Ima li smisla upozoriti druge, osobiti one pomalo lijenih mozgova, o opasnostima ulaska u tzv. “meku” federalnu diktaturu Europske unije? Što će se dogoditi ako glasamo protiv i ako Hrvatska u nju ne uđe? Hoćemo li zbog toga propasti i što je alternativa? Kako se postaviti prema ekspoziturama Novog Svjetskog Poretka – Europskoj uniji i zločinačkoj NATO-organizaciji ?Hoćemo li poduprijeti vlastito porobljavanje?
Iako, dakako, ima u našoj zemlji dosta „lijenih mozgova“, ipak su pomaci, makar mali, vidljivi. Neke od mana Unije ljudi vide već na prvi pogled. Recimo, odmah je jasno da posve izvjesno poskupljenje kruha i mlijeka zbog unijske zapovijedi da se opterete s najmanje 5-postotnim PDV-om nije dobro.
Za neke druge mane treba dublje kopati. Ne očekujemo da baš svi prouče teško razumljive unijske propise (ima ih podosta, preko 170.000 stranica), te shvate duboku nedemokratičnost čitavog unijskog birokratskog sustava, napose njegova nepojmljivo nedemokratskog zakonodavnog procesa. Ali je svakom valjda jasno da netko mora platiti enormne troškove te ogromne federacije.
Jer, ako ukupni godišnji trošak Unije iznosi 1.147.885.101.616 €, ako najniži referentić u unijskom federalnom aparatu ima plaću od 4.000 €, najviša predviđena službenička plaća je 18.370€, a nametnuti (ne izabrani) predsjednik Herman Van Rompuy čak 234.480,30 kuna (preračunali smo njegov skromni osobni dohodak), onda je jasno da to moraju platiti građani europske federacije.
Osim izdajnice Kosor, izdajnika Milanovića, izdajnice Pusić i njihove kamarile, građani Hrvatske morali bi uzdržavati, hraniti, pojiti i oblačiti u svilu i kadifu još i čitavu tu ogromnu unijsku oligarhiju. Kome nije jasno da je na taj način samo ostao još plićeg džepa, tome nisu sve daske na broju. Želi li netko plaćati onoliku plaću sumnjivom flamanskom birokratu Rompuyu, reskira da ga oni koji to ne žele nazovu lakovjernom budalom. S pravom.
Uz to, izvjesno je da se ljudi ipak, na razne načine, informiraju o nekim aspektima koji ih se izravno tiču: npr. poljoprivrednici bi bili doista ludi kad ne bi, prije referenduma, proučili sve zamke Zajedničke poljoprivredne politike Unije (tzv. CAP). Također, ima i onih kojima će sasvim sigurno zasmetati činjenica da se u institucijama Unije vlastitu zemlju, umjesto njezinim imenom, obično naziva „zemljom koju najbolje poznajem“, a svakako ima i onih kojima se neće svidjeti da Unija naziva Domovinski rat tamo nekim „sukobom iz devedesetih“!
U posljednje vrijeme čak i neki od glavnih medija u Hrvatskoj upoznaju građane Hrvatske i s onim drugim (mi bismo rekli: pravim) licem Europske unije. Pogledajte samo kako se udružena oligarhija uzbibala nakon samo dva-tri kritički nastrojena tekstića o Europskoj uniji u Večernjem listu! A ni pola grozota nisu objavili… Bacite pogled na samo neke od njih na našoj podstranici Iz Europe s ljubavlju.
Podaci o dubokim i teškim defektima Europske unije doista nisu nedostupni i svatko ima prilike upoznati se s njima. Ako i unatoč tome bezglavo povjeruju udruženoj domaćoj političkoj, gospodarskoj i crkvenoj oligarhiji – onda nek im tako i bude. Sami pali, sami se ubili.
Što ako glasamo protiv utrpavanja Hrvatske u Europsku uniju?
Ima li ulazak Hrvatske u Europsku uniju kakvu alternativu? Da, ima: neulazak u nju. Ali mi 
postavljamo pravo pitanje: ima li hrvatska suverenost alternative?
