Intro

Informacije objavljene na ovom portalu potencijalno mogu promijeniti Vaš život, stoga ako niste spremni staviti po strani sve što mislite da znadete i ostaviti mogućnost da ste možda čitav život bili sustavno zavaravani i lagani, onda ovaj portal nije za Vas. Ne očekujemo da pasivno prihvatite sve što pročitate, ali Vas potičemo da obratite pažnju na ove informacije radi Vas samih.

Nova vizija 30OSJEĆAJ MANJE VRIJEDNOSTI JE NAŠ JEDINI PROTIVNIK

Glas u našoj glavi koji nas uvijek procjenjuje, prosuđuje i vječno u pozadini svake situacije ocjenjuje i preispituje svaki naš postupak i pokret, kao da predaje neku vrstu evaluacijskog izvještaja o našem držanju i ponašanju nekoj zamišljenoj “moralnoj sudskoj komisiji”, nije naš prijatelj. To je glas prestrašenog i nesigurnog ega koji se uvijek uspoređuje sa svakime oko sebe pazeći hoće li prema van ostaviti najbolji dojam. Gotovo sva naša misaona energija i nastojanja otječu nepotrebno i uzaludno prema našoj samostvorenoj slici koju imamo o nama samima – prema našem egu. Ukupna pozornost je na imidžu koji smo toliko dugo godina gradili i usavršavali da bismo mogli biti prihvaćeni i voljeni, jer smo povjerovali da se ljubav mora nečime zaslužiti i da ju možemo dobiti samo pod određenim uvjetima. Jedino ako budemo onakvi kakvi bismo prema očekivanjima i imperativima društva (ili bilo kojeg drugog izvora autoriteta) trebali biti, onda smo vrijedni ljubavi, ali inače ne. I upravo zbog toga mislimo da moramo učiniti sve da bismo se nametnuli i pobijedili u toj utrci taštine i samodopadnosti u kojoj je svatko svakome neprijatelj i protivnik kojeg treba na bilo koji način pobijediti da bismo osigurali prvo mjesto na top listi “poželjnosti” i “ugleda”.

Dok god je slika naše vlastite osobnosti snažno prisutna u našem doživljaju nas samih, ona će uvijek biti prepreka našem neposrednom doživljaju ljepote života i odvlačiti nam pozornost od sadašnjeg trenutka prema prošlosti ili budućnosti. Naša vlastita opsjednutost onime što netko drugi misli o nama, zabrinutost oko toga jesmo li zadovoljili i ispunili očekivanja okoline i kakav smo dojam ostavili prema van postaje naš najčvršći kavez iz kojeg ne znamo izaći. Sav taj ogroman teret imidža koji svakodenvno nosimo oko vrata u suštini proizlazi iz osjećaja manje vrijednosti kojeg smo kroz život prisvojili kao posljedicu nedostatka ljubavi prema samima sebi.

VOLJETI SEBE JE ČIN ISCJELJENJA I SLOBODE

Zato, da bismo mogli živjeti slobodno i neopterećeno, moramo potopiti svoj ego i očistiti ga u moru ljubavi svog vlastitog srca. Moramo prihvatiti sebe baš onakve kakvi jesmo upravo sada. Jer, sve dok ne damo ljubav svom povrijeđenom, uplašenom i nevoljenom egu, uvijek ćemo biti nesigurni i s nepovjerenjem gledati na život. Uvijek ćemo se osjećati kao žrtve života koje svi žele iskoristiti i povrijediti i iz te povrijeđenosti crpiti razloge za trajno nezadovoljstvo, gunđanje i osuđivanje drugih.

