Meditacija misao um Mogu li vam postaviti pitanje? Je li ono što tražite odvojeno od vas? Možete tražiti nekoga tko je udaljen ali kako možete tražiti ono što ste vi sami? Vlastita osoba ne može se tražiti u smislu kako se može tražiti sve ostalo jer u ovom slučaju nema razlike između onoga koji traži i onoga koga se traži. Možete istražiti svijet ali ne možete tražiti sebe.

 Onaj koji krene u potragu za sobom ide još dalje od sebe. Važno je da to potpuno razumijete. Samo tada potraga može biti moguća. Ako želite materijalne stvari svijeta morate ih tražiti izvan sebe, ali ako želite naći sebe morate biti staloženi, neuznemireni, i napustiti sva traženja. Ono što stvarno jeste može se vidjeti samo u savršenom miru i praznini.

 Zapamtite da je potraga isto tako uzbuđenje, napetost, da je to isto tako i želja i strast. Ali ono što jesmo se ne može ostvariti kroz strast. To je poteškoća. Strast ukazuje da netko želi postati ili postići nešto, dok to što je, već je unutar njega.

 Strast i ono što jesmo leži na suprotnim stranama. One su nasuprotne dimenzije, stoga do kraja razmotrite da se ono što jesmo može realizirati ali ne može biti objekt želje. Ne može postojati želja kao takva. Sva želja je svjetovna; ne-želja je duhovna. Želja i strast stvaraju svijet i čine ga stvarnim. Da li je strast ili želja za novcem ili za vjerom, za autoritetom ili za ostvarenjem Boga, za svjetovnim zadovoljstvima ili za oslobođenjem od patnje, nije važno, sva strast je neznanje i ropstvo.

 Shvatite prirodu želje. Razumijevanje strasti oslobađa od strasti jer otkriva njezin bolan karakter. Znanje o bolu je sloboda od bola. Nitkotko poznaje bol, ne može željeti bol. A kada nema želje, kada um nije niti uznemiren strašću niti išta traži, tada, upravo u tom trenutku, u tom mirnom i spokojnom trenutku iskušavate svoje stvarno i izvorno biće. Ono što jeste obznanjuje se kada strast nestaje. Stoga, razumjeti samu želju je ujedno i sloboda od želje te spoznaja tko uistinu jesmo.

Um mora biti prazan ali budan, i u tom stanju spokoja vrata istine se otvaraju.

 

Priroda misli

  Kako se misao rađa? Začeće i rađanje misli je rezultat naše reakcije na vanjski svijet. Vani postoji svijet događaja i objekata i samo je naša reakcija na taj svijet odgovorna za rađanje misli. Ja gledam cvijet. Gledanje nije mišljenje i ako samo nastavim gledati niti jedna misao se neće stvoriti. Ali ako čim ga ugledam kažem : “To je vrli lijepi cvijet”, misao će se roditi. Ako s druge strane ja nastavim gledati cvijet iskusiti ću i uživati u njegovoj ljepoti, ali niti jedna misao neće se roditi. No čim imamo iskustvo počnemo ga izražavati riječima. S tim izražavanjem iskustva kroz simbole riječi, misli se ostvaruju. Ta reakcija, ta navika izražavanja iskustva riječima, mislima guši iskustvo, ostvarenje, viziju. Iskustvo je potisnuto, vizija je potisnuta i samo riječi ostaju lebdjeti umom. Upravo te riječi su naše misli. Te su misli kratkoga vijeka pa prije nego jedna misao utihne mi drugo iskustvo pretočimo u misli. Taj se proces nastavlja cijeli naš život. I mi smo tako ispunjeni riječima i tako zasuti njima da se u njima izgubimo. Odustati od navike zamatanja našeg pogleda i našeg iskustva u riječi znači kontrolirati rađanje misli.

 Stoga, nema potrebe ulagati napor u uništavanje misli, jer to je nemoguće, već moramo spriječiti njihovo nastajanje. Zaustaviti njihovo rađanje isto je tako dobro kao i njihovo uništenje.

Misli se mogu odnosit na dušu ili Boga, ali su to još uvijek samo misli, jer nije važno na što se misli odnose, u stvarnosti sve se misli odnose na druge, na izvanjsko. One se odnose na ono što nije vaša prava priroda. One ne mogu misliti o pravoj prirodi jer da bi misao postojala potrebno je dvoje. Stoga vas misao ne može povesti dalje od dvojnosti. Ako će netko ostvariti ovo jedinstvo, živjeti u pravoj prirodi i upoznati ju, tada će to postići kroz meditaciju, a ne kroz mišljenje.