Neulazak Hrvatske u Europsku uniju ne znači ni izoliranost, ni izopćenost, niti išta slično. Hrvatska, istina, nije ni Švicarska ni Norveška, ali to je nije trebalo sprečavati da, umjesto da ulazi u tu federaciju, njeguje dobre gospodarske odnose s europskim državama i s njima (pa i sa samom Unijom) sklapa odgovarajuće ugovore i tako olakša trgovinsku razmjenu, slobodno kretanje roba, ljudi itd.
Ne vjerujte zlonamjernim domaćim izdajnicima. Sve se navedeno, naravno, može i bez toga da se postane članicom te federacije. I na taj se način moglo postići baš sve ono što, kao, pruža Europska unija: beskrajna putovanja u Bugarsku, trgovanje s Estonijom, studiranje na Oxfordu ili štoveć. Pa ne mora se zato ući u EU, postoje i drugi načini da se to izvede, a da se ne završi u „izolaciji“.
Jer, ne mora se ulaziti u sumnjive nedemokratske federacije kako bi se trgovalo s drugim zemljama Europe (i šire), te s njima surađivalo na bilo kojoj osnovi. Postoji mnogo zemalja na svijetu koje nisu našle za shodno da se udruže u nekakvu saveznu državu kao što je Europska unija, a opet žive sasvim solidno. Ili ne, ali to je stvar umješnosti njihove politike i gospodarstva, a ne stvar podređivanja nekim federalnim autoritetima.
Osim što bi, kako kažu, „završila u izolaciji“, Hrvatska bi morala vratiti i sredstva iz pretpristupnih fondova – obično je argument onih koji neulazak Hrvatske u EU vide kao neku vrstu apokaliptičkog scenarija. Kao prvo, nije izvjesno da bi se to uopće dogodilo. Ali, ako je jedini argument zapravo prijetnja da moramo vratiti nekakav novac ne uđemo li u EU, onda ga slobodno možemo vratiti. Pa mi smo bogata zemlja: kad smo dopustili da nas vješti kvazi-politički i pseudo-poduzetnički lopovi divljački i besramno kradu 20 godina i još dan-danas nad nama vladaju, pa što nam je onda vratiti taj sitniš Bruxellesu?
Hoćemo li, ne uđemo li u Uniju, ostati posve izolirani i propasti?
A što se tiče argumenta da bi nas, u slučaju neulaska, Unija posve „izolirala“ – pa zar je to nekakav argument? Zar bismo trebali ući u tu novu federaciju samo zato što bi nas ona u suprotnom satrla i pokopala? Što to govori o samoj Uniji i njezinim principima?
Ali, ako glasamo protiv, imamo li što ponuditi zauzvrat? Ako smo protiv nečeg, za što smo? Ne možemo biti samo protiv, moramo biti i za nešto, zar ne?
U političkim strukturama vlada najveća panika zbog mogućeg odbijanja građana Hrvatske da uđu u EU. U tom slučaju — čak štoviše, isključivo i jedino u tom slučaju — doista bi se hrvatska politička scena morala hitno i temeljito izmijeniti, a čitava oligarhija morala bi priznati poraz nametljivog podmetanja svojeg „svetoga povijesnog cilja“ kao općenacionalnog i odmah odgmizati u ropotarnicu povijesti gdje joj je i mjesto. Toga se jedino i boje. Nasuprot tome, eventualnim ulaskom Hrvatske u Uniju, završit će u Bruxellesu umjesto u mračnom kutku hrvatske političke historije!
Posve je jasno da samim neulaskom u Europsku uniju Hrvatska ne bi bila odjednom uspješna kao Norveška (koja također nije u EU). Samo što si je to Hrvatska sama kriva, jer njezina je oligarhija potkradala i svojski upropaštavala zemlju decenijama, a norveška nije. Tako jednostavno! Pa smo sad tu gdje jesmo. Očekivati, međutim, da će nam Unija pomoći u rješavanju takvih naših problema potpuno je besmisleno.
