U svojoj prolaznosti vrijeme je ipak – vječna tema.
Uz sve snažniju i precizniju metriku te sve više elemenata unutar suvremenoga života čovjek je počeo implicitno vjerovati u postojanje ‘vremena’. Prethodnik vremena je ‘trajanje’, a prethodnik trajanja je ‘mijena’. Vrijeme je tako u neku ruku samo rafinirana i preciznija oznaka za promjene, čak štoviše, našu percepciju promjena.
Vrijeme je pokušaj objektiviziranja našeg osobnog i kolektivnog viđenja mijene.
Mogli bi smo reći da je vrijeme stvarno koliko je stvarna i tvrdoća jednog kamena. Koliko i krutost leda, gustoća zvijezde ili niži rast djece. Oni su fenomeni koje opažamo našim osjetilima. Nisu niti manje niti više. Ako se obratite gotovo svakoj tradiciji starih umova i duša koji su ostavljali učenja, predaje i mudrosti(kasnije ponekad upakirane u religije koje su ih osakatile) naći ćete jedan konsenzus u pitanju vremena koji je gotovo nalik na znanstveni konsenzus kakav današnji moderni znanstvenici o osnovama znanstvenih odrednica i moraju imati da bi se globalno uopće mogli baviti prirodnom znanošću.
Sav misticizam svijeta, svi Učitelji koji su nekoć bili i koji su sada uz nas, sve religije i vjerske predaje koje imaju filozofije, svaka osoba koja je imala dubinsko iskustvo istine, a da su se doticale pitanja vremena govore jednu te istu stvar:
Vrijeme je iluzija.
Preciznije rečeno, vrijeme je baš kao i svi fenomeni i kategorije našega svijeta, uvjetna istina. Ono je istinito samo pod uvjetima da mi percipiramo određene stvari i načine zbivanja koje zajedničkim zbirom nazivamo: ‘vrijeme’ ili pak ‘prolazak vremena’.
Ovdje na svijetu mi svjedočimo svojim osjetilima određene mijene. Ovo je istina, a u njoj već su postavljeni uvjeti. Uvjeti su 1. da smo ovdje na Zemlji, i 2. da imamo određena osjetila te da 3. baš njima svjedočimo nešto, u ovom slučaju promjene.
Kao što sam naveo, ono što promijene i prolaznost čine više očitim je način naše ‘moderne metrike’. Imale su i drevne civilizacije također svoje precizne satove i mjerenje godina/godišnjih doba, no danas svaki čovjek posjeduje nekoliko vlastitih satova i mnogo puta tijekom jednoga osvrta Zemlje oko svoje osi on u sebi uporno osvještava ”koliko je sati”. Kada budilnih zvoni, kada će se krenuti na počinak, u koliko je sati ručak, kada je pauza, koliko se radi, ima li ‘rekovremenih’. Ova vrsta repeticije i dresure unutar svaka 24 sata, jednog mjeseca, godine i života navodi naš razum, koji je relativno plitak tumač osjetilih podataka da zaključi kako vrijeme doista postoji.
Ako vrijeme ne postoji, je li moguće zakasniti? Naravno, sve je u uvjetima. Čovjek koji 20 godina meditira u pećini i živi od svjetlosti sunca – on nigdje ne kasni, niti igdje dolazi prerano. On putuje bez kretanja, ali naravno ne po našim zapadnjačko- suvremenim uvjetima. Po našim uvjetima taj duboko osamljeni čovjek dangubi i propušta jako dobre prilike u privremeno niskoj vrijednosti mnogih dionica.
Ako smo svjesni da svojem životu namećemo uvjete, te ako smo svjesni uvjeta koji nam postavlja društvo, psihičke i neurološke zakonitosti te u konačnici život u fizičkoj dimenziji tada znamo da je vrijeme samo alatka i atribut. Vrijeme je jedna od četiri percipirane dimenzije materije.
Ono je materijalni nusprodukt za proizvoljnu organizaciju trajanja.
Postoji trajanje. Postoji djetinjstvo. Postoji prolaznost. Oni postoje pod uvjetom da smo u ovoj gustoj dimenziji, a čak i u ovoj dimenziji naša moderna fizika koja je osvanula prije 120ak godina također govori da ono što znamo kao vrijeme čak i u našim uvjetima postoji isključivo relativno, nipošto kao apsolutna ili fiksirana kvaliteta. U konačnici, po fizici svaki atom nosi svoje vlastito vrijeme, samo su razlike toliko malene da su nemjerljive našom opremom. Dakle, svaki čovjek ima svoje osobno vrijeme, ali su razlike dovoljno malene da možemo kao društvo živjeti u jednoj aproksimiranoj ‘zoni’. Vrijeme je dakle samo dimenzija materije. Vrijeme je nalik agregatnom stanju. Materija kao vrlo zgusnuta i spora vibracija energije ima privremene karakteristike kompaktnosti, dimenzija, vremena. Materija i svijet dolaze i odlaze, razgrađuju se i formiraju. Izranjaju iz polja energije i vraćaju se u njega, baš i elektroni i čestice u svemirskom vakuumu.
