Vizije Novog Svijeta 1: Svjesne Zajednice

eko selo

.

Temelji novog svijeta, onog koji podržava slobodu, zajedništvo, obilje, povezanost i suživot s prirodom, leže u našoj namjeri, spremnosti i odlučnosti da istupimo iz postojećeg sustava i započnemo stvarati jedan drugačiji, humaniji način života.

Leže u našoj spremnosti da zamislimo i počnemo stvarati viziju alternativnog modela življenja koji će zamijeniti bešćutan i neosoban sustav kapitalističke eksploatacije kojemu je u interesu jedino to da nas u potpunosti učini ovisnima o njemu samome, da nas drži što više zaposlenima i da svu svoju kreativnu energiju predajemo njemu, umjesto da ju iskoristimo za vlastiti rast i razvoj. Sustav koji centralizacijom nepostojećeg novca gazi dostojanstvo svakog čovjeka perfidno ga ucjenjujući krilaticom “radi ili umri”, u kojem je čovjek sveden na razinu radilice čiji život ima vrijednost samo u kontekstu održavanja tog sustava. Sustav koji svojim nezajažljivim i neodrživim megalomanskim mehanizmom pohlepe i konkurencije nanosi štetu prirodi i njezinim resursima masovnom sječom šuma, zagađenjem voda i zraka korištenjem zastarjelih i štetnih fosilnih goriva, kemikalija, kao i stvaranjem masovnih odlagališta otpada koji se ne može iskoristiti, a koja su u velikoj mjeri posljedica nesvjesnog konzumerističkog stila života. Sustav koji je, u svojoj osnovi, parazitski i neodrživ… (Nova Vizija)

Pitanje koje se nameće je ovo: Je li drukčiji način života moguć i kako bi on izgledao u praksi?
Već sam neko vrijeme fasciniran modelom svjesnih i namjernih zajednica okupljenih u eko-selima i duboko vjerujem da je upravo takav model življenja onaj koji učinkovito može zamijeniti postojeći. U sljedećih nekoliko odlomaka opisat ću svoju viziju jedne takve zajednice, njezinih osnovnih načela te društvenog i funkcionalnog uređenja.

Zamislite sljedeći scenarij: Određena grupa ljudi jednakih životnih uvjerenja i sklonosti, okupljena u jasnoj namjeri da stvori drukčiji i smisleniji model života, kupi određeni komad zemlje negdje izvan urbane sredine, po mogućnosti u blizini šume, gdje bi osnovali svjesnu, duhovnu zajednicu utemeljenu na načelima ekološke održivosti i suživota s Majkom Zemljom. Mjesto istinske ljepote koje bi slavilo veličanstvenost i raznovrsnost prirodnih bogatstava, mjesto koje bi bilo zaštićeno od razornih utjecaja “civilizacije”, područje na kojem se ne bi rušila stabla, gdje bi životinje živjele slobodno i u miru, bez straha, dobrodošle i uključene u svakodnevni život zajednice. Drugim riječima, mjesto koje bi postalo oaza poštovanja prema prirodi.

ZAŠTO ZAJEDNICA?

Razlog zbog kojeg je model života u zajednici toliko esencijalan za postizanje globalne društvene promjene i stvaranje novog i humanijeg načina življenja leži u činjenici da smo se, prihvaćajući moderni konzumeristički stil života u velikim urbanim sredinama otuđili jedni od drugih, izgubili svoju vezu s prirodom i sva svoja stremljenja usmjerili prema surovoj individualizaciji i nadmetanju s drugima u cilju ostvarivanja svog uskogrudnog ekonomskog profita u okviru kapitalističkog sustava eksploatacije. Urbanizacija je također vremenom doprinijela i slabljenju sela s obzirom da su mnogi ljudi odlazili u velike gradove u potragu za “boljim životom”. U samom tom procesu, izgubili smo srž onoga što nas čini ljudima – sposobnost suosjećanja i zajedništva. Postali smo društvo izoliranih obitelji i stranaca koje nije briga za ništa drugo osim zadovoljavanja vlastitih interesa. To otuđenje dovelo je do niza devijantnih i destruktivnih obrazaca ponašanja, porasta nasilja i društvenih podjela. Dovelo je do izrazito neprirodnog ozračja među ljudima, do stava – ja protiv svih. Sve to skupa nas je oslabilo kao društvo i učinilo nas podložnima kontroli i ovisnima o centralizaciji moći u pojedinačnim središtima, što savršeno odgovara sustavu koji nas nastoji i dalje eksploatirati i učiniti nas sudionicima u svojoj namjeri daljnjeg iscrpljivanja resursa i narušavanja ekosustava Zemlje.