Uostalom, zašto bi itko bolje živio u nekoj superdržavi nego izvan nje? Stvar je u tome što hrvatski političari uopće ne vode nikakvu politiku: njihova je jedina pseudo-politika — ulazak u EU. I točka. Pa je onda logično da to stalno ističu, kad nikakvih drugih rezultata nemaju. Dodatno, sami su sebi namijenili meke fotelje u više nego lukrativnim sinekurama Unije, pa je jasno da ondje na posljetku žele i dospjeti.
Kako uopće itko može pomisliti da će ih spasiti baš ono što im naši dokazano nesposobni i loši političari nude kao spas? Zar nismo ništa naučili? Ako vam pripadnici domaće oligarhije kažu što biste trebali učiniti ili kamo biste morali ići – bježite glavom bez obzira na suprotnu stranu i ne osvrćite se!
Najgora laž domaćih izdajnika koju stalno valjaju preko usana jest da će se, ne uđe li u Uniju, Hrvatska opet naći u nekoj jugoslavenskoj federaciji. Koja glupost. Pa upravo unionisti njeguju (po zapovijedi Unije!) dobre odnose sa susjedima i žele da zajedno čučimo u Uniji! Za razliku od onih 10 zemalja koje su pristupile Uniji 2004. godine, u sporazume za „balkance“ Unija je ugradila kao uvjet i ova regionalna druženja kojima stalno svjedočimo. Takva regionalna suradnja nema veze s međusobnom ljubavi ili ekonomskim interesima, nego s direktivom Unije! Tu Unija kolo vodi, a ne marionetske vladajuće vrhuške!
Borba protiv tzv. „meke“ unijske diktature i zločinačke NATO-organizacije
Da u Uniji, kao ni u NATO-u, nema ničeg dobrog, svima je posve jasno. Zar ekonomski prosperitet 
donosi Unija? Pitajte ljude u Rumunjskoj i Bugarskoj kako žive. One u Grčkoj nemojte, da se ne uvrijede što ne vidite kakve im je „dobrobiti“ donio unijski tzv. „neoliberalni kapitalizam“.
Angela Merkel uvidjela je da financijska federalizacija Unije putem „euroobveznica“ neće njenom narodu ništa dobro donijeti – i zato će Angela uskoro otprditi u ropotarnicu unijske povijesti, jer završila je svoju dionicu. Tko se suprotstavlja, mora računati i s problemima…
Zar mir i sigurnost donosi NATO? Pitajte žene Afganistana što o tome misle. Ne vjerujte Uniji ni NATO-u. Te organizacije kojima upravljaju posve umno poremećeni ljudi nikome, baš nikome, nisu i neće donijeti ništa dobra. Pogledajte dokaze na našim podstranicama EU danas i EU, NATO i Hrvatska.
Molimo vas, ako ikako možete, proučite našu stranicu o NATO-organizaciji. Možete li uopće živjeti s činjenicom da je vaša zemlja pristupila takvoj globalnoj zločinačkoj organizaciji, a da vas ništa nije ni pitala? Oligarhija je uspjela preveslati građane Hrvatske u pogledu NATO-a. I, kad su takvo što učinili, kako im itko može vjerovati kada kažu da će nam biti spektakularno uđemo li u Europsku uniju?
„Europsko pitanje“ odličan je poligon na kojem se danas može vidjeti tko je u Hrvatskoj na različitim stranama. Tu se najbolje vidi da u našoj zemlji nikakva politička „desnica“ ne ratuje ni protiv kakve političke „ljevice“. Jer ni desnica ni ljevica u Hrvatskoj više ne postoje. Tu udružena oligarhija ratuje protiv naroda. Svim sredstvima.
Zato, može se i mora voditi otvorena kampanja protiv ulaska u Europsku uniju i za izlazak iz zločinačke organizacije NATO, a u sklopu toga ima mjesta i posve otvorenom suprotstavljanju samoj takvoj birokratskoj federalnoj ideji kao što je Europska unija i zločinstvima NATO-a.