Iako ne postoji vrijeme, itekako postoji iluzija o vremenu. Iluzija o materiji. A samo postojanje iluzije je naravno istinito. Istinito nije vrijeme, već iluzija vremena je ono što je istinito. Iako postoji dijete, mi znamo svojim umom da je ono ujedno i prije svega – čovjek, te da će dijete ‘nestati’. Čim dotaknemo tvrdi hladni led on već samim našim dodirom prestaje biti led i na našem prstu vidimo tekuću vodu. Riječ je o fenomenima osjetila i iluziji materijalnog svemira.
Jedan korak dalje od znanosti, spuštajući se dublje u čovjeka; gotovo svi ljudi su iskusili ono što možemo zvati ‘subjektivnim vremenom’. Pri zabavljanju vrijeme brzo proleti, kad nešto čekamo sa nestrpljenjem i netrpeljivošću vrijeme teče sporo. Svi racionalno znamo kako to nema veze sa vremenom, jer minuta je i dalje 60 sekundi, kao što je i sat točno 60 minuta.
Ono što mi percepcijom poistojvećujemo sa vremenom je samo osobni doživljaj niza promjena.
Neke promjene su dražesne, možemo ih stvarati i ponavljati stotinu puta a da ne osjetimo ikakav ‘otpor’. U tih stotinu ponavljanja neke promijene, neka je to kupanje u moru, vožnja gliserom, druženje na suncu i još koješta, prođe najednom 12 zemaljskih sati. Naš sat, raspored i ciklika okretanja zemlje nas pozivaju na dnevni red govoreći; po vašim uvjetima prošlo je dovoljno promjena prije nego morate obustaviti svoje sadašnje djelovanje i promijeniti ga, bilo da je u pitanju povratak, počinak ili nešto drugo.
Čekanje u redu na injekciju ili vađenje zuba za neke ljude nema istu kvalitetu nesvjesnosti o satu ili trajanju. Mi osjećamo otpor. Svaka sekunda provedena u strahu je jedna sekunda više nego što mi želimo. Naš doživljaj otpora usporava ne samo naš doživljaj vremena već i protok energije u našem tijelu, kao i zdravlje u našem mentalno energetskom sustavu. Subjektivno vrijeme mjeri se tj. percipira se po vlastitom otporu i nedostatku istoga. Što manji otpor tečnije je ”vrijeme”.
Ako idemo korak dalje i još dublje u čovjeka, tamo gdje počivaju najdublje istine nas samih i svega što jeste, dolazimo do spoznaje o kojoj sam pisao na početku – vrijeme doista ne postoji, a uvjetovani svijet u kojem mi živimo nije ‘naš stvarni dom’. On je naše privremeno prebivalište, naš virtualni poligon. Ovo je poruka baš svih mističnih učenja, vjerskih tekstova, majstora Učitelja, i nipošto samo starih. Od učenja Moojia, Sai Babe, Abrahama, Tollea, Dyera, Ickea i sviju ostalih koji su zaronili ispod površine – poruka je ista. Postoji samo sadašnji trenutak. Golo sada. U ovome trenutku je i stvoreno sve što jest i sve se već odigralo, a ujedno se i odigrava – tako se barem čini u ovim linearnim dimenzijama. Paradoksalno, naravno. Paradoks i proturječje najbolji su znakovi da se probližavamo istinama koje naš bedasti rođak Razum ne može i ne treba pojmiti. Njega samo zanima vlastita kukavna kontrola sebe i drugih, kategorizacija, selekcija, analiza i pravila isključivosti.
Vječne istine uvijek i stalno izranjaju u različitim oblicima, noseći istu suštinu. Tu istu suštinu ili dio suštine koja je zajednička baš svim učenjima (bilo da su ona nova ili stara, bilo da su okovana religijom i dogmom, slobodne filozofije ili doktrinalni formati) pokušavam prikazati ujedinjenu u svojoj istovjetnosti, kao što su to činili neki prije mene.
Pitanje o vremenu vezano je za pitanje o svim kategorijama ovoga svijeta i svemira. Odgovor je isti za sve, oni svi zajedno jesu virtualna iluzorna stvarnost, a ono što nas prikiva za tu stvarnost je naš intenzivan strah. Suprotnost istini. Iluzorna suprotnost ljubavi. Zato priznajmo strah, osvjestimo ga, učimo ga nadrasti, riješimo se otpora i vrijeme neće biti ništa spornoga.
Želim vam sreću i blagostanje.
Robert Marinković
Comments are closed.