Prelazimo na novu temu: vrijednost vlastite osobe. Osobna vrijednost nije isto što i vlastita vrijednost. Na čemu se temelji vlastita vrijednost? Temelji li se na uspjehu na poslu? Temelji li se na posjedovanju mnogo novca? Temelji li se na tome što ste privlačni mnogim muškarcima (ako ste žensko), odnosno ženama (ako ste muško)? Kako je sve to krhko i prolazno. Kada govorimo o vlastitoj vrijednosti, nije li to onda slika koju vidimo u glavama drugih ljudi? Međutim, moramo li ovisit o tome? Shvatit ćete svoju osobnu vrijednost kada se prestanete poistovjećivati s tim prolaznim stvarima i određivati se prema njima. Shvatiti ćete svoju osobnu vrijednost kada se s tim prolaznim stvarima prestanete poistovjećivati i određivati se prema njima. Nisam lijep zato što mi svi kažu da sam lijep. U stvari, nisam ni lijep, ni ružan. To spada u stvari koje dolaze i odlaze. Moglo bi se dogoditi da se sutra preobrazim u vrlo ružno biće, ali to će još uvijek biti “ja”. I recimo da se onda podvrgnem plastičnoj operaciji i opet postanem lijep. Postaje li “ja” zaista lijep? O tim stvarima trebali biste puno razmišljati. Ja vam ih brzo redom nabrajam, ali kada biste uzeli malo vremena da shvatite o čemu sam govorio, da se malo zadržite na tome, našli biste bogat rudnik. Ja to znam jer sam našao veliko blago kada sam se prvi put spotaknuo o te stvari.
Ugodna iskustva čine život radosnim. Bolna iskustva dovode nas do rasta. Ugodna iskustva čine život radosnim, ali po sebi ne dovode do rasta. Bolno iskustvo je to koje dovodi do rasta. Patnja ukazuje na područje u vama gdje se još niste rasli, gdje biste trebali rasti te biti preobraženi i promijenjeni. Da znate kako se treba okoristiti tom patnjom, o, kako biste rasli! Ograničimo se, za sada, na psihološku patnju, na sva ona negativna čuvstva koja imamo. Nemojte gubiti vrijeme na samo jedno od njih. Već sam vam rekao što biste mogli učiniti s tim čuvstvima. Promatrajte ona čuvstva koja se bude u vam nakon iskustva neuspjeha! Pogledajte što govore o vama. Ovo govorim bez osuđivanja (inače biste upali u zamku mržnje prema samom sebi). Promatrajte ta čuvstva kao da pripadaju nekome drugom. Gledajte to razočaranje, tu potištenost koju doživljujete kada vas kritiziraju. Što vam to govori o vama?
Jeste li već čuli za onog čovjeka koji je rekao: “Tko kaže da zabrinutost ne pomaže? Svaku put kad sam zbog nečeg zabrinut, to se ne dogodi!” Njemu je sigurno pomogla. Ili kako je to rekao jedan drugi: “Neurotik je osoba koja je zabrinuta zbog nečega što se nije dogodilo u prošlosti. Ona nije kao mi normalni ljudi koji smo zabrinuti zbog stvari koje se neće dogoditi u budućnosti.” U tome je stvar. Što vam ta zabrinutost, ta tjeskoba govori o vama?
Negativni osjećaji, svaki negativni osjećaj koristan je za svjesnost, za razumijevanje. Daju vam mogućnost da osjetite, da promatrate izvana. U početku će potištenost i dalje biti prisutna, ali ćete presjeći veze s njom. Postupno ćete shvaćati što je to potištenost. Kada je potpuno shvatite, javljat će se sve rjeđe dok potpuno ne nestane. Možda, ali tada to i onako neće biti tako važno. Prije prosvjetljenja često sam bio potišten. Poslije prosvjetljenja i dalje sam potišten, ali postepeno, ili brzo, ili iznenada postići ćete stanje budnosti. To je stanje u kojem odbacujete želje. Ali sjetite se što sam rekao – koja vrsta želja i nastojanja: “Ukoliko ne dobijem ono što želim, odbijam biti sretan.” Mislim na slučajeve u kojima sreća ovisi o ispunjenju želja.
Odricanje od borbe za prestiž
Vratimo se onoj divnoj rečenici iz Evanđelja koja govori o tome kako se moramo odreći samoga sebe da bismo se mogli naći. To se može pronaći u gotovo svakom vjerskom, duhovnom ili mističnom pisanom djelu.
