju završi kao toplina raspršena u zrak, vodu ili tlo, a u našem slučaju govorimo o ekvivalentu energije od 20 do 30% od ukupne potrošnje električne energije u našoj zemlji.
Poslužitelji, procesori, mrežna oprema i sustavi za hlađenje pretvaraju električnu energiju u računalni rad, ali taj rad se na kraju također pretvara u toplinu. Zato veliki podatkovni centri zahtijevaju ogromne rashladne sustave, a ne samo velike količine energije, a hlađenje ne uklanja toplinu već je samo premješta iz podatkovnig centra u okoliš.
Jesmo li spremni otvoreno razgovarati o tome, o utjecaju na okoliš, pogotovo kada se isti taj okoliš od strane istih ljudi koristi kao izgovir i razlog zašto bismo trebali voziti bicikl ili koristiti javni prijevoz, a ne voziti auto, jesti laboratorijsko meso i brašno od kukaca, umjesto pšeničnog brašna?
Zamislite, grade se objekti koji troše električne energije poput grada Zagreba, dok se nama govori o racionalizaciji potrošnje?
I upravo zato rasprava o podatkovnom centru u Hrvatskoj ne bi trebala biti samo pitanje investicija i radnih mjesta.
Podatkovni centri mogu podizati lokalnu temperaturu zraka, zagrijavati rijeke ili jezera ako koriste vodeno hlađenje, i stvarati tzv. “toplinske otoke”.
Globalni učinak je složeniji jer sama toplina iz podatkovnih centara trenutno je vrlo mala u odnosu na sunčevo zračenje koje dolazi na Zemlju, ali to ne znači da utjecaja nema, već njihov veći utjecaj na klimu dolazi posredno, odnosno kroz proizvodnju i potrošnju električne energije, kroz izgradnju infrastrukture, kroz emisije povezane s proizvodnjom te energije.
Zašto se o tome onda ne goviri? Je li klimatski alarmisti iz znanstvene zajednice i medija? Meso je problem, moj auto i moja putovanja su problem, poljoprivreda je problem ali podatkovni centar koji troši poput gotovo milijunskog grada, nije problem, već možda rješenje problema?
KOLIKO ĆE VODE TROŠITI AI PODATKIVNI CENTAR U TOPUSKOM AKO DOZVOLIMO DA SE IZGRADI?
PITANJE O KOJEM SE UOPĆE NE GOVORI, EVO I ZAŠTO
Dok mediji i “stručnjaci” propagiraju investiciju od 50 milijardi eura, jedno pitanje ostaje netaknuto, “Koliko će vode trebati za hlađenje podatkovnog centra snage 1 GW? Jer podatkovni centar proizvodi ogromne količine topline.
Prema najavljenim podacima, projekt Pantheon u Topuskom planiran je kao podatkovni centar ukupne snage 1 GW, a to nije običan industrijski objekt, već energetski sustav usporediv s potrošnjom velikog grada, a gotovo cijeli taj gigavat na kraju završava kao toplina. Ne nestaje, već se mora ispustiti u zrak, vodu ili okoliš kroz rashladne sustave.
I tako dolazimo do pitanja koje nitko ne postavlja, a pitanje je o kojim količinama vode bi se moglo raditi u svrhu hlađenja?
Kod velikih AI podatkovnih centara veličine 1 GW godišnja potrošnja vode može dosezati 25 do 35 milijardi litara vode godišnje.
To je približno više od 70 milijuna litara vode dnevno. Govorimo o potrošnji vode usporedivo s gradom od nekoliko stotina tisuća stanovnika.
Govorimo o vodi koju već danas nazivaju zlatom, jednim od najvrjednijih i najtraženijih resursa!
Što se događa s vodom koju koriste podatkovni centri? Dio vode ispari kroz rashladne tornjeve. Dio cirkulira kroz zatvorene sustave. Dio se može vraćati u podzemne slojeve ili prirodne vodene sustave. Otpadna rashladna voda može sadržavati povećane koncentracije soli, sredstva protiv korozije, biocide protiv bakterija i algi, kemikalije za održavanje sustava. Obično se prije ispuštanja mora pročistiti prema lokalnim propisima. Kod nas nažalost propisi često ostaju samo slovo na papiru.
Topusko nije odabrano slučajno. To područje poznato je po termalnim izvorima, bogatim podzemnim vodama i geotermalnom potencijalu, i upravo zato mnogi pretpostavljaju da će voda igrati ključnu ulogu u sustavu hlađenja.
