Kada je Rusija napala Ukrajinu, Europa je reagirala brzo, glasno i gotovo potpuno usklađeno, često i na vlastitu štetu.
Uvedene su sankcije. Zamrznuta je imovina. Pokrenuta je politička, ekonomska i medijska mobilizacija bez presedana.
Sve je bilo predstavljeno kao pitanje principa, međunarodnog prava i obrane “europskih vrijednosti”. Slobode.
Iako je rat u Ukrajini bio i jest ozbiljan, tragičan i geopolitički važan, taj rat nije izravno prijetio opstanku Europe.
Danas, kada su Amerika i Izrael napali Iran, Europa više nije glasna. Više nije odlučna. Više nije principijelna.
Danas nema istih sankcija.
Nema istog “moralnog kompasa”.
Nema zamrzavanja imovine.
Nema međunarodne izolacije.
Nema ozbiljnog pritiska na one čiji potezi guraju svijet prema rubu.
Iako upravo ovaj sukob, za razliku od prethodnog, već ima i može imati razorne posljedice za Europu, pa i cijeli svijet.
Jer rat s Iranom nije samo regionalni sukob, to je potencijalni okidač za energetsku destabilizaciju, eksploziju cijena goriva, za ekonomsku krizu, inflaciju, nestašice.
Drugim riječima, ako postoji rat koji može ozbiljno uzdrmati svakodnevni život europskih građana, onda je to upravo ovaj. Zašto onda Europa šuti i ne čini ništa?
Možda Europa ne okreće glavu zato što ne zna što dolazi, nego zato što planira iskoristiti ono što dolazi, i to je možda najvažnije i najneugodnije pitanje od svih.
Jer kroz povijest se iznova pokazuje isti obrazac, velike krize gotovo nikada ne ostaju samo krize, one postaju alati za transformaciju društva.
Ratovi, energetski šokovi, nestašice, sigurnosne prijetnje i gospodarski udari rijetko završavaju samo kao “problem koji treba riješiti”.
Vrlo često postaju opravdanje za novu regulaciju, centralizaciju moći, danas možda za digitalizaciju kontrole, opravdanje za nadzor, opravdanje za upravljanje ponašanjem stanovništva?
I možda se iz tog razloga trebamo prestati pitati zašto Europa ne reagira, i zapitati se “Što Europa planira napraviti s posljedicama ovog rata?”
Jer ako se dopusti da rat izazove nestašice, energetske poremećaje, inflaciju, društveni strah i pad životnog standarda, onda se vrlo brzo otvara prostor za ono što se u normalnim uvjetima ne bi moglo tako lako provesti.
A to je transformacija načina upravljanja Europom i gradanima europe.
Ako je korona bila prilika za ljude poput Klausa Schwaba, što li je tek ovo?
Možda prilika za uvođenje onog što mnogi još uvijek ne žele izgovoriti naglas, Tehnokracije?
A Tehnokracija ne dolazi prvo kao represija, nego kao “rješenje”, a ako nešto zahtjeva bezbroj trenutnih i velikih rješenja, onda je to opća kriza koju ovaj rat povlači sa sobom.
Jer ako Europa uđe u ozbiljnu energetsku i ekonomsku nestabilnost, onda će se vrlo brzo pojaviti “nužnost” za novim alatima upravljanja, a ti alati neće biti predstavljeni kao kontrola, već kao:
pravedna raspodjela resursa, zaštita najugroženijih, stabilizacija tržišta, racionalizacija potrošnje, sigurnosna koordinacija, digitalna učinkovitost.
A u praksi to može značiti mnogo više od obične “administracije”.
Može značiti: digitalno upravljanje potrošnjom, preciznije praćenje kupnje i kretanja, energetske limite i prioritete, uvjetovanu pomoć, digitalne bonove, centralizirane identifikacijske sustave, jače oslanjanje na digitalni identitet, sve veću povezanost građanina s infrastrukturom dozvole.
Drugim riječima, kriza stvara idealne uvjete da ono što je jučer bilo neprihvatljivo, sutra postane “razumno”.
Opet, da li zato Europa ne čini ništa?
Ako rat na Bliskom istoku izazove ozbiljan udar na energiju, hranu, gospodarstvo, mobilnost i svakodnevni život, što već možemo vidjeti u nekim zemljama svijeta, a i kao preporuke IEA,
onda će isti oni politički i birokratski krugovi koji danas šute sutra moći reći:
> “Vidite, situacija je izvanredna.
> Potrebna su nova pravila.
> Potrebna je nova koordinacija.
> Potrebni su novi digitalni alati.
> Potrebna je veća centralizacija.”
I Tehnokracija je tu.
Zato možda Europa danas ne pokazuje principijelnost, nego čeka, jer tehnologije, alati i infrastruktura su već tu, ono što treba je kriza, izvanredna situacija, i ljudi će moguće prihvatiti Tehnokraciju.
Zato pitanje “Priprema li Europa odgovor na rat ili priprema novi model upravljanja društvom kroz njegove posljedice? Je legitimno pitanje.
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