Kako se odreći samoga sebe? Jeste li se ikad pokušali odreći nečega? Točno, čim se više trudite, sve je teže. Uspijete kada se ne trudite. Uspijete se odreći stvari kada niste svjesni. Dobro, ali kako se može umrijeti samom sebi? Sada govorimo o smrti, a ne o samoubojstvu. Nije nam rečeno da se moramo ubiti, nego da moramo umrijeti. Nanositi samome sebi bol, uzrokovati patnju bilo bi samouništavajuće. Bilo bi to kontraproduktivno. Nikada niste tako puni sebe kao kada patite. Nikada niste tako usredotočeni na sebe kao kada ste potišteni. Nikada niste toliko spremni zaboraviti na sebe kao kada ste sretni. Sreća vas oslobađa samoga sebe. Patnja, bol, bijeda i potištenost vežu vas na sebe. Pogledajte kako ste svjesni svojeg zuba kada vas boli. Kada vas ne boli niste ni svjesni da imate zub, ili glavu, u istom slučaju, kada vas ne boli. Ali tako je drugačije kada mislite da će vam glava pući od boli.
Dakle, sigurno je krivo, pogrešno misliti da nas do umiranja sebi može dovesti nanošenje bola samima sebi, odricanje, mrtvljenje, kako se to tradicionalno razumijevalo. Odreći se samoga sebe, umrijeti sebi, izgubiti samoga sebe, znači shvatiti svoju narav. Kada to učinite, “pripadajuće” će nestati, izgubit će se. Recimo da mi jednoga dana netko uđe u sobu i ja mu kažem: “Samo naprijed. Možete mi reći tko ste vi?” I čovjek mi odgovori: “Ja sam Napoleon.” A ja kažem: “Ne onaj Napoleon…” On odgovori: “Upravo taj – Bonaparte, francuski car.” “Vidi, vidi.” kažem ja dok u sebi razmišljam: “S ovim čovjekom bih trebao biti oprezan.” Kažem mu: “Sjednite, Vaše veličanstvo.” “Kažu da ste jako dobar duhovnik. Ja imam jedan duhovni problem. Tjeskoban sam, teško mi je vjerovati u Boga. Moja vojska je u Rusiji, znate, i provodim besane noći pitajući se kako će se to završiti.” I kažem mu ja: “Vaše Veličanstvo, ima nešto što vam mogu prepisati za to. Preporučam vam da pročitate šesto poglavlje Evanđelja po Mateju: ‘Gledajte ljiljane na polju…niti siju niti žanju.’”
Tada se pitam tko je luđi – taj čovjek ili ja? Ali išlo mi je s tim luđakom. Svaki mudri guru u početku učini s vama upravo to: složit će se s vama, shvatit će ozbiljno vaše probleme. Obrisat će koju suzu s vašeg lica. Ludi ste, ali još uvijek niste toga svjesni. Uskoro će morati doći čas kada će vam skinuti krunu s glave i reći vam: “Pusti to, nisi ti Napoleon.” U onim poznatim razgovorima svete Katarine Sienske, zapisano je da joj je Bog rekao: “Ja sam onaj koji jesam. Ti si ona koja nisi.” Jeste li ikad iskusili svoje “koji/a nisi”? Na istoku imamo jednu prispodobu za to: plesač i ples. Na Boga se gleda kao na plesača, a stvorovi su Božji ples. Ali, to nije kao da je Bog veliki plesač a vi jedan mali plesač. A ne. Vi uopće niste plesač. Vi ste “plesani”! Jeste li to ikad iskusili? Dakle, kada se čovjek opameti i shvati da nije Napoleon, njegovo bivstvovanje ne prestaje. On i dalje bivstvuje, ali iznenada mu postaje jasno da je nešto drugo nego što je mislio.
Umrijeti samom sebi znači iznenada shvatiti da ste nešto drugo nego što ste mislili. Mislili ste da se nalazite u središtu, a sada se vidite da ste satelit. Mislili ste da ste plesač, a sada se doživljavate kao ples. To su samo analogije, prispodobe, i zato ih ne smijete shvatiti doslovno. Daju vam samo ključ, smjernice. Nemojte zaboraviti da su to samo putokazi. Prema tome – nemojte se na njima previše zadržavati. Nemojte ih shvatiti doslovno.
Anthony de Mello
Comments are closed.