Život u zajednici pruža priliku da se ponovo prisjetimo svog prirodnog stanja, što to znači biti društveno biće, živjeti u zajedništvu i slozi s drugim ljudima jednakih životnih uvjerenja koji dijele zajedničku viziju života čiji je naglasak na njegovoj kvaliteti i razvoju pojedinačnih i općih potencijala. Pruža priliku da iznova izgradimo odnose koji se temelje na suradnji i shvaćanju da ne možemo i ne trebamo sve u životu činiti sami nego da smo zajedno jači, mudriji i pametniji, da je svaki od nas drukčiji izraz onog drugog i da u našem međudjelovanju možemo ostvariti veličanstvene stvari. U srži ovakve zajednice vladalo bi međusobno razumijevanje, osjećaj obiteljske povezanosti i povjerenja između svih njezinih članova, kao i posvećenost najvišem zajedničkom dobru. Upravo je taj duh zajedništva i podrške, ta pozitivna i iskrena energija među ljudima bila ono vezivno tkivo koje je nekada bilo prisutno u malim lokalnim zajednicama, gdje su svi svakoga poznavali i međusobno si pomagali. Povratak takvom zdravom, plemenskom načinu života u skladu s prirodom gdje ljudi zajednički uređuju svoj život na način na koji njima najbolje odgovara u namjeri da stvore zajednicu koja je samodostatna u pogledu proizvodnje vlastite hrane, energetike i stvaranju lokalne ekonomije je jedini način da se postigne decentralizacija moći i da se na lokalnoj razini stvori ogledni primjerak društva koje može koegzistirati u miru, toleranciji i dijeljenju na način koji je održiv i koji nema negativan utjecaj na prirodni okoliš.

Dieter Duhm, osnivač eko-zajednice Tamera u prilog tome kaže: “Izvorna zajednica ljudskih bića nije obitelj, nego pleme. Izvorna zajednica je vozilo ljudske svijesti, u koje je ljudski život, uključujući i obitelj, ugrađen. To je dio nečega što zovem svetom matricom, koja prožima cijeli život. U njoj se kozmički red povezuje s društvenim redom. Ona nije povezana s određenim vremenima ili kulturama nego je, štoviše, sastvni dio ljudskog društvenog postojanja koje nadilazi povijesne okvire. Zajednica je prijelazni stadij na ljestvici života, i ne može ga se preskakati. Ona povezuje individuu sa višim redom i izoštrava njegova/njezina osjetila cjeline. Zdrava zajednica odražava univerzalni red sa kojim se lakše možemo povezati. Preko te povezanosti funkcionalna zajednica crpi kreativnu snagu. Prirodna zajednica je slična organizmu u kojem ljudi i grupe predstavljaju organe. Organi zdravog organizma imaju različite funkcije i zadatke; jetra se ponaša drugačije od bubrega, a mozak funkcionira drugačije od srca, pa ipak, oni zajednički pripadaju istom organizmu. Kada žive u takvom organizmu, ljudi postupno prestaju živjeti prema principima uspoređivanja i nadmetanja te počinju živjeti prema principima međusobnog nadopunjavanja i podržavanja. Sustav drukčije ne bi mogao funkcionirati”.

DRUŠTVENO UREĐENJE I ODLUČIVANJE

Kako su ljudi i njihovi odnosi pokretačko gorivo i sama srž života zajednice, od presudne je važnosti da se ljudi što više druže, zabavljaju i povezuju na razini živog i neposrednog kontakta. Odličan način da se to postigne su zajednički ručkovi, večere, jutarnja okupljanja u meditaciji i izražavanju zahvalnosti za svaki novi dan, zajedničko vježbanje, igre, grupne aktivnosti i međusobno pomaganje, sve situacije u kojima ljudi imaju priliku razvijati odnose povjerenja i bliskosti. Kroz zajedničke razgovore, pjevanje, skupno izvođenje ceremonija i proslave stvara se osjećaj jedinstva koje održava i povezuje sve članove u širu obitelj. Jedino na takvim čvrstim temeljima zajednica doista može rasti i biti stabilna.