I upravo zato bi uz priču o investicijama trebalo jednako otvoreno razgovarati i o vodi, energiji i dugoročnom utjecaju na okoliš. Ne iz straha. Nego zato što su to pitanja koja će ostati dugo nakon što prođu prezentacije, konferencije i naslovi u medijima.
U nastavku pogledajte iskustvo iz Amerike – LINK na prijevod videa
BUKA – Još jedan problem podatkovnih centara o kojem se malo govori
Uz električnu energiju, otpuštanje topline i vodu postoji još jedan aspekt koji često prolazi ispod radara, BUKA.
Ne radi se o buci kakvu stvara tvornica ili prometnica, radi se o neprekidnom zvuku koji traje 24 sata dnevno, 365 dana u godini.
Veliki podatkovni centri koriste tisuće ventilatora, rashladne tornjeve, pumpe, transformatore i pomoćne energetske sustave. Sve to proizvodi stalno brujanje koje nikada ne prestaje.
Možda ne zvuči dramatično, ali upravo je u tome problem. Ljudi se često lakše nose s kratkotrajnim glasnim zvukom nego s tihim, kontinuiranim šumom koji traje mjesecima i godinama, neprekidno.
Brojna istraživanja povezuju dugotrajnu izloženost takvoj buci s poremećajima sna, kroničnim stresom, umorom, smanjenom koncentracijom, povećanom razinom kortizola, te većim rizikom od kardiovaskularnih problema.
Posebno je problematična niskofrekventna buka – duboko brujanje koje ponekad više osjećamo nego što ga čujemo. No priča ne završava na ljudima.
Životinje često imaju osjetljiviji sluh od čovjeka, a kontinuirana industrijska buka može utjecati na ponašanje ptica, migracijske obrasce, komunikaciju među životinjama, hranjenje, razmnožavanje, te korištenje prirodnih staništa.
U ekologiji postoji pojam “akustičko zagađenje”, to znači da ljudska aktivnost ne mijenja samo zrak, vodu ili tlo, nego i prirodni zvučni okoliš.
Primjerice, šuma nije samo skup stabala. Ona je i prostor zvukova. Pjev ptica, šum lišća, kukci, životinje i prirodni ritmovi dio su ekosustava jednako kao i voda ili tlo.
Kada se u takav prostor uvede industrijski objekt koji radi bez prekida, mijenja se i taj nevidljivi sloj okoliša.
I opet, zato pitanje podatkovnog centra u Topuskom nije samo pitanje investicije.
Nije samo pitanje radnih mjesta.
Nije samo pitanje umjetne inteligencije.
To je i pitanje, kada se sve sagleda, potrošnje energije, potrošnje vode, otpadne topline, utjecaja na podzemne vode, utjecaja na prirodu, elektroničkog otpada i akustičkog opterećenja prostora.
Nažalost većina digitalni svijet često doživljavamo kao nešto virtualno i neopipljivo, ali infrastruktura koja ga pokreće vrlo je stvarna. Itekako je materijalna i fizička te gladna energije i resursa, koji dolaze sa nusproizvodom, zagađenjem.
Zato je važno, kada su već “klimatski alarmisti” zakazali, da se o svim aspektima ovakvih projekata razgovara otvoreno i transparentno, kako bi lokalna zajednica mogla sagledati cijelu sliku, a ne samo njezin najatraktivniji dio.
Koliko elektroničkog otpada proizvodi podatkovni centar?
Za razliku od zgrade ili ceste, podatkovni centar nije infrastruktura koja se izgradi i zatim desetljećima ostane ista.
NEVIDLJIVA CIJENA PODATKOVNIH CENTARA: ELEKTRONIČKI OTPAD
Kada se govori o podatkovnim centrima, najčešće se spominju potrošnja električne energije, vode, buka i toplina. No postoji još jedan problem o kojem se rijetko govori – elektronički otpad.
Jedan veliki podatkovni centar sadrži desetke tisuća servera, procesora, diskova, mrežne opreme, baterija i rashladnih sustava. Za razliku od automobila ili kućanskih uređaja koji mogu trajati desetljećima, računalna oprema u podatkovnim centrima često se zamjenjuje svakih 3 do 5 godina kako bi se pratili zahtjevi umjetne inteligencije i sve veće računalne potrebe.
