Pojedinac je hendikepiran kad se susreće s teorijom zavjere jer je toliko monstruozna da se malo tko usuđuje povjerovati da je istinita, kazao je svojedobno John Edgar Hoover, osnivač i dugogodišnji šef agencije FBI koji je itekako dobro znao što je urota i koliko je u svim oblicima rasprostranjena. Političari su s razlogom strepili od njegovih saznanja i njegove čuvene crne knjižice kojom se razmetao i lupao njome po govornici u Kongresu kad je držao govore. Danas je zavjera svih oblika toliko rasprostranjena i prisutna da je gotovo nemoguće približiti se vezama koje je povezuju, a kontrolni mehanizmi tako su dobro, sofisticirano postavljeni da većina nije ni svjesna koliko je, baš kao što je Hoover rekao, zavjera monstruozna. Upravo kao što je najveća obmana bila kad je vrag uvjerio ljude da ne postoji, tako je i najveća zavjera postala uspješna kad su ljudi povjerovali da žive u slobodnom, demokratskom društvu zapada kojem i Hrvatska pripada. A najmoćniji kontrolni mehanizam te zavjere upravo su mediji. Zavjera je u tolikoj mjeri sofisticirana da ne treba cenzuru kao uobičajeni kontrolni mehanizam u autoritarnim društvima. Građanima je, baš suprotno, dostupan ogroman broj različitih medija koji se međusobno natječu koji je slobodniji i neovisniji, a zapravo svi su oni u vlasništvu ili pod ekonomskom kontrolom jedinih te istih centara moći. Današnje medijske slobode čista su obmana, a istina zaista monstruozna.
Facebook je najveća datoteka s dosjeima globalnog stanovništva
Ovih dana Facebook je obavio velike promjene u funkcioniranju te moćne socijalne mreže koja objedinjuje na jednome mjestu sve naše radnje na internetu, a doznali smo kako prate i sve naše aktivnosti čak i dok smo odlogirani. S dosad poznatim, a pogotovo uz sve novosti koje Facebook najavljuje, taj se sustav pretvara u najveću globalnu datoteku građana s jednom važnom specifičnosti, da korisnik sam ima interes što detaljnije i kvalitetnije ispuniti vlastiti dosje. Uistinu lukavo smišljeno. Zašto bi bilo koji režim represivnim, tajnim mjerama istraživao sklonosti svojih građana kad ih može navesti da to rade sami. I još budu sretni zbog toga, baš kao milijuni djece i mladih koji su istinska Facebook generacija i koji su dugoročno najvažniji klijenti centara moći. Baš kao i u reklamama jer marketing je dugoročan posao, a najvažnije je usmjeriti klijente dok su mladi. U kojoj mjeri smo zapravo jadni i nemoćni, najbolje ilustrira potresna priča objavljena ovih dana u jednom dnevnom listu, o 12 – godišnjoj Marini koju kolege iz razreda zlostavljaju jer je siromašna, jer ne nosi Diesel hlače i ne može si priuštiti Iphone. «Mi smo siromašni, a u mom razredu nema nikoga tko je siromašniji od mene. Zato nemam ni tenisice Nike ni Dieselove traperice. Obično nosim ono što preraste moja sestra. Nemam ni iPhone. Moj mobitel više ne radi nego radi. Tako star, naravno, nema nitko u razredu. ‘Nosiš dronjke, pogle kak si debela’, čujem svaki dan od kolegica iz razreda, a to je samo mali dio uvreda koje čujem na svoj račun. Nije mi baš jasno zašto je to što sam siromašna razlog da se sa mnom nitko ne želi družiti ili zašto me stalno vrijeđaju. Istina, moj je tata obični radnik, ne nosi odijelo i kravatu, zato su ga nakon što mi je došao u školu na informacije proglasili alkoholičarom» dio je strašne priče, a ta zagrebačka osnovna škola i šesti razred u kojem se događa, samo je jedna od mnogih u Hrvatskoj i svijetu koje su žrtva tog slobodnog i demokratskog svijeta u kojem živimo, gdje su roditelji koji programirano podliježu marketingu i medijima stvorili od svoje djece mini monstrume koji su zbog (ne)imanja hladno sposobni uništiti život jedne male djevojčice.