Lynne McTaggart je u svojoj knjizi “Polje” navela jedan zanimljiv primjer koji potkrepljuje ovo stajalište.
“Temeljno pitanje koje proizlazi iz Braudova rada tiče se čovjekove individualnosti. Gdje je svršetak svakoga od nas, a gdje početak? Ako je svaki ishod, odnosno svaki događaj u stvari odnos, i ako su misli zajednički proces, tada trebamo jaku zajednicu dobre namjere kako bismo mogli dobro funkcionirati u svijetu. Brojna druga istraživanja dokazala su da je snažna uključenost u zajednicu jedan od najvažnijih pokazatelja čovjekova zdravlja. Najzanimljiviji primjer za to je gradić Roseto u Pennsylvaniji u kojem su živjeli isključivo doseljenici iz istog područja u Italiji. Zajedno s ljudima, u cijelosti je preseljena i njihova kultura. Mještani su dijelili vrlo kohezivan osjećaj zajedništva; premda su bogati živjeli zajedno sa siromašnima, svi su imali tako jak osjećaj uzajamne povezanosti da je ljubomora bila svedena na minimum. Roseto je tada imao sjajnu zdravstvenu statistiku. Premda je u zajednici postojalo mnogo činitelja visokog rizika (pušenje, ekonomski stres, masna hrana), u Rosetu je učestalost srčanih udara bila više nego upola manja nego u susjednim gradovima. Generaciju kasnije kohezivnost grada se raspala: mladi nisu nastavili osjećaj zajedništva i uskoro je Roseto počeo podsjećati na tipični američki grad koji je samo zajednica izoliranih pojedinaca, a učestalost srčanih udara brzo se popela na razinu susjednih područja. Tih nekoliko dragocjenih godina Roseto je bio koherentan.”

Prirodno je, također, da se u svakodnevnim interakcijama između ljudi koji, premda dijele zajedničku viziju, imaju izraženu individualnost, različite sklonosti i različite zamisli o načinima ostvarivanja određenih ideja, rađaju nesuglasice i konflikti. No, ukoliko su prisutne gore spomenute vrijednosti i odnosi, svi konflikti i neslaganja će se razriješiti na konstruktivan način, u atmosferi otvorenosti i iskrenosti, gdje su svi spremni razgovarati o osjetljivim temama bez agresivnosti, optuživanja i zamjerki.

Još jedan od ključnih preduvjeta za zdravo okruženje u zajednici je prakticiranje izravne demokracije, u smislu da ne postoji hijerarhijski poredak u kojem jedna osoba ili mala grupa donosi sve značajne odluke, jer se time narušava ravnoteža moći i stvara atmosfera nejednakosti. Donošenje odluka o svim važnim pitanjima bilo bi organizirano na način da svatko ima pravo odlučivati o pitanjima od zajedničkog interesa koji će utjecati na njegov/njezin život u zajednici, drugim riječima, na temelju konsenzusa. Konsenzus je postupak donošenja odluka koji se temelji na najvećoj mogućoj suglasnosti unutar skupine, pri čemu se o određenom pitanju raspravlja sve dok ga svi nisu prihvatili u cilju najvišeg općeg dobra.

EKO-SELO I PERMAKULTURA

Imajući na umu jednu od primarnih ideja zajednice, a to je očuvanje prirode i stvaranje što slabijeg “ekološkog otiska” na okoliš, svi segmenti organizacijskog uređenja slijedili bi osnovne principe permakulture. E sad, vjerojatno se neki od vas pitaju što se u stvari krije iza tog relativno nejasnog i apstraktnog pojma kao što je permakultura. Ukratko, nastao kao izvedenica iz termina permanentna agrikultura, riječ je o konceptu koji, jednostavno rečeno, uključuje primjenu raznih alternativnih disciplina, znanja i vještina iz različitih područja ljudskog djelovanja koje za cilj imaju ekološki održiv suživot s prirodnim okolišem kao i ekonomsku neovisnost unutar lokalne zajednice.

