Suština vjerovanja

Vjerovanje egzistira u samoj suštini čovjekove „ljudskosti“ (niže, lažne prirode). Utoliko više, jer je, kao što smo to već uvidjeli, doslovce svo naše „tzv. znanje“ o svijetu (a samim tim i o sebi samom) utemeljeno isključivo na vjerovanju, odnosno na mišljenju – „mišljenju da znamo“. Mi slijepo vjerujemo svom logičkom, racionalnom umu (iako je on sve drugo samo ne „racionalan“!), i zbog toga, vjerujući njemu, iluziju prihvaćamo kao stvarnost a zabludu o istini smatramo „znanjem“. – Znanje jeste istina, ali „vjerovati daznamo“ nema ama baš nikakve stvarne veze sa znanjem, pa samim tim ni sa istinom.

     Vjerovati u nešto – znači vjerovati u istinitost svoje vlastite predstave o tome; a jasno nam je da je svaka predstava ipak samo iluzija uma a ne stvarnost. Zbog toga, „vjerujući“ nikada ne možemo iskusiti stvarnost nego uvijek samo iluziju – „mrtvu stvar“. A to, opet, znači samo jedno – da vjera uvjetuje iskustvo, te da je, za bezuvjetnu spoznaju istine, neophodno prevladati, čak, i vjeru!

     Zbog čega, uopće, vjerujemo?

     Uslijed razdvojenosti od istinskog znanja (svoje istinske osobnosti) mi ne posjedujemo sposobnost istinskog razumijevanja onoga što jeste, i zato, suočeni sa neizmjernošću života, uviđamo stravičnu prazninu vlastite ništavnosti i nemoći… a od tog tamnog mikrokozmičkog Bezdana obuzima nas samrtni podsvjesni strah. Automatski, paralelno sa strahom je prisutna i snažna žudnja da taj strah eliminiramo – a to nastojimo kreiranjem kojekakvih vlastitih predstava, čije potonje realiziranje će nam, po našem uvjerenju, donjeti istinsko izbavljenje i osloboditi nas krajnje bijede života. …Tako, mi neprestano nastojimo pobjeći od samog sebe – i to upravo tjerani željom da samog sebe spoznamo (!); no međutim, tog „suludog mehanizma“ uopće nismo svjesni.

     Tim bijegom od „Neizvjesnosti“ mi podgrijavamo iluziju svoje sve veće sigurnosti i izvjesnosti. Na tom putu se čvrsto vežemo za te iluzije, brižno njegujući vlastitu ovisnost i postajući robovi svoga sljepila za svjetlo istine. Na taj način, sama vjera („vjerovanje“), uzeta kao cilj, kao „slamka spasa“, okreće nas od samoga Sebe i potiče uvjetovanost i razdvojenost u svakom pogledu. Ona, dakle, i postoji upravo zbog prisustva straha, i ima cilj da nas, udaljavanjem od njega, približi spoznaji stanja ljubavi. … No, uistinu, cijeli taj put je samo iluzija, jer sve što je potrebno je već ovdje (i sada) – samo trebamo toga postati svjesni.

     Prema tome; vjera predstavlja „utočište“ od straha, a pošto je strah posljedica neznanja, odnosno nerazumijevanja istine – samim tim, sklanjajući se pod okrilje vjere odričemo se psihološke slobode, a time i same mogućnosti raskrinkavanja iluzorne osnove straha i spoznaje istinskog znanja. Tako, vjera uistinu jeste tamničar istinskog znanja!