U samo jednom danu prošlog tjedna u napadu na Sirt u Libiji naši prijatelji i partneri iz NATO-a pobili su 354 civila. Trebamo li o tome šutjeti? Tzv. „meka“ europska diktatura i nepojmljiva fašistička organizacija NATO ne samo da moraju trpjeti žestoku kritiku svih demokratski i ljudskoj dobrobrobiti usmjerenih čimbenika, nego u toj borbi moraju biti pobijeđeni i temeljito zatrti.
Ali, osim neke apstraktne svjesnosti o istaknutim problemima, koja bismo još sredstva mogli upotrijebiti u suprotstavljanju ovim silnicima?
Jedno od njih mogla bi biti promjena vlasti. Ali, ništa nije moguće promijeniti “promjenom” vlasti, ako se tu uopće i može govoriti o mogućnostima korjenite promjene. To je teritorij iluminata, elitne svjetske vladajuće oligarhije. Oni upravljaju svim stranama i glavnim političkim opcijama koje se nude, one su njihove i u suštini se zapravo ni ne razlikuju. U današnje doba ovo je vrlo očito. Kakva „ljevica“, kakva „desnica“! To je povijest! Koga god izaberete na vlast: on je njihov, i ne radi za vas nego za elitu. Ako i ima koja razumna opcija, onda se sigurno neće popeti na vlast, jer joj to neće biti dopušteno, a ako joj i bude dopušteno, ubrzo će početi pjevati onu pjesmu koju elitna oligarhija jedino želi čuti: njihovu pjesmu. A ako je neće pjevati, onda bi joj se mogla dogoditi “strašna nesreća”.
Bune, ratovi i revolucije također su vrlo problematična mogućnost. Ratovi, prolijevanje krvi i zlo ionako nisu svojstveni našoj prirodi, nego njihovoj. Uostalom, oni upravo žele (a redovito sami i proizvode) ratove, nemire i oružane pobune. Uz to, korporatokratska elita na ratovima koji se vode u njihovoj orkestraciji, kao i na recesijama i krizama, još i masno zarađuje. Dakle, poput političke sfere, i ovo je njihovo područje i tu teško da ćemo pobijediti.
Znanje ostaje kao naše najvažnije oružje kojim se možemo suprotstaviti. Jedino prava spoznaja može nam omogućiti donošenje ispravnih odluka. Jedino svijest o prirodi stvarnosti i o tome što se zaista događa može nam pomoći izbjeći veliku nevolju koja dolazi i spriječiti ono što elitna svjetska oligarhija želi od nas učiniti: bezvoljne robote programiranog uma. Nedajmo im to zadovoljstvo.
Globalno buđenje: što možemo učiniti?
Mislite da je to nedostatno? Zadnjih godina, kako se znanje povećava, a narod prosvjetljuje, vladajućoj oligarhijskoj eliti, kako na domaćem, tako i na europskom, pa i na svjetskom planu ide sve lošije. Planirali su, primjerice, do 2000. uspostaviti Američku uniju, po uzoru na ovu Europsku. I? Deset godina kasnije vidimo da nisu uspjeli. Sastanke Družbe Bilderberg koje su desetljećima držali u strogoj tajnosti sad opsjeda čitava vojska novinara, a informacije cure na sve strane. Činjenica je: što je znanje veće, eliti sve lošije ide. I to je jako dobra vijest za nas, a strašno loša za elitu.
Živimo u teškim i turbulentnim, izrazito stresnim, a kadšto i pogubnim, no nesumnjivo vrlo zanimljivim vremenima. I Europa i svijet definitivno su u teškim problemima i velike su promjene na pomolu. No što je pritom najpotrebnije?