Jedan od najlakših, najučinkovitijih i najizravnijih načina da prihvatimo sebe, onaj koji od nas ne zahtijeva nikakvo predznanje, tehnike, niti ostavlja prostor egu za skrivanje je taj da stanemo pred ogledalo i pogledamo se duboko u oči i počnemo ponavljati, bilo na glas ili unutar sebe: “Volim te i prihvaćam te u potpunosti baš onakvog kakav jesi upravo sada” sve dok cijelim svojim bićem ne osjetimo da je ta izjava postala naša unutarnja istina i da dolazi iskreno iz srca. Ponavljajte to sve dok s vašeg doživljaja sebe ne otpadne svaka prosudba, predbacivanje, zamjeranje ili osuda. Ako u procesu izgovaranja ovih riječi osjetite da se ne možete prihvatiti jer ste u prošlosti bili ovakvi ili onakvi ili ste učinili nešto čime ste nekoga povrijedili, najbolje je da u tom trenutku oprostite samima sebi. Oprost je taj čudotvorni lijek i melem kojim Ljubav zacjeljuje rane i oslobađa nas tereta prošlosti dovodeći nas u naše prirodno vrijeme – SADA. Oprostite si tako što ćete svoje prošle pogreške posvijestiti i prepoznati ih kao takve, a zatim jednostavno naučiti iz njih, shvaćajući da su one bile posljedica prošlog neznanja i da takav način više ne odražava unutarnju istinu onoga što vi jeste DANAS. Umjesto da si predbacujete i od svojih pogrešaka stvarate neprijatelje koji vas neprestano proganjaju i od kojih cijeli život bježite i zazirete, promatrajte ih kao učitelje koji su tu da bi vam ukazali na ono što je ispravno. Nije važno što ste bili. Prošla djela vas ne određuju ukoliko ste iz njih izvukli pouku. Prošlost određuje samo one koji ju ponavljaju. No vi ste u svakom trenutku čisti, svježi, u svakom trenutku imate priliku biti slobodni. Ljubav vas nikada ne prosuđuje.

Tek kad oprostite samima sebi i potpuno se prihvatite, možete krenuti korak dalje i oprostiti svim drugim osobama u svom životu koje su vas povrijedile i iscijeliti svoju prošlost. Detaljan vodič s jednostavnim uputama za iscjeljenje prošlih odnosa i oslobađanje od bremena prošlosti nalazi se u jednom mom ranijem postu od prije par godina pod nazivom “Danas je dobar dan za umrijeti” koji sam napisao u vrijeme kad sam i sâm prolazio kroz taj proces. Iskreno vam preporučam da ga pročitate i primijenite. Oprostiti drugima i pomiriti se s njima je predivan i oslobađajući čin koji donosi olakšanje i duboki unutarnji mir. On čisti i ispire sve nataložene slojeve ljutnje, gorčine, mržnje i zamjeranja koje ste držali sami u sebi i koji su vas mučili, opsjedali i držali vas u ropstvu vaše vlastite povrijeđenosti. Kad oprostite, vi dajete slobodu i sebi i drugima da budu ono što jesu.

BEZ USPOREĐIVANJA NEMA PROSUĐIVANJA

Jednom kad prihvatite sebe i oprostite sebi i drugima, više nema potrebe za prosuđivanjem drugih jer same sebe više ne doživljavate kao žrtvu. Slobodni ste od predbacivanja i zamjeranja jer vaše akcije više ne pokreće bol povrijeđenosti. Vaš život prestaje biti borba i utrka za dominacijom i potvrđivanjem samovažnosti u kojoj ćete druge poraziti i nadvisiti, nego postaje otvoren prostor mirnog suživota sa svima. Više nemate potrebe nadmetati se i uspoređivati s drugima, jer ih ne doživljavate kao prijetnju ili neprijatelje. U suštini, mi imamo potrebu prosuđivati nekoga samo onda kad se naš ego osjeća na bilo koji način ugrožen njihovom pojavom. To je pokušaj ega da obezvrijedi svačije kvalitete i vrijednosti da bi sebe nadvisio i potvrdio svoju apsolutnu dominaciju. Takav stav i odnos prema drugima je odraz temeljnog nerazumijevanja onoga što život jest i kulture otuđenosti i bezdušja u kojoj nastaje. To je bolest koja se može iscijeliti jedino prepoznavanjem da se tu doista radi o bolesti.

Zanimljivo je da pripadnici nekih domorodačkih kultura poput Kechua indijanaca iz Perua u svojem jeziku uopće nemaju pogrdnih riječi poput “budalo”, “idiote”, “glupane”, “kretenu”, jer su odgajani u duhu ljubavi i zajedništva u kojem su svi “svoji” i u kojem je dijeljenje, međusobno pomaganje i duboki osjećaj poštovanja jednih prema drugima prirodni izraz života. Sličan je primjer i priča o antropologu koji je predložio igru djeci u jednom afričkom plemenu. Stavio je košaru punu voća pokraj drveta i rekao da prvo dijete koje dođe do nje, osvaja sve. Kada im je rekao da potrče, oni su se uhvatili za ruke i potrčali zajedno. Onda su svi zajedno sjeli i uživali u poslasticama iz košare. Kad ih je upitao zašto su svi trčali zajedno kad je jedan mogao osvojiti sve za sebe, odgovorili su mu: “UBUNTU, kako će jedan od nas biti sretan, ako su svi ostali tužni?” “UBUNTU”, u njihovoj kulturi znači: “Ja jesam, zato što mi jesmo”