Kako je došlo do toga da postanemo veće ovce nego što smo ikad bili? Koliko zapravo glup treba biti za patiti za brendom poput Diesela ili Iphonea i živjeti u uvjerenju da je posjedovanje tih gluposti najvažnije. To nije ni banaliziranje, kamoli idealiziranje svijeta kakav bi trebao biti. To je čisti zdravi razum, a nažalost, takvog je zdravog razuma sve manje.
Nekad se znalo tko su carevi i faraoni
Svaki pojam koji tražimo u Google tražilici zapisan je i baš kao u slučaju Facebooka, negdje netko sve to sakuplja u jedinstvenu datoteku svakog građanina, za svaki slučaj, zlu ne trebalo ako sutra taj građanin bude nekome zanimljiv. Tko god prati ove teme dobro zna da to nije paranoja nekoga tko je duboko zabrazdio u ovakve teme, pa umišlja veliku zavjeru gdje se sve kontrolira i pazi. Mada smo svi mi okruženi ljudima koji će upravo to reći. Oni su još jedna vrsta sjajno smišljenog kontrolnog mehanizma koji štiti urotu i osigurava da se veze nesmetano održavaju i ostanu nevidljivima. Oni su ipak samo žrtve, vojska koju se sustavno, na dnevnoj bazi hrani dogmom koju proizvode mediji, a koliki su razmjeri obmane nemoguće je iti pokušati utvrditi. No, ono što može uvidjeti svaki dobronamjerni građanin je, primjerice, način na koji naši domaći mediji izvještavaju o događajima iz sfere vanjske politike. Sve što se događa izvan granica Hrvatske, u našim «slobodnim» medijima dobivamo kao čisti copy/paste stranih agencija, bez presedana. Poznato je da su upravo novinari najbolji zaštitnici globalne urote jer su žrtve vlastite arogancije i ega. Novinarski um razmišlja po sistemu – da se nešto događa, ja bi to sigurno prvi znao. Tako je nedavno jedan ugledni novinar popljuvao neke teze iznesene upravo na ovome web portalu, a vezano za situaciju u Libiji, tvrdeći da e on tamo bio i da bi sigurno prvi znao da je «revolucija» isprovocirana zbog interesa zapadnoga kapitala, banaka i nafte, a ne zbog demokratskih težnji libijskog naroda. Naravno, zaboravio je spomenuti da je boravio u hotelu zajedno sa zapadnjačkim medijima koje su informacijama hranili pomno postavljeni zapadnjački izvori informacija, kako to već biva na svim kriznim žarištima u svijetu, po odavno uspostavljenim obrascima.
U slučaju medija čak i ne treba previše istraživati i tražiti temelje urote. Dovoljna je zdrava pamet i malo matematike, prolistati novine i pogledati tko se reklamira, povezati s imenom vlasnika i već je slika malo jasnija. Konkretno, svi najveći hrvatski mediji u stranom su vlasništvu i posjeduju ih korporacije, odnosno Katolička crkva koja je vlasnik dobrog dijela dionica Večernjeg lista i dnevnika 24 sata. Vlasništvo korporacija su i televizije, a ruku na srce i javna HTV koja je u posljednje vrijeme poput najgore komercijalne televizije počela prekidati filmove i TV serije reklamama koje propagiraju svoje korporacijske proizvode. Iste one koji se nameću građanima, tim robotima koji svoju nemoć prenose na djecu, a koja onda zlostavljaju vršnjake čiji roditelji nemaju novaca za skupe proizvode koje na dalekom istoku izrađuje sirotinja u nehumanim uvjetima, nedostojnima čovjeka.