 Misao i meditacija dijametralne su suprotnosti. Prva se kreće van, a druga unutra. Misao je način da upoznajemo druge; meditacija je način da upoznamo sebe. No misao se općenito smatra meditacijom. To je vrlo ozbiljna i proširena greška i želim vas upozoriti da ne počinite tu temeljnu grešku. Meditacija znači postojanje bez djelovanja. Meditacija nije djelovanje već stanje postojanja. To je biti postojan u svojoj vlastitoj prirodi. Djelovanjem dolazimo u kontakt sa vanjskim svijetom; ne-djelovanjem dolazimo u kontakt sa sobom. Kada ništa ne radimo postajemo svjesni onoga što jesmo, ali stalno smo uključeni u raznolike aktivnosti i ne znamo sebe. Mi se čak niti ne sjetimo da postojimo. Duboko smo zaokupljeni. Barem se tijelo odmara ali um se uopće ne odmara. Budni, mi mislimo; u snu sanjamo. Ono što je u snu san, to je u ‘budnom’ stanju misao. Zaokupljeni stalnim brigama i djelatnostima jednostavno zaboravljamo sebe. Pod pritiskom naših poslova mi izgubimo sebe. Kako je to čudno! Ali to je činjenica. Postali smo izgubljeni, ne u mnoštvu ljudi nego u našim vlastitim mislima, u našim vlastitim snovima, u našim vlastitim brigama i djelatnostima. Postali smo izgubljeni u sebi. Meditacija je način da se oslobodimo iz ovog samo-stvorenog mnoštva, iz ove mentalne jake želje za lutanjem.

 Po svojoj prirodi meditacija ne može uključiti akciju. Ona je ne-akcija. To je pojam za ne zauzeti um. To je ono što ja poučavam. Može izgledati poprilično čudno da ja poučavam ne-akciju ali jezik čovjeka je vrlo siromašan i ograničen. Zamišljen da izrazi samo akciju, on nije sposoban izraziti samu našu bit. Kako može ono što je oblikovano za govor izraziti tišinu?

 Riječ “meditacija” sugerira da je to neka vrsta akcije a to ni u kojem slučaju nije akcija. Bilo bi krivo da vam kažem da sam vježbao meditaciju; bilo bi ispravno da kažem da sam bio “u” meditaciji. To je kao ljubav. Ja sam u ljubavi, ali ljubav se ne može napraviti. Stoa ja kažem da je meditacija stanje uma. Od primarne je važnosti da to bude jasno od početka.

 Cilj je ne nešto postići već iskusiti stanje u kojem jednostavno jesmo, gdje nema nikakve radnje, gdje nema dima da nagovijesti djelovanje i ostaje samo gorući plamen bića, gdje ostaje samo prava priroda, gdje čak niti misao “Ja jesam” više ne postoji, gdje ostaje samo postojati. To je shunya, praznina. To je to točka na kojoj ne vidite svijet već istinu. U ovoj se rupi, u ovoj praznini ruši zid koji vas sprečava da upoznate sebe, tu se dižu zavjese misli i mudrost sviće. Na toj točci vi ne mislite, vi znate. Tada dolazi vizija, tada dolazi ostvarenje. Ali riječ “vizija” i “ostvarenje” nisu do kraja odgovarajuće jer ovdje nema razlike između onoga tko zna i znanog, nema razlike između subjekta i objekta. Ovdje nema niti znanog niti onoga koji zna, samo znanje. U kontekstu niti jedna riječ nije prava. “Ne-riječ” je jedina odgovarajuća riječ. Ako me bilo tko upita o tom stanju ja ostajem tih, ili možete reći prenosim moj odgovor tišinom.

 Meditacija je ne-akcija. Akcija je nešto što možemo ili ne možemo napraviti prema svojim željama. Ali postoji razlika između nečije prirode i nečije radnje. Nečija priroda nije akcija, ona je niti raditi niti ne raditi. Naprimjer, razumijevanje i vid dijelovi su naše prirode, dijelovi našeg bića. Čak kad i ne radimo ništa oni su i dalje prirutni. Priroda je stalno prisutna u nama i samo ono što je stalni i trajno možemo zvati prirodnim. Priroda nije nešto što smo mi napravili, ona je naš temelj. To smo mi sami. Mi ju ne stvaramo, to je urođena kohezija. Mi ju zovemo dharma, što znači naša priroda; ona znači čista egzistencija.

 Ta naša stalna i trajna priroda potisnuta je raspršenim pravcima našeg djelovanja. Kao što je more prekriveno valovima a sunce oblacija, mi smo pokriveni našim vlastitim akcijama. Sloj akcija na površini skriva ono što je duboko unutra. Beznačajni valovi skrivaju od pogleda neizmjerne dubine oceana. Kako je to čudno da je moćno skriveno tako beznačajnim, da zrnce prašine u oku čini planine nevidljivima. Ali more ne prestaje postojati zbog valova. Ono je duša valova i prisutno je isto tako u njima. Oni koji znaju prepoznaju ga i u valovima, a oni koji ne znaju moraju pričekati dok se valovi ne smire.

 Moramo zaroniti u taj ocean, u samu prirodu. Moramo zaboraviti na valove i skočiti u more. Moramo znati svoje vlastite dubine kada postoji more bez valova, gdje postoji postojanje bez postojanja.

 Taj svijet znanja bez valova i gibanja je uvijek prisutan u nama ali ga mi nismo svjesni. Okrenuli smo svoja lica od njega – mi gledamo van, mi gledamo stvari, mi gledamo svijet. Ali zadržite u umu jedno – mi gledamo, i ono što se vidi od svijeta je. Ali onaj koji vidi nije od ovoga svijeta, već od nas samih.

Vezani postovi:

I Istina Će Vas Osloboditi: Iluzija Misli

I Istina Će Vas Osloboditi: Iluzija Razdvojenosti – Sve JEDNO Je!

I Istina Će Vas Osloboditi: SJETI SE TKO SI!!!

 

Previous postKrešimir Mišak: Tko je izgradio Mjesec? Next postDavid Icke: Što vi vidite - grančicu ili šumu?