EKOLOŠKA GRADNJA

Kuće koje bi sačinjavale to eko-selo bile bi izgrađene od prirodnih materijala, a njihova izgradnja uključivala bi alternativne, ekološki prihvatljive stilove gradnje, poput gradnje kuća od slame, kombinacijom balirane slame, blata i drveta koje bi se koristilo za potpornu konstrukciju, zemljanih kuća (poznatijih pod nazivom earthships) ili kombinacijom raznih stilova, čime bi se eksploatacija prirodnih resursa svela na minimum, a ujedno bi u takvim kućama bilo mnogo zdravije i prirodnije boraviti. Osim toga, treba naglasiti da su troškovi za izgradnju kuća od slame višestruko manji od konvencionalno građenih kuća istih dimenzija, a zbog fleksibilnosti i odličnih svojstava slame kao građevnog materijala, više-manje ih svatko može izgraditi i oblikovati po volji. O samom načinu i prednostima takve gradnje više pročitajte ovdje i ovdje.

Prilikom izgradnje kuće za jednog člana ili obitelj, svi članovi zajednice bi mu nesebično pomagali i kroz tu pozitivnu sinergiju, svaki pothvat, za koji bi inače bilo potrebno mnogo mukotrpnog rada, bio bi ostvaren s lakoćom i radošću.

S obzirom da se takvim načinom života ne radi o povratku u srednji vijek nego se teži postizanju visoke učinkovitosti i stvaranju ugodnog okruženja za sve članove, fokus bi bio na dizajniranju kuće koja bi bila u potpunosti energetski neovisna i samodostatna. U tu svrhu bi se koristili obnovljivi izvori energije, prvenstveno energija vjetra i sunca. Tako bi svaka kuća imala struju dobivenu korištenjem solarnih ploča ili vjetrenjača i toplu vodu. Na krovove bi se instalirali žljebovi za prikupljanje kišnice koja bi se skupljala u posebnom kontejneru i koristila u kućanstvu za pranje posuđa i tuširanje. Pri gradnji kuća vodilo bi se računa o tome da one budu građene po načelima pasivnog solarnog dizajna, kako bi se optimalno iskoristila energija sunca za njihovo grijanje zimi i hlađenje ljeti. Naime, pasivne solarne kuće su građevine u kojima nema aktivnog sustava za zagrijavanje. Osnovna ideja pasivne solarne kuće je da se samim oblikovanjem, orijentacijom prema suncu i visokim stupnjem toplinske izolacije, uz kvalitetnu ventilaciju prostora, stvori optimalna kuća koja ne treba konvencionalne izvore grijanja, u kojoj se toplina ne gubi i u kojoj je temperatura uvijek jednaka neovisno o godišnjem dobu. Strana kuće koja je okrenuta prema suncu najčešće je cijela obložena staklenim površinama koje upijaju toplinu sunca i ravnomjerno ju prenose na ostatak kuće čiji su zidovi sastavljeni od nekog oblika termičke mase koja pohranjuje toplinu. Termička masa uključuje zemlju u koju dio takve kuće može biti ukopan ili primjerice, zidove napravljene od automobilskih guma napunjenih zemljom.

Ono što je toliko fascinantno u pogledu permakulturnih rješenja je njihova prirodnost, logičnost i iznad svega, učinkovitost po pitanju sanacije otpada. Naime, kod permakulture se ništa ne smatra otpadom nego se sve ponovo koristi u zatvorenom održivom kružnom toku.

KRUŽNI TOK HRANE

Primjer jednog takvog kružnog toka je kružni tok hrane. On počinje posebnom vrstom organskog uzgoja hrane po načelu “vrt bez motike” kod kojeg se ne primjenjuju tradicionalne i nasilne mehaničke metode obrade tla, nego se procesom nastiranja tla slamom i ostalim prirodnim materijalima (poznato još i kao malčiranje) stvara bogato i plodno tlo koje onda daje mnogo veći prinos. Radi se o tome da iz poštovanja prema zemlji i prirodi ne radimo nešto čime ćemo uzrokovati nasilnu promjenu, poput oranja ili prekopavanja, nego blagim intervencijama kod sijanja i sađenja dopuštamo prirodi da sama proizvede obilje.

To je princip suradnje sa zemljom. Osim što je takav pristup uzgoju hrane mnogo humaniji i prirodniji, on ne zahtijeva mnogo napora kao što je slučaj kod tradicionalne poljoprivrede, gdje se neprestano borimo sa korovom, štetočinama i ostalim “napastima”. Ovdje se jednostavnim nanošenjem slame i sijena sprječava razvoj korova a zemlja se održava vlažnom dok ju takav pokrov istodobno štiti od jakog sunca. Cjelokupni proces takvog uzgoja detaljno je opisala Ruth Stout u knjizi “Vrt bez motike“.