To znači da iza svakog novog vala AI tehnologije nastaju ogromne količine elektroničkog otpada:
• stari serveri i procesori
• grafičke kartice
• tvrdi diskovi i SSD uređaji
• baterijski sustavi
• kablovi i mrežna oprema
• rashladni sustavi
Dio se može reciklirati, ali ne sve. Mnoge komponente sadrže rijetke metale, kemikalije i materijale čija je obrada složena i skupa. Nepravilno zbrinjavanje može dovesti do onečišćenja tla i voda.
Tu se otvara i šire pitanje: odakle dolaze svi ti materijali?
Za proizvodnju suvremenih čipova, baterija i elektroničke opreme potrebni su litij, kobalt, bakar, nikal, rijetki zemni elementi i brojni drugi resursi čija eksploatacija zahtijeva rudnike, energiju i velike količine vode.
Drugim riječima, svaki novi podatkovni centar ne troši samo energiju dok radi. On stvara i kontinuirani ciklus proizvodnje, zamjene i odlaganja elektroničke opreme.
Zato je važno gledati cijelu sliku.
Podatkovni centar nije samo zgrada puna računala. To je sustav koji troši energiju, koristi vodu, proizvodi toplinu, stvara buku i generira elektronički otpad tijekom cijelog svog životnog vijeka.
Jesmo li spremni otvoreno razgovarati o svim njihovim stvarnim troškovima?
Jesmo li spremni razgovarati i o desecima ili stotinama hektara zemljišta koje podatkovni centri zauzimaju? O krčenju šuma, gubitku poljoprivrednih zemljišta, smanjenju prostora za životinje u tu svrhu? O potrošnji rijetkih minerala, jer što više AI sustava i podatkovnih centara gradimo, to je veća potreba za rudarenjem širom svijeta. Da li smo spremni razgovarati o ovisnosti o digitalnoj infrastrukturi, jer izgradnjom podatkovnih centra, razvojem AI i digitalizacijom, gradimo novi planetarni sustav upravljanja, Tehnokraciju, čime podatkovni centri postaju kritična i temeljna infrastruktura država, poput današnjih elektrana, vodovoda i telekomunikacija?
Jesmo li spremni razgovarati o svrsi, jer o tome nitko ne govori, što je zanimljivo, o stvarnoj svrsi podatkovnih centra?
PODATKOVNI CENTRI NISU CILJ – ONI SU TEMELJ
Kada se govori o podatkovnim centrima, rasprava se najčešće svodi na struju, vodu, buku i toplinu. Zato smo to prvo i obradili.
No možda je važnije pitanje: što će se na toj infrastrukturi graditi?
Podatkovni centri su temelj na kojem nastaju umjetna inteligencija, digitalne usluge, pametni gradovi, digitalni identiteti, digitalna plaćanja i milijarde povezanih uređaja, takozvani “internet stvari”.
Što više svakodnevnih aktivnosti prelazi u digitalni oblik, to više života postaje ovisno o sustavima koji prikupljaju, obrađuju i pohranjuju podatke, odnosno u vlasnicima tih sustava.
Zato najvažnije pitanje nije samo koliko će podatkovni centar trošiti energije ili vode, generirati otpada i zagađenja, već kakvo društvo gradimo, planiraju izgraditi na toj infrastrukturi?
Hoće li digitalne tehnologije služiti čovjeku kao alat koji povećava slobodu i kvalitetu života?
Ili će postupno postati sustav u kojem se sve više odluka, navika, financija i ponašanja prati, analizira i usmjerava kroz digitalne mreže?
Zato rasprava o podatkovnim centrima nije samo rasprava o tehnologiji. To je rasprava o smjeru razvoja društva 21. stoljeća.
Hoće li nas razvoj voditi prema većoj slobodi, većoj odgovornosti pojedinca i tehnologiji koja služi čovjeku?
Ili prema društvu u kojem se sve više aspekata života – komunikacija, financije, identitet, kretanje i svakodnevne odluke prati, bilježi, usmjerava i korigira putem digitalnih sustava?
Povijest nas uči da sloboda rijetko dolazi sama od sebe. Gotovo svako pravo koje danas smatramo normalnim izboreno je pitanjima, raspravom, građanskim angažmanom i spremnošću ljudi da sudjeluju u donošenju odluka koje oblikuju njihovu budućnost.
Zato pitanje podatkovnih centara nije samo pitanje energije, vode, buke ili infrastrukture.
To je pitanje kakvo društvo gradimo za generacije koje dolaze i hoće li građani biti aktivni sudionici tog procesa ili samo promatrači odluka koje drugi donose u njihovo ime.
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