Mediji i korporacije vladaju ovim tobože slobodnim svijetom u kojem većina umišlja da zna sve i da vide sve, a zapravo su slijepi poslušnici televizije, potrošači i puke brojke. Ako na Facebooku progovorite o ovakvim temama, 98 posto njih će pobjeći, ne želeći znati išta o tome i u najgorem slučaju vas proglasiti paranoikom. – Da se takvo što događa, ja bi to već znao. Uostalom, većina bi nekako shvatila – brani svoj ego vojska poslušnika, istih onih koji su ne tako davno na isti način govorili da mora da je Zemlja ravna ploča, kad većina kaže da je tako. Nažalost, stanje je još gore. Nekad se znalo tko su carevi i faraoni, danas možemo samo pogađati tko se krije iza korporacija koje tako uspješno manipuliraju građanima svojim medijima, kreiraju umjetnu sliku o svijetu i uljuljkavaju nas u lažnu sigurnost. Ispada da je danas u novinama još vjerodostojan samo onaj zabavni dnevni horoskop, kaže jedan cinik. I uopće nije daleko od istine.
Milgramov pokus i ogromna moć televizije
Ako nije objavljeno na televiziji, nije se ni dogodilo, a vijesti obiluju svime samo ne onim bitnim za život čovjeka. Između vijesti su reklame. Program je krcat izuzetno glupim reality show emisijama i objektivno, možemo uskoro očekivati da navijamo koga će taj tjedan ubiti pred TV kamerama, ne izbaciti iz showa. Jedna je francuska televizija prije dvije godine inscenirala TV show u kojem kandidat drugoga trese elektro šokovima za svaki krivi odgovor na kviz pitanje. Angažirali su na desetke kandidata, a sve su pratili znanstvenici, stručnjaci i analizirali njihovo ponašanje i rezultate showa koji su bili porazni. Ogroman broj kandidata tresao je strujom protukandidata samo zato jer im je tako sugerirala televizija, autoritarna TV voditeljica i publika. Čak i kad se kod njih pojavila empatija, kad su slušali kako drugi kandidat iz zatvorene kabine urla od boli, moli ih da prestanu i zapomaže uslijed šok terapije, nastavljali su tresi strujom, naprosto zato jer su na televiziji i jer tako nalažu pravila TV showa. Na taj način znanstvenici su dokazali stravičnu moć televizije, a rezultati tog znanstvenog istraživanja bili su još porazniji od prvog takvog istraživanja iz 60 –tih godina prošlog stoljeća, Milgramovog pokusa kada su znanstvenici prvi put otkrivali koliko je daleko čovjek spreman ići kad mu to netko moćan sugerira.
Moderni ljudi obični su robovi i sigurno ne bi bilo moguće doći do situacije gdje jedan posto građana živi od rada ostalih 99 posto, kao u SAD-u gdje se baš ovih dana ljudi bude i prosvjeduju protiv te nepravde, da nije bilo kontroliranih medija i televizije, upravo u rukama tih jedan posto povlaštenih. Televizija je moderni fiks na koji je svako kućanstvo priključeno satima i sve što nas određuje, što nas čini (ne)ljudima primamo s tog kućnog oltara. I naravno, nije u ovom tekstu problem u televiziji koja može biti sjajan način zabave, nego u toj glupoj ljudskoj potrebi da stalno ima potrebu nekome robovati, da ne zna misliti vlastitom glavom nego stalno treba nekakve mesije, autoritete kojima će se klanjati i uzimati njihovo zdravo za gotovo. Sve, samo ne misliti svojom glavom i osloniti se na svoje ja, vlastitu intuiciju i pamet. A danas je važnije nego ikada da se probudimo i oslonimo upravo na to vlastito ja. Jer nikome ne možemo vjerovati u svijetu laži i obmane kojom rukovodi centri moći ove široko rasprostranjene zavjere bez presedana u povijesti. Po prvi put uspjeli su uvjeriti ljude da budu sretni što su robovi, da rade (kupuju, gledaju) točno ono što im se kaže, da misle kako im je rečeno i kao točka na i – da brižno i detaljno svakodnevno pišu statuse o tome što rade, što vole, što im se događa, kako bi centralna informativna agencija mogla posjedovati njihov detaljni dosje, od rođenja do smrti. Uistinu, urota bez presedana. Pojedinac je hendikepiran kad se susreće s teorijom zavjere jer je toliko monstruozna da se malo tko usuđuje povjerovati da je istinita… Ako ta rečenica nije zgodan Facebook status, onda ne znam što jest. (Ante PANCIROV) skriveno.com
Comments are closed.