Svaki član bi imao vlastiti vrt u kojem bi uzgajao hranu potrebnu za prehranjivanje sebe i svoje obitelji. Jedan dio mogućeg viška hrane bi se sušio i na razne načine konzervirao za zimske dane, dok bi se drugi dio prodavao na lokalnim sajmovima ili zamjenjivao za neke druge proizvode.

Nakon što smo pojeli zdravu i ukusnu hranu koju smo uzgojili na ovaj način, događa se neizbježno – tijelo se nakon procesa probave oslobađa viška tvari koji mu ne treba u obliku izmeta (kolokvijalno poznatijeg kao “dreka”:D). U ovom stupnju većina “intelektualno razvijenog” i “društveno naprednog” dijela svjetske populacije prekida krug hrane na način da svoj izmet ispire najčešće čistom pitkom vodom koju onečišćava i kao takvu ju pušta u kanalizaciju, po principu “pusti i zaboravi”, što za posljedicu ima stvaranje jednog od najproblematičnijih ekoloških onečišćenja pored kemijske i petrokemijske industrije s kojim se susrećemo u našem “modernom” svijetu. Razlog zbog kojeg dolazi do takve vrste zagađenja je prije svega posljedica naše emocionalne nezrelosti i duboke podsvjesne nelagode koja nam je ucijepljena dugogodišnjim društveno-psihološkim uvjetovanjem preko kojeg nas uče da na svoj vlastiti izmet gledamo kao na nešto prljavo, nepoželjno, zarazno, smrdljivo i ogavno, nešto čega se treba čim prije riješiti pod svaku cijenu kako ne bismo bili smatrani društveno nepodobnima nego bili pristojni i uvaženi članovi “čistog društva”, društva koje si ne želi i ne smije priznati da sere. Ovako, pustimo vodu i mi smo sve svoje probleme riješili…naša kuća i kupaona su čisti i uredni, a mi smo pristojni i bezbrižni. Kamo ta voda odlazi i gdje završava jednostavno nije naša briga, većina o tome niti ne razmišlja jer ih i sama pomisao na to sablažnjava i stvara im nelagodu. Shvaćate, naš odnos prema nusproduktu vlastitog tijela je sam po sebi devijantan i neprirodan i zbog toga smo odlučili pretvoriti ga u otpad, umjesto u resurs. Jednom kada prihvatite da je prirodno da vaš izmet smrdi, i kada ga, primjerice, počnete doživljavati kao vrlo vrijedno i visokokvalitetno gnojivo, tada se vaš cjelokupni svjetonazor mijenja. Shvaćate da je stvaranje otpada pitanje vašeg izbora i da ste vi sami odgovorni za svoje tjelesne izlučevine. Shvaćate da je u najmanju ruku neodgovorno odbacivati svoj izmet kao otpad, i njime opterećivati prirodne ekološke sustave te da ga umjesto toga možete iskoristiti tako što ćete ga procesom kompostiranja pretvoriti u gnojivo i humus, koje će vam onda pomoći da uzgojite još bolju i kvalitetniju hranu i samim time zatvorite krug hrane.

Ovdje na scenu stupa upotreba suhog ili kompostnog wc-a. Postoje mnoge izvedbe i rješenja za kompostni wc koje variraju od jednostavnih konstrukcija koje svatko može sam napraviti doma, do složenih i komercijalno razvijenih sustava koji se mogu ugrađivati u gotove stambene objekte, kao što je primjer u zemljama “trećeg svijeta” u kojima nema razvijene kanalizacijske mreže.

Sama metoda kompostiranja izmeta je vrlo jednostavna. Naime, nakon nužde, wc posipate piljevinom, lišćem, zemljom ili drugim organskim materijalima, čime se neutralizira smrad. Nakon što se sadržaj spremnika napuni, ispraznite ga na posebnu kompostnu hrpu gdje se, zajedno sa ostacima od hrane, sve zajedno kompostira u periodu od godine dana, nakon čega se dobiva bogati bezmirisni humus koji se koristi kao gnojivo.
Kao odličan izvor informacija o procesu kompostiranja ljudskog izmeta preporučam stranicu humanurehandbook.com na kojoj možete preuzeti iscrpan priručnik o prirodnom procesu gnojenja ljudskim izmetom.