     Organizirana vjera podrazumijeva određene koncepte koje treba poštovati, i kojih se treba pridržavati, kako bismo se oslobodili bremena patnje. Na taj način, dosljednošću vjeri, mi nastojimo slijediti određene ideje, odnosno ideale, i time pročistiti svoju prljavštinu (pa čak i prljavštinu svijeta!). – Takvo „pročišćavanje“ predstavlja trajni, kontinuirani proces, tako da ne donosi zapravo ništa novo, nego predstavlja samo modifikaciju staroga. Da bismo spoznali to „novo“ stanje, pogrešno je nastojati da se „poboljšamo“ ili „pročistimo“; potrebno je „samo“ ostvariti uvid u svoju istinsku prirodu, koja jest savršeno čista i koja je takva oduvijek: „Sve što vam treba jeste svjež pogled na vas same, na vaše biće. Samo to. Svjež pogled. A ja vam kažem da sa tim svježim, novim, nevinim  pogledom – ego otpada sam od sebe.“

     Ako slijedimo bilo kakav proces, mi time, zapravo, samo nastojimo „oplemeniti“ svoj EGO – i time samo nasjedamo na podmukle trikove svoga uma. Taj um nas, shodno racionalističkoj logici, uvjerava da je neophodno pred sobom imati ideal čistoće kako bismo i sami mogli postati čisti; međutim, to je strašna zabluda. – Ono što je neophodno jeste, na umu neshvatljiv način: „trenutno!“ se naći u stanju savršene čistoće. A to se ostvaruje jedino potpunim sagledavanjem cjelokupne svoje prljavštine, a ne nekim „trudom“ da postanemo čisti, jer: Dok god se trudim da postanem savršen – ja sam, dakle, nesavršen; savršenost je u jasnom, potpunom, sveobuhvatnom sagledavanju nesavršenosti.

     Dakle, nekorisno je slijepo se pridržavati bilo kakvih pravila i koncepata, pa čak i slušanja raznih propovijedi, ukoliko će nam to biti samo „zabava za um“. Ono što je zaista potrebno jest: Probuditi se! Tek tim „Buđenjem“ ostvaruje se istinsko razumijevanje onoga što jeste; a tada čak i slušanje propovijedi konačno prestaje biti puki intelektualni čin i dobiva dubinsku – „treću dimenziju“. To je dimenzija prirodnog stanja uma, stišanog uma, NE-uma, tj. uma koji ne prianja za površinske aspekte svoga manifestiranja.

     Da bismo se probudili, i spoznali istinu, neophodno je da budemo slobodni i od sumnje i od vjerovanja – jer su to samo dvije strane istog novčića. To postižemo odbacivanjem sveg nagomilanog „znanja“, koje uvjetuje (ne)jasnoću naše percepcije a koje jest samo nagomilana prošlost. Ignoriranjem (ali istinskim – sa ljubavlju!) te cjelokupne prošlosti postižemo svjesnost onoga što jeste „ovdje i sada“, pa samim tim otpada i svaki strah, jer – strah ne postoji u sadašnjosti. …Tada, i samo tada – odnosno to, i samo to – jeste SLOBODA OD EGA.

     Najveći neprijatelj realizacije, te uspjeha bilo koje vrste, jest SUMNJA. Ona je direktna posljedica straha, pa je, samim tim (usporedno sa vjerom), najjači tjelohranitelj EGA. Mi „sumnjamo“ samo zbog toga što se naš EGO konstantno plaši mogućeg ugrožavanja svog integriteta. Tako, sumnjajući u jedno mi se, istovremeno, čvrsto držimo vjerovanja u drugo, a to za što se držimo su već oformljene predrasude i uvjerenja, koje nam daju iluziju sigurnosti. Na taj način „vjera“ sama po sebi postaje Cilj – a tada je ona zaista leglo predrasuda i izvor svakog zla i razdvajanja.