Nestankom samoprosuđivanja i osjećaja samovažnosti, nestaje i interes za posjedovanjem. U našem umu više nema vezanosti za osjećaj posjedovanja. Ništa nam ne znači činjenica što nešto posjedujemo jer shvaćamo da su sve te stvari zapravo posuđene i da su ovdje samo zbog ovog trenutka, da bismo ih koristili dok smo tu i preko interakcije s njima doživjeli raznolikost života, ali da same po sebi izdvojene iz tog konteksta nemaju nikakvo značenje ni vrijednost. Njihov značaj i njihova vrijednost proizlaze iz ljubavi i radosti koju izražavamo dok ih koristimo, I sve dok ih koristimo, sasvim je nevažno da li ih posjedujemo ili ne, jer stvari ispunjavaju svoju svrhu samo u korištenju, u međudjelovanju, a ne u gomilanju. Kao što jedna mudra izreka kaže: “Stvari su tu da se koriste a ljudi da se vole. Razlog zbog kojeg je naš svijet pun patnje i nasilja je taj što ljude koristimo a stvari volimo”.

Promjenom odnosa prema stvarima i posjedovanju i vaš se odnos s drugim ljudima na onoj temeljnoj razini mijenja, u smislu da ste slobodni od iluzije da vam netko pod svaku cijenu treba. Vama je i dalje ugodno u društvu drugih ljudi, prijateljski ste raspoloženi i dobronamjerni prema svakome, to se ne mijenja, ali više niste očajni i ne ovisite o potrebi da budete u nečijem društvu ako to druženje ne počiva na iskrenim i spontanim temeljima. Ako odnos ne proizlazi iz čiste, iskrene i dobrovoljne želje za neposrednim dijeljenjem iskustava i razmjenom doživljaja u spontanosti trenutka ni zbog čeg drugog osim same radosti tog dijeljenja i zajedništva, tada nema smisla inzistirati na njemu jer on nije ravnopravan nego ovisnički, a svaki ovisnički odnos se temelji na prisili. Ne možete nikoga natjerati da vas voli niti možete kupiti ili pridobiti nečiju ljubav trikovima i iznudama. Ona mora biti dana u potpunoj slobodi i radosti otvorenog srca. To je temelj i preduvjet svakog zdravog odnosa, i jedino na takvim temeljima građen on može opstati. Sve ostalo je samo sofisticirani oblik trgovine, trampe i ucjene koji traje dok za njim postoji interes. Temeljna razlika vas kao bića u odnosu na osobu je u tome što više ne oviste o drugoj osobi da vas učini potpunima, nego vi u druženju s drugima dijelite radost svoje vlastite potpunosti.

Biti slobodan od osobe ne znači da ste u svakoj situaciji savršeni i nepogrešivi ili da morate glumiti uzoritog sveca koji se u svakom trenutku blago smiješi (to je samo još jedna ego zamka). Put samospoznaje nije put odbacivanja vlastite ljudskosti i nijekanja iste, nego put uključivanja i objedinjavanja. Životne okolnosti će vas ponekad dovesti u situaciju da planete, razljutite se i emotivno reagirate, i to je sastavni dio života, ali ono što je najvažnije u svemu tome je da se uvijek vodite unutarnjim kompasom ljubavi i suosjećanja koji vas sprječava da povrijedite drugo živo biće. Da nakon svake reakcije ili čina koji nije bio u skladu s vašom unutarnjom istinom budete iskreni prema samima sebi i kažete “oprosti” i nastavite putem ljubavi koji donosi mir i razumijevanje.

Ta sloboda od osobe ne ovisi o izvanjskim obilježjima, nego o unutarnjem doživljaju samih sebe. Dodir s tom dubokom i tihom radošću iznutra koja nikoga i ništa ne prosuđuje te promijeni, nekakva neobjašnjiva toplina i osjećaj dragosti čisti tvoj um i ispire iz njega sve što nije prirodno i izvorno tvoje i ostavlja ga jednostavnim, lakim, čistim i smirenim. Ništa se ne zadržava. Ljutnja, gorčina, tuga – sve je površno i kratkotrajno, i odmah odneseno bujicom sveobuhvatnog shvaćanja i dubljeg razumijevanja koje zna da su, nakon svega, jedine istinske vrijednosti u životu Ljubav, Radost, Dobrota i Mir.

novavizija.blog.hr

Iskustveni Pomak Od Osobe Prema Biću – 2. dio

Iskustveni Pomak Od Osobe Prema Biću – 1.dio

Previous postReptilski mozak: temeljno sredstvo manipulacije Next postOno pravo