RECIKLIRANJE OTPADNIH VODA

U zajednici bi se također pridavala pažnja pročišćavanju i recikliranju takozvanih “sivih voda”. To je naziv za vodu koja se u kućanstvu koristi za tuširanje, pranje rublja, u kuhinji za pranje suđa i slično i koja svakodnevno nepovratno odlazi nakon što smo ju jednom koristili jer ju općenito smatramo neupotrebljivom. Osobno, nikada mi nije pala na pamet pomisao da se takva voda može pročistiti. U permakulturi se primjenjuju razne, meni osobno zadivljujuće i revolucionarne metode pročišćavanja sivih voda. Jedan od primjera je da se pored kuće iskopa umjetno jezerce u koje dotiče siva voda. Voda se pritom pročišćava na dva načina – mehanički i biološki. Mehanički se pročišćava tako što na svom putu prolazi kroz različite granulacije šljunka, a biološki tako da se u šljunak zasade biljke koje svojim mikrobiološkim djelovanjem dodatno pročišćavaju vodu. Kao biljni pročistivači se koriste trska, šaš, vrba i ostale močvarne biljke kojima odgovara kisela sredina dobivena razgradnjom organskih materijala i deterdženata koji dolaze iz kućanstva. Svojim korijenskim sustavima, biljke upijaju nutrijente iz otpadnih voda i na taj način ih pročišćavaju. U takvim jezercima se onda mogu, primjerice, uzgajati biljke za hranu. Dakle, sve je kružno, sve se može iskoristiti. Imajući to na umu, za osobnu higijenu upotrebljavali bi se prirodni i biološko razgradivi sapuni i šamponi koji bi se proizvodili unutar zajednice.

Vidljivo je iz priloženoga da pristup koji nudi permakultura otvara jedan sasvim novi način razumijevanja i doživljavanja našeg odnosa s Majkom Zemljom. Pristup koji nas potiče na dublje promišljanje i preispitivanje naših dosadašnjih životnih stilova. On nam ukazuje na činjenicu da prirodnih bogatstava uvijek ima u izobilju kako bi se zadovoljile svačije potrebe, ali da ih nema dovoljno da bi se zadovoljila svačija pohlepa. Također, pokazuje nam kako uspješno djelovati u simbiozi s prirodom, kako svojim svjesnijim odnosom pridodati njezinoj bioraznolikosti, umjesto da stalno uzimamo od nje. Pokazuje nam kako možemo učinkovito održavati svoj stil života bez da uzrokujemo opterećenje ili trajnu štetu svojem prirodnom okruženju.

LOKALNA VALUTA

Život u zajednici, upravo zbog činjenice što na jednom užem području žive ljudi sličnih životnih uvjerenja i svjetonazora, pruža idealnu priliku za razvoj alternativnih, lokalnih valuta ili ostalih oblika lokalne razmjene i njihovu učinkovitu primjenu. Kroz međusobnu razmjenu proizvoda i usluga eko-sela sa širom lokalnom zajednicom unutar koje se nalazi, ljudi bi učvrstili lokalnu ekonomiju i u znatnoj mjeri smanjili izravnu ovisnost zajednice o dostupnosti ili nedostupnosti nacionalne valute i hirovitim te umjetno induciranim ekonomskim odnosima koji diktiraju kvalitetu života svakoga od nas. Zbog opširnosti i kompleksnosti koju za sobom povlači razrada priče o lokalnim valutama, neka ovo bude samo kratak kontekstualni uvod u mnogo složeniju temu kojom ću se detaljno pozabaviti u sljedećem postu.

Ovakav model življenja nije tek utopija. Diljem svijeta postoje mnogobrojni primjeri razvijenih i stabilnih svjesnih zajednica koje su uspjele svoje vizije i namjere pretočiti u praksu.

Nedavno je mladi austrijski redatelj Stefan Wolf snimio dokumentarac o društvenom uređenju i načinu života deset najvećih zajednica i eko-sela u Europi pod nazivom “A New We” (Novi Mi). Dokumentarac, nažalost, još uvijek nije u internetskom opticaju, no na You Tubeu možete pogledati službeni foršpan.