“Najveća potreba svijeta je potreba za ljudima: ljudima koji se ne daju ni kupiti ni prodati, ljudima koji su u dubini svoje duše pošteni i časni, ljudima koji se ne boje nazvati grijeh njegovim pravim imenom, ljudima čija je savjest vjerna dužnosti kao magnetska igla polu, ljudima koji će ostati na strani pravednosti makar se nebo srušilo.” (E. G. White)
Istina je da su elite danas, iako malobrojne, još vrlo snažne i utjecajne, no one nipošto nisu svemoguće. Jer i elite su sastavljene samo od ljudi, a oni imaju i teških mana, baš kao i ideje koje propagiraju i ciljevi kojima teže. Što je još gore po njih, u današnjem se svijetu događa nešto novo i posebno. Ponajprije tu je razvoj ljudske povijesti koji je po svojem obujmu i dosegu bez presedana, a tu je i najveća prijetnja svim globalističkim elitama – tzv. globalno buđenje.
Termin globalno buđenje smislio je trilateralac i član Družbe Bilderberg Zbigniew Brzezinski koji je 16. prosinca 2008. u New York Timesu napisao sljedeće: “Po prvi put u povijesti skoro se cijelo čovječanstvo politički aktiviralo, osvijestilo i sudjeluje u političkoj interakciji. Globalni aktivizam rađa novu snagu u potrazi za poštovanjem kulture i ekonomskih mogućnosti u svijetu koji je još pun ožiljaka od kolonijalne i imperijalne dominacije.”
Globalizacija koju elita sprovodi zbog svojih uskih sebičnih interesa očito je, po samom priznanju jednog od globalističkih elitista, iznjedrila i određene po elitiste i korporatiste negativne “nuspojave”, od kojih je svakako najveća spoznaja koja se nevjerojatno brzo širi među ljudima.
Tako masovni globalni aktivizam počinje predstavljati najveći izazov organiziranim globalističko-korporatističkim strukturama – od multinacionalnih korporacija preko središnjih banaka do superdržava poput Europske unije. I tako smo sada u situaciji da imamo s jedne strane vrlo čvrsto ujedinjene članove transnacionalne kapitalističke klase (superklase), ali s druge strane imamo spoznajom obogaćene ljude svijeta. Stvarajući globalni Novi svjetski poredak, elita je uspjela i u nečemu u čemu jamačno i nije željela uspjeti – stvorila je globalizirano stanovništvo. Tehnološka revolucija, razvoj interneta i društvenih mreža, općenito razvoj sustava masovne komunikacije, ovome su procesu svakako pomogli, omogućavajući ljudima brzu međusobnu komunikaciju i dobivanje pristupa informacijama u najkraćem vremenu.
I što nam je činiti? Možemo prestati surađivati sa sustavom. Najgora noćna mora čitavog sustava je našanenasilna nesuradnja. Odbijemo li se pokoriti u bilo kojem obliku, sustav se s time ne bi mogao nositi, osobito ako je takva „buna“ masovna, pri čemu oni koji nisu osobno pogođeni nekom nepravdom moraju dati aktivnu potporu onima koji jesu. Potreban je neposluh ljudi s čvrstim načelima pravednosti, onih koji će stajati na strani pravednosti makar se nebo srušilo.
Možemo odlučiti da ne podupiremo Europsku uniju i NATO ni na koji način: ne surađujmo s našim vlastitim (ili tuđim) porobljavanjem! Možemo glasati protiv pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji. Možemo biti nepokorni njihovu kontrolnom sustavu, ne podržavati čelnike i institucije Novog svjetskog poretka i ne vjerovati im. Možemo primjereno se i nenasilno oduprijeti svim pokušajima pokoravanja. Možemo permanentno se informirati i biti uvijek spremni razotkriti njihove prave namjere. Možemo dijeliti svoje spoznaje i udružiti rad s drugima koji su željni istine i slobode.
Možemo mnogo toga, no zadaća je velika: moramo popraviti svijet. Kao što kaže Béla Hamvas, mađarski književnik i filozof: “Popravljanje svijeta ovisi o mojoj aktivnosti popravljanja.” I nije uopće pitanje možemo li mi to učiniti. Želimo li normalno živjeti, morat ćemo to učiniti.
Izvor: europskaunija.yolasite.com
Comments are closed.