Ili: kako preuzeti kontrolu nad svjetskim stanovništvom
Kad danas gledamo Kubu mnogi će odmah reći “To je Kuba, to nema veze s nama.”
Ali ima. Itekako ima. Jer Kuba nije samo priča o jednoj udaljenoj zemlji, kuba je slika onoga što se događa kada se društvu presiječe dotok energije.
Za one koji možda ne znaju što se događa u Kubi, evo nekoliko rečenica.
Zbog blokada SAD-a, velikog pritiska na druge države i prekida opskrbe Kube naftom iz Venezuele (opet zbog SAD-a), Kuba se trenutno nalazi u jednoj od najtežih kriza u zadnjih nekoliko desetljeća. Dakle Kuba doslovno nema goriva za osnovno funkcioniranje države, transporta, prijevoza, proizvodnje, što je više puta dovelo do nestanka struje u cijeloj državi. Dakle do nestanka vode, problema sa hranom, sa radom bolnica, internetom …
Primjer Kube pokazuje koliko je današnja civilizacija, društvo, dakle država ovisna o dotoku energenata, jer bez goriva nema struje. Bez struje nema vode. Bez vode nema normalnog života. Bez dizela nema transporta. Bez transporta nema hrane na policama.
A bez hrane, goriva i stabilnosti… društvo vrlo brzo postaje prestrašeno i samim time poslušno.
I upravo tu počinje dio koji većina ljudi još uvijek ne vidi, a na koji iz objave u objavu pokušavamo ukazati. Jer ne radi se samo o nestašici, radi se o kontroli kroz nestašicu.
Danas gledamo Kubu, sutra to može biti bilo koja država koja ovisi o uvozu energije, globalnim rutama i centraliziranim sustavima, a ovise gotovo sve.
Stoga, ako se rat na Bliskom istoku dodatno proširi, ako Huti ozbiljno poremete prolaz kroz Crveno more, ako Iran zatvori Hormuški tjesnac u potpunosti, ako budu pogođene rafinerije, tankeri, skladišta i izvozna infrastruktura Perzijskog zaljeva, nemojmo se zavaravati da svijet ulazi samo u razdoblje “skupljeg goriva”.
Svijet ulazi u upravljanu nestabilnos, a većina ljudi još uvijek ne razumije koliko je civilizacija zapravo krhka. Kako rat u jednoj regiji može destabilizirati cijeli svijet, i stvoriti uvjete kontrolranog kaosa o kojem smo pisali. Jer sustav kontrole koji elite grade desetljećima nije stvoren da bi bio uništen u ratu, već kako bi u potpunosti zaživio u vrijeme rata (krize i nestabilnosti).
Ljudi misle da naš svijet drže zakoni, institucije, ekonomija, politika, tehnologija, ali istina je puno jednostavnija, naš svijet drži energija (resursi).
Kad energija zapne, sve ostalo počinje pucati. Prvo rastu cijene goriva. Zatim transport. Zatim hrana.
Zatim struja i grijanje. Zatim dolazi pritisak na svakodnevni život. I tada kreće ono što je najopasnije, ne samo ekonomska kriza, nego preoblikovanje ponašanja ljudi.
Jer kada ljudi postanu nesigurni oko goriva, kretanja, hrane, struje, egzistencije, tada vrlo brzo pristaju na ono što inače nikada ne bi prihvatili. Govorim o ograničenjima, praćenju, digitalnim bonovima, aplikacijama, uvjetovanoj pomoći, digitalnom identitetu i valuti, kontroli ponašanja.
I upravo tu dolazimo do možda najvažnije točke svega, jer u vremenu krize, digitalni sustavi ne dolaze možda samo kao pomoć, nego i kao alat upravljanja, upakiran u celofan pomoći.
Nažalost, kad sustav počne pucati ljudi više ne traže slobodu, traže sigurnost, red i predvidljivost.
A tada se najlakše uvode rješenja koja bi u “normalnim okolnostima” izazvala otpor. Jer ako nema dovoljno goriva, hrane ili energije, tada se vrlo lako može reći:
- “moramo pravedno raspodijeliti resurse”
- “moramo zaštititi najugroženije”
- “moramo spriječiti zlouporabe”
- “moramo bolje upravljati krizom”
Na papiru to zvuči razumno.
Ali u praksi to vrlo lako postaje sustav u kojem se pristup osnovnim stvarima počinje vezati uz:
- identitet
- registraciju
- aplikaciju
- odobrenje
- digitalni trag
- centralizirani nadzor
I tada pomoć prestaje biti samo pomoć i postaje mehanizam uvjetovanja, nadzora i kontrole. Jer ne mora ti nitko formalno nešto zabraniti, dovoljno je da ti život postane moguć samo unutar sustava koji te prati, usmjerava i dozira ono što ti je potrebno.
I to ne samo da je najopasniji oblik kontrole, već i najsofisticiraniji mehanizam nametanja kontrole, jer ne dolazi kroz otvorenu silu, već kroz “praktično rješenje”.
Ne dolazi pod imenom represije, dolazi pod imenima kao što su sigurnost, otpornost, stabilizacija, pravedna raspodjela, krizno upravljanje, modernizacija, digitalizacija…
Ljudi najčešće ne gube slobodu kada ih netko otvoreno napadne, jer vide neprijatelja, prijetnju. Ljudi gube slobodu kada ih se dovede do točke da sami zatraže sustav koji će ih “spasiti”.
Zato možda najvažnije pitanje danas nije hoće li biti krize, nestašica, nego “Što će nam biti ponuđeno kao rješenje kada kriza dođe?”
Jer povijest nas uči da se najveće promjene rijetko uvode u vremenima mira i stabilnosti. Uvode se u trenucima straha, nestašice, rata i nesigurnosti.
A, koliko smo spremni ostati prisebni kada sustav počne nuditi sigurnost u zamjenu za slobodu?
Zato, Kuba danas možda izgleda daleko. ai ono što se tamo vidi u sirovom obliku, sutra bi se moglo pojaviti posvuda, samo u modernijem, digitalnijem i “civiliziranijem” pakiranju.
I zato ovo nikako nije poziv na strah i paniku, već poziv na jasnoću, budnost. Jer tko ne vidi obrazac na vrijeme, kasnije će misliti da je kontrola zapravo pomoć.
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