Jedna od najnaprednijih i najrazvijenijih zajednica ove vrste na svijetu je Damanhur koji se nalazi u Italiji, nedaleko od Torina. Osnovan još 1975. kao vizija grupe od dvadesetak ljudi na čelu s Obertom Auraudijem, razvio se u zajednicu koja trenutačno broji tisuću članova, sa vlastitim ustavom, valutom Credito, te ogromnim podzemnim kompleksom hramova, od kojih je najpoznatiji Hram Čovječanstva, kao posveta kulturama i duhovnim tradicijama svijeta. Damanhur je poligon za eksperimentiranje u raznim područjima društvenog života i uređenja, ekologije, duhovnosti, razvoja mentalnih i parapsiholoških sposobnosti, liječenja, filozofije i umjetnosti u kojoj se odražava dubok i snažan utjecaj kulture Atlantide i drugih drevnih civilizacija. Za sam opis Damanhura bio bi potreban jedan poseban post.

Pogedajte i epizodu Mišakove “Na rubu znanosti” koja se bavi mistikom Damanhura.

U Portugalu, u pokrajini Alentejo je smještena Tamera, biotop iscjeljenja kako ju zovu njihovi članovi. Riječ je o društveno-ekološkoj zajednici usmjerenoj ka stvaranju uvjeta za postizanje globalnog mira kao i aktivnom promoviranju nenasilne komunikacije u kriznim područjima svijeta. Zajednicu su osnovala tri Nijemca, Dieter Duhm, Sabine Lichtenfels i Rainer Ehrenpreis. U njoj živi otprilike 180 stalnih članova i više od pedeset studenata, gostiju i privremenih posjetitelja. Tamera je prva započela s projektom solarnog sela, mjesta koje bi isključivo korištenjem energije sunca osiguravalo sve energetske potrebe i proizvodnju hrane za zajednicu od pedeset ljudi.

Ovdje možete pročitati manifest Tamere na bosanskom

Sieben Linden (Sedam lipa) u Njemačkoj je eko-zajednica od 120 članova koja je sagradila prvu zajedničku kuću na dva kata od balirane slame u kojoj živi dvadeset ljudi.

 

Odlična stranica na kojoj možete saznati više o raznim ekoselima u svijetu je Global Eco-village Network (GEN) (Globalna mreža ekosela), međunarodna organizacija za povezivanje i edukaciju o dizajniranju i osnivanju eko-sela i zajednica.

O ekoselima i aktivnostima s područja Hrvatske i susjednih zemalja možete više saznati na stranicama Mreže ekosela Balkana

Literatura:

Knjižare/Knjižnice:

Jeff Merrifield: Damanhur – Stvarni san

Linkovi za skidanje knjiga u pdf formatu:

Ecovillage Design Education – priručnik/tečaj za osnivanje zajednica

Beyond You And Me – priručnik za uređenje društvenih odnosa u zajednicama.

Gaian Economics – priručnik o humanoj ekonomiji.

Designing Ecological Habitats

Creating A Life Together – Diana Leafe Christian

Sa stranice MEB-a možete skinuti seriju brošura pod nazivom “Održivost u praksi“.

ZAKLJUČAK

Jasno, svjestan sam obujma i izazova, kako organizacijskih tako i financijskih, jednog takvog projekta kakav je osnivanje eko-sela i svjesne zajednice. Međutim, ono što sam htio postići ovim postom je izdići se iznad tih prepreka i zasaditi sjeme u kolektivnoj svijesti o realnoj mogućnosti stvaranja humanijeg i skladnijeg društva koje podjednako poštuje ljude, prirodu i sve oblike života. Tamo gdje postoji snažna i jasna težnja, postoji i način da se ona ostvari. Moramo početi razmišljati izvan nametnutih nam okvira. Jedini način da ljudi povrate vlastitu moć i kontrolu nad vlastitim životima jest taj da se svjesnim udruživnjem i stvaranjem široke mreže samostalnih lokalnih zajednica pokrene proces decentralizacije. Ukoliko vas ovakav način života privlači i zainteresirani ste za ovu temu, bilo bi mi drago čuti vaše konstruktivne ideje i razmišljanja.

Izvor: nova-vizija.blog.hr

.


OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg
medija i bez obzira na granice.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

*