Privatni avioni slijeću u Davos, hoteli s pet zvjezdica puni su ljudi koji govore o „održivosti“, dok se poslužuju najskuplji odresci i piju rijetka vina. Sve to u ime planeta koji, kažu, više ne može podnijeti “naš” način života.
U isto vrijeme, poruka prema ostatku svijeta je jasna i dosljedna:
mi bismo trebali voziti bicikle, smanjiti grijanje, tuširanje, odreći se mesa, naučiti voljeti kukce i prihvatiti da se svaki zalogaj, svaki udah, svaki korak može i treba mjeriti, bilježiti i regulirati — za opće, naše dobro.
Oni putuju globalno da bi raspravljali o tome kako bi se mi trebali kretati lokalno.
Oni troše neograničeno da bi nas učili kako je sve ograničeno, da bi nas učili štednji resursa.
Oni žive bez ograničenja kako bi nas uvjerili da su ograničenja nužna.
I to nam govore ljudi za koje nikad nitko nije glasao, koji ne predstavljaju građane, već banke i korporacije.
Nitko od njih to ne nameće silom. Nema naredbi. Samo “preporuke”, “ciljevi”, “smjernice” i “znanstveni konsenzus”.
Dobrovoljno — ali s posljedicama ako ne sudjeluješ. Slobodno — ali uz sve manje alternativa (slobode).
To nije sukob, nego obrazac.
Ne radi se o brizi za planet, nego o “razlici tko smije birati, a tko se mora prilagoditi”
Ne radi se o ekologiji, nego o hijerarhiji.
I zato pravo pitanje možda nije: jesu li Igre gladi počele?
Možda je pitanje: jesmo li ih prihvatili kao novo normalno, prije nego što smo ih uopće prepoznali?
Borba ovdje nije u suprotstavljanju, nego u jasnoći.
Jer kad se licemjerje vidi — ne treba ga napadati. Ono se samo raspada.
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