     „Vjerovati“, zapravo, istovremeno znači i „sumnjati“ (suprotnosti su jedna u drugoj sadržane!); zbog toga nam je neophodno potpuno odsustvo i jednog i drugog. To biva ostvareno „Vjerovanjem u sve“, odnosno vjerovanjem „da je sve moguće“, a to znači da „ne sumnjamo ni u što“ …ili, ako više volimo: to znači da unutar sebe ostvarimo stav „Sumnje u sve“!!! – Stav „sumnje u sve“ ne znači sumnju u svaku pojedi(nač)nost zasebno, već upravo: odsustvo sumnje prema bilo čemu(bilo čemu posebno)! …To je stav apsolutne otvorenosti, gdje nema „vjerovanja“ni u što posebno, ali gdje, stoga takođe, nema ni „sumnjanja“ ni u što posebno. To je stav: „SVE JE MOGUĆE“; jer je zaista sve Promjena, a promjena jest ne-stalnost, ne-predvidivost i ne-izvjesnost, i stoga ne podleže osobnim stavovima i ocjenama. Taj stav otvorenosti zapravo nije „stav“ već je to upravo ono stanje što ostaje prilikom odsustvasvakog mogućeg stava; to je stanje koje, time, eliminira mogućnost utjecaja iluzije i omogućava svjesnost istine.

     Ogroman je broj ljudi koji smatra (misli, vjeruje) da se apsolutna istina ni na koji način ne može iskusiti i da je njeno postojanje čista iluzija. To su takozvani „ateisti“, koji su ustvari često veći vjernici od mnogih „deklariranih“ vjernika – jer jedni vjeruju da „Bog“ postoji, a drugi vjeruju da „Bog“ ne postoji; tako da se sva čvrstina njihovog stava (i jednih i drugih) oslanja upravo na čvrstini vlastitog „vjerovanja“! Pri tome, ateisti nisu ni približno svjesni koliko su ustvari u pravu – jer ona, Apsolutna Istina, zaista ne postoji (obzirom da ona jeste Postojanje) a „Bog“ je, zapravo, samo naša osobna iluzija (predstava) u koju vjerujemo. No „vjernici“ toga nisu svjesni, i zato je svo njihovo nastojanje da spoznaju Ideal („istinu“ u koju vjeruju) zasnovano isključivo na „goloj“ VJERI. Njima, stoga, vjera sama po sebi predstavlja Cilj, a kreirane dogme predstavljaju šablone van kojih se ne smije i o čijoj se ispravnosti i istinitosti „ne raspravlja!“ (jer je to, navodno, „bogohuljenje“). Na taj način vjera predstavlja uzročnik razdvajanja između čovjeka i čovjeka, čovjeka i Istine (čovjeka i Boga), i moćno sredstvo u službi EGA, kojim su konci manipulacije smješteni u ruke „Izabranih“ – a kojima je, tako, bogom-data „ekskluziva“ na tumačenje istine i stvarnosti, odnosno onoga što jeste. …Kako li je, samo, taj pristup pogodovao srednjevjekovnom, moralno izvitoperenom i u dogmatske šablone okovanom, svećenstvu – koje je, držeći se Inkvizitorstva i strogo sljedeći bezumlje svog uma, možda i zaista vjerovalo da čini ispravno i „u ime Boga“, ali je zapravo, u svojoj općoj nesvjesnosti i zaluđenosti, najodanije služilo upravo „onoj drugoj“ strani.

     Tako shvaćena, vjera zapravo predstavlja ropstvo, a ne put u slobodu – slobodu koja podrazumijeva slobodu čak i od same „ideje o Bogu“. Takva sloboda jest prostranstvo apsolutne psihološke neovisnosti, pri čemu svako sam sebi jest svjetlost – a to i jeste ono nužno, jer apsolutnu istinu (suštinu) možemo spoznati samo, i isključivo, unutar samoga sebe. Dok to ne realiziramo, svo naše „znanje“ će podlijegati isključivo okvirima „vjerovanja“ i „nevjerovanja“ (sumnje), a „vjernici“ i „ateisti“ će zauvijek imati materijala za svoje široko-umne, i duboko-umne, rasprave…

     Dakle, krajnje precizno rečeno: Vjerovanje i nevjerovanje su samo imaginacije uma kojima se on štiti od Istine.

 Izvor: apsolutnaistina.com

Comments are closed.